Razgovor s Dejanom Jovićem i Davorom Gjenerom

Kako ocjenjujete reakcije u regiji na proglašenje nezavisnosti Kosova?

– Dejan Jović: One su bile mirnije nego što se očekivalo. Znam za neke prilično dobre analize koje su upozoravale da u kratkoročnom periodu nezavisnost Kosova neće proizvesti velike i burne posljedice, ali da ima potencijal da u srednjoročnoj ili čak dugoročnoj perspektivi zaoštri stvari u regiji. Te procjene su se pokazale točnima i ja mislim da se može dogoditi da se u budućnosti pitanje Kosova i njegovog statusa koristi za destabilizaciju pojedinih država u regiji ili za zaoštravanje odnosa između njih.

– Davor Gjenero: Meni se čini da je proglašenje neovisnosti Kosova imalo utjecaj na procese samo u jednoj državi – Srbiji, ali da to što se tamo događa nije posljedica nikakve promjene političkih okolnosti nego neodgovorne politike dijela nacionalne elite koja za promicanje svojih interesa pokušava iskoristiti proglašenje neovisnosti Kosova. Ono što se događalo u Beogradu nakon proglašenja neovisnosti Kosova pokazuje kako srbijanska politička elita tu situaciju nastoji iskoristiti na isti način kako je to činila devedesetih godina, a čini mi se da će konzekvence za Srbiju biti podjednako štetne kao i devedesetih. Bojim se da ta politika namjenjuje srpskoj nacionalnoj zajednici na Kosovu vrlo lošu poziciju, sličnu onoj u koju je gurnula Srbe u Hrvatskoj.

Političke promjene u regiji

– Dejan Jović: Ja imam malo pesimističniju ocjenu od kolege Gjenera kad se radi o do sada već pokazanim učincima na druge zemlje u regionu. Recimo, u Makedoniji, u kojoj 25 posto stanovnika čine Albanci, imamo povećanu političku nestabilnost, nakon što je albanski nacionalizam postigao jednu priličnu pobjedu. Pitanje je da li će se albanski nacionalizam pokušati proširiti dalje, kako će gledati na pitanje zapadne Makedonije, možda i Crne Gore i južne Srbije. Također imamo malu promjenu političkih odnosa u Hrvatskoj koja se posljednjih dana okrenula u svojoj vanjskoj politici prema Sjedinjenim Državama, i ja nisam siguran da je to dugoročno gledano dobro za njene odnose sa Europskom unijom. Treba vidjeti i kako će Europska unija reagirati na pitanje Kosova, jer za sada je 18 zemalja Unije priznalo nezavisnost, ali 9 nije, a neke od tih zemalja su značajne, što pokazuje da ne postoji jedinstvena europska vanjska politika kad se radi o Kosovu. U Vijeću sigurnosti, koje posredstvom trupa Ujedinjenih nacija ima priličan značaj u regiji, Kosovo su priznale 3 zemlje, 2 nisu. Što se tiče Ujedinjenih nacija do sada je 36 zemalja priznalo nezavisnost Kosova, 156 nije. Od članica NATO pakta 19 ih je priznalo, 7 nije. Kad se u tim međunarodnim organizacijama bude razgovaralo o Kosovu imaćemo situaciju da će neki govoriti o njemu kao nezavisnoj državi, a drugi će i dalje smatrati da se o Kosovu mora razgovarati prije svega sa Beogradom.

– Davor Gjenero: Nisam vidio da je itko osim Rusije pokušavao u posljednje vrijeme o Kosovu razgovarati isključivo s Beogradom. Ta ideja da je moguće poništiti uspostavljenu neovisnost jednostavno ne može proći. Činjenica je da će Kosovo vrlo tegobno zauzimati mjesto u međunarodnim organizacijama, činjenica je da će mu biti puno teže nego što je to bilo ostalim državama koje su nastale raspadom bivše Jugoslavije, međutim proces uspostavljanja neovisnosti Kosova je ireverzibilan. Kad je riječ, pak, o posljedicama tih procesa na Hrvatsku, mislim da kolega Jović nije u pravu kada to nastoji povezati s okretanjem Hrvatske prema Sjedinjenim Državama. Sadašnja vladajuća partija u Hrvatskoj je pokazivala naklonost prema američkoj politici još u izbornoj kampanji 2003. Ništa se dramatično nije promijenilo u odnosu hrvatske politike prema Europi, u glavnom fokusu je i dalje pridruživanja Europskoj uniji. Mislim da nije moguće povezivati hrvatsko priznanje Kosova niti s posjetom Georgea Busha, niti s pozivnicom Hrvatskoj da se pridruži NATO-savezu. Hrvatska je doduše oklijevala s priznavanjem, odlagala ga koliko god je to mogla, ali onog momenta kada se nakon nereda u sjevernom Kosovu pokazalo da vlada Srbije vodi onu istu politiku koju je vodila prema Hrvatskoj u vrijeme agresije na nju 1991., dakle politiku odvajanja teritorija na kojem su Srbi dominantni dio stanovništva, Hrvatska nije imala druge mogućnosti nego odustati od daljnjeg čekanja i priznati kosovsku neovisnost. To je u tom trenutku bio jedini racionalni potez koji je pomagao stabilizaciji regije.

SAD i Rusija na Balkanu

– Dejan Jović: Mislim da je pomalo naivno vjerovati da posjeta predsjednika Busha nema nikakve veze ili da nije bila dobrim dijelom uvjetovana hrvatskim priznanjem nezavisnosti Kosova. Uostalom, i sama hrvatska vlada je rekla da prilično nevoljno ide u proces priznanja Kosova i mislim da Hrvatska ne bi dobila pozivnicu za ulazak u NATO da nije priznala Kosovo. Nije samo Hrvatska bila u toj situaciji nego i druga dva susjeda Srbije – Mađarska i Bugarska. Sve su na neki način izrazile određeni stupanj nezadovoljstva zbog pritiska Sjedinjenih Američkih Država da što prije priznaju Kosovo. Sjedinjene Države su također napravile priličan pritisak i na Sloveniju. Šire gledano sada u regiji imamo situaciju da su Sjedinjene Države i Rusija direktno involvirane, pa se može dogoditi da, ako nakon majskih izbora dođe do radikalizacije u Srbiji, možda imamo i rusku prisutnost u regiji. Ukoliko do toga dođe imaćemo direktno američko prisustvo na Kosovo i rusko u Srbiji što će smanjivati šanse za širenje Europske unije na zapadni Balkan. To će cijelu regiju, uključujući i Hrvatsku, staviti u poziciju da ne gleda na Europsku uniju kao jedinu budućnost. Sve će zemlje početi kalkulirati, neke već to i sada rade, i s vaneuropskim faktorima – Amerikom i Rusijom.

– Davor Gjenero: Meni se čini da je pitanje političke budućnosti regije u dobroj mjeri ovisno o tome kakvu će odluku donijeti biračko tijelo u Srbiji, a još više o tome kako će se postaviti srbijanska politička elita. Ne čini se da se tamo stvaraju neke povoljne i optimistične perspektive. Međutim, kada je riječ o poziciji Hrvatske i njenom odnosu prema Europskoj uniji, ne vidim da se bilo što bitno promijenilo, niti da su se smanjile hrvatske eurointegracijske šanse.

Gospodine Gjenero, gospodin Jović tvrdi da bi se moglo desiti da se Balkan zbog Kosova pretvori u trajni poligon za nadmetanje velikih sila – Sjedinjenih Američkih Država i Rusije. Kakvo vi na to gledate?

– Davor Gjenero: To nije nemogući scenarij. Ako Srbija nastavi ovaj tip politike koji se ocrtava posljednjih mjeseci, onda je taj scenarij moguć. Međutim, pitanje je u kojoj će mjeri Rusija biti zainteresirana za političko involviranje u balkanske procese i u kojoj mjeri ima logistiku za tako nešto. S druge strane, treba imati u vidu da su sve zemlje koje okružuju Srbiju svoju perspektivu potražile u europskoj integraciji i euroatlantskim sigurnosnim strukturama tako da ne vidim nekakvu veliku perspektivu političkoga involviranja Rusije na ovom području, ne veću od nekakvih folklornih naznaka.

Makedonija – albanska manjina i nepriznati identitet

Porazgovarajmo malo o mogućim tačkama nestabilnosti. Gospodine Joviću, kao jednu od takvih tačaka naveli ste Makedoniju.

– Dejan Jović: Znam da kolega Gjenero tvrdi, to je napisao u jednom svom tekstu, da postoji kosovski narod i da Albanaci s Kosova nemaju želju da se ujedine s Albanijom. Ako je to točno, onda nije sasvim nužno da u Makedoniji dođe do destabilizacije. Međutim, ja moram reći da sam skeptičan prema tome jer, koliko znam, simboli albanskog nacionalizma korišteni su potpuno jednako u svim dijelovima regiona gdje Albanci žive. Vidjećemo kako će se prihvatiti ova nova zastava Kosova i da li će biti doživljena kao nametnuta, ili će biti istinski podržana. Albanci su u bivšoj Jugoslaviji vrlo žestoko demonstrirali da sačuvaju albansku zastavu i albanski nacionalni praznik 28. novembar, to se događalo bez obzira živjeli oni na Kosovu ili u zapadnoj Makedoniji. Meni se čini da bi Albanci u zapadnoj Makedoniji mogli vidjeti priznanje Kosova kao veliki uspjeh albanskog nacionalizma i da bi slijedom toga mogli pokušati tražiti daleko veća prava i možda čak i teritorijalnu autonomiju, ako ne i više od toga i u Makedoniji.

– Davor Gjenero: Gospodin Jović je točno, precizno i kratko definirao moju poziciju. Čini mi se da je to jedina pozicija koja garantira stabilizaciju regije. Prilično sam optimističan upravo zbog činjenice da je sve što se do sada događalo bilo ograničeno na Kosovo. Na simboličkoj razini pojavila se i ta nova zastava Kosova što mi se čini iznimno važno. Kad je riječ o Albancima s Kosovu i iz Makedoniji, meni se čini da se doista radi o različitim političkim identitetima i da ono što je Ohridskim sporazumom postignuto u Makedoniji jednostavno treba implementirati. Zbog toga ne bih rekao da Makedoniji prijeti nekakva nova eskalacija makedonsko-albanskog sukoba. Čini mi se da je za stabilizaciju Makedonije puno važnije prevladavanje vrlo evidentnog pokušaja negiranja makedonske nacije i blokiranja makedonskih pokušaja približavanja euroatlantskim političkim i sigurnosnim strukturama od strane Grčke nego nešto što je gospodin Jović nazvao pobjedom albanskog nacionalizma.

Mislite li, gospodine Joviću, da bi Makedonija uskoro mogla priznati nezavisnost Kosova?

– Dejan Jović: Makedonska vlada je od sticanja nezavisnosti uvijek bila dvonacionalna i vladajuća makedonska stranka uvijek mora voditi računa o albanskom koalicionom partneru. Vidim da u Hrvatskoj to nije uvijek bilo slučaj. U Hrvatskoj je, primjerice, Samostalna srpska demokratska stranka, koalicijski partner HDZ-a, tražila da se Kosovo ne prizna, ili ne bar tako brzo. To je bilo ignorirano. Mislim da je u Makedoniji nemoguće ignorirati volju albanskih političkih partija na način na koji se to u Hrvatskoj uradilo ovog puta zbog činjenice da 25 posto stanovništva čine Albanci, da se to stanovništvo sada osjeća veoma moćnim jednim dijelom zbog toga što je došlo, kako sam rekao, do uspjeha albanskog nacionalizma, a drugim dijelom zato što vide Sjedinjene Države i NATO kao svoje saveznike.

– Davor Gjenero: Ja bih korijene toga što će Makedonija vjerojatno vrlo brzo priznati neovisnost Kosova tražio na drugoj strani. Makedonija je, kao što znate, podupirala Ahtisaarijev plan isto tako kao i Hrvatska. Kad je, pak, riječ o poziciji srpske manjinske stranke koja je u koaliciji s najvećom hrvatskom parlamentarnom strankom, Srpska demokratska samostalna stranka mogla je, da je htjela, blokirati priznanje Kosova jer po koalicijskom sporazumu vlada odlučuje konsenzusom. Bilo je dovoljno da njihov potpredsjednik vlade glasuje protiv te odluke, pa da ona ne može biti donesena. To bi, naravno, značilo raskidanje koalicije jer je u Hrvatskoj uspostavljena politička volja da se neovisnost Kosova prizna. Čini mi se da bi stavljanje veta na odluku o priznavanju Kosova bio neodgovoran potez jer se ne radi o zaštiti prava srpske manjinske zajednice u Hrvatskoj. Koalicija između HDZ-a i SDSS-a sklopljena je na osnovi programa zaštite manjinskih prava. Otkazivati koaliciju zbog nečega što ne spada u taj sklop pitanja značilo bi da SDSS ne nastupa kao stranka koja štiti prava srpske manjinske zajednice u Hrvatskoj i da se opredijelila zastupati interes susjedne države.

Integracija Srba na Kosovu

– Dejan Jović: Ne radi se uopće o tome zbog kojeg bi se pitanja mogao raskinuti sporazum između SDSS-a i HDZ-a. Radi se o poštivanju koalicijskih partnera koji imaju autonomno pravo da određuju prioritete svoje politike. Pitanje je ima li HDZ pravo, ako SDSS kaže da se s nečim ne slaže, jednostavno to zanemariti. Uostalom, HDZ to radi ne samo u odnosu na SDS, nego, bojim se, da je to radio i u odnosu na druge koalicijske partnere u ovoj vladi i u prethodnim vladama. Za mene je to daleko više sporno nego samo pitanje da li je zbog priznavanja Kosova trebalo razvrgavati koaliciju.

– Davor Gjenero: To je pitanje koje nema veze s Kosovom nego s političkom i koalicijskom kulturom. Budući da je u Hrvatskoj uspostavljen vrlo širok politički konsenzus o nužnosti priznanja Kosova, u kome su sudjelovale sve političke stranke osim SDSS-a, ne vjerujem da bi u takvim okolnostima SDSS imao manevarski prostor za pokušaj mijenjanja dominantne nacionalne politike.

– Dejan Jović: Potpuno je irelevantno koje pitanje SDSS, ili bilo koji koalicijski partner, smatra bitnim, to je na njima da odluče, a na ostalim članovima koalicije je da to poštuju.

Kakva će biti sudbina sjevernog Kosova koje Beograd potpuno kontrolira? Hoće li status tog dijela Kosova biti stalni izvor sukoba između Albanaca i Srba?

– Dejan Jović: Da mislim da će biti izvor sukoba i mislim da se ne može očekivati mirna reintegracija na način kako se to događalo u Hrvatskoj 1997. i 1998. Mislim da će situacija, kakva je tamo sada, još dugo vremena ostati. Ne vidim načina da se tamo postigne nekakva promjena.

– Davor Gjenero: Meni se čini da će posljedice politike Beograda na poziciju Srba na Kosovu biti iznimno teške. Hrvatska i danas osjeća posljedice Miloševićeve i Tuđmanove politike. Srpska manjinska zajednica još nije politički integrirana, veliki dio države, gdje su živjeli njeni pripadnici, depopuliran je i isključen iz društvenog razvoja, a velika skupina ljudi živi u posvemašnjoj socijalnoj isključenosti. Ta pozicija Srba u Hrvatskoj je dobrim dijelom generirana političkim porukama koje su dolazile iz Beograda devedesetih godina, a te poruke su bile slične ovima koje se danas šalju Srbima na Kosovu. Naravno, scenarij koji će slijediti neće biti onaj koji se dogodio u Hrvatskoj. Ja sam bio izraziti zagovornik, nažalost, nikad neprihvaćenog plana Z4 i čini se da je to bila zadnja šansa da se održi živim jedan dio Hrvatske koji je danas mrtav. Jer danas, kad se vozite od Karlovca ili Siska prema moru, prolazite kroz spaljenu i praznu zemlju. To je strašno.

Može li se dogoditi da Srbi s Kosova dožive sudbinu Srba iz Hrvatske?

– Davor Gjenero: Nadam se da se neće dogoditi takav scenarij, ali ne vidim racionalan scenarij njihove političke i socijalne integracije, nečega što bi sličilo na mirnu reintegraciju Podunavlja u Hrvatskoj.

– Dejan Jović: Ne, to se ne može dogoditi, jer su okolnosti drukčije. Kao što sam prije spomenuo, tu se ne radi samo o involviranosti Srbije i Kosova, odnosno Srba i Albanaca, već i o involviranosti Amerike i Rusije, i, na žalost, manjim dijelom Europske unije. Kažem – na žalost, jer sam zagovornik širenja Europske unije, a ne ponovne infiltracija Amerike i Rusije u Europu, što bi praktično značilo ponavljanje scenarija koji je završen 1989. godine. Ne bih volio da na Ibru dobijemo neku vrstu Berlinskog zida, što bi bio rezultat potencijalnog sudaranja Rusije i Amerike.

Opasnost od zamrznutog konflikta

Mislite li da će se problem Kosova pretvoriti u takozvani zamrznuti konflikt, kao što je to slučaj s Abhazijom, Osetijom i Nagorno-Karabahom?

– Dejan Jović: Takva mogućnost postoji. Možda bi bilo i bolje da se taj konflikt malo zamrznuo prije ove odluke o nezavisnosti, pa da imamo situaciju kakva je na Cipru. Tamo postoji višedecenijski latentni konflikt koji je kontroliran. Nije bilo žurbe kao u slučaju priznavanja nezavisnosti Kosova, gdje se Americi posebno žurilo. Ne mislim da je zamrznuti konflikt nešto loše ako je on alternativa otvorenom konfliktu u kome ljudi stradaju. To je u ovom slučaju i najizglednije rješenje i, po mom mišljenju, nije čak niti najlošije.

– Davor Gjenero: Ne bih precjenjivao ulogu rivaliteta Moskve i Washingtona na ovim prostorima. Čini da bi ipak cijeli taj projekt, započet Ahtisaarijevim planom, mogao dovesti do nekakvog oblika političkog integriranja ovog prostora. Ako Beograd prestane izazivati napetosti u srpskim enklavama, ako prestane poticati želju da se taj dio teritorija Kosova odcijepi, mogao bi se u dugoročnoj perspektivi uspostaviti dijalog između albanske i srpske nacionalne zajednice. Kratkoročno i srednjoročno – vrlo vjerojatno ne.

– Dejan Jović: Gospodin Gjenero stalno insistira na isključivoj odgovornosti Beograda. Mislim da historijski gledano, a i u aktualnom smislu, odgovornost za sukobe između Albanaca i Srba ne snosi samo jedna strana. Ne bismo smjeli zanemariti odgovornost radikalnog albanskog nacionalizma. Konflikt nije samo potican iz Beograda, nasilje je organizovala i druga strana. I naravno, tu ne treba zaboraviti ni međunarodni element.

– Davor Gjenero: Meni se čini da u ovom trenutku glavnu odgovornost za stabilnost snosi Beograd. Ne vidim da Priština vuče radikalne poteze. A čini mi se da i Tirana na svaki način želi da izbjegne scenarij koji joj se nudi iz Beograda – da preuzme odgovornost za Prištinu i da onda počne dijalog o diobi teritorija. Tirana je svjesna da bi za Albaniju to bio vrlo opasan scenarij koji bi vodio destabilizaciji regije. To bi onda moglo potaknuti secesionizam u Makedoniji, pa možda i u Crnoj Gori, i to bi onda bez sumnje dovelo do tektonskog poremećaja na Balkanu.

– Dejan Jović: Podsjetio bih gospodina Gjenera da je u posljednjih sedam, osam godina bilo slučajeva kada se albanski nacionalizam poslužio nasiljem. Znate da je marta 2004. na Kosovu došlo do nasilja u kome je bilo i žrtava, a to nije bilo izazvano izvana. Ne treba također zaboraviti da je 2001. godine došlo do nasilja u Makedoniji koje su organizirale radikalne albanske snage. Ne možemo garantirati niti za Beograd niti za Prištinu da u nekoj budućnosti neće prevladati radikalne snage.

I, na kraju, rješava li se nezavisnošću Kosova, kako neki tvrde, posljednji preostali problem Balkana, ili takvo rješenje može dovesti do nestabilnosti i novih konflikata?

– Davor Gjenero: Naravno da još ništa nije riješeno. Samo mi se čini da bez priznavanja Kosova nema ni mogućnosti za političku i ekonomsku stabilizaciji regije što je preduvjet za njezinu integraciji u Europsku uniju.

– Dejan Jović: Po mom mišljenju priznanje nezavisnosti Kosova otvara nova pitanja i nove probleme i u srpsko-albanskim odnosima i u regiji, a, kao što smo vidjeli, ne rješava pitanje njegovog statusa, jer nezavisnost Kosova nije priznala trećina zemalja Europske unije i većina članica Ujedinjenih nacija. Slažem se sa ocjenom, koju je nedavno dao bivši predsjednik Slovenije Milan Kučan, da je taj potez bio preuranjen.