Razgovor s Elke Schmitter

U svom romanu bavite se pitanjem žene, njenim nezadovoljstvom; tako, primjerice, u romanu Gospođa Sartoris opisujete položaj žene iz provincije i njene duboke traume, prouzrokovane dosadnim malograđanskim životom. U kojoj mjeri žene danas u urbanoj, prometno optimalno povezanoj Njemačkoj doživljavaju takve i slične traume?

– Gospođa Sartoris je povijesni roman, ali nije arheološki: tko danas živi u SRNJ, još se može prisjetiti načina života koji je pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina prevladavao u provinciji. Tko ga nije doživio sam, poznaje ga preko roditelja, djedova i baka te iz neumorne povijesti, koja će nam i u svijetu mode rado priuštiti jedan retro-flash za drugim. Općenito vrijedi: dosada, bezizlaznost, skučenost, žudnja, narcistički snovi i ovisnost – sve to nije vezano uz provinciju. Svatko zna kako je to. I na autobusnoj stranici u Zagrebu možete očajavati nad životom.

Kritičari gospođu Sartoris često nazivaju Emmom Bovary naših dana; smatrate li to točnim i je li Vama upravo taj ključni lik književnosti 19. stoljeća bio određen uzor u pisanju romana?

– Emma Bovary zaista je bila moj uzor. Pitala sam se kako bi se taj seting –  nesretan = dosadan brak, sklopljen iz inata ili očaja, razočaranje zbog smionih snova i manjkave vlastite procjene te životnog iskustva – mogao prenijeti u Zapadnu Njemačku 20. stoljeća. Utoliko je roman i književna igra. Shvati li se to, čitat će se jedna razina više, a samim će time i radost biti veća; ali ako se ta razina i ne pročita, to neće ništa promijeniti na stvari.

U kojoj su vas mjeri iznenadili izvanredan uspjeh i mnogobrojni prijevodi romana Gospođa Sartoris?

– Taj me uspjeh iznenadio u jednakoj mjeri kao što me iznenadio i neuspjeh mog drugog romana – koji držim još boljim. No dobro. Naprosto sam trebala ostati pri tom uzorku – pisati uvijek isti roman (s laganim izmjenama likova) najbolje je za karijeru. Ali kako je to samo dosadno kad se uvijek dogodi ono što se očekuje! Nisam uvjerila čak ni svog hrvatskog nakladnika – a on mi se čini sasvim u redu.

Poznata ste novinarka, radite za najutjecajniji njemački časopis Der Spiegel, pišete za Süddeutsche Zeitung i Die Zeit; u kojoj se mjeri medijska slika u Njemačkoj posljednjih godina promijenila, je li bulevarizacija zahvatila i njemačke medije, kao što je to slučaj u Hrvatskoj? U kojoj mjeri senzacionalizam prodire i u seriozne medije?

– Teško je to reći. Kad prijeđete četrdesetu, postajete skloni melankoliji. “Prije je sve bilo bolje”, kaže Peter Handke, “prije svega, nije se uvijek moralo govoriti prije.” Uz tu ogradu, seriozne njemačke novine su veoma, veoma dobre. I zasad su ostale takve. Javno-pravna radiotelevizija – ustanova koja je zapravo usmjerena protiv kapitalizacije vijesti i novosti – trenutačno je (uz izuzetke) obeshrabrena i dobrovoljno se povlači što se tiče kvalitete. Zapravo, za to ne postoji nužda – oni ubiru pretplatu. Ali od toga ne rade ništa.

Poznati ste kao osoba koja otvoreno iznosi svoja stajališta. Što mislite o današnjem položaju žena i njihovim pravima?

– S jedne strane postoje deklarativna ženska, manjinska i druga prava, dok s druge jača utjecaj religije i konzervativnog svjetonazora, tako da su šezedestosmaški ideali danas, četrdeset godina kasnije, gotovo nestali. Što se pravno postiglo, to stoji i dobro je. Svemu ostalom potrebna je permanentna revolucija. A nju uvijek moraju voditi oni kojih se to tiče. Borbe preko zamjenica ne pomažu. Ako djevojke danas rado pokazuju trbuh i ukusno se oblače za ured, to će kod starih feministkinja izazvati negodovanje. “Moj trbuh pripada meni” – taj slogan (ZA mogućnost pobačaja) danas ima sasvim drugo značenje. Djevojke moraju same vidjeti godi li im to. Moć u državi i dalje imaju muškarci. A što se tiče religije: nikad je nisam razumjela. U pogledu religije sasvim sam nemuzikalna. Ništa o tome ne mogu reći. To je privatna stvar i tako neka ostane.

Prošle godine bili ste u Hrvatskoj, a na Leipziškom sajmu sudjelovali ste u prezentaciji. Što mislite o hrvatskoj književnosti, o onome što je prevedeno i koje ste utiske stekli za gotovo sedam dana što ste ih proveli u Hrvatskoj, u Zagrebu i Puli? Molim vas, bez uljepšavanja.

– Pula je bila živahna i u isti mah otvoreno incestuozna manifestacija – kakve postoje i u SRNJ, samo s više sudionika. Upoznala sam mnoge zanimljive i dobre autore, moj favorit je Edo Popović – mješavina odmjerene ironije i duboke humanističke ozbiljnosti, coolnessa i osjetljivosti. Zaželjela bih vam da što je brže moguće dođete do spoznaje da autori, ako su po prirodi stvari individualni borci, mogu prosperirati samo ako nastupaju i rade zajedno, ako su solidarni. U književnoj branši malo je novca, to je vaša šansa – jer u filmskoj industriji pozicija pojedinca, kreativca, više nema nikakvu vrijednost. Tamo vladaju posrednici, nabavljači novca, producenti reklama i gremiji. U književnosti stvari stoje drukčije nego u filmu, sportu ili pop-glazbi. Još je posrijedi stari račun: Ja pri mišljenju, Ja pri pisanju. Pisci su vlasnici sredstava za rad; to je arhaična šansa – jedina koju imamo. Udruživanje, naravno, deprimira. Iskustvo iz SRNJ kaže: svi istupite! Nikakvo ideološko povezivanje, samo još klubovi poput trgovačke komore: izdavači i autori trebali bi se zajedno brinuti za dobre uvjete za rad, što će književnosti biti najveća pomoć. Festivali, festivali, festivali!

Elke Schmitter, rođena 1961. u Krefeldu. Godine 1984. u Münchenu završila studij filozofije, nakon čega se posvećuje novinarstvu. Bila je urednica u berlinskom Tageszeitungu, suradnica u Die Zeitu i u Süddeutsche Zeitungu. Od 2001. urednica je kulturne rubrike u tjedniku Spiegel. Njezin posljednji roman Veras Tochter izašao je 2006.