Razgovor s Emilom Matešićem

Kako razgovaramo u vrijeme održavanja Eurokaza, a prvu vašu predstavu koju sam gledala bila je upravo Sharp Drive, i to u ratnoj godini Eurokaza (1991.), možete li na nas ukratko podsjetiti kako je nastala ta predstava na glazbu Sexe i Ivana Marušića Klifa, a koju ste izveli kao Uplašene žirafe te kako je nastala navedena frakcija Kugla glumišta? Naime, poznato je da ste u izvedbene umjetnosti ušli preko te kasnije frakcije Kugla glumišta.

– Mene je kao klinca pomela ta estetika, i to ne toliko Kugla, koliko ta priča oko izvedbene umjetnosti koja nije vezana za akademske krugove, koja je stilski bila bliska, sada to vidim, nekoj urbanoj divljini u koju se sankilotski vjerovalo, za koju se ginulo. To je bio jedan generacijski jaz gdje su stariji ulazili na put kojim bi se eventualno dalje u životu mogli baviti i odavali su dojam da prokleto dobro znaju što rade i da mladost traje vječno. S druge strane, tada nisam shvaćao pojam mladosti i nisam znao što bih radio, ali sam dobro znao prepoznati što me privlačilo, a kroz tu izvođačku scenu koja je uključivala i novovalne bendove prepoznavao sam neku dinamiku. Neke su karizme tu pronašle svoj medij i djelovale su. Šiš (Željko Zorica) je pročitao tu moju žeđ i kroz rad u Žirafama sam osjetio scensku magiju. Iz današnje perspektive gledano, bio sam “savršena žrtva” s visokom mogućnošću disocijacije i zadržavanja scenske svjesnosti. Šiš je ustvari bio moj prvi socijalno-scenski “mind programmer”. U takvome liberalnome ozračju, gdje sam bio okružen glazbom i pokretom koji su stvarali autori opsjednuti originalnošću i pronalaženjem svoga zvuka i izraza, prijavio sam Sharp Drive na Natjecanje mladih koreografa u sklopu Tjedna suvremenoga plesa. Klif je sjajno izmiksao glazbu grupe Sexa i nadodao efekte. Ideja je bila da se na dobro poznatu podlogu napravi kratka koreografija koja postepeno raste u intenzitetu. Dramaturški je okvir bio odnos mašine i vozača. Ja sam bio mašina, a Klif vozač koji vozi mašinu. Imao sam na glavi staru tenkovsku kacigu, a samo nekoliko mjeseci kasnije tenkovi su razorili Vukovar. Dobio sam jednoglasnom odlukom žirija prvu nagradu, a da to nisam ni znao sve do duboko u noć kada su me Vaki i Nada Kokotović slučajno sreli. Na tom natjecanju nisam nikoga poznavao, potpuno sam pao s neba u tadašnji plesni svijet i završio u Parizu na školi Ecole de Mime Corporel. Nekako je ispalo da sam postao neka poveznica s nasljeđem post-Kugline estetike i plesne scene.

Artikulirana divljina

Danas zajedno s Jakšom Borićem djelujete u trupi Serafini koja se smatra sljednicom grupe Stereo, a pritom ističete da Serafini u svome djelovanju razvijaju formu playture. O kakvoj je točno izvedbenoj formi riječ?

– Playture sam u formi manifesta predstavio na spomenutome natjecanju. Nekako sam si htio pojasniti o čemu se tu radi i zašto to radim. Tih sam dana puno čitao o Crvenim brigadama, i sviđali su mi se njihovi comunique, pa sam taj jezik iskoristio i u manifestu. Radi se tu o kovanici koja opisuje formu u kojoj je scenski događaj proizveden igrom tijela i pomno odabranom tjelesnom slikom koja ide iz osjećaja slobode i “artikulirane divljine” samoga izvođača. Nisam se tu oslanjao na ruske škole pokreta, koje su bile popularne kod Živadinova i Šeparovića; mene je više zanimala ritualnost “primitivnog” tipa i pokret koji ide iz slobode tijela koje odgovara glazbi kroz svoj autentičan izraz, a ne, dakle, disciplina kao proizvod ritualnosti koja ujarmljuje tijelo i svijest.

Osim toga, podsjetimo i na vaš performans Markov hrast, koji ste izveli 1987. u Galeriji SC u Zagrebu u okviru kojega su gledatelji (jedan po jedan) događanja pratili kroz maleni otvor na stjenci koja ih je dijelila od izvođača, kao što bih željela da nas podsjetite i na sedamnaest godina kasniju predstavu Torsia koju ste izveli na –”velikom otvoru” scene HNK-a.

– Svi ti radovi imaju neovisan život, i tijekom stvaranja nikad ih ne razumijem do kraja; kako vrijeme odmiče, tako na površinu izlaze postupci i situacije za koje je predstava poslužila kao jedan okultni, sakriveni, šifrirani zapis. Markov hrast je performans kojim sam otključao i dobio pozitivan feedback za dramaturški kôd koji ide iz intimnoga u javno, i u kojemu izvođač treba sebe i druge uvjeriti da se pred njima odvija scenski čin koji traži pažnju. To je bila priča o mome ocu i njegovu dolasku u Zagreb, a scenografija je taj pogled u moj intiman odnos s očevom poviješću, koja je i moja povijest, simbolično prikazala kroz mali otvor – špijunku, kroz koju su se pratila događanja. Imao sam tada 20 godina. Torsia je zapis o prodoru političkih i društvenih konvencija u moj život i moga stava prema njima. Nekako je to estetizirana bol otpuštanja vremena i situacija koje možete imati lako pod kontrolom i prihvaćanja novih konvencija bez kojih jednostavno ne možete postati dio društva, a koje možete imati pod kontrolom. Svaka od tih dviju sila tordira krhku osobnost na svoju stranu – iz nekih vremenom isuši radost života, a iz drugih strahove i nesigurnost.

Godine 2005. vaša debitantska drama Sređeni o pojavi ultralijevoga terorizma u Zagrebu osvojila je nagradu na 3. Festivalu prvih. Zbog čega govorite o ultralijevom terorizmu a ne o ultralijevoj političkoj opciji i akciji?

– Nemam muda da bih bio terorist, nisam u tome smjeru programiran, a i osjećam da je polje moje borbe umjetnost, a ne politika. Napuštanje vjere u oružanu borbu kao zamašnjak promjene je sazrelo kroz dramu Sređeni. Do tada sam doista mislio da će se nešto promijeniti ako otmem nekog člana vlade i ostavim ga sedam dana kasnije mrtvog u prtljažniku ukradenog “passata” u Gundulićevoj ulici. Drama s tom tematikom je moj oproštaj s politikom kao sredstvom promjene, i sa svjetonazorom koji vjeruje u nečiju političku ideju i u nositelju te ideje vidi figuru koja se slijedi. I dalje je ljevičarski pogled na društvo moja tanašna, ali postojana vertikala. No, gledajte to ovako; u društvenome smislu taj je pogled antielitistički jer želi svima omogućiti ono što uživa elita, želi dokinuti elitu, a u umjetničkome smislu – ja sam elitist, povjesničar umjetnosti i komparatist – mislite da smo mi na studiju učili kako zadovoljiti prosječan ukus? Perverzan je oblik toga populistička – kako politička tako i “umjetnička” – strategija, tako da me moja umjetnička želja čini osobom s višestrukim poremećajem osobnosti, što je i dobar psihološki preduvjet za bavljenje umjetnošću. Ljevica je jednostavno došla u cul-de-sac iz kojega nema izlaza; treba je politički i sadržajno redefinirati. Na koncu konaca i s desnicom je isto, a na kraju da bi ostali na vlasti, jedino je važna ona Srećka Ferenčaka: “Prvo te bace u blato da budeš prljav kao i oni, onda ti kažu sada igraj s nama”. Oni koji pokušavaju u tome poslu ostati pošteni ili se ubiju sami od jada što to ne mogu ili ih smaknu drugi.

Beuys kao umjetnik mučenja životinja

Krajem kolovoza organizirat ćete ZAGREBI! Festival pod motom “Mi imamo izbora, priroda nema!”, a koji organizirate, kako ističete na web-stranici Festivala (http://www.zagrebi.com/), s ciljem stvaranja zdravijega društvenoga i prirodnoga okoliša, a pritom pozvat ćete umjetnike/ice koji su ekološki angažirani. Zanima me koji su naši umjetnici, i to u prvom redu – performeri, ekološki usmjereni?

– Ima onih koji svoj rad temelje na principima koji troše najmanje resursa i koji su “skromni” po pitanju materijala, i tako poštuju prirodu, ali pri selekciji umjetnika za ZAGREBI! nisam se vodio tom linijom. Važnije mi je bilo odabrati umjetnike koji to do sada u svojemu radu nisu bili i njihov obračun s tematskim okvirom izložbe. Usporedite npr. količinu materijala i energije da se proizvede rad Vlade Marteka ili Dušana Džamonje. Zamislite da Vlado Martek radi spomenik braniteljima! Mene bi baš zanimalo da vidim kako bi to izgledalo. Pitanje je to koje nije postavljalo Gradsko vijeće Chicaga kada je ušla u produkciju rada Cloud Gate Anisha Kapoora; 110 tona teške javne plastike koštalo je 23 milijuna dolara. Martek bi tu javnu skulpturu napravio za 2300 dolara. Beuys je sa sađenjem hrastova na Documenti ‘82. dobar primjer javne skulpture koja promišlja ekološki, ali opet uzmite i Beuysa kao pravog mučitelja životinja kojemu nije dosta da mrtvoga zeca izlaže pogledima, nego mu još i tumači umjetnost, a o kojotu u Galeriji René Block ne treba ni govoriti. Ipak je on bivši nacist. Pitanje je samo koja gradska uprava želi jeftin rad u javnome prostoru. Tu dolazim do jedine čvrste uloge umjetnosti u političkome okružju – pranja novca, izvlačenja novca iz gradske kase i pretakanja u mnoge druge. Sistem vladanja je jednostavno tako postavljen da ekološki prihvatljivi radovi najčešće ne nalaze svoje financijere jer na njima nitko dugoročno financijski ne dobiva.

Pritom kao programsku misiju ZAGREBI! Festivala ističete kako sve mora biti eko-prijateljski postavljeno te navodite kako sva hrana mora imati certifikate o porijeklu te da ZAGREBI! Festival mora biti carbon neutralised. Međutim, na web-stranici Festivala pod natuknicom EKO HRANA I PIĆE navodite kako ponuda ne isključuje proizvode od mesa kojemu se zna porijeklo i sastav. Dakle, zbog čega taj Festival, koji je usmjeren eko-prijateljski, ipak uključuje i proizvode od mesa, i kakav je vaš stav prema veganstvu? Naime, poznato mi je da dobro poznajete načela makrobiotičke prehrane.

– Iz osobnoga iskustva znam da fanatizam ne vodi u dobro, bio to onaj vjerski ili lifestyle u koji spada makrobiotika. Kroz makrobiotiku na društveno prihvatljiv način dolazite do okultnoga znanja koje je kršćansko-judejska praksa sakrila u duhovno podzemlje, pa je moralo biti uvezeno s Istoka, jer je običnome puku ekstrahiranje znanja kroz masoneriju, ezoteriju ili okultnu tradiciju bilo nedostupno i najčešće vrlo kaotično. Samo je srce makrobiotičkoga učenja ustvari okultno po mjerilima Zapadnjaka koji je predan učenju Crkve. Uzmite na primjer feng shui (litopunktura), dijagnostiku na osnovu izgleda lica, akupunkturu, akupresuru, shiatzu i manipulaciju kostima lubanje; sve su to okultne vještine koje mogu imati i negativnu primjenu. Tajne koje čovjek iz odnosa s prirodom može naučiti ili prenijeti na druge doista djeluju, a to je moćno znanje i kao posljedicu najčešće ima promjenu osobnosti. Neki tada i ozdrave od neke bolesti, a ustvari se radi o novoj osobi koja se polako rađa na temeljima novoga znanja. Ta je promijenjena osobnost upravo ono što zbunjuje ljude jer vas nisu navikli vidjeti u tome svjetlu, tako da sam zbog svog duševnoga mira prestao s isključivanjem kako drugih tako i sebe kroz dijeljenje osoba po onome što jedu. Ali nikada neću odobravati vegetarijansku prehranu koja se sastoji od raznih izvedenica šećera i sireva, tj. deklarativno vegetarijanstvo bez stvarne duhovno-praktične osnove. Manipuliranje ljudima putem okusa (hrane ili pića) u zajedništvu s industrijom oglašavanja već sada stvaraju horde bijesnih ljudi koji će samo pomoći sistemu da postane još stroži, još nasilniji i na koncu smanjiti naše ljudske slobode. Ista je priča i s ekološkom problematikom; može nam život učiniti skupljim i težim, što je sigurno ono što korporacije i vlade žele, ali isto tako može nam i pomoći, može nas educirati. Zaštita okoliša je za mene pitanje zaštite čovjeka. Okoliš mi je zamjena za razočarenje koje sam doživio na političkome planu, nakon pada jednog sistema i rađanja novog koji nije ponudio stvarnu diversifikaciju, nego samo fasadu različitosti. Ali stvarne diversifikacije nema nigdje; demokracija je isto tako jedna fasada koju opismenjena elita predstavlja puku.

Pogledajte samo Švedsku i zakon koji pokušava progurati kojim se omogućuje praktički praćenje vaših SMS-ova u svrhu nacionalne sigurnosti i borbe protiv terorizma, a nema poslušnijih “potrošača iluzija” od Skandinavaca.

Nenasilne opcije

Među prijateljima ZAGREBI! Festivala ističete i Željka Mavrovića. Međutim, poznato je kako je navedeni gospodin iz ekonomskih razloga nedavno krenuo i u tzv. ekološki uzgoj svinja. Koliko se navedeni projekt može uklopiti u eko-prijateljski etos Festivala?

– Sama Željkova životno-sportska priča funkcionira kao svojevrstan pozitivan transformacijski mit. Zahvaljujući njemu mnogi su prihvatili činjenicu da s našom prehranom nešto nije u najboljem redu i da je velika promjena moguća, promjena koja uključuje i fizički i svjetonazorski koncept. Željko odašilje poruku da je moguće od predatora postati pregovarač za nenasilne opcije; druga je stvar poslovni aspekt njegove želje i razvijanje poslovanja koje nije socijalno poduzetništvo u kojemu težite skromnome profitu i manjim poduzetničkim sustavima. Organski je uzgoj moguć i u slučaju svinja, a pitanje njihove smrti za našu prehranu čini mi se vrlo osobno. O tome odlučuje osoba shodno svome etičkome nahođenju, i tu ne mogu ulaziti. Prema sebi ne mogu biti toliko slijep i promijeniti stav o Željku zato jer je ubio svinju, i zato jer nisam ljubitelj svinjskog mesa, a drago mi je vidjeti slavonskoga seljaka kako u kulenu i češnjovkama vidi vezu sa svojim krajem, tradicijom i identitetom. Zamislite Dalmaciju bez pršuta ili slanih srdela, a s nekom smjesom od dimljenoga tofua, seitana i riže u obliku pršuta koju konobar reže starim nožem u finoj konobi. Kao more bez soli. Bio sam u Parizu na predavanju tibetanskoga lame koji liječi i Dalaj-lamu, a na kraju predavanja pojeli smo gorku kuglicu od smjese biljaka, a pritom je osobno ponudio i više vrsta salama. To je izgledalo kao rasporeno tijelo na stolu, a ako se netko razumije u karmu i reinkarnacije, onda su to Tibetanci. Dakle, kako tumačiti ovo? “Došli su nas zatrovati, to je okultna crnomagijska misija Tibetanaca u svijetu, da nas karmički unazade?” Ne izgledaju tako, i tibetanski budizam baš ne zvuči tako. To je bio duhovni trik? Ali i lama je jeo, nažalost. Možda će nakon dvije godine uzgoja Željko osjetiti promjene u svojoj okolini i prestati s time. Festivalu je namjera u fokus javnosti tih dana postaviti pitanje okoliša i podsjetiti na vrijednosti iz Prirode. Na primjeru Željkova rada ocijenili smo da se to može i da je čak i ovaj projekt s organskim uzgojem svinja svemu dao dodatnu dimenziju koja je otupila ekstreman aktivistički prizvuk, koji ide najčešće uz vegetarijanstvo, makrobiotiku i druge po svijest mijenjajuće “doktrine”, jer ipak je to namijenjeno širem krugu interesenata. Za problematiziranje etičkih i moralnih pitanja odnosa prirode/okoliša i umjetnosti, i naposljetku samoga tržišta, uključujući tu i otpad, energiju, eko-pranje i sl. namijenjen je unutarnji krug Festivala u koji spadaju okrugli stolovi, prezentacije i sl. To vam je kao album Revolver Beatlesa; tamo imate savršene pop pjesme kao što je Taxman i Yellow Submarine, ali imate i Tomorrow Never Knows. Bilo bi preslatko da je sve u pop maniri, a bogami i prenaporno da je sve distorzirano i noisey kao u Tomorrow. Taj unutarnji krug Festivala čuva Etos, dok je vanjski krug primijenjeni Etos koji kao i svaka praksa pomalo inklinira od svog izvornog učenja.

Socijalno-ekonomsko deprogramiranje

Poznato je da je ZAGREBI! Festival koproducirao spot za pjesmu Mijenja se klima. Zanima me koliko ste u tom projektu istaknuli kako i mesna i mliječna industrija doprinosi globalnom zatopljenju? Naime, kako su detektirali geofizičari Gidon Eshel i Pamela Martin sa Sveučilišta u Chicagu (usp. članak “Diet, Energy and Global Warming”, Earth Interactions, Vol. 10, 2006.; članak je dostupan na web-stranici geosci.uchicago.edu/~gidon/papers/nutri/nutriEI.pdf), životinje koje se uzgajaju za prehranu emisijama stakleničkih plinova znatno pridonose globalnom zagrijavanju te bi prelazak sa standardne američke prehrane na vegansku prehranu bio produktivniji način suzbijanja globalnoga zagrijavanja nego prelazak sa standardnih automobila na učinkovite hibridne modele.

– Tu ulazimo u područje stvaranja i tumačenja podataka koje je teško provjeriti i dati im manipulacije oslobođen zaključak. Vjerujem da ljudska aktivnost utječe na globalno zatopljenje, no podaci pokazuju da je i na Marsu toplije, da se radi o ciklusu pojačane Sunčeve aktivnosti. Tu se otvara prostor za manipulaciju i to onima koji u svome portfelju drže vlade i korporacije, a koliki je utjecaj korporacija na politiku više ne moramo samo doživljavati na filmu. Istraživanja vezana uz globalno zatopljenje treba tumačiti s oprezom. Upravo radi takve kontradikcije oko tumačenja podataka dovodimo i Davida Ickea, bivšega glasnogovornika britanske Stranke zelenih, koji poznaje materiju iznutra, a pruža i zanimljiv pogled u raspodjelu svjetske moći, slijedeći trag novca i vlasničkih udjela u korporacijama. Mi smo ono što znamo, tj. mi smo proizvod informacija na koje smo “programirani”, naše uvjerenje je jače što je doživljaj informacije snažniji, što je inicijacija intenzivnija. Kroz takav pristup programu Festivala pružamo mogućnost da se čuje i drugačije viđenje podataka i povijesti koje je bitan dio socijalno-ekonomskog deprogramiranja koje može dovesti do promjene osobnosti.

Jednako tako u okviru ZAGREBI! Festivala organizirat ćete i okrugli stol ne temu Životinja kao glumac – korištenje životinja u scenskim umjetnostima, a povod razgovoru bit će predstava Cargo u izvedbi Theatrea du Centaure koji koristi konje (dva frizijska pastuha) i magarca u svim scenama predstave. U najavi, među ostalim, ste napisali: “Dresura tih konja izgleda zapanjujuće, u konjima kao da se vidi neko drugo biće koje je proizvod dresure”. Međutim, obično, nažalost, vrijedi pravilo patnje prema kojemu što su izvedbene točke životinja nevjerojatnije, to su veće patnje tih neljudskih izvođača kad se svjetla pozornice zamrače.

– Isto kao i kod ljudi. Odatle i puno graničnih i višestrukih osobnosti među umjetnicima i glumcima; pogledajte te nesretne sudbine holivudskih “legendi”, kao da su posvađani sa samim sobom i na kraju jedan ubije drugoga, a oba su u istome tijelu živjela. Vjerojatno je ista priča i s dresurom životinja, no dopuštam mogućnost u kojemu se nenasilnom i psihološki inovativnom metodom trenira životinja. Ne bi baš bilo dobro propustiti treniranje psa vodiča za slijepe ili bernardinca za traženje nestalih; nije li ta životinja tim treningom dobila neku plemenitu ulogu? Koreografirati pastuha – crnog kao ugalj – ispred tri velike videoprojekcije uz elektroničku plesnu glazbu, vidjeti uživo tu mitsku životinju u naponu snage kako vas gleda svojim velikim crnim očima i “govori” da ste “glupan i malo zaluđeno ljudsko biće”, ne odaje životinju koja je u stanju šoka. Pokazuje to ponosnu životinju kojoj je sve podređeno i koja je odabrana da širi poruku o moći životinjskoga svijeta među onima koji nemaju prilike tako često vidjeti tu “pitomu divljinu”. Theatre du Centaure mi se po tome čini posebnim; bit će zanimljivo čuti na okruglome stolu kako oni to rade, pogotovo zato jer kažu da je odnos s konjem kao brak, što god im to značilo. Luka Oman iz udruge Prijatelji životinja zasigurno će reći da životinja nema što raditi u kazalištu, no Luka je aktivist, čiji rad cijenim i čiju riječ slušam, a ja sam samo željan Iskustva, ali ne po cijenu patnje životinja. Tu opet dolazite do pitanja o osobnom stavu – kako se postaviti prema nečemu iznimno atraktivnome ako iza toga stoji patnja, tj. svinja za klanje, a ostajemo gotovo bešćutni kada su u pitanju maloljetne ubojice koji/e haraju našim gradskim parkovima i ulicama. Koja je dresura njih navela na takav čin?