Nataša Petrinjak  

Razgovor s Dijanom Dijanić

razgovor

Što je Ženski biografski leksikon?

– Ženski biografski leksikon – Sjećanje žena na život u socijalizmu je knjiga sjećanja, knjiga kojoj je namjera bila upisati ženska iskustva, žensko znanje i identitete u službenu historiju. Ženskim biografskim leksikonom smo htjele istaknuti ona pitanja iz naše prošlosti koja su bila ili još uvijek jesu važna ženama, a ne ona koja su važna dnevnoj politici, statističkim godišnjacima, zavodima za javno zdravstvo i sl. Željele smo dati dignitet ženskom znanju i iskustvima. Uzimajući žene, žensko iskustvo za subjekt istraživanja te različite arhive ženskih udruženja, službene statističke podatke, ženske časopise i literaturu kojoj su žene autorice, pokušale smo pokazati da žene jesu dio povijesti i društva te da ih one oblikuju kao što oblikuju i svoje živote.

Službena povijest i istina

Nakon godina rada, kako bi sažeto predstavili identitete žena u socijalizmu, što vam je otkrilo istraživanje, kakva je uloga žena u povijesti društva?

– Potraga za ženskim identitetima je vrlo složeno pitanje koje nam se kao važno postavilo odmah na početku istraživanja. Zato što su nam identiteti važni, odlučile smo se za metodu intervjuiranja žena tako da intervjuirana žena bude subjekt, da ona određuje o čemu će i koliko govoriti. Identitete žena u socijalizmu moramo promatrati u suodnosu njihovih uloga s ulogama drugih društvenih subjekata, na primjer, u odnosu žena – muškarac/muž; radnica – radnik,;kolegica – kolega; radnica – činovnica – profesorica; vjernica – ateistkinja, udana – neudana – razvedena; članica Partije ili pripadnica obitelji koja nije podupirala poredak. Socijalizam nije učinio mnogo na promjeni poimanja spolnih uloga u društvu, jer je polazio od pretpostavke da žene koje pripadaju istoj, radničkoj klasi, imaju više zajedničkog kao radnice nego kao žene. Položaj žena je bio dvostran, one više nisu bile kućanice, iako su obavljale sve poslove kućanice, a u raspodjeli društvene moći nisu bile jednake s muškarcima.

Identiteti žena mogu se iščitati i u šutnji, a šutnja nastaje kada žena ne želi razgovarati o nekoj temi, zbog samocenzure ili zato što je tema tabu. Šutnja je vrlo važna, jer kao što je ona mjesto samocenzure, ona je obično i mjesto oko kojeg se formira ženski identitet ili svijest o sebi. Rada Iveković je u jednom svom tekstu rekla da šutnja ‘’govori istinu o onome o čemu šuti’’. Ovdje bih naglasila da, iako su u socijalizmu žene ostvarile jednakost s muškarcima, sugovornice u svojim sjećanjima ne naglašavaju jednakost. Jednakost spominju i potvrđuju samo u odgovorima na naša izravna pitanja o svom osjećaju ravnopravnosti s kolegama na poslu i sa suprugom u braku. A taj osjećaj jednakosti proizlazi iz svijesti o vlastitoj sposobnosti da kvalitetno obavljaju sve profesionalne obaveze, da napreduju na poslu, kao i iz ekonomske neovisnosti o suprugu. Zaključak bi bio da se unatoč zakonskoj izjednačenosti žena i muškaraca u pravu da u skladu sa sposobnostima i rezultatima rada napreduju profesionalno, od žena očekivalo da u obje sfere života, i privatnoj i profesionalnoj, djeluju iz ‘’ženskih’’ uloga i ne ugrožavaju muškarce u njihovim rukovodećim pozicijama.

Otkriva li se tako i koliko su službene povijesti zapravo netočne?

– U našem istraživanju su žensko iskustvo i znanje polazišna osnova. Žene, naše sugovornice, su izvori znanja. Željele smo pokazati na koji su način žene sudjelovale u društvu i na koji su ga način oblikovale i koji su to problemi koji su ženama bili važni. Ovakva istraživanja su važna i zato jer se u kulturi koja sistematski zanemaruje i marginalizira glas žena može doći samo do djelomičnog i nepotpunog razumijevanja nas samih i svijeta oko nas.

Žene iz Poljske, Češke, bivše Istočne Njemačke, Hrvatske, Srbije...

Leksikon je nastao kao rezultat projekta što ga je pokrenula češka sociologinja i feministkinja Jiřina Šiklova. Možeš li nam reći nešto o Jiřini, kako je i zašto pokrenula projekt, kada se projektu priključila istraživačica iz Hrvatske? U kojim se još zemljama radi, jesu li završeni…?

– Jiřinu Šiklovu, idejnu začetnicu projekta, upoznala sam 2001. u Pragu. Iako je susret s njom bio kratak, ostala mi je u sjećanju zbog goleme energije kojom je zračila i zbog načina na koji je ispunila cijeli prostor. Ideju za projekt dobila je 1995. u vlaku kada se vraćala s konferencije žena u Pekingu. Poticaj joj je bilo saznanje da je zanimanje istraživačica sa Zapada, posebice Amerikanki, za povijest žena iz bivših socijalističkih zemalja veće od zanimanja što ga za tu povijest imaju ili pokazuju istraživačice iz bivšeg socijalističkog društva. Cilj joj je bio potaknuti žene iz bivših socijalističkih zemalja da provedu istraživanje o povijesti žena i njihovim identitetima u tom razdoblju jer je smatrala da je kvalitetno istraživanje moguće samo ako ga vode žene koje imaju isto životno iskustvo jer se jedino tako mogu izbjeći interpretativne zamke i modeli neravnopravnog “kolonijalnog” odnosa. U projektu sudjeluju žene iz Češke, Poljske, bivše Istočne Njemačke, Hrvatske, Srbije i Crne Gore te Slovačke. Mi smo se projektu priključile u studenom 1998. na poziv Pavle Frýdlove, koordinatorice međunarodnog projekta, i Biljane Kašić, programske koordinatorice Centra za ženske studije.

Projekti u drugim zemljama nisu završeni, a najdalje su otišle Čehinje koje su objavile najviše intervjua. I inače svaki projekt unutar sebe ima autonomiju odlučiti način na koji će i hoće li uopće napraviti neku analizu intervjua te koliko i koje će intervjue objaviti. Najčešće je to pitanje financijskih mogućnosti. Krajnji cilj projekta je analiza na međunarodnoj razini.

Oral history

Već u uvodniku postaje jasno da je riječ o novom, drukčijem pristupu izučavanja povijesti, drukčijem bilježenju iskustva. Po kojem kriteriju ste odabrali deset objavljenih svjedočanstava s obzirom na to da ste ih tijekom istraživanja napravile mnogo više? Koje izvore ste koristile za bilješke o pojedinim ličnostima, događajima, pojavama koja su opća mjesta zajedničke povijesti?

– U istraživanju smo koristile metodu oral history. Artikulacija vremena i uočavanje točaka oko kojih žene grade svoje živote, kao i s čime/kime su se identificirale, bila su pitanja koja smo si postavile. Kako smo intervjue radile sa ženama iz različitih slojeva socijalističkog društva i svih stupnjeva obrazovanja, možemo s velikom sigurnošću reći da imamo uzorak iz kojeg možemo prepoznati ključne točke oko kojih su se životi žena okupljali i u kojima su se prepoznavali. Za bilješke koje idu uz intervjue i kojima je cilj smjestiti priče žena u društvenu povijest koristile smo historijsku literaturu, enciklopedije i leksikonske priručnike. Za takav odabir sekundarne literature i koncepciju bilješki bez interpretacije odlučile smo se iz metodoloških razloga, jer kod nas za razdoblje socijalizma ne postoji jedinstven instrumentarij kojim bi se povijesne činjenice i procesi interpretirali i u kojem bi određeni pojmovi iz razdoblja socijalizma imali jasno ili barem približno jasno značenje za sve stručnjake i stručnjakinje. Ovi problemi se vide i u sjećanjima sugovornica, i važno je imati ih na umu prilikom čitanja intervjua. Na taj način smo željele izbjeći valoriziranje i ispitivanje povijesne točnosti njihovih sjećanja i/ili iskustava, jer nam traženje ‘’jedne istine’’ o socijalizmu nije bio cilj. Kada je god to bilo moguće, nastojale smo pronaći i podatke o političarkama ili revolucionarkama koje su sugovornice navele kao njima važne i kojih su se sjećale. To vrlo često nije bilo lako. Naime, sugovornice se ili nisu sjećale ili u razgovoru nisu stigle navesti puno ime i prezime žene o kojoj govore. Zato, iako smo podatke provjeravale na više različitih mjesta, pa i u Zapisnicima Sabora i Narodnim novinama, moguće su pogreške i zamjene identiteta. Taj nedostatak preciznosti informacija o ženama koje su se bavile političkim i javnim radom ili su bile revolucionarke govori o odnosu službene politike pa i znanosti prema ženama.

Jasno je naznačeno da su i same istraživačice tijekom postizanja metodologijskog konsenzusa i tijekom rada morale usvojiti nova znanja, na neki način “držati pod kontrolom” svoja osobna iskustva socijalizma… Možete li nam reći nešto o satima razgovora s ispitanicama? Osim zanimljivosti neposrednih svjedočanstava riječ je o, zapravo, strašnim, bolnim pričama? Moram priznati da sam se ne jednom zapitala kako jedna osoba, jedna žena, uopće može tako nešto preživjeti.

– Već sam rekla da je sugovornica subjekt istraživanja, ona određuje dinamiku, tijek, teme i trajanje razgovora. Intervju nije bio vremenski ograničen i ovisio je o raspoloženju sugovornice. Intervjui su trajali u rasponu od četrdeset pet minuta do četiri sata. Tu govorim o snimljenom materijalu, a sa sugovornicama smo se družile i poslije intervjua. Točno je to što kažeš da smo svoja iskustva i znanja o socijalizmu morale ‘’držati pod kontrolom’’ jer nismo željele utjecati na tijek razgovora ili intervjuiranja. Zato smo si na početku postavile pitanje o tome što nas motivira za istraživanje o socijalizmu i kakva su naša sjećanja na socijalizam. Priznale smo si da u našim sjećanjima postoji selekcija slika i dojmova, te razlike u osjećajima o stvarima i događajima onda i sada.

Nevjerojatno je to sa ženskim iskustvima. Uz njihova iskustva vežem hrabrost i ponos. Hrabrost žena da izađu iz naučenih obrazaca ponašanja kada su govorile o iskustvima političkog zatvora i partizanskog logora, borbe za sigurnost doma i obitelji, nesloge u kući, želje za obrazovanjem i znanjem. Ponosne su i dosljedne u iskazima o pravim vrijednostima na kojima su gradile svoj život i odnose, svoju zajednicu, nastojeći, unatoč nesuglasicama, mimoilaženjima i razilaženjima, nikoga ne napustiti. Te sposobne žene, koje nisu ograničile svoje djelovanje samo na skrb za vlastitu obitelj, a u zreloj dobi rasterećene brigom za materijalno, otkrile su svoje skrivene kreativne sposobnosti i posvetile se novim aktivnostima.

Višestruki identiteti žena

U analizi na kraju stoji da mnoge od njih vode dnevnike, zapisuju u bilježnice svoja iskustva. Znači li to da su domovi diljem Hrvatske prepuni svjedočanstava koja nepovratno nestaju smrću žena? Jer, očito se ne objavljuju, sakupljaju, arhiviraju…

– Točno. Vrijeme prolazi, a čini mi se da nema baš nekog velikog interesa i sluha za bilježenje i arhiviranje ženskih iskustava. Građa koja se dobije na taj način ima veliku vrijednost osobito za neka buduća vremena i istraživanja, povijesna, sociološka, lingvistička.

Knjiga sadrži i pojmovnik ženskih biografija u socijalizmu za koji stoji napomena da ste preuzele definiciju osobnosti Nancy Chodorow. Možeš li nam malo pojasniti o čemu je riječ?

– Pojmovnik ženskih biografija u socijalizmu pokušaj je sustavnog opisa ženskih života u socijalizmu kroz pojmove, pojave i statističke podatke koji društvenu povijest preispituju kao rodno obilježen proces. Željele smo pokazati kulturnu uvjetovanost socijalističkih pojmova ženskosti i muškosti i istaknuti pojedina mjesta iz intervjua koja su nam se učinila važnima za promišljanje o životu žena u socijalizmu. Ta mjesta otkrivaju osobna, individualna područja ženina života iz kojih i s kojima se ona identificira, a koja istovremeno identificiraju nju. To su priče iz kojih doznajemo o tome kako žene provode vrijeme, kako se nose s pitanjima intime, emocijama, prate li modu, s čime se poistovjećuju, što im daje sigurnost, što je najviše oblikovalo njihove živote. Pokušavši odgovoriti na to pitanje, suprotstavljale smo iskaze osobnosti i lik socijalistički konstruirane žene-radnice. Nancy Chodorow osobnost definira kao rezultat socijalizacijskih iskustava čovjeka od najranijeg djetinjstva i nije određena svjesnim roditeljskim nastojanjem. Druga polazišna točka u analizi bila je rečenica jedne sugovornice da joj socijalizam nije dopuštao da istodobno bude ‘’žena, radnica i Hrvatica’’. Ta rečenica sažima pitanje višestrukih ženskih identiteta u socijalizmu, mogućnosti njihova prakticiranja i problematičnost pozicija žena. Jedan od najvažnijih izvora za Pojmovnik su dokumenti iz arhive Konferencije za društvenu aktivnost žena, odnosno onaj dio dokumenata nastalih do 1953., tvorac kojih je bila Antifašistička fronta žena (AFŽ). Tim smo se dokumentima koristile da bismo potvrdile ili opovrgnule sliku društvenog položaja žena koju daju odabrani intervjui. Pažljivim čitanjem tih dokumenata uočavamo nesuglasje između ideologijom proklamirane jednakosti žena i muškaraca, koju svojom retorikom potvrđuju, ali i guše najistaknutiji političari onog vremena, i naglasaka na potrebama žena kako bi se stvorili životni stilovi koje u svojim govorima ističu aktivistice i vodeće žene AFŽ-a. Pojmovnik je pokušaj drukčijeg, nelinearnog čitanja tekstova intervjua, jer žene zbog zahtjeva koje pred njih postavlja društvo ionako nemaju tu povlasticu živjeti i o životu pripovijedati linearno.

Kontekst vremena

Knjigu završavate dodacima. Možeš li ukratko objasniti izbor analiziranih tema u tom dijelu?

– Dodaci obuhvaćaju tekstove o reprodukcijskim pravima, političkoj, ekonomskoj i obrazovnoj participaciji žena u socijalističkom društvu te Slikovnicu kulturnih događanja u vrijeme socijalizma. Tim smo tekstovima još jednom željele predočiti kontekst vremena u kojem su živjele naše sugovornice. Reprodukcijska prava smatramo prvorazrednim pitanjem ženskih ljudskih prava i zato smo dale razvoj pravne regulative kod nas od vremena neposredno poslije rata do devedesetih godina. U tekstu Krugovi participacije žena u politici (rad, obrazovanje i zastupljenost žena u politici) objedinile smo statističke podatke koji se odnose na zastupljenost žena u visokoj politici; u kojoj su mjeri žene bile zaposlene te koliki im je bio stupanj obrazovanja. Slikovnica kulturnih događanja u vrijeme socijalizma (kazalište, film, književnost, glazba ...) daje presjek najvažnijih događaja s područja kulture, ali i postignuća u području znanosti. Cilj Slikovnice nije bio samo pregled događanja već smo takvim pristupom slobodnom vremenu zapravo željele suprotstaviti načine na koji slobodno vrijeme provode naše sugovornice, koje u pravilu svoje slobodno vrijeme provode s drugima i za druge.

I, za kraj, vjerojatno cijelom istraživačkom timu treba odmor nakon ovoga, no hoće li se s projektom događati nešto dalje, na međunarodnoj razini…?

– Prije odmora još nas čeka promocija. Planovi za dalje postoje. Tema i pristup temi je zahtjevan zbog toga što se bavi takozvanim nepolitičkim temama i zato što želi afirmirati usmenu povijest, a na međunarodnoj razini želi osigurati usporedivost ženskih iskustava za neku buduću analizu. Na međunarodnoj razini planira se napraviti zajednički arhiv u Prag, ali njegova realizacija, naravno, ovisi o financijskim mogućnostima.