16.12.2004.

Rose-Maria Gropp i Hubert Spiegel  

Razgovor s Elfriede Jelinek

kolumna

Elfriede Jelinek, najosporavanija spisateljica suvremene književnosti njemačkoga govornog područja, ovoga je mjeseca dobila najznačajnije književno priznanje na svijetu. Odluka stockholmske Akademije izazvala je žestoke kontroverzije jer su njezine teme, odnosi u njezinoj domovini Austriji i odnosi prema spolovima, pored velikog prihvaćanja, izazvali prigovore kojima joj se zamjera neumjesna agitacija i slijepo neprijateljstvo prema muškarcima. Ovaj razgovor prvi je veliki intervju Elfriede Jelinek nakon objavljivanja stockholmske odluke. U njemu, među ostalim, ona govori o svom odnosu prema Njemačkoj, o Freudu, svojim planovima za budućnost, o strahu od dodjele nagrade, o novom užitku pisanja.

Nisam za masovnu potrošnju

 Što će se dogoditi ako svi, koji su ikad govorili o vama, sada odjednom počnu kupovati i čitati vaše knjige?

 – Tada bih morala odseliti odavde. Od nakladnika bih počela dobivati toliko oglednih primjeraka novih izdanja knjiga da više ne bih mogla ući u kuću. Ovo je mala kuća za jednu obitelj, ona se ne može neograničeno opteretiti. Morala bih dobro raspodijeliti težinu kako se ne bi urušila. No, bit će mirnije. Prva dva, tri dana doista su bila noćna mora. Takvo što nisam mogla ni zamisliti, jer uvijek živim potpuno povučeno. Odjednom je, u pola jedan, zazvonio telefon, a s druge strane gospodin sa švedskim akcentom – odmah sam znala da nije fingirano, da je to stvarnost. Zatim me nazvala moja nakladnica Elisabeth Ruge i rekla: “Ako nećeš moći izdržati, moraš smjesta napustiti kuću”. Ali to više nije bilo moguće, pojavili su se u jedan sat.

 Jeste li doista bili pod opsadom?

 – Da, za moje prilike jesam. Madonna je navikla na takvo što, ali ja nisam. No, interes će također brzo popustiti. Jednostavno nisam osoba pogodna za masovnu potrošnju.

 Biste li to voljeli bili?

 – Ne, ja to ne mogu. Voljela bih napisati sjajan krimić, poput Chandlera, Hammetta ili Ruth Randell i P.D. Jamesa. No, to uopće ni ne pokušavam. Jer oni su taj žanr doveli do savršenstva. U najboljem slučaju, Naslada je u određenoj mjeri krimić, iako nije napeta.

 Gubite li zbog toga ponekad vlast nad sobom?

 – To se može dogoditi. Moj roman Djeca mrtvih zapravo je bio planiran kao mala priča o utvarama. Ali ja sam osoba u kojoj odjednom počinje bujati. Tada iz isprepletene mreže pod zemljom odjednom posvuda počinju nicati gljive – pri dobrom gnojenju. Tada to više ne mogu kontrolirati. Ja nisam autorica koja planira.

 Vaše su knjige već i prije Nobelove nagrade prevedene na različite jezike, primjerice na švedski. Trenutačno se radi na mnogobrojnim daljnjim prijevodima. Pratite li recepciju vaših knjiga u inozemstvu?

 – Ne, čak i ne pratim kako se one prihvaćaju ovdje. Dopuštam da me obzirno informiraju, čak i sad. Određene reakcije ne mogu čitati. Ne čitam niti dobre stvari. Uopće ne čitam. No, to je neurotično, kao i većina drugih stvari kod mene, to ipak priznajem.

Recepcijska pustinja

Zapravo na umu nismo toliko imali sud kritike. Kod vaših se knjiga nameće pitanje je li ih uopće moguće prevesti. Nije li netko tko ne poznaje austrijsku pozadinu izgubljen kao čitatelj?

– Točno. To je najveći problem. Zbog toga me toliko i čudi nagrada jer sam ja zapravo provincijska autorica koja na određen način koristi određeni jezik, koji se u Njemačkoj više ne razumije. Ja sam sljedbenik u tradiciji Bečkoga kruga. Od ranoga Wittgensteina preko Karla Krausa do Bečkoga kruga – to je književnost koja je snažno usmjerena na jezik i koja zapravo više barata glasovnošću, zvukom jezika, a manje sadržajem. A to se ne može prevesti.

Mnogi Nijemci uopće ne razumiju moje šale, njima to nije smiješno. Imam osjećaj da sam naišla, osobito u Njemačkoj, na potpuno prazno polje recepcije, na recepcijsku pustinju. Pretpostavljam da je to povezano s iščeznulim židovskim biotopom s čijih granica na neki način potječem. Bez obzira je li riječ o Bečkome kabaretu s Karlom Farkasom i svim ostalima, ili o meni s mojom obitelji, stalno se izmjenjuju šaljive dosjetke. To je neprekidna jezična igra. U Njemačkoj je to uništeno, jednostavno razoreno. Karl Kraus je pisao dramolete za izvođenje u kavanama koji su za umrijeti od smijeha, ali ljudi su to znali dekodirati i uživati u njima. Kraus je naišao na kulturalno gnojivo iz kojega je to izraslo. A to bi i meni trebalo. Ja zapravo pišem pod utjecajem te tradicije i imam osjećaj da pišem za malobrojnu publiku.

No, ujedno se pozivate i na drugu stranu, na ono katoličko i barokno.

– Da, ovdje se susreću dvije kulture. Oštre židovske dosjetke i široko, barokno jezično prelijevanje preko granica. Ne mogu izostaviti takoreći ništa. Nema praznih mjesta. Sve se odmah ispunjava jezikom. Kao da se neprekidnim govorom može potkrijepiti napisano. No, ono izrečeno istodobno se uplaši svojega predmeta, pa uslijed toga nastaje nešto poput diferencije i u nju se trpa sarkazam. U Njemačkoj to ne nailazi na odaziv; jednostavno se ljudi gotovo nikad ne smiju mojim šalama. A u jednoj je recenziji prije mnogo godina stajalo: Možda smo ovu autoricu uvijek pogrešno čitali, možda je to trebalo biti smiješno. Tada sam doista pomislila: jednostavno ne mogu vjerovati.

Bernhardov muški jezik

 Kako objašnjavate činjenicu da su dosjetke Thomasa Bernharda u Njemačkoj tako dobro funkcionirale?

 – On se toliko ne bavi jezičnim eksperimentima. Bernhard je, doduše, bio muzikalan autor, prema mojem mišljenju više ritmičan autor nego autor koji je riječima oponašao prirodne zvukove. To je titranje sinusa. A moja je pretpostavka da Bernhard stvara ovisnost, jer je kod njega riječ o proznome ritmu, što bi se u lirici moglo nazvati prozodijom koja čovjeka tjera da u stranom rimu diše zajedno s njom. Bernhard je bio govornik koji je bez prekida mogao govoriti dvanaest sati – sve dok se ljudi nisu srušili od iscrpljenosti. Iščitavanje i istovremeno izgovaranje tih tirada u glavi stvara jednu vrstu ovisnog ponašanja, čovjek počinje disati drukčijim ritmom od vlastita. To izaziva lagani trans. Njegovi komadi su tako genijalni jer su to govoreni komadi, a i njegovi napisani tekstovi zapravo su govoreni tekstovi. Ali kod Bernharda se uz to pojavljuje i pravo pripovjedača da vlada, koje žena uopće ne može imati. On je imao suverenitet nad svojim predmetom pripovijedanja.

Bernhardov je jezik, kazali ste, muški jezik. Nije li jezik uvijek instrument vlasti? Nije li i vaš jezik snažan, gotovo muški?

 – Da, to je arogancija koja je nadvladala čovjeka. Nazvala bih to falusnom arogancijom, ali to me još ne čini muškarcem. To je, naravno, ujedno i pobuna protiv činjenice da se žene ne mogu upisati. Zabijamo se o glavom o zid. Nestajemo. Ali ne možemo se upisati. Usprkos tome, ja si to uvijek iznova prisvajam, a ono što me drži je bijes prema Austriji. Možda se od drugih razlikujem zbog svoje strasti. Ali to nije taj autoritaran položaj koji ima Bernhard. Taj status subjekta, tu sigurnost u govoru – to ima samo muški autor.

 Koristite li umjetni jezik, s obzirom na to da ne posjedujete taj status subjekta?

 – Rekla bih da stvaram taj jezik, proizvodim ga. Ono što pišem nije normalan jezik, upravo to je vrsta umjetnoga jezika, kao i u tehnici montaže koju povremeno koristim. To je zapravo jezična kompozicija. Da bih mogla nastaviti pisati, odnekuda se pojavi rečenica koja mi je potrebna, a ta me rečenica tjera naprijed pa nastavljam pisati. Budući da sam uvijek imala pse, često običavam reći da je jezik poput psa – psa na uzici koji čovjeka povlači za sobom, a nama ne preostaje ništa drugo doli da trčimo.

 Nije li suverenost Thomasa Bernharda samo poza? Bernharda je, kao vas i druge autore, za sobom isto vukao njegov jezični pas.

 – Da, ali on je subjekt koji ima pravo intervencije, koji takoreći stvara povijest i koji poznaje tradicije svih onih iza sebe, onih koji su stvarali povijest. A zbog čega se uglavnom uvijek družio s aristokratima i pripadnicima visokog srednjeg staleža? Jer oni stvaraju povijest. A zatim je važan i predmet. Ako je neki Bernhardov lik umobolnik, tada je to netko poput Paula Wittgensteina, koji je sigurno bio fascinantan čovjek, a ne netko poput mojega oca koji je slučajno isto umro u Steinhofu, doduše u umobolnici. Bernhard opisuje vlastiti boravak u lječilištu za plućne bolesti, koja se nalazi odmah pokraj umobolnice, takoreći na istome mjestu. Naravno, Bernhard je bio odveć inteligentan da dulje vrijeme ostane ondje, stoga je to odmah sve subverzivno uništio. Bernhard je znao da je sve šrot. Istodobno je kod njega uvijek prisutan pogled prema gore k “boljem društvu”, koje se, čim smo ga napokon učvrstili, isto odmah raspada te rezultira zabludom i samoubojstvom.

 Zatomljena moć žene

U vašim bismo romanima u krajnjem slučaju mogli polaziti od vaših ženskih likova.

 – Da, no to je muškarcima, naravno, strano. I lik poput ravnatelja tvornice u Nasladi muškarcima je stran. Postoji muško shvaćanje, a žensko shvaćanje muškarca uvijek predstavlja prekoračenje. To gotovo osjećam na tijelu.

 Jeste li zapravo još ona feministica koja ste bili nekada? Uostalom, nitko se sa ženama ne razračunava toliko nemilosrdno kao vi.

 – Ja podbadam onda kada su žene apsolutne suučesnice muškaraca, tada se kao žena s njima više ne identificiram. Podložni tu gospodu moraju proučavati kako u potpunosti ne bi postali njihove žrtve. Oni, naravno, ujedno poznaju njihove slabosti. A što su muškarci nespremniji pokazivati njihovu moć prema van, više su primorani da pate u sebi. Zatomljena moć žena prema unutra je golema. Ako se žene uvijek, možda zbog straha, istiskuju iz javnoga prostora, one se, naravno, vraćaju kao čudovišta, kao sablasti, kao mrtvi u austrijskoj povijesti u Djeci mrtvih. Ono zatomljeno vraća se u obliku strahote, ali još mnogo jezovitije.

 Zbog toga nije moguća identifikacija s vašim ženskim likovima?

 – Točno. Ne mogu prikazati ništa pozitivno. A ako to činim, onda samo u potpuno kratkim tekstovima. Uzrok tome jednostavno je očaj. Ono što se kaže odlazi u prazno, toga smo svjesni. Čak je i javna recepcija mojega rada promašena. Dobivam toliko užasnih kritika. Užasne, uništavajuće kritike, a uz njih i mnoge nagrade. Ne razumijem. Čemu nagrade kad je sve što pišem šrot? Jesu li oni koji dodjeljuju nagrade germanisti, oni koji se bave znanošću o književnosti? Ne mogu si to objasniti.

 Razlog tomu, u svakom slučaju, ne bi smio biti da germanisti vaš humor shvaćaju bolje od kritičara. No, koju funkciju zapravo u vašim djelima ima komika?

 – Onaj tko razumije komiku zna da je najgore kad se netko nečemu ismijava. To kastrira. Stoga se za hollywodske filmove uvijek angažiraju komičarke koje su kastrirajuće. Ružne, groteskne i kastrirajuće. Iznimka je možda jedino Katherine Hepburn, jedna lijepa žena, ali u filmu Bringing Up Baby ne čini ništa drugo nego cijelo vrijeme trči za muškarcem.

 Dok se na kraju nije srušio dinosaur.

 – Da, ali patrijarhat zbog toga još nije propao. Nije to poniženje koje je prouzročio muškarac, nego poniženje zbog toga što se nije moguće upisati u to mjerilo vrijednosti, u taj sud, odnosno da se takoreći ne pripada rasteru prosuđivanja, jer to nisu vlastita mjerila vrijednosti koja bi uopće ikada mogla početi vrijediti.

 Ali kod Katherine Hepburn se jasno vidi da ona uvijek iznova zaostaje za postignutim: prikazuje se drukčijom nego što jest, jer strahuje da bi je se muškarac mogao bojati. I on je se doista plaši, strahovito se boji jer je previše zahtjevna, jer je ona za njega odveć brza, inteligentna, duhovita i vitalna.

 – Tada on sam postaje žena. Postoji ona scena u kojoj je Cary Grant odjenuo negliže s labuđim perjem jer u tom trenutku nema ničega drugoga. Pa to je sasvim rafinirana promjena uloga, jer ženska uloga tada nakratko biva izvrgnuta podsmijehu. Ne postoji ništa smješnije od muškaraca u baletnim haljinicama. No, s jedne je strane vrlo komično kad se muškarac pojavi kao žena, a s druge je to prezir moćnika koji bi u svakom trenutku mogao postupiti drukčije, izaći iz svoje uloge koja stvara komiku.

Freudova unuka

Zar snažna majka koja vlada svime, koju ste opisali, nije gora nego što bi mogao biti svaki muškarac, svaki otac?

 – Da, ali ona je zla zbog toga što postoji otac, jer ima unutarnju moć da muči dijete, ali i da muči muškarca, pa makar lošom hranom. Sve se odigrava iznutra, jer se ne smije odigravati na van. Moja majka sigurno je bila dobar primjer za to. Ona je zapravo bila menadžerica, s Rusima je nakon rata pregovarala o reparaciji. Zapravo nije bila majka, nego poslovna žena s velikim darom za matematiku. Imala je jednu od sudbina u kojoj joj za to nije izražena zahvalnost, u kojoj je ostala nenagrađena i u kojoj se morala vratiti natrag za štednjak kad su se muškarci vratili iz rata i preuzeli poslove. Crna serija u Hollywoodu, kad smo već kod filma, to odražava na simboličan način: žene koje prekoračuju granicu bivaju kažnjavane – sve te sumnjive, lijepe, opasne žene.

 Biste li bili uvrijeđeni kad bi vas nazvali kćerkom Sigmunda Freuda?

 – Da! Ja sam u krajnjem slučaju njegova unuka ili praunuka. Za mene je Freud, uz Nietzschea, najveći stilist njemačkoga jezika. Njegovu teoriju da su žene ljubomorne na penis, odnosno Penisneid teoriju, doduše, ne mogu pratiti, a niti njegovu kulturnu teoriju koja kaže da žena ne može razviti snažno nad-”ja”, niti ga treba sublimirati, dakle da ne može stvarati značajnu umjetnost. Ali ga, primjerice, u Čovjeku Mojsiju i monoteističkoj vjeri i drugim tekstovima smatram nedostižnim piscem. U mojoj vlastitoj maloj, privatnoj teoriji Freudova Penisneid teorija proizlazi iz njegove vlastite zatomljene homoseksualnosti. Zabranjeni tuđi penis ono je za čime on sam čezne; a to ni sam sebi nije smio priznati. Stoga tu želju mora projicirati na ženu koja, jer ga nema, vječno mora čeznuti za penisom.

Zar se nije ništa promijenilo u odnosima između spolova u posljednjih trideset godina?

 – Rekla bih da se postupno promijenilo. Dobro, postoji Condoleezza Rice, koja je, napokon, muževnija nego što bi to Bush ikada mogao biti. Ne vidim naznake za dosljednu promjenu, pogotovo ne u globalnome smislu. U fundamentalističkom islamu žene se drže u lošijim uvjetima od životinja; jer su životinje vrijedne, a žene nisu. To ne smijemo promatrati globalno, jer ćemo smjesta poludjeti. Rat se nije vodio za žene u Afganistanu, iako bi to – ja nisam pacifistica – zapravo bilo umjesno.

Krimići i moda

Želite li vašim knjigama nešto promijeniti? Ili je samo riječ o revnome opisivanju?

 – Doista je riječ o revnome opisivanju. A to u sebi ima nešto nepromjenjivo, način na koji to opisujem. To pišem sa sarkastičnim lomljenjem. Rekla bih da to nadilazi ironiju i prelazi u sarkazam, koji je bitno agresivniji. To je metoda satire, iskrivljavanje. Stvari se jasno okarakteriziraju. To baš i nije politička književnost. Kad bih bila socijalistička autorica, vjerovala bih u snagu radničke klase koja stvara povijest. Ali to nikada nisam mogla, u nijedno vrijeme.

 Niti onda kad ste bili u Komunističkoj partiji Austrije?

 – Niti onda. Nekoliko sam godina bila u Komunističkoj partiji. Ali stoga što je austrijsko društvo vrlo desničarsko, pa sam smatrala da barem nekolicina mora otići na drugu stranu kako se brod ne bi prevrnuo. Ali nitko mi se nije pridružio.

 Imaju li vaša tadašnja politička uvjerenja danas još nekakvu ulogu u vašem životu?

 – To je bilo posve besmisleno i odavno je zaključeno. Uopće, mislim da je Austrija sada zaključena za mene. Rad za Austriju me istrošio, probavila sam to, iako je to vjerojatno više mene izjedalo. Vidjet ćemo. Dakle, obveza je iza mene. Mislim da sam tu obvezu, ne samo prema svojoj obitelji, obavila. Sada slijedim svoju sklonost. Voljela bih znati kako je to kad se piše samo iz užitka. Budući da imam novca, sada mogu pisati što me veseli. Uopće ne znam kako je to. Osim toga, čovjek je pod strahovitim pritiskom kad mora pisati. Ima osjećaj kao da neprestano mora povraćati. Ne želi, ali mora. A sada me zanima hoće li se nešto promijeniti u vezi s tim. Djecu mrtvih bih voljela nastaviti jer vjerujem da je priča o sablastima, dakle ono jezovito, moj žanr. Ali neću više pisati s tim očajem, opterećena s tom neprekidnom lažljivom poviješću, nego mnogo fabulirajuće, dakle više kao u gothic romanima anglosaksonske tradicije.

 Čitate li mnoge krimiće i gothic romane?

 – Uglavnom čitam krimiće. Zapravo me najviše zanimaju dvije stvari: krimići i moda.

 Preveli ste mnogo knjiga, među ostalim i Gravity’s Rainbow Thomasa Pynchona. Što za vas znači prevođenje?

 – To je težak život. Sada imam gotovo šezdeset godina i uvijek sam morala prevoditi. Samo od svojih knjiga ne mogu živjeti, a zarada prevoditelja doista je smiješna.

 Znači da ne volite prevoditi?

 – Dapače, veoma to volim, ali Pynchona ne bih ponovo prevodila. To ne znači da ga ne smatram genijalnim. Smiješno je da on nema Nobelovu nagradu, a ja je imam. Pynchona smatram jednim od najvažnijih živućih pisaca, mnogo ispred Phillipa Rotha. Ta ne mogu ja dobiti Nobelovu nagradu kad ju Pynchon nema! To se protivi zakonima prirode. Žao mi je što to nisam zabilježila.

 “Nobel – previše za mene!”

 Kako se osjećate u društvu drugih dobitnika Nobelove nagrade?

 – Poslali su mi knjižicu u kojoj se nalazi lista nobelovaca. To je doista previše za mene. Stvarno u potpunosti živim poput pustinjaka. A kada se sa svojim suprugom nalazim u Münchenu, ondje živimo poput dvaju pustinjaka. Vlastitu nazočnost u Stockholmu ne bih mogla izdržati. Umrla bih. Kada bi se u toj prostoriji s mnogo ljudi zatvorila vrata, srušila bih se i umrla.

 Mi bismo otišli s vama.

 – Imam nekoliko psihijatara, čak u mojoj obitelji, koji su mi to već ponudili. No, ne bih mogla podnijeti čak ni predodžbu da se nađem u prostoriji zatvorena s toliko mnogo važnih ljudi. Što se toga tiče, nagradu je, što je apsurdno, dobila osoba koja ju je najmanje priželjkivala. Veselim se, naravno. Nisam nezahvalna, silno sam počašćena, ali to je sve preveliko, previše za nekoga poput mene.

 Kako je Akademija reagirala kad ste odbili doći na dodjelu nagrade?

 – S velikim razumijevanjem. Pa ni drugi nisu doputovali. Neki su bili bolesni, nekome je umrla supruga. Solženjicin je strahovao da se više neće moći vratiti. Sve su to dobri razlozi i smatram da je psihička bolest također razlog da se ne otputuje u Stockholm. Mislim ću da barem nešto učiniti za psihičke bolesnike, ako to dozovem u svijest. Možda će to onda imati općeniti pedagoški smisao.

 Kako ćete dobiti povelju?

 – Vjerojatno će mi je predati ljubazna švedska ambasadorica. Vjerujem da će čak doći k meni. Već je bila ovdje, bila je jedna od prvih čestitara, a kod mene je jedva bilo mjesta za sjedenje. Moja je kuća radni stan, u kojemu mogu sjediti maksimalno tri čovjeka, četvrti je primoran uzeti stolac na sklapanje. U blagovaonici postoji stol, ali ja ne poslužujem hranu i uopće ne znam kuhati. Ako žele pojesti nešto fino, ljudi moraju ponijeti hranu sa sobom, a potom je staviti u moju pećnicu.

 Jeste li bili sami kada je izbila navala čestitara?

 – U očaju sam nazvala jednoga prijatelja i rekla mu da odmah dođe jer to neću izdržati. Došao je i morao dežurati na telefonu. Kad se navečer sve smirilo, podijelili smo pizzu iz talijanskoga restorana na uglu. Nismo čak ni nazdravili, ništa. I tada sam se ponašala kao i uvijek, onako kako inače živim.

 Vjerujete li da ćete snositi posljedice zbog Nobelove nagrade?

 – Nadam se da ne. Drukčije ne mogu živjeti. Jedina mi je želja da se nakon nekog vremena vratim svojem starom životu.

 Sad su vas prigrlili ljudi koji su vas još jučer vrijeđali.

 – To ne dopuštam, i doista sam sve učinila kako bih tim ljudima uzvratila. Odmah sam kazala kako me ova zemlja ne može zataknuti u zapučak poput cvijeta. To ću spriječiti.

 Austrija – neprijatelj duhovnosti

Kako to namjeravate spriječiti?

 – Vjerujem da će to s vremenom slabiti i prestati, isto kao što će se vozilo jednom isprazniti kad se u njega prestane točiti benzin. Kad se više ništa ne bude događalo, nitko ništa više neće moći učiniti. Osim toga, u Austriji će se uvijek obožavati skijaš Hermann Maier, kao i nogometaši koji ne postižu nikakve rezultate, čak ni prolaz kvalifikacija za europsko prvenstvo. Zbog toga sam napisala Sportski komad. Ovdje će uvijek vladati ono što je Thomas Bernhard nazvao “neprijateljstvom duhovnosti”. A sport će uvijek ostati Bog.

 Je li prema vašem mišljenju u Njemačkoj situacija znatno drukčija?

 – Njemačka ima drukčiju povijest, u svakom slučaju nekadašnja Savezna Republika Njemačka. Saveznici su ondje ostali mnogo dulje nego u Austriji i pridržavali su se zadatka provođenja preodgajanja. Mi se u Austriji dugo nismo uspjeli riješiti političke osnovne škole. Nama su sve darovali, stoga sada posvuda slave državni ugovor, a izdajnik domovine je onaj tko ne želi slaviti s njima.

 Zapadna Njemačka imala je nekoga poput Augsteina, koji je utemeljio časopis Der Spiegel; ima raznovrsnu novinsku paletu s nevjerojatno zanimljivim raspravama, bez obzira je li riječ o spomeniku-opomeni u Berlinu ili o državi blagostanja. Austrija ima Kronenzeitung, koje nisu nikakve novine, ali ih čita polovica pismenoga stanovništva. U Njemačkoj postoje politički filozofi koji, naravno, interveniraju u javnu raspravu, poput, na primjer, Habermasa. Svega toga u Austriji nema. Gotovo da i nemamo intelektualce-teoretičare. Naravno, postoje ljudi koji izražavaju svoje mišljenje, ali ne možemo ponuditi ništa što je vrijedno usporedbe. Zbog toga su to morali preuzeti umjetnici. Taj prljavi posao tada nitko drugi nije htio obavljati. A umjetnici to uvijek čine anarhično. A tako mora biti.

 S njemačkoga prevela Gioia-Ana Ulrich.

 Skraćena verzija teksta objavljenog u Frankfurter Allgemeine Zeitungu,

 8. studenoga 2004.

Oprema teksta redakcijska.