Razgovor s Douglasom Rushkoffom

Douglas Rushkoff, kreativni mislilac i vizionar, najpoznatiji je po svojim istraživanjima i ulozi u medijima. On je autor mnogih knjiga koje ispituju medije, pop kulturu te to kako djelujemo i mislimo unutar njih, uključujući Media Virus, Cyberia, Playing The Future, The GenX Reader i Iznuđivanje: Zašto slušamo što nam ”oni” kažu (hrvatski prijevod objavila je Bulaja naklada, 2002. – op. prev.), kao i romana – Ecstasy Club i Exit Strategy. U posljednje doba poznat je po vrlo dobro prihvaćenoj knjizi Nothing Sacred: The Truth about Judaism.

On je konstanta u svijetu radija, televizije i novinarstva s obzirom na to da  se redovito pojavljuje u Time Magazineu, a njegova kolumna o cyber-kulturi svaki mjesec izlazi u New York Times Syndicate. Pojavljivao se na televiziji u emisijama poput Frontline, Larry King Show, i MediaTelevision, a često ga se može čuti i na NPR-ovom All Things Considered.

Bio je glavni glas i producent Frontlineova nagrađenog dokumentarca The Merchants Of Cool. Profesor je, glazbenik, medijski savjetnik, i općenito izniman glas kulture unutar i izvan društvene sfere medija. Što vodi do pitanja zašto Douglasa predstavljamo kao autora stripa. Dakle, naši dugogodišnji čitatelji će možda primijetiti da ovo nije prvi put da ga spominjemo na našoj stranici, ali ja sam ga osobno zapazio prije nekoliko godina u komentaru o jednoj epizodi MediaTelevisiona u kojem je Douglas pričao o svojim najnovijim djelima i isticao način na koji razni trendovi u beletristici i znanstvenoj fantastici zapravo reflektiraju ono što se događa u stvarnom životu. U toj je emisiji Douglas rekao nešto što mi se urezalo u pamćenje: ... Internet, video-igrice i stripovi pripremaju našu djecu na znatno drugačiju budućnost.

Taj televizijski spot nadahnuo me da stupim u kontakt s Douglasom i sad, godinama kasnije, The Disinformation Company je izdala njegov prvi grafički roman Club Zero-G. Izvorno se pojavivši u nastavcima u časopisu BPM, u Club Zero-G riječ je o međudimenzijskom plesnom klubu u koji klinci odlaze dok spavaju. Priča prati Zekea, štrkljavog i nepopularnog 19-godišnjeg studenta – gradsko dijete koje također pohađa elitni koledž u svojoj zajednici – koji je otkrio fantastičan novi klub koji se može doživjeti putem kolektivne podsvijesti u snu, gdje je on prihvaćen i popularan. Ali on samo postoji u snovima svojih posjetitelja. Ako uopće postoji.

Zekeovi prijatelji jednostavno misle da je poludio. Djevojka koju ima u klubu, u stvarnom životu ga uopće ne opaža i on sve dublje ulazi u stvarnost kluba Zero-G, i shvaća da je je taj kolektivni prostor snova više od puke zabave te se ubrzo upleće u bitku koja bi mogla preokrenuti cijelu našu percepciju sporazumne stvarnosti.

Kemijska ovisnost ljudske vrste

Gospodine Rushkoff, jeste li korištenjem tinejdžera koji utječu na sporazumnu stvarnost u svijetu snova Kluba Zero-G željeli upozoriti na njihovu ulogu u našem svijetu? Kada čujem frazu “tinejdžeri koji utječu na sporazumnu stvarnost” sjetim se vašeg dokumentarca Merchants Of Cool.

 – Na neki način, jesam. Tinejdžeri su postali snažan fokus za sve druge. U određenom smislu – barem sa stajališta ljudi u marketingu i roditelja te možda snaga zakona – tinejdžeri su središte svemira. No to nije pozornost koja je potrebna bilo kojem ljudskom biću. To je pozornost koja je stvorena tehnikama koje tinejdžere čine tržišno isplativima, predviđaju njihovo ponašanje, i što je najgore, pretvaraju ih u poslušne, zatupljene potrošače.

Neobično je to što sve to reklamiranje, čini se, više utječe na odrasle nego na djecu. To je razlog zašto odrasle žene nose sve te žalosne djetinjaste haljinice, zašto odrasli muškarci čeznu za srednjoškolskim prijateljicama svojih kćeri. Svi žele biti u svijetu portretiranom u katalogu A&F-a, u šumi, i uživati u biseksualnim fantazijama nacističke mladeži. Kao da je 19 godina kraj života – a onda se bacite s nekakve litice.

Tako je u Club Zero-G riječ o sličnom fenomenu, na način da se svi – odrasli, vojska kao i neka vrsta međudimenzijskih bića i njihovih neprijatelja – u ovoj priči fokusiraju na tinejdžere. Proučavaju ih, ulaze u njihove snove i tako dalje. U priči oni predstavljaju posljednji naraštaj ljudi prije nego što se genom pokvari; ali to je zapravo više alegorija na etapu života i etapu civilizacije. Adolescencija vrste.

Što nas nekako vodi pitanju priklanja li se ljudska vrsta konceptu “živi brzo, umri mlad”, s obzirom na to da mnogi predviđaju njezinu propast prije nego evoluciju.

 – Čak je i ideal “živi brzo, umri mlad” malo romantičniji od onoga što činimo. Uistinu se čini da mi kao civilizacija nećemo uspjeti preživjeti svoj pubertet, zato što se i dalje plašimo djevojaka, da se tako izrazim. Došli smo do stupnja kada trebamo razviti određenu količinu međukulturalne intimnosti, umjesto pukog straha.

Prema mojemu mišljenju, ovo ne izgleda baš kao rock and roll adolescencija, nego više kao djetinjstvo ovisnika o Ritalinu. Da, život je ubrzan, ali se kreće u zastrašujućem krugu koji sam sebe jača. Zapad sad doslovce ovisi o pomoći kemikalija i vjere u probijanju tog kruga. Ali naše ponašanje i percepcija čine se analognima onima koje doživljava osoba u posljednjima stadijima amfetaminske psihoze.

Ideja nastala u snu

Prije nekoliko godina napisao sam esej u kojem sam u osnovi rekao da je čovječanstvo pretpostavilo ugodu evoluciji. Zauzimao sam se za “više istoga” da tako kažem, vrlo nalik na medij stripa…

– Ugoda u kratkom roku. To podsjeća na ispijanje prevelike količine kave. Može vam pomoći da izdržite jedno poslijepodne, ali ste zato idući dan mnogo umorniji. Sve je na Zapadu kratkoročno – rezultat industrijalizacije, masovne proizvodnje i potrebe za bržom potrošnjom. Sve moramo jako brzo sagorjeti da bismo imali potrebu još više proizvoditi i kupovati. To je problem kapitalizma u krajnjem stadiju, unutar robnog gospodarstva. Krvava revolucija nije jedini izlaz, naravno, ali naša ovisnost o brzom fiksu, analogna poslušnosti korporacijske kulture prema kratkoročnom kvartalnom izvješću, uveliko ga otežava.

Ovaj ste projekt počeli prije mnogo vremena. Je li se vaš pristup promijenio? Opazio sam da mnoge teme koje se mogu tu naći, također čine osnovu vaših predavanja na njujorškom sveučilištu.

– Pa, ja sam stalno Club Zero-G smatrao načinom izražavanja prilično ezoterične ideje na vrlo jednostavan i opipljiv način. Tako da, iako je razmišljanje možda nadahnuto Hegelom, de Chardinom i Foucaultom, priča i likovi prilično su izravni. S druge strane, premisa za ovu priču došla mi je u snu – tako da je, iako su moji snovi vjerojatno pod utjecajem svega mogućeg što pročitam, ta ideja svijeta u kojem se svi možemo međusobno družiti dok spavamo došla je iz moje podsvijesti. Zaista, nekoliko dana nakon toga čudnog sna, bio sam uvjeren da sam bio na stvarnom mjestu u kojem žive duše stotina ljudi koje poznajem. Tako da je ta ideja postojala od samog početka. Prvotno sam je htio napisati kao set od četiri sveska. Počelo je kao roman u nastavcima u časopisu BPM, i pomislio sam da je to dovoljno da ga negdje prodam ili da nagovorim BPM da sponzorira te knjige. Kada se Disinformation konačno ponudio, željeli su da strip ima samo jedan svezak – tako da sam morao jako puno dumati da pojednostavim priču. Definitivno postoji još jako mnogo toga što bi se moglo reći – a to će se dogoditi ili izdavanjem dodatnih knjiga koje će objasniti nešto više o ovim likovima i njihovim svjetovima, ili adaptacijom u scenarij ili roman ako je to moguće.

Strip, performans, soundtrack

Što vas je navelo da tu priču počnete u formi stripa. Iako se na stripove uglavnom gleda kao na zabavni medij, znam da ih vi vidite kao potencijalno edukativan medij s porukom, koji ima i zabavnu ulogu.

– Pa, kao prvo, pisanje u formatu nastavaka činilo mi se kao izazov koji još nisam isprobao. Romanopisci poput Dickensa okušali su se u tome i zanimalo me kako je to kad se dođe do kraja priče u kojoj se ne možete vratiti natrag i ispravljati bilo što na početku. Tako da je to na neki način poput crtanja crte. Zanimalo me je također i kako bi bilo zabavljati publiku, uvijek iznova i to tijekom nekoliko godina.

Što se tiče hvatanja u koštac sa sekvencijalnim medijem, razlog je i priča sama. To nije bila priča koju sam želio ispričati u romanu ili scenariju. I sama je na neki način priča o slijedu. Mnogostruka razdoblja koja pokušavaju utjecati jedna na druge. Mnogostruka stanja uma i svijesti. Sekvencijalni medij vam dopušta da na prirodan način suprotstavite i usporedite stvarnosti. Također na neki način tjera publiku da se uključi u uspoređivanje odnosa ravni jedne prema drugoj. I tako, s obzirom na to da je ovo priča o publici koja preuzima odgovornost za priču, činilo se da je pričanje u nastavcima jedini dobar način – ako sam želio primijeniti ono što propovijedam i izreći to najviše putem medija, a ne samo sadržaja.

Kada kažete “mnogostruka stanja uma i svijesti” sjetim se Alana Moorea i načina na koji stvara svoje performanse na način da stimuliraju sva osjetila. Jeste li i vi zamislili Club Zero-G kao performans? Možda soundtrack Club Zero-G?

– Steph, crtač, već me dulje vrijeme to pita. On bi želio napraviti set dance zapisa koji bi odgovarali određenim dijelovima priče. Mislim da bi to bilo zabavno. S druge strane ja sam tu priču napisao upravo za ovaj medij, pa ne vidim potrebu da postanem Wagner, da se tako izrazim, što se tiče ovog materijala. Kada bih s tim mogao napraviti cjeloviti performans, vjerojatno bi me zanimalo nešto što je više prostorno. Neka vrsta sveobuhvatnog iskustva – šetnja kroz to. Ili nekakva vožnja, poput Disneylanda.

Stvarnost pripada svima

Kao pisac prilično ste evoluirali, od Media Virusa do Nothing Sacred priličan je put. Jeste li oduvijek planirali doći ovako daleko? Kako mislite da će se u cijelu tu sliku uklopiti vaš rad na području stripa.

– Pa i nije baš postojao plan, osim što sam želio sudjelovati u “velikoj konverzaciji”. I mislim da sam to uspio napraviti. Da imam plan vjerojatno bih bio bogat. Moj je problem, kao takav, taj da me zanima hrpa stvari, tako da ne mogu postati super-stručnjak u jednoj stvari. Brand Rushkoff nije baš točno definiran, barem ne na tradicionalan način.

Ipak, osjećam da sam cijelo vrijeme govorio jednu stvar: stvarnost pripada svima, tako da samo treba naučiti kodove pomoću kojih se oblikuje priča i sudjelovati u njezinu raspletu. To je vrlo psihodeličan uvid, kao i ono što ljudi shvate kad se počnu baviti kompjutorima, teorijom sustava, kompjutorskim fantasy-igrama ili čak u okupljanju ravera ili u stvaranju medija. Ispada da je to i središnja poruka židovstva – “bit ćete narod svećenika” zapravo samo znači da će Židove posebnima učiniti to što će biti prvi pismeni narod. Zato sam napisao knjigu o židovstvu da bih pokazao da u židovstvu nije riječ o rasi i vjeri, nego o rušenju tih staromodnih shvaćanja i sudjelovanju u stvaranju priče o našoj stvarnosti. Oni baš i nisu najbolje reagirali na to – barem ne oni koji idu u sinagogu. Učenjaci i vrlo obrazovani rabini razumjeli su me, ali većina njih pisala mi je da bi mi rekla “da, prokužio si – ali ljudi nisu spremni za taj tip židovstva.”

A taj crtani roman govori isto, samo na drugi način. Ne želim vam otkriti cijelu priču, ali u osnovi je riječ o oslobađanju od priče. Zato sam i koristio konvencionalan format i strukturu, a onda napravio mali zaokret. U njemu se nalaze dvije ili možda tri koje su u koliziji: prva je realistična, druga je anime priča, a ima i jedna koja je hiperdimenzionalna. No glavni lik upozorava ostale likove na njihovu privrženost klasičnoj strukturi zapleta.

Mislim da su pismenost i spiritualnost ista stvar. Da uglavnom svaka religija počinje tako što sudionicima daje moć nad pričom – a onda se religije pretvore u institucije koje ne podržavaju tu vrstu autorstva.

Izdavač u svojem osvrtu tvoj crtani roman naziva “američki”. U središtu priče je tiranska sila koja pokušava kontrolirati sporazumnu stvarnost; je li to razlog zašto je naglašen taj američki dio?

– Kada sam počeo pisati izvornu priču, 2000. i 2001., taj 11. rujna još se nije bio dogodio. Tako da me nije toliko zanimalo ugnjetavanje tijela i ponašanja, nego suptilniji oblik ugnjetavanja uma i duha. I mislio sam da, ako su korporacijska Amerika i vlada toliko usredotočene na to da budu sposobne predvidjeti i usmjeriti ljudske misli i djela, stvarno postoji prijetnja slobodnoj volji. O tome je najviše riječ u mojoj knjizi Iznuđivanje.

Dakle, da, riječ je o tome da se kolektivni krajolik ispunjen mogućnostima zamijeni centralno stvorenom stvarnošću maksimalnog profita. I taj se pokušaj ovih dana širi izvan Amerike. Premisa priče je da prikaže što se događa kada jedna civilizacija podlegne prisilnom “konsenzusu”, bez obzira na to koliko stvari morale postati gadne. Ali čitateljima sam želio pokazati nekoliko protumjera koje pružaju više nade i potencijalno su korisnije od kung fua i proglašenja Mesije, kao u Matrixu.

No pravi izvor tog “američko” u promotivnom materijalu vjerojatno potječe od moje prijašnje ideje da Amerika treba odgovoriti japanskom animeu vlastitom pričom i stilom. Zato sam i uzeo Stepha Dumaisa za crtača, a ne nekog crtača animea – što bi se činilo logičnijim odabirom. Stephov je rad malo grublji i neobrađeniji. Zabavan, čak i smiješan. Definitivno nije manga.

Gašenje rave kulture

Drugi važan aspekt je pristup raveu kao kulturi, a ne samo zabavi.

– Pa, nerado je nazivam rave pričom, jer je ta riječ – taj mem – odnedavno dosta promijenjena. Većina klinaca misli da je to propao pokret, a zapravo je to vjerojatno jedini glazbeni žanr koji se odbio slizati s MTV-jem. Mislim, čak je i hip-hop u vlasništvu Spritea.

Kod ravea nije bila riječ samo o elektroničkoj glazbi, nego o alternativi hijerarhijskom sustavu glazbene industrije, gospodarstva i društvenog okoliša. Rave je pokušaj stvaranja kolektivnog iskustva koje ipak poštuje autonomnost pojedinca. Težak zadatak.

Ali u knjizi ne koristim riječ rave, iako ti golemi partyji koji podsjećaju na organizam imaju svoj izvor u raveu. Premda nisam želio udaljiti ljude koji su “prevladali” rave ili one koje nije nikad zanimao, želim pomoći objasniti im što se krilo pod svom tom energijom. Ono što pak radim u ovoj priči je da pokušavam podignuti metaforu kolektivnog organizma na sljedeću razinu. Što zapravo znači kreirati stvarnost?

Rejveri, naravno, više ne prevladavaju, za razliku od nekoliko godina unatrag, možda zato što su zaokupljeni reality televizijom; mislite li da je gašenje rave kulture gubitak za današnju mladež?

– Sustavi nalaze načine uravnoteženja. Rave – pravi rave – počeo je u ranoj kiberdeličnoj eri. Zapravo je postao glavni nakon grungea. Sljedeći oblik otpora, ovaj put slavljenjem i zajedništvom. Ono što je najvjerojatnije najviše naškodilo raveu je njegov prelazak u legalu. Rave je počeo kao prisvajanje prostora i vremena. Bio je politički čin, koji je tada u prvi plan pogurao kulturni identitet.

Iako slabljenje ravea u svijesti mladeži možda nije gubitak sam po sebi, ne primjećujem da se pojavilo nešto što bi zauzelo njegovo mjesto. Mislim da se danas otpor očituje više u blogovima i protestima protiv Svjetske trgovačke organizacije, nego na partijima. Ali svi ljudi koji sudjeluju u tim aktivnostima povremeno će trebati dozu energije i pozitivnog ohrabrenja. Nadam se da će moja mala knjiga pomoći u tome.

S engleskoga prevela

Ksenija Švarc.

Pod naslovom Douglas Rushkoff – Breaking Through objavljeno u e-časopisu Popimage, www.popimage.com/content/rushkoff.html