24.3.2005.

Rade Dragojević i Jelena Svilar  

Razgovor s Dubravkom Škiljanom

tema broja

Može li se doista jezik mijenjati dekretom? Ne pokazuje li time vladajuća struktura indolenciju i nepoštovanje prema građanima koji se smatraju pismenima kao i prema onima koji jezik koriste kao oruđe svog rada?

– Jezik se, dakako, ne može mijenjati dekretom, ako mislite na jezični sistem koji se “nalazi u glavama” govornika i na modalitete njegove upotrebe u našoj svakodnevnoj jezičnoj komunikaciji. No, ako je riječ o eksplicitno normiranom obliku jezičnog sistema, dakle o standardnom jeziku, i o načinima na koje se on upotrebljava u određenim područjima javne komunikacije, taj se jezik može mijenjati različitim odredbama, i one u sebi sadržavaju uvijek izvjestan stupanj prisile. Jednostavnije rečeno, normativna gramatika nekog jezika, ili njegov pravopis, ili njegova eksplicitna ortoepska norma, ondje gdje postoje, uvijek predstavljaju neku vrstu dekreta i tako se i mijenjaju. Prema tome, nije problem u samim promjenama – one su dio standardizacijskih procesa – nego, eventualno, u njihovim motivacijama i ciljevima. U našem slučaju upravo su motivacije i ciljevi promjena izazvali, čini mi se, neodumice, otpore, ali i odobravanja. Naime, standardni jezik ima snažno izraženu i komunikacijsku i simboličku dimenziju. Aktualni hrvatski pravopisni standard uvelike zadovoljava zahtjeve za komunikacijskom efikasnošću, pa su njegove izmjene uvjetovane prije svega simboličkim razlozima: s jedne strane težnjom da se simbolički što više udalji od srpskoga, a s druge strane intencijom da se simbolički poveže s prošlim razdobljima. Pri tome nas uvjeravaju da su razlozi ipak komunikacijske prirode (na primjer, da se tako približava onome što svi govorimo, iako se evidentno udaljava od govorne prakse), te da se uspostavlja kontinuitet s periodom prije Novosadskog dogovora i pravopisa, premda većinu predloženih rješenja ne možemo pronaći u Boranićevu pravopisu iz pedesetih godina prošlog stoljeća koji prethodi ovom dogovoru. To je svakako uvredljivo, kao i ona neprestano, makar implicitno, prisutna tvrdnja da smo desetljećima pisali nekom vrstom jezika-invalida, čiji su se čudotvorni liječnici napokon pojavili.

Pismenost ili ideologija

Koji bi, prema vašem mišljenju, bili opravdani razlozi za intervencije u pravopisu nekog jezika, ako uopće postoje?

– S komunikacijskog je stajališta – kako to potvrđuje i sociolingvistička literatura – najbolji onaj pravopis koji se najmanje mijenja; dakako, i iz komunikacijskih se razloga mogu unositi izmjene u pravopis, obično manjeg opsega i slijedeći promjene koje se pojavljuju u komunikacijskoj praksi. U simboličkoj se dimenziji opravdanim ukazuje svaki razlog koji učvršćuje jezik kao simbol društvene grupe koja ga upotrebljava: kod standardnih jezika u suvremenom svijetu takve su grupe najčešće nacije, pa nije teško zaključiti da su simbolički razlozi uglavnom proizvodi ideološkog djelovanja. Zato se opravdanost razloga u krajnjoj konsekvenciji mjeri – kao što to i hrvatski primjer dokazuje – prihvaćanjem ili odbacivanjem ideologije iz koje ti razlozi proizlaze. Tako priča o “desnom” i “lijevom” pravopisu, koja je iz apstraktne lingvističke perspektive sasvim besmislena, dobiva svoj smisao.

Kakve bi mogle biti reperkusije ovakve odluke u zemlji sa zabrinjavajućom razinom pismenosti, kakva je Hrvatska?

– Vraćajući se ponovo onom razlikovanju komunikacijskog i simboličkog, bojim se da svaka radikalnija promjena pravopisa kod nas povećava broj slabo pismenih u komunikacijskom smislu, ali ove izmjene možda povećavaju ujedno i broj onih koji će pojačanim simboličkim efektom biti zadovoljni – ili bar to misle nosioci dominantne ideologije. No, promjena izaziva još jednu posljedicu: ona, bar na neko vrijeme, stvara mali sloj “posvećenih”, onih koji znaju nova pravila igre i koji ta pravila – doslovno i nedoslovno – mogu “prodavati” nama neposvećenima.

Jesu li, iz lingvističke perspektive, hrvatski i srpski suštinski jedan te isti jezik, odnosno spadaju li, zajedno s bosanskim i crnogorskim, u južnoslavenski jezični kontinuum, ili su razlike među njima toliko presudne da ih se može smatrati dvama različitim jezicima?

– Odgovor na to pitanje ovisi iz koje ga perspektive postavljate (a nerijetko i o tome što, iz vlastite ideološke pozicije, želite čuti). Jasno je da između – recimo – Triglava i Crnog mora postoji južnoslavenski jezični kontinuum koji se realno sastoji od gotovo beskonačnog niza različito definiranih idioma: idiolekata, lokalnih i regionalnih govora, dijalekata, sociolekata... Unutar tog kontinuuma u toku povijesti granice su se povlačile na različite načine i pod utjecajem različitih faktora. Danas se te granice najčešće sagledavaju kao granice među (standardnim) jezicima, pa se velikim dijelom podudaraju s državnim granicama. Stoga, ako brojite jezike koji su ustavima pojedinih država određeni kao jezici javne komunikacije na teritorijima država ili njihovih dijelova, onda se u središnjem dijelu južnoslavenskog kontinuuma pojavljuju doista hrvatski, srpski, bosanski, a zacijelo uskoro i crnogorski, kao zasebni entiteti. Ako, s druge strane, primjenjujete lingvističke tipološke i genetske kriterije, onda ćete utvrditi da među ovim standardnim jezicima nema bitnih strukturnih razlika, te da o njima možete govoriti kao o jednoj cjelini.

Jezik kao zrcalo društva

Govori se da bi zbog uštede EU u svojim službenim dokumentima ovo jezično područje, kada se ono integrira u EU, mogla tretirati kao područje SBH (srpsko – bosansko – hrvatskog) jezika. Kako to komentirate?

– Ovo “govori se” u vašem pitanju uvelike pokazuje kakav je karakter te informacije: kako danas stvari stoje, Evropska Unija automatski priznaje službene jezike država-članica kao svoje službene jezike, pa nema nikakva razloga da se posumnja u to da bi postupak bio takav i s Hrvatskom. Čak i u praktičnom pogledu prevodilačke će službe vjerojatno biti odvojene (ili će se – kao na Haškom sudu – na zahtjev govornika postupci prevođenja moći jasno razdvojiti), to više što je njihovo oblikovanje i financiranje većim dijelom u domeni pojedinih država-članica. Prema tome, mislim da je ovaj strah bezrazložan. No ulazak u Evropsku Uniju zahtijeva razradu strategije naše jezične politike u posve drugima domenama od onih o kojima se danas kod nas govori: ali to su već teme za jedan drugačije intoniran razgovor.

Kako to da katedre slavistike u inozemstvu još uvijek često ne razlikuju hrvatski i srpski jezik, već uglavnom imaju jednu katedru? Je li razlog tome ekonomičnost ili slabo zanimanje studenata za slavenske jezike?

– Koliko mi je poznato, situacija je od jednog sveučilišta do drugog različita, a razlozi za to su zacijelo također različiti: od održavanja tradicije ili od kadrovskih problema do prilagođavanja novoj situaciji. Ipak, treba pretpostaviti da je pogled “izvana” ponešto drugačiji od pogleda “iznutra” i da se ne mora svakome simbolizam našeg jezika činiti tako važnim kao nama samima, te da ponegdje smatraju da su oni tipološki i genetski kriteriji koje sam spomenuo za znanstveno izučavanje južnoslavenskih jezika bitniji od drugih.

Kako to da su Hrvati još uvijek toliko osjetljivi na jezična pitanja, iako imaju državni okvir koji formalno štiti jezik od vanjskih utjecaja?

– Ponovo – premda vam je to već dosadno slušati – moram kazati da se ova osjetljivost manifestira gotovo isključivo u simboličkoj dimenziji, dok se zbog stvarne i funkcionalne nepismenosti velikih dijelova stanovništva nitko previše ne uzbuđuje, kao što malo koga zabrinjavaju najrazličitije jezične besmislice koje se pojavljuju u svim domenama javne komunikacije. I opet je, dakle, riječ o produktu dominantne ideologije kojoj – banalno je to i ustvrditi – odgovara, s jedne strane, da se pogled umjesto prema konkretnim teškoćama svakodnevnog života usmjeri prema prostorima simboličkog, a s druge strane ti su prostori (pa i jezik kao simbol u njima) osobito prikladni za ostvarivanje nacionalne kohezije.

Promjena u svijesti a ne u stvarnosti

Kako komentirate činjenicu da u nas samo politička desnica reagira na jezik i jezična pitanja?

– Bojim se, prije svega, da kod nas jasno profilirane političke ljevice i nema, a one stranke koje zauzimaju lijevi dio političkog spektra u jezičnim pitanjima imaju slične poglede kao i desnica, smještajući – i jedni i drugi – ta pitanja gotovo isključivo u domenu nacionalne simbolike. Prema tome, “lijevi” odgovori mogu u našim uvjetima biti samo individualni i bez institucionalne podrške, pa se slabije čuju. Osim toga, tradicionalno se desnica, posebno ona populistička, bavi prostorima simboličkoga, dok bi se ljevica morala okrenuti prema područjima realnog života. Ali...

U kojoj se mjeri hrvatski jezik promijenio od 1990. do danas (recimo leksički)? Koje su institucije za to “najzaslužnije”?

– O tome na žalost nema stvarnih sociolingvističkih istraživanja, pa se sve tvrdnje temelje na impresijama. Prema jednoj od mojih impresija promjena u jezičnom sistemu gotovo da i nema (iako praksa, na primjer, ukida razlikovanje između živog i neživog u akuzativu muškog roda, pa se sve češće piše i govori “grad kojeg vidim” umjesto “grad koji vidim”, a i norma sada zahtijeva da se uz povratne glagole upotrebljava akuzativ a ne nominativ, dakle “vidi se ženu” a ne “vidi se žena” – što jesu izmjene sistema), osim na leksičkoj razini, ali ni te leksičke novine (i “starine”) u upotrebi većinom nisu tako brojne. Prava se promjena dogodila, čini mi se, u svijesti govornika i u jezičnoj zajednici, gdje je uvjerenje u to da je hrvatski jezik sasvim autonoman i bitno različit (bar) od srpskoga neusporedivo jače usađeno nego što je bilo prije 1990. godine. To je jedan od nesumnjivih uspjeha sadašnje jezične politike i njezine ideologije, bar s njezina stajališta, a u jednoj zločestijoj interpretaciji moglo bi se pomisliti da je to ujedno i jedan od rijetkih stvarnih uspjeha hrvatske politike.