Razgovor s Dennisom Cooperom

Kada autor, koji je ponekad opsjednut, hrabar, briljantan, mračan, često piše o seksu, nasilju, žudnji, smrti, gubitku s pozicije okarakterizirane kao: anarhična, radikalna, pankerska, transgresivna, mnogi ljudi tome okreću leđa – zbunjeni su, bijesni, zgroženi. To ne čudi: romani koji se – poput Cooperovih – bave transgresivnim temama izazivaju snažne reakcije; temama poput droge, grabežljivih pedofila, opsesivne žudnje, fantazija o seksu/ubojstvu te krajnje intimnosti unakazivanjem ljudskog obličja. Oni koji su usredotočeni na izvanjsko ponekad reagiraju bijesno – izvikujući pogrdna imena i prijetnje smrću. No, neki to ljudi shvaćaju. Oni uranjaju ispod površine i nailaze na snažan stil, na autentičan, hrabar izričaj, na proširena razmišljanja o prirodi žudnje, jezičnim ograničenjima te otuđenom usmjeravanju svijesti u postmodernističkoj divljini.

Dennis je na drugim forumima objasnio da životni stilovi i ponašanje likova u njegovim knjigama, uključujući lik imenom Dennis Cooper, ne odražavaju njegov životni stil. To je fikcija. Ipak, on nastoji objasniti da su ga takvi jezoviti aspekti društva proganjali još od djetinjstva, a pisati je počeo kako bi se pozabavio njima.

Taj je niz knjiga velik doprinos rastućem kanonu transgresivne književnosti.

Uspoređivali su vas s piscima poput Burroughsa i Geneta, a prijetili su vam i smrću. Je li pothvat transgresivnog pisanja vrijedan toga da osobno ispaštate? Hoćete li nastaviti pisati na tom polju?

– Vrijedi se za to žrtvovati, nedvojbeno. Zamorno je cijelo vrijeme biti uspoređivan s Burroughsom i Genetom jer oni nisu na mene osobito utjecali, i ne mislim da je moj rad baš jako srodan njihovu, ali nema veze. Nije to toliko važno. Pišući o mučnim temama, izbjegavate da vas kanoniziraju te da vas slavi književni establišment, barem u SAD-u, no pretpostavljam da mi to nikada i nije uistinu bilo važno, a moj se rad više poštuje u Europi, pa je to nadomjestak. Ionako nije riječ o izboru. Moram pisati o tim temama, oduvijek to činim, a piscem sam i postao kako bih shvatio svoje zanimanje upravo za takve krajnosti. Volio bih da prestanem o njima pisati.

Pisali ste i objavljivali poeziju i prije nego što ste počeli pisati romane. Koji je pjesnik ili koji su pjesnici najviše na vas utjecali i zbog čega?

– U prvom redu Arthur Rimbaud. Čitao sam ga kada mi je bilo 15 godina, i to mi je promijenilo život. Ne mogu sa sigurnošću reći zbog čega. Mislim da me se njegovo uvjerenje da pisanje može transcendirati pisanje i približiti se nekoj rudimentarnoj, dubljoj istini duboko dojmilo, a, naravno, također i njegov posvemašnji prijezir koji je u svojem životu osjećao prema konvencijama. John Wieners je moj osobni favorit i jako je na mene utjecao. Pjesnici njujorške škole, posebice Ashbery, Schuyler i O’Hara bili su i jesu za mene važni.

Vaše portretiranje mentalnih stanja i fenomenologija likova na LSD-u, sjajni su. Kakvu je ulogu LSD odigrao u vašem životu i pisanju? Koji su najveći pozitivni, a koji negativni vidovi uzimanja LSD-a?

– Kao tinejdžer, uzeo sam tonu tripova. Priča u romanu Guide o tome kako uzimam LSD neprekidno tijekom mjesec dana i kako to rezultira mentalnim slomom, istinita je. Naravno da je to proširilo moje vidike, kao što to LSD i čini, i jako je utjecalo na moje pisanje. Nisam zapravo nikada pisao dok sam bio pod utjecajem droge, odnosno, hoću reći, barem ne uspješno. Mislim, ponekad bih uzeo speed kako bih stvari priveo kraju. Najveći je pozitivan aspekt LSD-a da donekle na nov način otkriva trodimenzionalnost i otkriva skrivena značenja, te složenije i potpunije načine razmišljanja o življenju. Njegov negativan učinak jest taj što vas to, čemu će vas naučiti, nauči vrlo brzo, no toliko je zavodljiv da vam se može dogoditi da izgubite puno vremena i moždanih stanica nastojeći proširiti to istraživanje. Mislim da, ako jednom uzmete stvarno dobar LSD u pravoj situaciji i stvarno pridate veliku pozornost tom iskustvu, nema potrebe da to učinite više od jedanput ili možda dvaput.

Utjecaj punka

U romanu Closer jedan od likova kaže: “Sirovost punka uklonila je tone pretencioznog sranja iz američke kulture.” Odražava li to i vaše mišljenje? Kako je punk utjecao na vaš život i vaše pisanje?

– Punk je snažno utjecao na mene. Bio je to prvi kulturalni pokret koji mi se učinio smislenim, a dopala mi se i punk glazba. Mislim da je djelovao na moj rad, to jest doveo je do nekog oblika ogoljenog, minimalističkog stila kojim se koristim. Čini mi se da je kvaliteta punk glazbe kolidirala s mojim zanimanjem za snažno, eksperimentalno pisanje i učinilo moj izričaj tako neobičnim kao što on jest. Kroz punk sam također otkrio anarhizam, a taj je sustav vjerovanja oblikovao moje razmišljanje i moj život.

Što mislite o stanju u književnosti, to jest današnjoj subverzivnoj književnosti? Zbog čega vjerujete u roman i kakva je, prema vama, sadašnja uloga pisca?

– Mislim da je sama književnost u razmjerno dobrom stanju, ali u izdavaštvu je stanje jako loše. Zato biste, osim ako uistinu ne istražite što se objavljuje izvan poznatih, velikih izdavačkih kuća, mogli pomisliti da je fikcija klinički mrtva. Dakle, subverzivna je književnost više nego živa, no stvarno je teško pronaći te knjige. Na kraju se za to pobrine usmena predaja.

Osovina seksa i nasilja

Roman Period opisali ste istodobno kao “čin nestajanja” i kao “oproštajno pismo; priznanje neuspješnosti tog djela”. Možete li reći nešto više o tome?

– Ima nekoliko razloga. Prividan razlog je da, s obzirom na način kako je ciklus strukturiran, o njemu razmišljam kao o knjizi koja polagano biva raščlanjena sve dok od nje ne ostane ništa. Svaka knjiga jest ogoljivanje, sve dok ne stignete do romana Period i ne ostane ništa osim kostura. Zatim su tu raznorazni jeftini efekti kako bi se taj kostur doimao živim. Dojam o neuspjehu prisutan je zbog toga što sam se u sve to upustio htijući dokučiti dvoje. Prvo što me zanimalo bilo je zbog čega sam toliko opčinjen tom osovinom seksa i nasilja. Nisam to uspio dokučiti, iako mi se čini da me sve to ipak malo manje izluđuje zbog tih pokušaja. Zajedno s tim nastojao sam shvatiti zbog čega me taj moj prijatelj, o kojem sam puno pisao, George Miles, do te mjere opsjeo. U krajnjoj liniji, nisam u stanju to protumačiti, ali sam učinio sve što sam mogao kako bih to istražio, s obzirom na vještine kojima vladam te s obzirom na to kakav odnos imam prema tom materijalu. To djelo na kraju govori o istraživanju i neuspjehu da se dopre do njegove biti, točnije o nesposobnosti, mojoj nesposobnosti da prihvatim neko objašnjenje. Svako objašnjenje doima se prejednostavnim.

O kakvim to jeftinim efektima govorite?

– Ima mnogo toga. Knjiga je strukturirana kao labirint ili kuća sa zrcalima, gotovo kao karnevalska kuća zabave. Sve je odraz svega ostalog, i naposljetku to dovodi do toga da sve ostalo nestane. Sve je samo odraz odraza i tu zapravo nema ničega osim možda jednog djeteta koje je počinilo samoubojstvo i nekog pisca koji se s time ne može pomiriti. Onda je tu i taj element gotske kulture i sotonističkih bendova i online vidovnjaka te privida koje stvara Internet, mistike koja okružuje web. Svi su ti elementi isprepleteni kako bi proizveli neku vrstu magičnog trika, knjigu koja čini to da sama nestaje. Ti su elementi jeftini u tom smislu što su vrlo romantični. Oni su sredstvo pomoću kojega je moguće zamisliti neku vrstu magije ili drugog univerzuma ili drugog svijeta. Nisu prikazani kao da bi uistinu mogli funkcionirati. Oni su jeftini u tom smislu što njihova neučinkovitost čini bitan dio njih samih.

Izvan dosega jezika

Baudrillard je pisao o “tehnologijama otuđivanja”: tehnologijama koje ostavljaju dojam da su ljudi bliskiji jedni drugima, dok se zapravo sve više međusobno udaljavaju. On je pisao o telefonu, no to možete jednostavno primijeniti na online komunikaciju.

– Točno. Ona otuđuje čak i više nego telefon, jer kod telefona postoji neka vrsta ritma… Nije moguće uistinu prenijeti emocije. Morate se pokušati koristiti jezikom na način na koji se može prenijeti sarkazam ili što već, a sve to gubite. Jezik je ono što je najvažnije. Prenošenje subteksta i emocija postaje vrlo ovisno o jeziku. To me fascinira. Postoji neka vrsta nevjerojatne zbrke u vezi s time. Dopada mi se i način na koji jezik postaje toliko naglašen kada čavrljate na Internetu. Nije isto kao kada govorite. U romanu Period ima tako mnogo komunikacije. Komunikacija s pomoću radija i svi te transkribirani razgovori na vrpci i dnevnički zapisi i slično. U toj knjizi, ljudi gotovo nikad izravno ne komuniciraju jedni s drugima.

Bi li se moglo reći da je neuspjeh koji ste opisivali i neuspjeh samog jezika? To je nešto što se često spominje kada je riječ o načinu izražavanju vaših likova. Oni uvijek izmiču izvan dosega jezika, a u Periodu imamo i lik gluhonijemog Daggera.

– To je sama bit svih djela – ne samo jezik nego i tiskani jezik, jezik koji je izdvojen od osobne interakcije. Zbog toga mi se sviđa neartikulirani govor. U onim šašavim izrazima mmm i ahh, i onim izobličenim rečenicama, u njima je jedino pravo značenje. U tome je jedina istinska informacija. A jedino što možete učiniti jest da to dadete naslutiti na taj način. Mislim, svaka rečenica je laž. Sve što govorite ionako je laž, jer je očito da kompromitirate misao kako biste komunicirali. Dakle, svakako se radi o neuspjehu jezika.

Erotizam i psihoza nasilja

Možete li reći nešto o nastanku niza?

– Oduvijek sam pisao o svojoj užasnoj fascinaciji seksualnim nasiljem i njegovim užasima, a posebice užasom objektifikacije dječaka. Zato sam htio doprijeti do srži toga i to, po mogućnosti, izbaciti iz sebe.

A bio je tu i momak imenom George Miles. On je bio moj najbliži prijatelj u srednjoj školi, taj klinac. Naše je prijateljstvo bilo vrlo snažno i ja sam se donekle brinuo o njemu. Bio sam mu poput starijeg brata. On je imao ozbiljnih poteškoća i pokazao je potrebu da mu se pomogne. Stvarno sam ga volio i htio mu pomoći, ali nisam mogao… Nakon poznanstva s Georgeom, sklapao sam prijateljstva s mladim ljudima koji su bili uistinu sjebani na određeni način. Na kraju bih im uvijek nastojao nekako pomoći.

Stvorio sam vezu između njega i materijala uglavnom zato što sam htio pisati o nasilju na način koji se činio uistinu podudaran s mojim interesima, koji su bili nevjerojatno shizofreni. Znao sam da, ako ljude poput njega prikažem kao žrtve nasilja, neću nikada prestati suosjećati s njima jer mi je do njega bilo jako stalo. Bio je to za mene način istraživanja erotizma i psihoze toga nasilja, a to je ono što me zanima i to nekako dijelim s drugima, no također užasa da bi se to moglo dogoditi nekome do koga mi je stalo. Pala mi je nedavno na um zamisao da bi forma svakog romana mogla odražavati načinjenu štetu ili određene aktivnosti koje su se događale u prethodnoj knjizi.

U romanu Closer mnogo je nasilja, tako da je Frisk za mene bio veoma oštećeno, osakaćeno tijelo. O njemu sam razmišljao kao o tijelu, te kao o raščlanjenoj knjizi. Bila je to romaneskna verzija tog teško ranjenog ili osakaćenog tijela. U komadima.

S engleskog preveo Tomislav Belanović.

Miks dvaju intervjua, za Versus Press (na web-stranici koja je u međuvremenu ukinuta) i za PlanetOut http://icq.planetout.com/pno/entertainment/books/cooper.html