Razgovor s Erikom Davisom

Erik Davis, autor knjige Technognosis - najpotpunije studije o čovjeku, mitu i magiji u digitalnoj eri - jedan je od najdosljednijih “osvježavajućih” mislilaca koji neovlašteno stupa na Ničiju zemlju između akademske zajednice i popularnih časopisa, a ono što je najprivlačnije u toj neodoljivoj knjizi jest čist užitak koji on očito doživljava čitajući taj materijal. Kao da je prošao kroz nekakvu hermeneutičku crvotočinu i izronio u usporednom svemiru u kojemu je legendarni, četvrti album Zeppelina beskonačno zgusnut značenjem tekstualne crne rupe koja usisava sav smisao u svoje mračno ždrijelo. (Tekst na stražnjem omotu knjige naziva Zoso “ezoterijskim megahitom, blockbusterskom misterijom… nečim onkraj svega, nabijenim manom”.

Dio biblioteke nakladnika Continuum u kojoj male, poput Nintenda pakirane debele knjižice združuju važne albume i njihove najodanije pisce-poklonike, Davisova knjiga Led Zeppelin IV dekonstruira album Zoso radarskom, probijajućom pozornošću za mikroskopski detalj, što bi bilo zastrašujuće da nije tako zabavno. Davis shvaća pjesme na tom albumu kao mistične alegorije, kao “jedinstveno putovanje kroz promjenjiv krajolik mjesečinom obasjanih lijeha i dršćućih planina; kretanje objedinjeno, u najmanju ruku, Plantovom tjeskobnom potrebom za kretanjem”. Autor slijedi hiperlinkove svoje bujne erudicije i rasprostranjenih interesa kamo god da ga odvedu – prema improvizaciji o povijesti rocka, svijesti obožavatelja benda, ludoj egzegezi na 632 stranice jednog ljubitelja Zeppelina koji se prometnuo u preporođena kršćanina (“to je nedvojbeno dosad najtemeljitije okultno čitanje te grupe”), obestjeljenju glazbe u doba tehničke reprodukcije, jezivim nekromantskim glasovima mrtvih koji uskrsavaju zahvaljujući gramofonskoj igli, okultistu iz 19. stoljeća Austinu Osmanu Spareu (čiji sigili otključavaju dublja značenje zagonetnih glifova na omotu albuma Zoso) te prema zastrašujućoj naravi onih “pet sekunda pulsiranja tajanstvene elektroničke kakofonije (spooge) koja otvara  pjesmu Black Dog). U ciničnim, hrabro iskrenim digresijama, koristi se bespoštednim vlastitim  uspomenama adolescenta iz sedamdesetih u Južnoj Kaliforniji “okružena potrošenim raketama duhovne kontrakulture”, kako bi obnovio izgubljeni povijesni kontekst te ploče i ono što je ona tada značila tinejdžerskim poklonicima poput Davisa.

Od tekstova i glazbe, preko dizajna omota i ruševne kuće iz 18. stoljeća gdje je band snimio Zoso, sotanističkih stihova koji navodno vrebaju iz te glazbe do tajanstvenih poruka nažvrljanih na crnom vinilu blizu rupe na ploči (jesam li spomenuo maga iz 19. stoljeća Eliphasa Levija i povijesne korijene pjesme When the Levie Breaks?), Davis dekonstruira četvrti album Zeppelina na delirično opsesivnoj razini, podsjećajući nas da je riječ “fan”, naposlijetku, skraćenica od “fanatik”.

Duboka značenja iskopana iz pop-kulture

Zanima me taj pojam pretjerane interpertacije kao namjerne kritičke strategije (ako je to doista ono što Vi radite). Kada tekstualno tumačenje prelazi u samoparodiju? Drugim riječima, kada opsesivno poštovanje kritičara-ljubitelja, koji iskopava Duboka značenja iz gomile raspoložive pop-kulture, počinje djelovati jadno, kao posljedica kontrasta između velike ambicije i prozaičnosti predmeta koji istražuje? Nemojte me pogrešno shvatiti: do kraja knjige Vaša me argumentacija manje-više uvjerila da je Zoso mitska potraga, ispunjena intertekstualnim vezama sa srednjovjekovnim alegorijama, keltskom mitologijom, Pageovom magijom nadahnutom A. Crowleyjem i Plantovim prerafaelitskim fantazijama o srednjovjekovnim idilama koje su i tolkinovske i ispunjene hipijevskim utopizmom povratka prirodi. No, čak ako i prihvatimo Barthesovu premisu da je značenje uglavnom u umu promatrača, rezultat našeg angažmana u tekstu, postoji li točka u kojoj je tekst jednostavno toliko neprimjeren tvrdnjama kritičara da se urušava pod težinom tih tvrdnji? Hoću reći, album Thick as a Brick Jethro Tulla nije Finnegans Wake. Ili ipak jest?

- Dopustite da u dva dijela odgovorim na Vaše pitanje - jedan je opći komentar o pretjeranoj interpretaciji, a drugi je posebno fokusiran na okultisitčku građu. Jako me zanima opsesivna interpretacija, interpretacija kao oblik kreativnosti. Pretpostavljam da me do toga dijelom dovela dekonstrukcija kojoj su me podučavali dok sam studirao književnost na koledžu, premda mi većina dekonstrukcije djeluje anemično u svojemu stvaranju “teksta” pa se često čini da je motivirana negodovanjem ili sumnjom u imaginativnu moć teksta. Više me zanimalo pojačavanje i razjašnjavanje imaginativne moći tekstova, kritika kao intenzifikacija, uzlet mašte. Veze su važnije od kritičkih prikaza. Zato sam uvijek najviše volio Deleuzea, i još ga volim.

Volim kozmologijsku funkciju, kako se um isprepleće sa slikama i mitovima stvarajući svijet, ne samo fikciju, nego sâm svijet. Za mene autentična opsesija može najtrivijalnije objekte učiniti otkrivenjima, tako da me fasciniraju marginalni ali manični “čitatelji” svih vrsta, i najrazličitiji tekstovi. Spoj briljantna čitanja i trivijalna predmeta privlači me vrlo duboko, baš zbog te trivijalnosti. Ako je čitanje albuma Thick as a Brick kreativno i smiono, vjerojatno bih bio u stanju pridružiti se analizi vječnog genija Jethro Tulla, barem zbog magijske očaranosti (spell). No ne volim sport; smatram da je organizirani svijet sportskih fanova u najboljem slučaju dobroćudno dosadan, a u najgorem odbojan, osim ako je taj sport donekle opskuran, poput curlinga ili šamanističkog pretka pola koji su afganistanski vojskovođe igrali služeći se glavom koze.

Vjerujem da je interpretativna imaginacija “otvorena” i da je odgovornost prema svome kreativnom demonu i pitanjima konačnog smisla jednako temeljna kao odgovornost prema povijesti ili raščaravajućoj funkciji uma. Taj interes za imaginativno dodatno učitavanje podcrtava moju trajnu fascinaciju religioznim otkrivenjima, okultnim, “vizionarskim kulturama” svih vrsta. Prema mojemu mišljenju, okultno je osebujno zato što je uglavnom oblikovano tako da izmami kreativnu pretjeranu interpretaciju – ohrabruje čitatelja da počne povezivati x i y, planete i ruže te da povlači veze između različitih tekstova dok ne izroni sjajna kvaziurota značenja. Taj proces, jednom kada uzme maha, dobiva vlastiti život i vodi nas na putovanje s kojega se nikada nećemo potpuno vratiti. Zato što je okultno stvoreno za tu vrstu hermeneutike, nemamo više potrebu govoriti o namjeri ili konačnoj vrijednosti pojedinog teksta. Nasumični podaci – oglasi, stripovi, razgovori – mogu biti preoblikovani u velike kozmologije posredovanjem okultne imaginacije, procesa koji na kraju vodi u psihozu, ali omogućuje i uspjeh velikih književnih djela. Ne vjerujem da su Plant i Page svjesno unijeli sve ono što ja analiziram u njihovu albumu, ali vjerujem da kreativna imaginacija jest. Drugim riječima, pridajem kreativnoj imaginaciji neku vrstu samostalnog djelovanja, jer je to ulaznica koja otvara vrata u animizam svijesti. Dakle, volim misliti da je moje mitopoetično čitanje budalastih rock-albuma istodobno legitimno i perverzno, te da ga održava – kao i u magiji – samo vlastita sposobnost, ili nesposobnost da zabavi, poduči, očara. Privlači me ta vrsta “svete ironije”: ironije koja nije obična lukavština, nego dublji okretaj zavrtnja.

Led Zeppelin - najmoćniji “mistični” veliki rock-band

Prizivate sedamdesete kao nekakav lebdeći svijet, Privremenu autonomnu zonu, beer-bong utopiju, u Americi i drugdje. Možete li mi dati slobodno-asocijativni osnovni opis svoga osjećaja i tumačenja sedamdesetih u mitskom smislu? I ja sam ih proživio, ali me uvijek zapanji očito otkriće da kultura nazaduje isto toliko koliko i napreduje. Osjećate li ikada, kao ja, da su sedamdesete bile tolerantnije, razbludnije, ekstatičnije doba? Na primjer, muževnost je tada bila fluidniji pojam, počevši od čupava mladića Davida Cassidyja i mršava, vitka atleteicizma plivača Marka Spitza (koji je daleko od današnjih steroidnih sportaša) i mjesečarske androginosti Davida Bowieja do, recimo to, prerafaleitske ženstvenosti Roberta Planta, koji je uza sav svoj mačizam tipa “češem se po jajima” nosio ženske majice s “puf-rukavima” i podatno se na pozornici igrao svojim botičelijevskim kovrčama. Gdje leže koordinate sedamdesetih u vremenu-prostoru Vaše imaginacije? Gdje one stoje u vašoj osobnoj kozmologiji? I kako se rodna politika Led Zeppelina uklapa u taj izgubljeni svijet? (Je li preočito istaknuti da je Plant, sa svojim djevojčica-dječak ponašanjem, služio kao surogat žrtvovane djevice – ekran za projekciju najčešćih fantazija muških tinejdžerskih fanova?)

- Oduvijek sam bio pretjerano naklonjen sedamdesetima, posebice ranim sedamdesetima. Kao prvo, to je bilo doba kada sam postao svjestan sebe i moja sjećanja na to razdoblje okupana su sjajem sumraka, sumraka nostalgije i sumraka same ere – iščeznuća šezdesetih. Bio sam blagoslovljen i proklet moćnim radarom duha vremena. (Kažem proklet zato što sam posljednje četiri godine proživljavao pakao). Kada sam bio dječak, osjećao sam se kao da sam pokupio sva duhovna lutanja, dezorijentiranost i strahove kasnih šezdesetih. Također mislim da je to bilo jedino doba u američkoj povijesti kada je kultura stvarno dominirala nad negativim pesimizmom, paranojom i sumnjom. Fascinanto je i presudno to shvatiti, osobito kada stvari postaju strašne. Sva ta glupava sranja koja ljudi fetižiziraju u vezi s tim dobom skrivaju egzistencijalni i politički ponor. Istodobno, utopijski, transformativni, ekolgijski pokreti bili su na snazi, izražavajući se na sve moguće divlje i ponekad dosta djelotvorne načine. Zatim, tu je libidinalni naboj tog doba, to je bilo snošljivije i “ženstvenije” razdoblje. Maskulinitet je naginjao prema blještavome i teatralnom i urešenom više nego prema konzervativnom i ograničenom. To sigurno daje utopijski ton, barem onima među nama kojima se sviđaju takve slobodne stvari. Ali isto je tako važna, poput tog libidinalnog aspekta ere, neka vrsta melankolije, melankolije hedonista koji shvaća da taj visoki stupanj užitka ne ispunjava rupu u duši, možda čak tu prazninu čini većom i mračnijom. Sjetite se filma Ledena oluja (Ice Storm). Mislim da su okretanje prema duhovnosti i to hedonističko pretjerivanje dio istog pokreta. Duhovni hedonizam je ključ te ere.

Iaon Couliano govori o vezi između seksa i duha u svojoj knjizi o magiji u renesansi te ističe da su stajališta, pa čak i moda, bili puteniji u renesansi kada je narasla kulturalna i objašnjavalačka moć magije. Kako ulazimo u 17. stoljeće, sranje postaje sve veće, iako će vrlo brzo doći svi ti otkačenjaci u vlasuljama. To je poveznica zbog koje je Led Zeppelin, najmoćniji “mistični” veliki rock-band, također najprofaniji - ne samo zbog svojih glasnih i brzih rifova, nego i zbog ponašanja, ili barem glasina o njihovu ponašanju (s obzirom na to što smo tu više u području predodžbi nego činjenica). Također su bili, da tako kažem, “ekipirani” jednim od najsjajnijih androginih likova u rocku, čovjekom čija je ženska strana bila, za mene, i fascinantnija i privlačnija od Jaggera ili Bowieja ili Loua Reeda. Plant nije imao osjećaj za ironiju ili profinjenost kakvu su imali ti dečki, ali bio je, unatoč svemu, čudnovato zdrav, prostodušan, što čini cijelu stvar još šarmatnijom. Da ne zaboravimo: Zeppelini su bili odjeveni u žensku odjeću na omotu ploče Physical Graffiti, godinama prije albuma Some Girls Rolling Stonesa.

Uspon okultnog

Povremeno spominjete blještave preklopljene omote albuma koje su radili Hipgnosis i druge grafičko-dizajnerske skupine iz sedamdesetih, kao neku vrstu virtualne stvarnosti. Kao kad oslikavate album iz sedamdesetih kao “kruti talisman koji vas je uvukao u svoj svijet, u svoj okvir”. I citirate Pagea u vezi s time da je glazba ono što bismo danas nazvali akustičkim cyberspaceom psihičke geografije kroz koji putujemo dok je slušamo, psihoakustički prostor koji osjećamo kao mjesto. Kakva je veza između zvuka i slike u rocku sedamdesetih, i koliko je bio važan taj odnos za potpuno iskustvo nastanjivanja onoga što su oduševljeni obožavatelji nazvali “prostorom u glavi” tog albuma (headspace - to je poučan termin). Ili općenitije, kakve su, ako ih ima, niti poveznice, konceptualno govoreći, između, recimo, gledanja naslikanog krajolika, omota ploče Rogera Deana, korica mekog izdanja Gospodara prstenova, postera s crnim svjetlom, umjetničkog kalendara M. C. Eschera, videoigrica kao što je Myst i virtualnih svjetova? Što je to u umu čovjekolikog majmuna što želi projicirati sebe u zamišljene krajolike i kakvu su memetičku ulogu u izgradnji “obavijajućeg senzorija” (McLuhan) u kojemu danas prebivamo kao stanovnici Matrixa imali omoti albuma iz sedamdesetih, s glazbom koja je bila soundtrack tih omota, i imaginarna geografija koju su oni stvarali?

- Head (odnosi se na redovite korisnike marihuane i LSD-a, nap. prev.) je za mene uvijek bila zanimljivija kulturalna kategorija od “hipija”. Jedan način ulaska u “prostor u glavi” takvih naduvanih ljudi jest oživljavanje starog, pljesnivog pojma Imaginacije: sposobnosti stvaranja sintetiziranih slika, što je nešto čime se koristimo neprestance u svakodnevnom životu i u snovima, no pojačano je određenim metodama, kao što su vođena vizualizacija, uzimanje droga, okultna praksa, zurenje u oblake, crtanje fantastičnih krajolika. Jedan od načina da okarakteriziramo narav preokreta 60-ih jest da kažemo da se tada dogodio blistav povratak romantičke Imaginacije u novo tehnološko okružje. Formalne promjene u medijima 60-ih u stereo-snimanju, offset-tisku, radiju itd. stvorile su nov i nedefiniran prostor koji je tada navijestio erotične, magične sile imaginacije. Uspon okultnog bio je, u tom smislu, jednostavan odgovor na formalnu prekretnicu koja je davala prednost desnoj strani mozga, sinkronicističkim vezama, obilju slika i osjećaju virtualnog prijenosa – svim tim stvarima o kojima je govorio McLuhan. Ono što imamo s nečim kao što je album Tales from Topographic Oceans grupe Yes konačna je sinestetička gesta u kojoj naslov, tekst, glazba, snimanje “prostora” i vizualni paket pridonose stvaranju prostora imaginacije – to jest, stvaranju djela miješanih medija koje teži holizmu. Razmjeran nestanak te psihodelične struje tijekom petnaestak godina nakon tog svijeta prostora u glavi iz sredine sedamdesetih jednostavno predstavlja kodifikaciju i apsorpciju toga prostora, u kojemu je sintetička funkcija imaginacije sve više opskrbljena aparatima. To je stara dinamika, samo intenzivnija, a nastavlja se i danas. Umjesto teskstualnih MUD-ova koji su nekada prizivali mentalne slike onako kako su to činili fantasy-romani poput Gospodara prstenova, sada imamo uranjajuće, vizualno klaustrofobične i nedvosmislene struje slika, svjetove koji prijete da će preuzeti stvarni svijet, kao u filmu Matrix. Nostalgiju za head-medijima sedsamdesetih, barem za mene, djelomično potiče to što oni zrcale naš trenutačni poredak virtualnosti na starinski egzotičan, gotovo bajkovit način.

Veze su važnije od kritike

Suprostavljate kritiku i konekcionizam tvrdeći da su “veze važnije od kritike”. Takav pristup smatram fascinantnim iz nekoliko razloga. Kao prvo, čini se da prevladavajući intelektualni vjetrovi pušu u Vašem smjeru. Usprkos Deleuzeovim analizama, kritička teorija (u smislu francuskih postmodernista iz osamdesetih) izgubila je seksepil. “Teorija” je upala u rutinu, a “kritika” je slijedi. Teoretičar medija McKenzie Wark prozvao je kritiku zbog fetišiziranja iste one moći koju ocrnjuje - postajući “ukrasom” te iste moći - kako je on to nezaboravno nazvao. Nedavno mi je rekao da ga više zanimaju bilo kakvi upotrebljivi dijelovi koje može izvući iz predmeta istraživanja nego njegovo uranjanje u solnu kiselinu kritike.

Prihvaćam sve to. No zabrinjava me što je ta pozicija, u svom nereflektiranom obliku, ili previše nekritički slavljenička (“Ako nemate što lijepo reći, nemojte reći ništa”), ili što je tu jednostavno riječ o retoričkom oponašanju asocijativne prirode onoga što radi mozak. Na svoj najpomodniji, neafektivni i bezbrižno apolitičan način pop-semiotičari kao što su Robert Rauschenberg, David Byrne i Laurie Anderson, približavaju se ovom drugom aspektu, povezujući slobodno-plutajuće slike i bestežinsko stanje gegova u značenjski lanac čija nas logika vrtnje u krug ne vodi nikamo i ne rasvjetljava gotovo ništa.

Ne kažem da mi Vaše stajalište nije jako privlačno. Poput Deleuzeovih tekstova, s njihovim fraktalnim grananjima i raštrkanim konceptualnim skokovima, eseja koji prisvajaju paradigmu Vrta s putevima koji se račvaju digitalnog doba prije nego paradigmu linearne argumentacije prosvjetiteljske ere i koji se čine primjerenima našemu dobu. Kao što je spomenuo McLuhan: “Kada se informacija pripija uz informaciju… rezultati su zapanjujući i učinkoviti”.

No ne preuzima li retorička paradigma zasnovana na vezama rizik da samo stvara deridijanski lanac koji nikada ne doseže do zaključka, nego samo skakuće od jedne do druge aluzije, u svijetu bez kraja? Ako argumentirana rasprava teži uvjeriti nas da OVO dokazuje ONO, čemu teži asocijativni esej? Referiranje na referenciju koja referira na referenciju koja… itd. itd.? Ako je prvi pristup previše linearno, nije li drugi previše cirkularan - mentalni labirint bez kraja u kojemu je Smisao Svega uvijek baš iza ugla, ali beskonačno odgođen.

Još nešto: nije li asocijativni esej inherentno nostalgičan u smislu da se oslanja na neurokognitivni mehanizam pamćenja – OVO me podsjeća na ONO, što me podsjeća na ONO, što me…? Ako je tako, sablast solipsizma progoni cijeli taj poduhvat.

- Pa, o mnogo toga bi se moglo raspravljati. Malo sam razmišljao o tom problemu, i iskreno - u osnovi sam zbunjen. Vaša zabrinutost je precizno izražena. U odmicanju od kritike, od negativnosti, ma, čak i od Istine, konekcionizam predstavlja pokret prema improviziranim, provizornim i kontekstualnim vezama koje mogu zrcaliti opće zaglupljivanje javnog diskursa, koji ide prema gotovo senzorskom polju intenziteta, a ne prema jezično ili narativno definiranom smislu značenja. No za mene konekcionistička metoda, bez obzira radi li se o Jamesu Burkeu, Thomasu Pynchonu ili Kodwou Eshunu, odražava način na koji ja zapravo razmišljam – kada odem predaleko u kritici, u zastupanju mišljenja, zapravo uopće u “argumentaciji” - osjećam se kao da nosim bolesničku odjeću. Za mene način da izbjegnem taj deridijanski ponor jest da slijedim rezonanciju, retorički efekt koji – prema mojemu mišljenju - djeluje kao ulaz u dublje zapletanje s misterijom, bez obzira je li ta misterija nostalgična ili proročanska, ili samo tajanstvena. Jukstapozicije me privlače kao životno afirmativnije i zabavnije od dokazivanja ili kritike. Dio zabave u pisanju knjige o Zeppelinima činilo je - vidjeti koliko bi me daleko ta rezonancija mogla odvesti.

Također vjerujem da za nas postoje izvori iznad racionalnog, iznad ega zarobljena u koži, te da ulazimo u razdoblje povijesti koje je toliko rekombinantno i inovativno da nas sinkroniciteti mogu spasiti jednako kao i bilo što drugo. Nedvojbeno vjerujem u McLuhanove “zapanjujuće i učinkovite” jukstapozicije informacija, u to da ako već nemaju jednaku moć razjašnjenja poput konvencionalne kritičke argumentacije, što tako često zvuči poput pokvarene ploče, tada barem u to da produbljuju našu upletenost u kompleksnost trenutka. U tom smislu asocijativno mišljenje nije inherentno nostalgično, zato što logika koja drži na okupu jukstapozicije može biti dosta iznenađujuća i neobična, nasuprotna struji, i zato se potencijalno može odnositi jednako na budućnost kao i na prošlost.

Kažete da “solipsizam proganja cijeli taj poduhvat” – no o čemu bi u pisanju uopće trebalo biti riječ nego o solipsizmu?

Prevela Sanja Kovačević.

Objavljeno na www.markdery.com/archives/blog/facetime/#000033