Marina Gržinić  

Razgovor s Dianom McCarty

Diana McCarty iz SAD-a, koja u Europi živi već deset godina, stanovnica je Berlina i članica bootlaba, berlinske mreža-informacijske tehnologije-produkcija-prikazivanje-distribucija skupine

Koliko rod utječe i na koji način na informacijsku tehnologiju?

- To je vrlo škakljivo pitanje! Zato jer sam radila na mnogo projekata na temu tehnološkoga razvoja, rekla bih da rod definitivno igra ulogu u tome kako su zamišljena oruđa. No, to pitanje treba tretirati vrlo pažljivo jer može lako biti protumačeno kao žene protiv muškaraca u tehnologiji. Pravo je pitanje kako se postupa sa subjektivitetom i kako se bavimo predodžbama objektiviteta. To su feministički koncepti. Dakle, u mom tumačenju, pozitivni rodni utjecaj je nešto poput horizontalnog programiranja ili sustavnog programiranja koje ne vodi do monumentalnog sustava arhitektura, i nešto poput participatornog razvoja softvera, tako da korisnici bez programerskih sposobnosti imaju cijenjenu ulogu u dizajniranju i pri?jeni oruđa. U osnovi, to znači razumijevanje softvera i oruđa kao dijela većeg društvenog i političkog projekta. To su društvene prakse koje traže snažnu dozu predanosti i osviještenosti.

Amerika vs. Europa

Možete li u retrospektivi dati pogled svog osobnog razvoja, nakon dolaska iz SAD-a u Europu, najprije o uključivanju u istočnoeuropski kontekst i svojih današnjih aktivnosti unutar rodnog prostora Europe i tehnologije i za njega?

– Morala bih se vratiti na svoje posljednje godine u New Mexicu. Bila sam prva žena, prva Chicana, prva osoba obrazovana unutar države New Mexico da vodim Southwest Film Center - jednu od isključivo alternativnih filmskih ustanova u državi. U jednoj sezoni prikazala sam više filmova koje su snimile žene nego što je prikazano u 20 godina kina, a imala sam i administrativno i tehničko osoblje među kojem je bilo 60 posto žena. Zatim je tu bio prvi Native American Film Festival - što je bilo apsurdno kada je istaknuti stručnjak za domorodački film bio pet minuta dalje u Native American Studies Department. To su bili konkretni rezultati koji su proizašli iz političke svijesti i predanosti snimanju filmova i video radova važnijih na lokalnoj razini.

Zatim je došla Europa: za mene je to bio najprije MetaForum Conference Series u Budimpešti. Počela sam raditi s Janosom Sugarom i Media Research Foundation krajem 1993., odmah nakon što sam stigla na scenu. Geert Lovink također je bio dio organizacijskog tima. Bilo je toliko toga što nisam znala i to je značilo istraživanje - otkriti koji su problemi i koju su vrstu tema lokalne medijske ekipe (umjetnici, programeri i cyberpunks) željele  da obradi MetaForum te kako bi se one uklopile u više internacionalni kontekst. Jednostavno nije imalo smisla organizirati neku vrstu događaja svemirskog broda, gdje velika imena upadaju na nekoliko dana, obave svoje i odlaze. Zaista je bilo važno povezivanje koje se događalo lokalno, ali i sa širim kontekstom.

Janos i ja običavali smo govoriti o Mađarskoj kao o nekoj vrsti Petrijeve zdjelice, znanstvenog eksperimenta - sva pitanja poput pristupa, troškova, politike informacija itd. bila su tamo, no nekako uvećane u smislu tajminga i promjena. Dakle, tih godina, od 1994. do 1996., to je bio stalan rad lociranja, kontaktiranja i čitanja. Mislim da se veći dio isplatio (ne financijski!) u smislu izgradnje diskursa i prakse koja je bila i još je važna lokalno i dio je nećeg većeg. To je tražilo događaje i diskurs koji su bili smisleni ljudima uključenima jer su se te teme ticale njihovih stvarnosti.

Protiv kulturne dominacije

To su također bile i godine Nettimea - od 1995. nadalje. MetaForum je koristio Nettime kao pripremni kanal za drugu konferenciju. Tada je to bio prilično radikalan pomak, no osigurao je da prava početna točka konferencije ne bude osnovno javno predstavljanje. Nakon Venecije, MetaForum II bilo je sljedeće veliko okupljanje za prilično elitnu skupinu aktivista, umjetnika i teoretičara. Naravno, Nettime je bio stroj diskursa koji je radio u pozadini. Zatim je došao Beauty and the East, Nettime Spring Meeting u Ljubljani. Dakle, postojala je vrlo snažna umrežena i osobna komunikacija između istočnih i zapadnih Europljana & Amerikanaca. To je bilo otprilike u isto vrijeme kada smo Kathy Rae Huffman & Valie Djordjevic i ja začeli mailing listu Faces. Unatoč svim odličnim stvarima koje su se događale u smislu akcije i teorije, bilo je jasno da su žene još na rubu tog novog revolucionarnog prostora. Faces je bila skromni pokušaj da osiguramo da žene dobivaju informacije jedne o drugima.

Nekoliko godina taj je publicitet i uvjerenje da “mi” možemo oblikovati prostor za nešto bolje bio nevjerojatan. Tako moćan. Zatim je tu bila luda faza između 1997. i 2000. godine kada nisam zapravo nigdje živjela i stalno sam bila na putu predstavljajući ovo ili ono. No u to sam vrijeme također prestala raditi mnogo toga. Možda je bilo isto mnogim uključenim ljudima. Bilo je toliko usredotočivanja na to da budemo umreženi da su te godine bile neka vrsta gubitka. Ta je faza također pokazala kako uspjeh može biti koban, osobito za neku vrstu otpora.

Mislim da se borba koja traje treba kretati protiv kulturne dominacije i tražiti važne oblike suradnje koji omogućavaju različitim granama znanja da uđu u igru. Dakle, vrste pitanja, ona koja su iskrsnula u Mađarskoj a zatim općenitije u Europi, bila su drukčija od onih u New Mexicu i morala sam promišljati mnogo od svojih vlastitih marksističkih ideologija. Da budemo pošteni, bilo je olakšanje razmišljati o novim pitanjima i ne morati se baviti rasom i rodom. Privatno, tu je bilo raznih vrsta pitanja koja su se pojavila. Osobno, morala sam naučiti što znači biti Amerikanka. Što je značilo odjednom odražavati dominantnu kulturu. To su za mene bile nove stvari.

Sada sam u Berlinu već više od četiri godine. Jedna od prvih stvari u koje sam se ovdje uključila bila je International Women’s University (Međunarodno žensko sveučilište). Tijekom 1999. i 2000. radila sam sa Server razvojnim timom u Institutu za Informatiku na Sveučilištu u Humboldtu. U početku je to bio samo posao. No na kraju je  to bilo važno životno iskustvo koje vas promijeni. Bilo je nevjerojatno raditi s Vifu timom. Seda Guerses i ja preselile smo se u Hanover i predavale kompjutorske tečajeve polaznicima sveučilišta - umjetnicima, aktivistima, teoretičarima itd. iz cijelog svijeta. Bila je to snažna doza stvarnoga života i prisilila me da razmislim o vrijednosti nekih od prijašnjih net.materijala. To su bila tri vrlo napeta mjeseca kada sam naučila mnogo od žena iz Hanovera. Katalin Timar, mađarska teoretičarska, pisala je o potrebi da se vratimo ideologiji, i mislim da je u pravu. Zaista postoji stvarna potreba da se vratimo osnovama. Za mene to znači određenu re-politizaciju.

Tehnologija kao oruđe

Kombinacija života u Njemačkoj i VIFU dali su mi novi smjer. Ponavljam, moja američka putovnica osigurava mi mnogo privilegija, no biti obojena u tako bjelačkoj zemlji tjera me da razmišljam o rasi u europskom kontekstu. Isto se odnosi na intenzivnije bavljenje rodom i tehnologijom u takozvanoj novoj Europi. Djelomično je to zbog vrsta poslova koje sam prije radila. Kada pogledam kakav je pristup rodu unutar Europe, to je kao da feministički rad napravljen u proteklih dvadeset, trideset ili više godina jednostavno nije uspio ostvariti neke osnovne ciljeve: to znači da su žene i rod i više esencijalni (NE esencijalistički) aspekti feminizma postali sporedni i nevažni na način koji je vrlo ?tetan. Ne samo za žene nego i za sve koji nisu u mogućnosti sudjelovati u smislenom načinu na koji se gradi nova Europa. Na kraju, najvažnija je Agency. I treba uložiti vrlo svjestan napor kako bismo osigurali da se i Rod i Rasa i Klasa vrate na dnevni red, osobito u aktivističkim krugovima. Ovdje je tehnologija jedno od oruđa s kojim moramo raditi, i to također znači svjesno razumijevanje onoga što je tim oruđem moguće.

Trebala bih spomenuti i Genovu i snimanje s Giacomom Verdeom koji je producirao Solo Limoni tijekom G8 prosvjeda. U školskoj zgradi gdje je policija tukla aktiviste koji su spavali dogodio se tragičan incident. Naravno, pravi zločin događao se u Media Centeru gdje je policija ukrala sve hard diskove iz računala Volunteer Lawyers’ i uništila njihove matične ploče. To je bio planirani zločin protiv pravde i došao je od strahovito jezive vlade koja je informatički snalažljiva. I to znači razumijevanje digitalnog oruđa kao ispolitiziranih instrumenata.

Ima li ikakvih novih teoretskih snaga koje iz podzemlja razvijaju novu re-artikulaciju tehnologije, otvorenog koda i inovativne umjetnosti i društvenih projekata?

– Ushi Reiter pitao me to pitanje prije malo više od godine i pitala sam sve “filozofe” koje poznajem isto pitanje. Dosad mi nitko nije zapravo odgovorio i ni sama se ne mogu sjetiti nikakvih novih radova koji su inspirirajući. Hardt i Negri su započeli neke vrlo zanimljive rasprave koje smatram obećavajućima, ali ne bih rekla da su sposobni za zadatak koji  naglašavate. Dakle, ne, ne vidim da se mnogo toga događa na razini teorije što može pružiti filozofsku snagu za vrste djela koja se sada događaju. Ovoga proljeća bio je zaista odličan performans skupine Karawan pomalo o slomu jezika i teorije, za koji sam smatrala da bolje pogađa bit. Uglavnom, moram reći ne, jednostavno ne vidim nikakve nove teorijske snage iz podzemlja. Riječ je o mnogo važnog posla i ljudi se bave nekim složenim pitanjima, no svemu tome nedostaje povezanosti ili takve povezanosti koji bi konstituirala stvarnu re-artikulaciju tehnologije unutar većih društvenih ili političkih projekata. Moja je intuicija da povezivanje dolazi i da će 2005. biti dobra godina u smisl? re-artikulacije i re-pozicioniranja unutar teorije i aktivizma. I to je predviđanje nečeg dobrog za šire društvene projekte otpora.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole