Razgovor s Emirom Suljagićem

Prije gotovo godinu dana objavljena je knjiga Emira Suljagića Razglednica iz groba (Durieux, Zagreb), osobno svjedočanstvo o Srebrenici, o životu grada od prvih dana formiranja enklave 1992, pa do jula 1995. godine i masakra preko 8 500 Srebreničana, koji je autor preživio zahvaljujući svome poslu prevoditelja za vojne promatrače UN-a. Riječ je o jednom od najpotresnijih ratnih svjedočanstva, u kojemu se kroz literarizirane opise događaja i svakodnevice stanovništva otvaraju sva ona mučna i važna pitanja ovoga rata – kako je moguće da se vaš dojučerašnji susjed priključi srpskoj vojsci i protjeruje muslimane, kako je moguće da se velika enklava prepusti zaboravu gotovo tri godine opsade, kako je moguće naočigled zapadnih sila raseliti tisuće žena i djece, ubiti tisuće i tisuće muškaraca uz blagoslov nizozemskih vojnih trupa, koliko je to ljudi i kako organizirano moralo sudjelovalo u tako masovnom ubijanju...

U Srebrenicu je Suljagić došao s obitelji kao izbjeglica iz Bratunca još 1992. godine; a kada je grad pao imao je dvadeset godina. Kako je rekao u jednom intervjuu, Ratko Mladić je ubio gotovo sve ljude koje je poznavao, a na prošlogodišnjoj komemoraciji u Potočarima pokopao je i vlastitog oca, za čijim je posmrtnim ostacima tragao sve ove godine. Nakon pada Srebrenice Suljagić je radio kao novinar sarajevskog nezavisnog tjednika Dani; od 2002. do 2004. godine izvještavao je i s Međunarodnog Tribunala za zločine počinjene na teritoriji bivše SFRJ u Haagu, a danas radi u Istraživačko-dokumentacionom centru u Sarajevu. Zbog svega toga i još više zbog svoje angažiranosti da se čuje istina o Srebrenici, Suljagić je jedan od najpozvanijih da govori o zločinima i krivnji, o izmicanju pravde, usamljenosti žrtava i genocidu kao, za neke ljude, unosnom zanimanju.

Haaški sud - eksperimentiranje s pravdom

Na Haaškom je sudu protiv osamnaestero ljudi podignuta optužnica za zločine u Srebrenici, no riječ je zapravo o formalnosti, o nečemu što dosada nije pružilo odgovarajuću pravnu i moralnu zadovoljštinu preživjelima. Milošević je umro, Mladić i Karadžić su u bijegu, egzekutori mirno žive u Republici Srpskoj, Plavšićka uživa u komforu svoje kazne... Sve to šalje poruku da moguće pravda nikada neće biti zadovoljena, ili će biti zadovoljena na prilično karikaturalan način. Osjećate li, kao preživjeli iz Srebrenice, da vam pravda izmiče, da kazna ne stiže zločince? Na kojoj je instanci, ako ne na sudu, još moguće tražiti pravdu?

– Prije svega potrebno je razbiti iluziju o tome kako je ono što se kolokvijalno naziva Haškim Tribunalom, ikada, zapravo trebalo donijeti pravdu žrtvama. Tribunal je rezultat nedorečenih i nedovršenih pokušaja međunarodne zajednice da učini nešto u vrijeme kada su javnosti zapadnih zemalja tražile bilo kakvu akciju u Bosni i Hercegovini, potresene snimcima izgladnjelih ljudi iza bodljikave žice. Činjenica da su Tribunal osnovale Ujedinjene nacije – organizacija koja je u najmanju ruku saučesnik u nekim epizodama bosanskog genocida – unaprijed je ograničila domete te institucije. I tako se tokom proteklih deset godina institucija u čijem je mandatu i to da kazni počinitelje i dodijeli pravdu (administer justice) polako, ali sigurno pretvorila u “eksperiment međunarodne pravde”, šta god to trebalo značiti. Ovdje citiram, recimo, bivšeg predsjednika Tribunala Theodora Merona, ali on nije jedini visoki zvaničnik Tribunala koji je tako formulirao cilj, odnosno mandat institucije. S druge strane, UN kao organizacija sa sobom nosi golemu birokraciju, nesposobnost i korupciju: Tribunal je u prosjeku svake godine trošio nešto više od sto miliona dolara, a do sada je sve zajedno optuženo 161 osoba, a osuđeno nekih devedeset. Za deset godina, ponavljam. Evo recimo, jednog dobrog primjera efikasnosti te organizacije: za dnevnice tokom istrage o zločinima u Vlasenici, mjestu u istočnoj Bosni u kojem je bio i jedan od najvećih logora koji su postojali u zemlji tokom rata, Sušica, potrošeno je sto hiljada dolara. Samo za dnevnice. A optužena je jedna osoba, upravnik logora, Dragan Nikolić poznat kao Jenki. Neki od Nikolićevih prijatelja, odnosno podčinjenih iz logora i dalje su profesionalni policajci u MUP-u Republike Srpske. Drugi mirno žive u Vlasenici. Naravno, račun za to se ne može ispostaviti samo Tribunalu, ali mislim da govori jako puno o stvarnom dometu njihovog rada. Postoji i druga vrsta argumentacije: šta bi bilo da Tribunal nije osnovan?. Ali, šta bi bilo da je međunarodna zajednica intervenirala još 1991. godine, dok je gorio Vukovar? To nas, očigledno vodi u jalovu, hipotetsku raspravu koja ne može ozbiljno pridonijeti rasvjetljavanju stvarnih efekata trinaestogodišnjeg rada Tribunala. Naravno da su žrtve bosanskog genocida zakinute; na više načina i u više navrata, jer ni jedanaest godina nakon rata ne postoji institucija koja bi govorila u ime žrtava. Haški sud je, je li, sud a u fokusu svakog sudskog postupka je počinitelj, dok je žrtva bitna u onoj mjeri u kojoj to što on ili ona kažu ima dokaznu vrijednost. Pravi je problem međutim, što su najviši zvaničnici Tribunala, i glavni tužitelj, odnosno tužiteljica i predsjednik, odnosno predsjednica račune podnosili diplomatima u New Yorku. Tribunal je tek sedam godina nakon osnivanja izdao svoje prvo saopštenje za štampu na bosanskom/hrvatskom/srpskom. S druge strane, za bosanskohercegovačke pravosudne institucije se ne može reći da funkcioniraju u dovoljnoj mjeri da bi žrtve mogle imati dovoljno povjerenja u njih. Drugim riječima, pravda je jako daleko, nedostižno daleko.

Donacifikacija Srbije

Kako ste doživjeli Miloševićevu smrt; i njegovo posthumno glorificiranje u Srbiji? Čini se da su sada zaustavljeni procesi suočavanja Srbije sa zločinima, dijelom potaknuti nakon otkrivanja snimke ubojstva srebreničkih civila.

– Budimo pošteni: proces suočavanja sa prošlošću u Srbiji nije ni počeo. Naša potreba da vjerujemo kako se u toj zemlji nešto dešava nas zasljepljuje: reprezentativni za stanje stvari u Srbiji nisu ni Sonja Biserko, ni Petar Luković, ni Nataša Kandić, nego Tomislav Grobar Nikolić. Sve ono što je uslijedilo u Srbiji nakon smrti Slobodana Miloševića naprosto je te stvari iznijelo na površinu: sarajevski magazin Dani objavio je članak posvećen sahrani sa izvanrednim naslovom Donacifikacija Srbije i to je vjerovatno najbolji opis koji sam uopće pročitao. Osobno, osjećao sam se frustriranim, ali ne toliko zbog toga što je Milošević umro svega nekoliko mjeseci prije izricanja presude, nego zato što se uspio izrugati sudu i žrtvama, sve pod izgovorom pravednog suđenja. Pravni standardi, odnosno Miloševićevo ljudsko pravo na pravedno suđenje se pokazalo važnijim od prava na život više od stotinu hiljada ljudi. Postoji samo jedna riječ kojom se to može opisati: strašno.

Izvještavali ste iz Haaga i u više navrata prilično razočarano pisali o radu suda. Koji je danas smisao Haaškog suda; može li on još potaknuti moralnu i političku katarzu, ili tek može poslužiti kao neka vrst dokumentacijskog centra o zločinima u kojem će se sakupiti gomile svjedočanstava?

– Vrijeme kada je Tribunal mogao potaknuti bilo šta – ako je to ikada i bilo moguće – je davno prošlo. Ta je institucija sada u fazi smanjivanja broja zaposlenih, prebacivanja predmeta nacionalnim zakonodavstvima i što bržem okončanju preostalih predmeta. Ne može se govoriti o bilo kakvoj katarzi. Ko bi zapravo trebao doživjeti katarzu? Pravo je, uistinu pravo pitanje, to šta će se dogoditi sa dokumentima – a ja sam imao priliku vidjeti malecki dio te građe – koje je Tribunal prikupio onda kada konačno zatvori vrata. Prema onome što znam, svi ti prvorazredni dokumenti će biti spakovani u kutije, utovareni na brod i prevezeni u New Jersey, gdje se nalazi skladište Ujedinjenih nacija. Od tog trenutka dokumentacija će biti izgubljena za sve nas, a s njom i najvjerodostojniji dio dokaza o stvarnom toku historije u posljednjoj deceniji dvadesetog vijeka na teritoriji bivše Jugoslavije.

Ratni zločinac kao inspektor MUP-a Republike Srpske

Ima li smisla suđenja ratnim zločincima prebaciti u njihove matične države? Može li se u ovakvoj Bosni i Hercegovini gdje Republika Srpska ima legitimitet i u kojoj Mladić i Karadžić među dobrim dijelom stanovništva imaju status heroja pravedno suditi ratnim zločincima?

– Evo odgovora: tužiteljstvo Suda BiH je prije nekoliko mjeseci podiglo optužnicu protiv jedanaest pripadnika brigade Specijalne policije MUP-a Republike Srpske, koji su učestvovali u smaknuću negdje oko hiljadu i pol srebreničkih zarobljenika u poljoprivrednom magacinu u selu Kravica, kod Bratunca, dva dana nakon pada Srebrenice. Čovjek koji je bio operativni oficir te brigade, i koji je zapovjedao odvajanjem muškaraca od njihovih familija u Potočarima – dvije manje jedinice pod njegovim zapovjedništvom su učestvovale u zarobljavanju ljudi pobijenih u Kravici u isto to vrijeme – zove se Duško Jević. On je danas “inspektor zadužen za pitanja bezbjednosti” u MUP-u RS-a i bez ikakvih smetnji nastavlja obavljati svoj posao. Uzme li se u obzir efikasnost tužiteljstva Suda BiH – u kojem su najvećoj mjeri zaposleni ljudi koji u državnom namještenju vide priliku da uzmu dobar stambeni kredit – Jević nikada neće biti uhapšen, i vjerovatno će u miru dočekati mirovinu.

Osim generala i zapovjednika koji su bili mozgovi akcija, masovna ubijanja, poput onih u Istočnoj Bosni, ne bi bila moguća bez tihe mase koja pomaže, osigurava logistiku ili prešutno odobrava zločine. Bez njih – kao uostalom i bez kritične mase stanovnika Njemačke u Drugom svjetskom ratu – zločini ne bi bili izvedivi. Što je s krivnjom i odgovornošću tih ljudi? Kako komentirate činjenicu da lokalno stanovništvo oko Srebrenice koje je znalo za zločine, nije željelo čak i nakon rata istraživačima dati informacije o mjestima zločina i grobnica?

– Jedan od temeljnih uvjeta za genocid je saučesništvo svih ili barem bitnih dijelova svih segmenata društva. Svaki genocid počiva na svojevrsnom konsenzusu – trebalo bi malo više prostora i vremena da u tančine opišem taj proces – između dijelova političke elite, dijelova svih profesija i vokacija i na koncu, običnih ljudi, koji će ubiti koga treba, kada treba, pokopati, prekopati, pa ponovo pokopati žrtve. To je razlog iz kojeg sam ja tek deset godina poslije rata uspio pronaći i pokopati kosti svog oca. Pitanje odgovornosti tih ljudi je pitanje s kojima su se hrvala ili se hrvu sva poslijeratna društva i malo koje je uspjelo naći pravi odgovor. Svako je doduše pokušalo principe pravde pomiriti ili prilagoditi, manje ili više dobrovoljno, hajde da tako kažem, lokalnim uvjetima. Pretpostavljam da je to tačka u kojoj stižemo do nekakve komisije za istinu ili kako već hoćete da nazovete forum ili mehanizam koji bi mogao utvrditi istinu o onome što se zbilo; ali, to je proces koji se neophodno odvija nauštrb pravde. Dakle, i pred bosanskim društvom je ta dilema – za koju se može ispostaviti i da je lažna – pravda ili istina? Strah me da bosansko društvo, ovakvo kakvo je, neće izabrati nijedno.

Monopol na genocid

Srebreničku tragediju danas mnogi koriste za stjecanje određenih političkih poena, a na različite načine njome se manipulira i u medijima, u književnosti i sl. Jesu li i na koji sve načine neki ljudi danas od Srebrenice profitirali?

– Nažalost, Srebrenica je danas jedno od najunosnijih zanimanja u ovoj zemlji. Počevši od raznih međunarodnih organizacija koje su – kad bi se sve sabralo – do sada u obnovu Srebrenice uložile desetine miliona dolara, a ljudi tamo i dalje umiru od gladi, preko ovdašnji prevaranta i demagoga, do tobožnjih aktivista, koji je ne umiju pronaći niti na JNA mapama. Jalova akademska zajednica ni deset godina nakon zločina nije pružila ozbiljan naučni doprinos kako rasvjetljavanju onoga što se tamo desilo, tako i posljedica po preživjele; sve dalje od mantre “agresija i genocid” u ovoj se zemlji smatra izdajom i ako to mogu tako opisati, narušavanje monopola na genocid koji drže dijelovi akademske zajednice. Treće, u Bosni postoji cijeli niz udruženja preživjelih, ali njihova početna misija – traženje nestalih – polako je postala politička, dok su neke od tih organizacija postale otvoreno političke i počinju davati sudove o svemu i svačemu, od procesa ustavnih reformi do toka procesa između BiH i Srbije i Crne Gore pred Međunarodnim sudom pravde.

Jedan od najupečatljivijih dijelova vaše knjige je onaj o braniteljima Srebrenice koji su “braneći vaš život također počinili zločine”. U situaciji u kojoj ste se nalazili doista s pravom postavljate pitanje: “da li je svaki zločin zaista zločin?” To i jest jedno od ključnih pitanja cijelog ovog rata. No, tvrdnja da nije svaki zločin isti koristi se redovito i kako bi se opravdale operacije sasvim drukčije od one obrane Srebrenice; u Hrvatskoj će vam, primjerice, pristaše generala Gotovine tvrditi da deseci ubijenih i protjeranih civila i spaljenih kuća nisu ratni zločini za koje se ide u Haag. Dakle, je li svaki zločin zaista zločin?

– Mislim da je iz tona pitanja prilično jasan i odgovor koji mogu dati. Zločin je pojava koja se sankcionira zakonom, a u Srebrenici se u jednom trenutku našlo oko pedeset hiljada ljudi koji su, prije nego što su tu došli, stavljeni van zakona, a njihovo postojanje proglašeno nelegalnim. Evo, mogu i ja postaviti pitanje: da je ustanak u varšavskom getu uspio, da li bi neko sudio pripadnicima židovskog pokreta otpora, koji su također mogli počiniti, a navodno i jesu, neke zločine?

Normalnost ratnih zločinaca

Kao prevoditelj u Srebrenici ste sretali neki srpske zapovjednike, čak i samog Mladića; u Haagu ste pak pratili suđenja Miloševiću, Erdemoviću i drugima. Slavenka Drakulić u svojoj knjizi Oni ne bi ni mrava zgazili ističe kako je prateći suđenja u Haagu zaključila kako zločinci zapravo često nisu monstrumi, već prije obični ljudi, pa je glavno pitanje otkud se kod “dobrih, mirnih susjeda” probudila tolika mržnja i tolika okrutnost, i može li se onda takvo što dogoditi i nama samima. Slažete li se s njom? Može li se, bez obzira na individualne razlike, ocrtati neki zajednički profil ratnog zločinca?

– Drakulićeva nije otkrila ništa novo: ubice uglavnom i jesu obični ljudi i to je problem s kojim smo se suočili odmah nakon kraja Drugog svjetskog rata. Tada smo prvi put shvatili da su masovne ubice sasvim normalni ljudi, da imaju familije, da se vole igrati sa svojom djecom, da su divni očevi i muževi. Nakon kraja Drugog svjetskog rata svi su se nadali da će u okupiranoj Njemačkoj naći monstrume, ljude umno ili na neki drugi način poremećene, ali takvih, izuzme li se nekolicina patoloških ubica kakve srećemo u svakom ratu, nije bilo. I ako treba tražiti neku zajedničku osobinu, onda je to upravo to: normalnost. Pitanje na koje moramo odgovoriti, odnosno proces koji moramo razumjeti je kako takvi, normalni ljudi, dođu ili budu dovedeni u tačku u kojoj su spremni ubijati ili na neki drugi način učestvovati u masovnom ubojstvu.