Razgovor s Dunjom Janković

Kako je bilo magistrirati na stripu u Velikoj Jabuci?

– Prije dvije godine upisala sam magisterij ilustracije na School of Visual Arts. Na godini nas je bilo dvadeset u utrci s vremenom, uglavnom ljudi čiji se interes kretao od dječje, političke ili eksperimentalne ilustracije, stripa, apstraktnog slikarstva, web-dizajna, dizajna, pri čemu su se koristile sve moguće tehnike. Meni je odgovarala ta svestranost i pokušavala sam se očešati gdje god sam mogla. Sistem školovanja bio je takav da se jednostavno puno radi. Učitelji su bili nenametljivi i prijateljski raspoloženi i, ono što je meni bilo bitno, nisu se previše miješali u moj rad. Zapravo sam te dvije godine kupovala vrijeme, doduše skupo, kako bih mogla još malo beskompromisno stvarati. Ono što zamjeram školi jest nedostatak kritičnosti. Sve je lijepo i uspješno. Od početka sam se trudila biti skeptična prema tome, onako pravo balkanski, s jednom obrvom na gore. Jedan od najboljih predmeta bio je povijest stripa, izvanredno dobro postavljen, gdje se povijest stripa poučava uz političke i socijalne konotacije vremena u kojem je nastao.

Zadnja godina dvogodišnjeg magistarskog studija bazirala se isključivo na tesanju magistarskog rada. Mentor mi je bio Gary Panter, jedan od priznatijih autora art/alternativnog stripa, i to mi je bio velik poticaj, ali i spoticaj; uporno sam se pokušavala othrvati nagonu da ga impresioniram svojim radom. Magistrirala sam stripom od dvadeset stranica i nekoliko nedovršenih projekata, apstraktnim strip-pasicama, knjigom maski i kratkom animacijom u stop motion-tehnici. Izložba završnih radova odvijala se u galeriji na petnaestom katu ogromnog nebodera. Imaju velik balkon na kojem se ne smije pušiti, s pogledom na grad, rijeku Hudson i Kip slobode u magli. Lijepo se mogla vidjeti njegova mala ručica kako stremi prema gore, ka nebu. Unutra, u galeriji, bilo je presvijetlo i prebučno i svi su govorili u isto vrijeme.

U New Yorku je sve na kraju biznis

Je li to iskustvo imalo smisla?

– Iskustvo koje sam dobila neprocjenjivo je. Voljela bih da si više ljudi može priuštiti školovanje, ili makar izbivanje izvan Hrvatske na neko vrijeme, to je dobro za posložiti neke stvari na svoje mjesto. Uspjela sam to iskusiti, iako ne bih mogla bez novčane podrške nekolicine pojedinaca, nešto Ministarstva i, naravno, roditelja. U ove zadnje dvije godine krenula sam tiskati samizdate pod imenom Ego, kojih zasada ima četiri broja. Počela sam upotrebljavati sitotisak kao brzu, jeftinu (još se mogu služiti mašinama i prostorima na faksu) i efektnu tehniku za otiskivanje većeg broja naslovnica. Po tom sam principu otisnula i magistarski rad Department of Art, u nekih šezdesetak primjeraka. Inače, taj sam strip radila kao kolaž, crtajući stranice napreskokce ili nekoliko njih istovremeno, što mi je bilo puno zanimljivije nego standardnim redoslijedom. Taj bi strip trebao biti prvi dio ili poglavlje većeg koncepta, ali to je sve upitno, s obzirom na to da znam sebe i svoju lakoću odustajanja. Načela sam i neke druge interesne zone. Počela sam raditi na apstraktnim strip-pasicama i eksperimentirati s animacijom, koristeći se raznim tehnikama, što mi je bilo novo i inspirativno. To su sad sve djelići, okrajci, kosturi za nešto što ću možda nastaviti nadograđivati u budućnosti ili što ću jednostavno napustiti.

Isto tako primjećujem utjecaj produkcije (ili pristupačnosti produkcije u Americi) na izgled stripa. Kako je kod nas prilično skupo printati stripove u boji, ograničili smo se na crno-bijele stripove. Također sam primijetila, pogotovo na svom primjeru, kako se zbijaju kadrovi na stranici ne bi li se time smanjio broj stranica. Ovdje sam se počela rješavati i tih okvira pa ponekad rastežem jedan kadar preko cijele stranice, ovisno o dinamici.

Što ima novo s tobom u New Yorku, što bi dodala u svoj CV?

– Internirala sam u izdavačkoj kući PictureBox, jednoj od vodećih izdavačkih kuća u Americi u sferi umjetničkog stripa s imenima kao CF, Brian Chipendale, Yuichi Yokoyama, Jim Woodring; oni distibuiraju Hopital Brut, Charles Burnsa itd. Tri mjeseca stavljala sam engleski prijevod u stripove Takashija Nemota, u strip-oblačiće između ogromnih penisa, silovanja, sakaćenja, ljudi-spermića i potlačenih vagina pa sam se malo zasitila. A i malo sam se uplašila hladne biznis-atmosfere usprkos tome što ta izdavačka kuća trenutno objavljuje nevjerojatno interesantne autore, gotovo bliske art-brutu ili, kako Ameri kažu, Outsider Artu. U New Yorku je ipak sve na kraju biznis, biznis.

Nedavno sam nominirana za Ignatz Awards u kategoriji Outstanding Comic i iako nisam odnijela pobjedu, to je bilo super iznenađenje. Ta se nagrada dodjeljuje u sklopu drugog velikog strip-festivala malog izdavaštva, SPX blizu Washintona. Izdala sam dvije strip-pasice za Time Out NY, časopis koji pokriva događanja po New Yorku. Potpisala sam ugovor s izdavačkom kućom Sparkplug Comics za izdavanje Department of Art u dvije tisuće primjeraka. Izdavača sam upoznala na MOCCA-i gdje sam mu usput uvalila gomilu svojih stripova za daljnju distribuciju i došla do zaključka da festivali ovdje ipak imaju smisla.

Odlični festivali art i alternativnog stripa

Najvažniji događaj u njujorškom strip-svijetu?

– Početkom lipnja u New Yorku se svake godine održava MOCCA strip-festival, koji je više orijentiran na art/alternativni strip. Ovo mi je bila prva godina da sudjelujem i dijelila sam stol s još četvero ljudi, što je poprilična gužva. Oba dana bila sam potpuno euforična. Svuda oko mene more odličnih stripova, raznoliki posjetioci svih boja i dezena, potpuno ludi za stripovima, možda čak malo previše, kupuju apsolutno sve. Stolove su imali izdavači kao PictureBox, Buenaventura press, Top Shelf, Cest Bon Kultur, Galago i drugi zanimljivi Nordijci, punkeri s iskopiranim fanzinima, masnokosi studenti sa sitotiskanim izdanjima, najraznolikija kombinacija svemira. A okolo su se šetali i imali predavanja neki autori kao CF, David Heatley, Jason, Gary Panter, Michel Gondry... Bilo je baš intenzivno.

Prije MOCCA-e danima sam imala tvornicu stripova u kuhinji s ogromnim printerom na stolu, klamericom, ravnalima, pepeljarama i što-ja-znam čim; i sve što sam isprintala, uspjela sam uvaliti, čak i nekim distributorima, pa sad moji stripovi negdje vode drugi život.

Jesi li okusila i neku drugu Ameriku, izvan NY-a?

– Zahvaljujući staroj prijateljici Lisi Mangum, sudjelovala sam na izložbi On the margins: New comics from Croatia and Serbia u Portlandu, OR, zajedno s Igorom Hofbauerom iz Komikaza, Aleksandrom Opačićem i Radovanom Popovićem iz Kosmoplovaca u galeriji/striparnici Floating World Comics. Oblijepili smo originalne table po cijelom prostoru i zaista je izgledalo dramatično: prljave, intrigantne crno-bijele table nekih opskurnih balkanskih autora u srazu sa šarenim naslovnicama fino produciranih američkih stripova. Pravi pravcati kontrast kultura. Portlandska strip-scena vrlo je bujna i zanimljiva tako da je interes bio priličan, čak je bilo popraćeno u medijima. Mogla se osjetiti očaranost tim stranim, egzotičnim, postsocijalističkim, postratnim svijetom s Balkana.

Koja je razlika između američkog i evropskog stripa?

– Da, zanimljivo je da svaki put kada nekom pokažem svoje ili Komikazine stripove, reakcije su uvijek: “Oh, it’s so Europian!” pa smo došli do zaključka da su američki stripovi izrastali iz scene bogate baštinom stripa te su građeni po već postojećim stripovskim obrascima koji su često ilustrativni i karikaturistički, dok je evropski/balkanski strip nicao na nasljeđima “visoke” umjetnosti (grafike ili slikarstva) s obzirom na to da je povijest stripa na našim prostorima ispresijecana i bez kontinuiteta.

Separirana hrvatska strip-scena

Jesu li ti se dogodila i neka otkrivenja?

– Shvatila sam što to znači samopromocija, ono od čega sam zazirala i što mi još nije najmilija djelatnost, ali jedini način da postojiš jest da budeš prisutan. Trudim se to izvoditi na meni najbezbolniji mogući način, eto tako, ići po festivalima i razgovarati s ljudima koji su mi zanimljivi, ne nužno onima koji su bitni. Tako ide polakše, ali ide. Jednom mi je profesor na faksu rekao: “Dunja, vi biste trebali poraditi na svom hrvatskom akcentu. Možda ga čak još više naglasiti. Znate, to je ljudima ovdje egzotično.” To je izvanredan primjer kako ljudi razmišljaju u New Yorku. Najbolji način da budeš primijećen jest da iskačeš iz mase. Već mi je malo dosta tog načina razmišljanja.

Negdje u bliskoj budućnosti ipak bih se voljela vratiti u Hrvatsku. Teško je živjeti na dvije relacije, jako udaljene i vremenski i kulturno. Trebalo bi baciti sidro. Možda predavati na faksu, pokrenuti katedru stripa i ilustracije ako bude interesa, jer ne da mi se boriti s vjetrenjačama. Pridonijeti povezivanju hrvatske strip-scene sa scenama vani, nekakvi strip-festivali, radionice. Igre i razonode.

Dobro si upoznata sa srpskom i slovenskom scenom, gdje smo mi u tim relacijama? Postoji li hrvatska strip-scena ili je to neki naš privatni ufur?

– Kolege iz Slovenije imaju snažan časopis Stripburger, primjer dobre organizacije i promidžbe, koji iako izdaje i inozemne stripove, u stanju je podržati čitavu slovensku scenu. Kolege iz Srbije imaju nevjerojatnu volju i entuzijazam. Oni s minimalno sredstava imaju duplo jaču scenu nego mi. Npr. multimedijalna braća Kosmoplovci, naizgled neorganizirani, ali plodni poput dobrih rodilja, burazer Wostok iz Vršca koji sumanuto izdaje i dolazi do brojke od preko četiristo samizdata, ekipa iz Pančeva, Subotice... Imaju dobro razvijene lokalne scene, koje su opet izvrsno međusobno povezane. Problem je naše strip-scene što je mala, ali žestoko podijeljena. Postoji određeni broj ljudi koji stvara stripove plus određeni broj koji ih čita. Taj se zbroj zatim dijeli na više manjih brojeva okupljenih oko određenih stilskih karakteristika. Te male skupine izrazito su separirane i vrte se u krug u granicama koje su si sami postavili. Vlada stilsko čistunstvo u maloj zemlji gdje za takve stvari jednostavno nema mjesta. Kada bi se stvorila neka međusobna komunikacija, pretpostavljam da bi se proširili horizonti i malo po malo imali bismo jednu jaku i inspirativnu scenu prepunu različitosti.

Komikaze, žene i strip

Objavila si samostalne albume u ediciji Komikaze i Studiostrip/Fabrika knjiga, što je registrirano više na regionalnoj nego na hrvatskoj sceni. Zašto je tomu tako?

– Našli su se neki ljudi koji su to vani odlučili činiti umjesto mene. A što se tiče ovog prostora, jača promocija počela je tek sad oko CRŠ-a.

Dio si te priče (Komikaze) od početka, vidiš li neke pomake u cijeloj toj buci pod istim nazivljem, u kojem smjeru srlja taj brod?

– Sjećam se početaka kada je to bio još jedan sićušan projekt, a sada je već prerastao okvire undergrounda, barem što se tiče prisutnosti na sceni. I to ne mislim samo na domaću scenu. Komikaze djeluju posvuda kao putujući cirkus napokon u vašem gradu, nametnule su se svojim radom, radionicama, izložbama, sajmovima, dobrom voljom, veseljem i radošću.?U zadnje vrijeme uspješno su se infiltrirale u nekolicinu strip-dućana i donedavno neosvojive prostore knjižara, kojih je većina, nažalost, i dalje u Zagrebu. I još da citiram tebe: Internetske knjižare su dobar izum, ali još nije profunkcionirao kod nas pa se sve svodi više na promotivni program nego ozbiljnu distribuciju od koje bi se mogao očekivati profit i samoodrživost izdanja. Pristup stvaralaštvu kao neograničenu procesu nesputanu pravilima i normama još izaziva otpor s određenih strana, ali takav je odnos prema radu produktivniji nego onaj po ustaljenim obrascima. To govori količina autora i fanova Komikaza koji ne pripadaju isključivo strip-sceni, ali u njoj pronalaze kreativni moment.

Vjeruješ li u “ženski strip”, “žensko pismo”, “žensku poetiku”?

– Velik sam protivnik takva načina etiketiranja, ali moram priznati da razlike ipak postoje, prvenstveno zato što živimo u društvu gdje se još osjeća tradicionalna dodjela uloga na “tipično muško” i “tipično žensko” nastala patrijarhalnim odgojem. Zato većina muških stripaša crta snažne momke nabijene testosteronima i obrađuje opasne teme. Žena je manje u stripu jer su im u djetinjstvu pokušavali Barbikama nametnuti određene životne prioritete. Kada se žene bave stvaranjem stripa, u većini slučajeva njime govore o svojim životnim iskustvima, koja su zbog svega već navedenog sasvim različita od onih muških. Pojavljuju se prikazi jedne druge stvarnosti; otpor, pokušaji dokazivanja, ironični odmak, želja za izražavanjem mišljenja ili prepuštanje i sl. Više kontemplacije i kritike od onog na što smo navikli u stripovima se etiketira kao “žensko” pismo jer progovara o osjećajima. Ali osjećaji nisu isključivo ženska karakteristika.

Slika i priča

Većina tvojih stripova kompletno je tvoja. Je li ti priča bitna za strip ili ona koči struju svijesti i avanturu crteža?

– Po meni su to dva različita procesa. Razmišljam u slikama i kada crtam po svojoj priči – neodvojiva je od crteža, riječi služe kao pojašnjenja vizualnog toka svijesti. Kod tuđe priče radi se o vizualnom opisu mog doživljaja iste. Tu su riječi samostalnije, a vizualizacija pojačava i osobnije opisuje situaciju u riječima. Nekad izbacim dio teksta ako smatram da je moj vizualni simbol izražajniji. To se zove – umjetnička sloboda. Ne bih se zato složila s Lazićem koji je u jednom intervjuu spomenuo kako nema dobrog stripa ako nije angažiran pisac za izradu scenarija. To je kao da kažete kompozitoru da ne može napraviti dobru pjesmu, ako na nju nije nakalemljen tekst nekog pjesnika. Kao da već melodija i zvuk ne mogu pričati sami za sebe.

Strip vratiti u svakodnevicu

Kako vidiš sebe u nekoj perspektivi? Mnogi naši crtači rade za strane izdavače u velikim industrijama Marvela, DC-ja i sl.… Neki izlažu po fensi galerijama uvećane kadrove stripova u skupim tehnikama, nekolicina životari s ponekom tablom u novinama te crtajući ljepuškaste stripove za odgajateljice djece. Ima li neka alternativna opcija koja je održiva a da nije samo revoltirana opozicija postojećem stanju?

– Scena je prefragmentirana da bi itko imao ikakve koristi od nje. Lakše je otići van i raditi za veliku paru. Lakše je putem galerija stvoriti ozračje elitizma i barem imati reputaciju u umjetničkim krugovima, ako već ne pare. A zatim, lakše se pokoriti zakonima kržljave ilustrativne industrije i pokupiti nekakvu crkavicu nego sjediti doma i psovati u papir kako umjetnike nitko ne razumije. Više-manje govorim iz vlastitog iskustva. Ali situacija je takva da je teško nekome zamjeriti ako djeluje u tom smjeru. Trebalo bi znati napraviti izbor, tako da se ne zakopava dignitet stripa, ali niti da se ne djeluje isključivo jer se time strip izolira. Ne namjeravam biti patriotkinja i usprkos svemu stavljati svoj talent u službu obogaćivanja kulture države koja za to i ne mari. Htjela bih iskusiti kakav je to osjećaj kada netko plaća tvoj rad jer ga istinski vrednuje kao i svaki drugi, kada ga netko uzima ozbiljno, a ne kao odraz infantilnosti osobe. Nakon što doživim tako nešto, sumnjam da ću ikada više biti voljna volontirati, ali ću sigurno imati bolji uvid u to kako uništiti predrasude vezane uz strip na ovim područjima. U tom ću smislu i djelovati, ali nema više milodara, dragi izdavači!

Protiv stereotipa

Aktivna si i kao grafiterka… Grafiti su za tebe: a) nasilno osvajanje prostora ili b) uzimanje pripadajućeg?

– c) oplemenjivanje bezličnog

Dio programa reciklaže postojećih resursa vidljiv je (osim u čestom shoppingu na Hreliću) u tvom zagrebačkom diplomskom, lociranom u vagonu istočnog kolodvora! Kako je akademska javnost reagirala na to novo mapiranje diplomantskih izložbi i namjeravaš li održati tu praksu?

– Radi se o izložbenom konceptu sastavljenom od artikala propagandnog materijala radi promocije fotokopiranog stripa. Kako je strip samizdat, tako je i reklamna kampanja čista fikcija autora i ironičan je komentar na percepciju stripa u javnosti. Kadrovi iz stripa multiplicirani su i otisnuti u različitim oblicima primijenjenog karaktera (majice, torbe, bedževi, plakati). Taj proces nema za svrhu trivijalizaciju umjetničkog rada, nego se koristi vrijednosnim sustavom javnosti u prihvaćanju umjetničkog djela. Projekt je nastao, u suradnji s Vanom Gačinom, iz odbojnosti prema postojećim izložbenim prostorima, pogotovo onima na Likovnoj akademiji (trošni studentski ateljei ili pompozna Galurija u profesorskom hodniku). Unatoč pokušaju ometanja u izlaganju izvan cijenjene institucije, uspjeli smo dokazati da je to sasvim legalno po pravilniku Akademije. Većina profesora iz komisije jest invalidna na neki način pa nisu mogli doći. Zato je prof. Zlatko Keser (jedan od najinspirativnijih ljudi koje poznajem) morao preuzeti ulogu zaštitnika. Bio je zadovoljan i izborio je završnu ocjenu za nas. Ostali nisu odradili svoj posao i za to dobivaju plaću. Nakon što sam na promociji ukrala svoju diplomu, bila sam jako ponosna.

Gdje su bubnjevi u svemu tome?

– Moja velika strast, uvijek bila. Zadnjih godinu dana, umjesto da ostavljam znoj na palicama i bubnjevima, trošila sam se svaštareći radi preživljavanja. To nije fer!

Osim lova na hobotnice, crtanja stripova, bubnjanja i bicikliranja, ima li još nešto što bi nadodala svom profilu?

– Gomile nedosanjanih fantazija.

Dunja Janković (1981) rođena je u Malom Lošinju. Diplomirala je slikarstvo na ALU u Zagrebu u klasi prof. Kesera. Kao Komikaza sudjelovala je na brojnim izložbama i radionicama. Pokušava dokučiti gdje prestaje mašta, a počinje stvarnost, zasada neuspješno. Godine 2008. magistrirala je strip na Academy for Visual Arts u New Yorku.