Jason Gross  

Razgovor s Donom Joyceom i Markom Hoslerom

tema broja

Jason Gross

Oni su “bend”, ali albume izdaju vrlo neredovito, a kada ih i izdaju, posljednjih nekoliko godina to su snimke radio-emisija; još rjeđe idu na turneje (prozivaju se bendom koji radi najmanje turneja u show-biznisu). No, “bendovi” obično sviraju instrumente, a oni, recimo, obično i ne sviraju. Oni se služe snimljenim i sempliranim zvukovima kako bi stvorili hrpu materijala koje zatim montiraju i mijenjaju. Okej, to možda nije velika stvar ako se sjetimo Zoviet Francea ili Halfer Tria, ali od kada su osnovani početkom osamdesetih godina, nitko to ne radi toliko dobro, toliko smiješno ili žestoko kao Negativland.

Njihovi su pravi instrumenti mediji, koje sviraju kao pravi profesionalni umjetnici, što i jesu. Na albumu Helter Stupid (iz 1989.) objavili su pjesmu o ubojstvu koje je napravio tinejdžer, što je potaknulo različita nagađanja o tom događaju koji je zapravo bio potpuno izmišljen. To nije ništa u usporedbi s pravom olujom koja se podignula oko benda U2 početkom devedesetih (obrada pjesme I Still Haven’t Found What I’m Looking For). S obzirom na to da su napisali cijelu knjigu koja potanko opisuje tu nevjerojatnu priču, samo nakratko zamislite da se na vas okomi izdavačka kuća jednog od najpopularnijih bendova na svijetu, oduzme vam CD-e, snimke i mnogo novca, a zatim se morate boriti sa svojom izdavačkom kućom koja je izdala taj vaš album! Vidjevši da su na plodnom tlu, Negativland se iznova okomio na industriju oružja, Pepsi i na cijeli medijski sustav.

Njihov show izgleda ovako: momci su odjeveni u bijele kapute i zgrbljeni nad opremom okruženom četirima ekranima. U pravom anarhističkom duhu, obavještavaju ljude: Možete slobodno snimati kako god želite. Nakon toga publici se nude vrišteća psihodelija, nježni rifovi, Billie Jean Michaela Jacksona, subliminalne reklame za Pepsi, folk-melodija o napitku, televizijski voditelj koji recitira pjesmu, disko-varijanta pjesme The Sound of Music, polka obrada U2-a, ulomci Jacka Bennyja, balada iz osamdesetih (True) upotpunjena disko-kuglom, religiozna lutkarska predstava i potpuni miks najrazličitijih informacija (ne znaš je li išta stvarno).

Glazbena, ne komičarska skupina

Doživljavaš li Negativland kao tip benda koji upotrebljava semplove i razne zvukove kao svoje instrumente?

– Mi zapravo miksamo nađene razgovore s izvornim i/ili obrađenim zvukovima i glazbom. Ponekad taj dijalog “sviramo” kao instrument, a ponekad ne. Ne znam kako bih to točno nazvao, riječ je o velikoj važnosti sadržaja u glazbi, ali i o naglašenoj ulozi glazbe u govornoj izvedbi.

Negativland često uspoređuju s Firesign Theatreom. Misliš li da je to dobra usporedba?

– Moram poštivati opće pravilo, jer je ta usporedba dosad napravljena već mnogo puta, ali pitam se zašto nas zapravo s njima uspoređuju. Pretpostavljam da je za mnoge ljude osnovna stvar u našem radu otkvačen i ponekad bizaran humor, pa nas zato uspoređuju s otkvačenom i nadrealističkom skupinom komičara poput Firesigna. Nemoj me krivo shvatiti, veoma sam polaskan, oni su me nadahnjivali od kada sam u šezdesetima počeo kupovati njihove ploče, i vjerujem da su me ponajprije ti albumi nadahnuli da odem na radio i tamo počnem raditi smiješne stvari, a impresionirali su me i s time koliko zabava zapravo može biti nekonvencionalna. No, mislim da mnogo jasnih razlika prolazi neopaženo; sebe doživljavamo kao glazbenu skupinu, a ne komičarsku, iako se većina stvari koje problematiziramo tiče (često humoristična) sadržaja, a ne glazbenih tehnika ili pokušaja održavanja kolaža kao emotivno važne umjetničke forme u 21. stoljeću. Također, s estetikom Firesigna ne bih povezao osnovne postupke kojima se koristimo, poput upotrebe zvukovnih “aktualnosti” iz stvarnog svijeta, stvaranja medijskih psina, svjesnog odabira low-tech rješenja ili improvizacija iz kućne radinosti.

“Istina” se svakodnevno mijenja

Stalna tema Negativlandova rada jest poigravanje medijima. Kao, primjerice, Helter Stupid i Christianity is stupid, te naslov na vašoj web stranici da se bend raspao. Što stoji iza tih medijskih trikova?

– To je ideja naše turneje True/False. To je ono oko čega se danas vrti naš cjelokupan intelektualni život. Kada nam sve informacije koje svakodnevno razmjenjujemo stižu od medija kao rekla-kazala, kada se gotovo svako mišljenje koje izražavamo temelji na onome što nam je rekao neki stroj i kada nitko od nas ne može osobno provjeriti apsolutnu istinu, sve nas te međusobno pobijajuće kontradikcije, revidirane analize i prerađene netvrdnje zapravo stalno podsjećaju na to koliko je sve to nepouzdano; tada možeš pomisliti da je sve što znaš krivo ili će uskoro biti krivo.

Od “važnih” vijesti do znanosti i zdravlja, ili bilo čega drugog, čini se da “istina” traje veoma kratko prije nego što se razotkrije kao laž. Ili obrnuto. U cijelom tom plimnom valu “važnih” informacija naposljetku učimo da ništa nije uistinu pouzdano. Sve je to tako očito prepuno predrasuda, planova, promidžbe i viših motiva, a opet, kao pojedinci više ne možemo točno odrediti što je istina, a što nije, zato što nam naše intelektualne ideje i preokupacije više ne dolaze iz vlastita iskustva stvarnog svijeta u kojemu živimo, nego iz iskustva medijske autoceste koja se događa u tom malom, ograničenom, nerealnom prostoru između ekrana i naših očiju.

Helter Stupid je bilo rano poigravanje s tom spoznajom; pustili smo (kako smo mislili) očito lažnu izjavu za novine o tome kako ne možemo ići na turneju zbog toga što je naša pjesma Kršćanstvo je glupo bila upletena u stvarni događaj kada je dječak iz Minnesote napao roditelje sjekirom. Nekoliko je medija nakon toga u vijestima izvještavalo o tome kako glazba može potaknuti djecu da ubijaju, a mi smo u tome vidjeli samo parodiju sklonosti senzacionalističkog novinarstva da na taj način pristupa tim temama. No, uskoro smo otkrili da su priču shvatili ozbiljno, prekrojili je u ono što im je trebalo, i ne samo da su svi povjerovali u nju nego su je prenosili iz jednih novina u druge, pojavljivala se u časopisima i, naposljetku, došli su nas intervjuirati za lokalne TV-vijesti kako bi napravili prilog o tome. Sve je to mogao spriječiti bilo koji novinar da je samo nazvao u Minnesotu i provjerio je li to sve istinito. No, to se nije dogodilo. Postalo je očito da novinari ne provjeravaju činjenice. Oni jednostavno iskorištavaju druge izvore, prepisuju i ponovo objavljuju vijesti bez provjere jesu li istinite ili ne. Ako je nešto dovoljno sočno i oni to žele, istina im nije bitna. Koliko se vijesti tako radi? Znam koliko i ti. Istina ili laž?

Sve nam to govori da smo postali neupućene žrtve jednog previše informiranog društva u kojem se u sve može sumnjati, a “istina” se svakodnevno mijenja. Pratiš li što se događa? Misliš li sada da je čokolada zdrava ili nezdrava? Misliš li da su jaja dobra za tebe ili nisu? Do kada je taj lijek koji su povukli s tržišta bio potpuno dobar? Shvaćaš li da korporacijske farme proizvode hranu koja je hranjivija od organskih proizvoda, ali je i zaražena opasnim bakterijama zato što se izmet koristi kao gnojivo? Dosta laži! Gledaš li vijesti? Imamo snimku na našem showu koja ponavlja: Što više televizije gledamo, više mislimo da je svijet opasan. A Internet, naravno, stimulira taj fenomen nespoznatljivosti kao nitko dosad. Na kraju, svi zapravo povjerujemo u ono u što želimo i volimo vjerovati, u ono što se već uklapa u odgovarajuće ideologije, i to je zapravo to. Važnost istine više ne prolazi.

No, možda na neki način možemo ljude malo spustiti na zemlju, sugerirajući najprije kako je ljude lako prevariti i, drugo, koliko nam je zapravo nepotrebno to preobilje sumnjivih informacija, kako ih zapravo ne možemo praktično iskoristili i da zapravo na većinu njih ne trebamo obraćati pozornost. Život se nastavlja i možeš preživjeti sa svojim zdravim razumom bez obzira na to je li tvoj televizor uključen ili nije. No, to je navika koju je teško razbiti, to stanje “informiranosti”. I, naravno, nešto od toga i jest istinito, i to nas također drži prikopčanima. To je sada kritički paradoks u modernoj percepciji koji će se, nedvojbeno, nezaustavljivo, nepopravljivo i neumoljivo nastaviti u ovome stoljeću. S takvim je stvarima, prva i najbolja obrana svijest. Umjetnost je oblik svijesti i ona može biti oblik samoobrane.

Analitični, kritični, satirični

Pokušava li se Negativland namjerno zavaditi s tvrtkama i korporacijama (poput Pepsija), te zašto, ili zašto ne?

– Ne, polemiziramo s koncepcijama, a ne s tvrtkama. No, čini se da tvrtke misle da posjeduju i zamisli, pa ponekad to shvaćaju osobno. U Pepsiju su bili dobri prema nama, hvala na pitanju. Znaju za naš album, komentirali su ga riječima: Nije popularno kao Beck i ostavili nas na miru kao zabadala koja mogu ignorirati ili kao oblik slobodnog oglašavanja, nikad ne možeš biti siguran zašto.

Važna je sastavnica Negativlandova rada lomljenje medija i vijesti. Kako bi, s obzirom na to pitanje, opisao vaš pristup? Trudite li se biti analitični, kritični, satirični ili je riječ o kombinaciji svega toga?

– Riječ je o kombinaciji, iako nas baš i ne doživljavam kao neke lovce za vijestima. Tu i tamo iskrsne nešto što možemo iskoristiti, nešto iskoči kao modrica na medijskoj stabilnosti.

Mediji se okreću prema sebi na gotovo postmoderan način; u kolumnama, programima i reportažama sami sebe tematiziraju. Ta usmjerenost na sebe – olakšava li ili otežava vašem radu da se ravnopravno nosi s tim područjem?

– To doista komplicira stvari, ali na zanimljiv način. Spoznaja kako, posebice oglašavanje preuzima popularni skepticizam u vlastitim porukama (poslušaj kampanju Spriteovih radijskih jinglova od prije nekoliko godina kao ekstreman primjer komercijalnog samoponiženja) i kako sve to postaje na neki način suluda kuća zrcala, sve je to možda odigralo ulogu u mojem osobnom gubljenju zanimanja za posebnosti oglašavanja i većem zanimanju za opće stanje bolesti točno/lažno u kojoj se to oglašavanje događa.

Stvaranje zbrke u medijima

Dugo se činilo da Negativland objavljuje radijske emisije, a ne prave albume. Postoji li neki razlog za to? Kako gledate na to da se bavite radijem kao medijem, da niste umjetnici koji snimaju albume?

– Ovo sada stvarno govorim iz vlastite perspektive – radio je moj najdraži medij, mnogo mi je draži, zabavniji i više me zadovoljava od snimanja studijskih albuma. Kada to radiš svaki dan proizvodiš mnogo sirovog materijala i, naravno, počeli smo izdavati najbolje radove. S druge strane, trebaju nam godine da dovršimo studijske radove, tako da svoj izdavački plan uvijek popunjavamo s više dostupnim radijskim materijalima. Meni je studijski rad iznimno spor i zamoran, te nezahvalan u usporedbi s redovitim, čestim, neopterećujućim, razmjerno spontanim i povremeno kreativnim izljevima koje omogućuje radio.

Dok polako otupljujemo od sve više i više informacija koje nam dolaze iz sve više i više izvora, misliš li da to čini vaš rad manje prohodnim, jer izgleda da su ljudi zbunjeni brzinom tehnološkog napretka? Gotovo kao da su mediji i sami preuzeli neke od vaših ideja.

– Da, sada na neki način ponavljaš ono što smo prije rekli o medijskoj samousmjerenosti i samoanalizi. Zamisao turneje True/False sasvim je sigurno stvaranje zbrke u medijima i s medijima. Ali opet, i mi pripadamo medijima. Sve što se nadamo da ćemo napraviti jest nekako se ubaciti u tu bujicu stvari i pokušati s nezavisnog i zabavnog kritičkog stajališta ponuditi nekoliko različitih perspektiva uklopljenih u suvremenu buku. Kakav učinak to zapravo ima? Ukupno, vjerojatno mali, ako uopće ima ikakav, ali dobivamo stvarno zastrašujuće predana pisma obožavatelja što je, kladim se, potpuno drukčije od onoga što većina bendova dobiva. Svejedno, ako utječemo na malo ljudi vrlo snažno, postajemo im kulturalno važni, tako da nas to povremeno ohrabruje i pomaže nam da na sve to i dalje gledamo kao na zanimljiv posao.

Korporacije su kupile i prodale naš politički život

Zašto je na vašem novom albumu Dispepsi, baš Pepsi meta vaših napada?

– Pa... zato što je ukusna! Što misliš? Ti imaš snimku. Što misliš zašto je Negativland napravio cijeli album o jednom bezalkoholnom piću? Dok si ga preslušavao, je li ti došlo da kažeš: Dobro, dosta više s tom Pepsi?

Da.

– Dobro. Tako si se i trebao osjećati. Tako se ja osjećam kada se vozim ili hodam Amerikom i gledam plakate i reklame. Mogli smo odabrati bilo koga. Mogli smo izabrati Nike ili Microsoft. Uz Pepsi je jednostavno povezano mnogo nevjerojatno dobrih slika s kojima smo se mogli poigrati. Veoma su ikonični, na jedan stvarno dobar način, a imali smo tonu njihovih reklama. Imamo sve njihove stvari. Skupljamo stvari, a uz ostalo imamo i cijeli Pepsi-arhiv, od starih radijskih oglasa pa sve do modernih stvari. Imamo intervjue s ljudima koji su radili na njihovim reklamnim kampanjama, imamo sve snimke vezane za ratove između Coca-Cole i Pepsija, i snimke o uvođenju nove Coca-Cole na tržište. Dakle, svakakve stvari o Pepsiju i Coli. I tako, radili smo na nekom projektu koji se bavio reklamiranjem, pa sam predložio bendu da bi nama kao umjetničkom projektu bilo mnogo zanimljivije kada bismo se usredotočili na samo jednu tvrtku. Imamo toliko dobrih stvari o toj jednoj tvrtki, uzmimo njih, i nadajmo se da ćemo na kraju dobiti nešto što će stvoriti mnogo širu sliku. S vremenom sam otkrivao koliki utjecaj multinacionalne korporacije imaju na moj život, na živote svih nas, na naš okoliš, našu javnost, vlast... Siguran sam da većina ljudi ima prilično jasnu predodžbu o tome kako su korporacije preko odbora za političko djelovanje kupile i prodale naš politički život. Vidjeli smo nastanak NAFTE i GATT-a i svih tih stvari koje zapravo stvaraju jednu svjetsku vladu kojom upravljaju korporacije ili stvaraju vladu koja radi za njihove interese. Ipak, kada usporediš što rade druge tvrtke, Pepsi je sigurno manje opasna od većine. Oni proizvode slatkaste proizvode, a ne oružje. Učinilo nam se da je to dobar prostor za poigravanje. No, kadgod radimo na nekom projektu, ne preciziramo baš potpuno o čemu će biti riječ. Naslućujemo da je riječ o nečem zanimljivom za rad i tada se jednostavno s tim počnemo igrati. Album Dispepsi na početku je imao samo tri ili četiri pjesme, a što smo više razmišljali o svemu tome, to se više širio. Trebale su nam tri godine da ga dovršimo. Kao i mnogi projekti na kojima smo prije radili, ni ovaj nismo počeli misleći da će toliko trajati. Jednostavno smo se zaigrali s materijalima koje smo imali. Tada smo se počeli truditi oko pisanja pjesama. Kako bi izgledao jingle da je Pepsi unajmio Negativland da ga napravi? Možda zvučim stvarno ozbiljno i politično dok to ovako opisujem, ali doista smo se trudili napraviti album koji bi bio što otvoreniji raznim interpretacijama. Trudili smo se da ne zvuči kao upozoravajući, didaktični agit-prop. Mislim da ne zvuči tako. Stvarno se nadam da ne zvuči tako.

Reklame usvajaju jezik svojih kritičara

Na omotu CD-a nalazi se esej o tome kako Pepsi i Cola mogu uštedjeti novac. To je gotovo suosjećajno.

– Pokušavamo im pomoći. Kada poslušaš naš album, ono što ti ostane u glavi jest ono što sve tvrtke žele da zapamtiš kada gledaš njihove reklame, a to je ime njihova proizvoda. To je sve. Oglašivanje ne služi tome da ti ispere mozak i natjera te da izađeš i kupiš nešto, to je prejednostavna kritika. Oglašivanje postoji da bi te upoznalo s proizvodom, tako da kada uđeš u trgovinu... Ljudi vole izabirati stvari koje su im poznate, to je normalno ljudsko ponašanje. Mislim da je vrlo vjerojatno da ćeš u trgovini, ako je tvoj mozak bio dovoljno puta izložen nazivu tog proizvoda, na pitanje koje bih tenisice mogao kupiti? odgovoriti, hm... Nike. Kada vidiš reklamu, nisi baš doslovce toliko glup i isprana mozga da odeš u trgovinu kao zombi i kupiš six-pack Cole ili Pepsija. To ne ide tako. Iako sam potpuno iznenađen koliko je Nike uspješan u tome da svoj logo stavi na sve moguće. Najviše uznemiruje to što smo zapravo svi namamljeni da postanemo njihove hodajuće reklame. Postalo je kul nositi njihov logo i imati slogan Just Do It na autu, bejzbolskoj kapi, majici... Intuicija mi govori da je to uznemirujuće, ali dio mene misli možda se samo događa promjena, a ja zaostajem za vremenom. Mislim da je vjerojatno riječ o nečem lošem, ali ponekad se pitam...

Što misliš o tome kako oglašivači sve više osvješćuju cinizam u reklamnim porukama koje odašilju? Sve se više mogu vidjeti kampanje poput Spriteove, koja kaže: Zanemari reklame. Slušaj svoju žeđ.

– Ili reklame za Miller Lite, koje su sve o procesu izrade reklama i o ljudima koji ih osmišljavaju.

Misliš li da je reklamni biznis prisvojio shvaćanja ljudi koji su od kritiziranja oglašivanja napravili umjetnost?

– Da, najebali smo (smijeh). Reklamne su poruke zapravo vrlo inteligentno usvojile i stilizirale jezik svojih kritičara. Taj je novi reklamni stil iznimno pametan, vrlo zabavan i humorističan. Također, veoma je moderan, refleksivan, postmoderan i nevjerojatno ciničan. To su mudro napravili. Kao što sam rekao, preuzeli su jezik kritike i iskoristili ga kako bi prodali svoje proizvode. Sada se stvarno pitam kamo to vodi? Kada u Pepsiju čuju naš album, da su doista pametni, umjesto da se zbog toga ljute, trebali bi nam platiti 50.000 dolara naknade za dozvolu da se služe nekim našim snimkama u svojim reklamama.

Stvoriti nešto što je nametljivo, dosadno i nepodnošljivo

Što biste napravili da vam dođe Pepsi i kaže: hoćemo vaše snimke u svojim reklamama...

– Ispričat ću ti što nam se nedavno dogodilo. Pristupila nam je reklamna agencija koja pokriva sve Nikeove poslove za cijelu Sjevernu Ameriku. Željeli su nas unajmiti da napravimo seriju radio-reklama za pivo Miller Genuine Draft. Nisu tražili da budemo glasnogovornici ili nešto slično (nismo toliko popularni), ali su željeli da napravimo gomilu reklama koristeći se našim stilom cut-upa, kolažiranja i obrade već snimljenih i nađenih zvukova. To su dečki u kasnim dvadesetima koji su odrastali slušajući Negativland na koledžu; oni misle da smo super. To su ti isti dečki koji su mislili da je kul staviti Williama S. Burroughsa u reklamu za Nike. U odnosu na svijet u kojem žive, oni pomiču granice. Bože moj, taj bivši narkoman, homoseksualac i ubojica svoje žene reklamira tenisice diljem Amerike na svakom televizijskom ekranu, u svakoj kući. I razumijem kako to njima izgleda, to je ono, kao, subverzivno, čovječe. Veoma je zanimljivo kako su se takvi dečki ufurali u takav način razmišljanja. Znam da njima sve to ima smisla. Pristupili su nam misleći da nam daju jako dobru priliku. Čak su mi i neki prijatelji rekli: Zašto niste prihvatili, mogli ste napraviti nešto subverzivno! Moj je odgovor: Ne, nismo mogli. Ono što se događa u masovnim medijima i u oglašivanju nije samo preuzimanje stila i izgleda rubne kulture, to već dugo traje. Sada su otišli korak dalje, to jest uzeli su sam fenomen tog nesklada, čak nije bitno u kojem obliku, i učinili ga dijelom strategije prodaje proizvoda. To je zanimljivo, ne znam što će smisliti nakon toga, a ne znam ni što će dalje s tim učiniti netko poput Negativlanda. No, mislim da smo s ovim albumom bili svjesni svega toga i željeli smo pomaknuti stvari još dalje. U svakom filmu koji gledaš pojavljuju se neki proizvodi, ali to dosad nije vrijedilo za albume. Mislili smo da bi bilo zanimljivo napraviti nešto što je, do nekog stupnja, veoma nametljivo, dosadno i nepodnošljivo – na albumu svoje omiljene grupe Negativland stalno slušaš kako se spominje taj jedan jebeni proizvod. Zašto nam to rade?, pitaš se. Radili smo na tome toliko dugo da mi se percepcija malo iskrivila, ali stvarno mislim da je album zabavan za slušanje i veoma smo se trudili takvim ga napraviti. Vjerovao ili ne, izvorna je varijanta albuma bila još dulja i još dosadnija. Izrezali smo nešto kada smo radili završnu obradu. Rekli smo: Ok, točno nakon 39 minuta i 20 sekundi dolazi do točke kada ti se album stvarno gadi i ne želiš ga više slušati. Mnogo se stvari događa na tom albumu, mnogo je konceptualnih slojeva. Ima dosta o tome kako poznate osobe reklamiraju stvari ili ih prodaju.

Zadnja pjesma na CD-u, Bite Back, zapravo je na neki način trebala obuhvatiti cjelinu, pa ako do tada nisi shvatio, to će, nadam se, objasniti da postoji šira slika, te da ne nudimo jednostavna rješenja; sve je to veoma složeno. Iako bi se svaka imalo inteligentna, slobodoumna, ljevičarski usmjerena osoba mogla složiti s dijelom ovoga što govorim, činjenica je da smo u Sjevernoj Americi potpuno uhvaćeni u mrežu takva životnog stila, sa svim tim našim automobilima, televizorima i pogodnostima... I zato nije jednostavno reći prestat ćemo kupovati ono što prodaju, kao što kaže čovjek na telefonu na kraju albuma. No, dok to izgovara, pritom vrlo jednostavno i dobro poentirajući, istodobno čuješ kakofoniju glasova koji govore: Ali mi želimo svoje automobile, hoćemo svoja bezalkoholna pića, svoje televizore, želimo sve te stvari. I što sada napraviti?

Želiš li pomalo da vas tuže?

 – Apsolutno ne. Znali smo da će ljudi to misliti. Ne želim živjeti u svijetu u kojem se bojim baviti umjetnošću kakvom želim. Apsurdno je misliti da bi me trebalo biti strah javnog ismijavanja, ruganja ili dekonstruiranja velike korporacije koja se nameće mojem životu svaki dan, želio ja to ili ne... Ne želim živjeti u takvu svijetu. Jedno je od rješenja da na neki način pokušaš živjeti svoj život u svojem svijetu.

S engleskoga prevela

Mirna Belina.

Tekst je montaža dvaju razgovora objavljenih na web-stranici www.furious.com/perfect/negativland.html i u časopisu The Onion.