Lurent Courau  

Razgovor s Erikom Rémèsom

“Kako ćeš konačno preuzeti odgovornost za svoj život i za svoje ime?” To je pitanje Jacques Derrida postavio u svom posljednjem intervjuu, koji je objavljen 18. kolovoza 2004. u Le Mondeu. Ondje je primijetio da bi naučiti živjeti istovremeno značilo pojmiti vlastitu smrt kao jedinstvenu i apsolutnu – bez uskrsnuća i otkupljenja. Zanimljivo je da se filozof Derrida u tom poučnom trenutku poziva na Sokrata kao svog pravog prethodnika – upućuje se na njega kako bi razumio da čak ni u dobi od 74 godine još ne zna točno kako treba živjeti. Derrida kaže da čovjek svoj život ne može prihvatiti a da ne pokuša pojmiti vlastitu smrt i izravno se zapitati kako čovjek živi i umire.

Mnogi su Derridini kasni radovi posvećeni žalovanju, pri čemu on svoje otvoreno žalovanje iznosi kao posmrtni dar, kao primjerice u Radu na žalovanju (2001). Ondje se pokušava othrvati smrti drugih autora i mislioca tako da se othrva njihovim riječima i, zapravo, njihovim tekstovima; njegovo vlastito djelo predstavlja čin oplakivanja, koji nam je možda avant la lettre stavio na srce kao način na koji ćemo mi sada započeti žalovati za tim misliocem, koji nas je ne samo naučio čitati nego je i samo čitanje natovario novim značenjima i novim obećanjima. U toj knjizi Derrida otvoreno žaluje za Rolandom Barthesom, koji je umro 1980., Paulom de Manom, koji je umro 1983., Michelom Foucaultom, koji je umro 1984., te mnogima drugima, poput, primjerice, Edmonda Jab?sa (1991.), Louisa Marina (1992.), Sare Kofman (1994.), Emmanuela Levinasa (1995.) i Jean-Françoisa Lyotarda (1998.). Posljednji esej u toj knjizi, posvećen Lyotardu, nastao je šest godina prije Derridine smrti.

Derrida se, dakle, ne bavi vlastitom smrću, nego, mnogo više, svojim “dugovima”. On ovdje govori o autorima bez kojih ne bi mogao, autorima s kojima i kroz koje razmišlja. On piše samo zato što čita, i čita samo zato što su ti autori ovdje za čitanje i iščitavanje. On im “duguje” nešto ili – možda – sve, ako ni zbog čega drugog, onda zato što bez njih ne bi mogao pisati; njihovo pisanje postoji kao pretpostavka njegovog vlastitog; njihovo pisanje donosi sredstvo koje njegov vlastiti pišući glas ispunjava i štiti, glas za koji je presudno da bude nekome upućen.

Dugovanje i žalovanje

Danas mi se čini znakovitim što sam u listopadu 1993., kad sam zajedno s Derridom sjedila na jednom podiju na Njujorškom sveučilištu, s njim imala kratak privatni razgovor u kojem sam se dotakla tih pitanja. Zajedno s nekolicinom drugih izlagatelja sjedili smo za istim stolom, i pitala sam se o određenoj užurbanosti kojom je Derrida htio odati priznanje mnogim ljudima koji su ga prevodili, ali i onima koji su ga čitali, koji su ga u javnim raspravama branili i koji su razumno koristili njegove misli i njegove riječi. Nakon jedne od njegovih brojnih gesti gotovo neljudske velikodušnosti nagnula sam se prema njemu i zapitala ga vjeruje li da je dužan mnogim ljudima. Uzaludno sam mu, kako se činilo, pokušala objasniti da se ne mora osjećati toliko dužnim. I možda na pomalo naivan ničeanski način smatrala sam taj dug određenim oblikom porobljavanja i mislila da Derrida ne vidi ono drugo što su mu oni dali, besplatno i iz slobodnih dijelova. Činilo se da ne razumije moj engleski. I kada sam govorila o njegovim dugovima – “your debts” – odvratio mi je: “My death?” “Ne”, ponovila sam, “your debts!” Nato on: “My death!?”

U tom sam trenutku shvatila da između ta dva pojma postoji veza – veza do koje se nisam uspjela probiti svojim trudom za jasnim izgovorom, te sam tek nakon što sam pročitala njegova kasnija djela razumjela koliko je ta veza zapravo bitna. Derrida piše: “Postoje trenuci u kojima se čovjek, kako žalovanje nalaže (deuil oblige), osjeća dužnim iznijeti svoje dugove. Tada osjećamo da nam je dužnost reći što dugujemo prijatelju.” On upozorava da “imenovanjem” duga još nismo gotovi s njim. Umjesto toga, on prepoznaje “neprocjenjivi dug” kao onaj koji ne može vratiti: “Svjestan sam toga i želim da tako bude.” Svoj esej o Lyotardu zaključuje izravnim obraćanjem: “To je bilo ono, Jean-François, to je bilo ono (kažem sebi), što sam Vam danas htio reći.”

U tom ogledu, tom eseju, postoji određena čežnja koju nije moguće doseći, koju se želi doseći a da ona time ne prestane biti čežnjom. Čin žalovanja postaje tako stalnim “obraćanjem” Drugome kojeg više nema – premda tog Drugog više nema, usprkos okolnosti da tog Drugog više nema, upravo zato što tog Drugog više nema. Sada moramo reći “Jacques”, kako bismo imenovali ono što smo upravo izgubili, i u tome će smislu “Jacques Derrida” postati imenom našega gubitka. Pa ipak, moramo nastaviti koristiti njegovo ime, ne samo da bismo označili njegovu smrt nego kao upravo ono na što smo bili i bit ćemo upućeni kad pišemo, jer je za mnoge od nas nemoguće pisati a da se ne oslonimo na njega, da s njim i kroz njega mislimo. “Jacques Derrida”, dakle, kao ime za budućnost našeg pisanja.

Praksa “čitanja”

Jacquesa Derridu može se neosporno označiti kao jednog od najznačajnijihn filozofa 20. stoljeća, čiji ugled diljem svijeta zasjenjuje svakog drugog francuskog intelektualca njegove generacije. Njegovo je djelo iz temelja izmijenilo naše promišljanje jezika, filozofije, estetike, slikarstva, književnosti, komunikacije, etike i politike. U svojim je ranim djelima kritizirao strukturalistički stav da se jezik može opisati kao čvrsti skup pravila. Pokazao je koliko su ta pravila bitno ugrožena i koliko su ovisna o prolaznosti, koja može potkopati njihovo djelovanje. Okrenuo se protiv filozofskih pozicija koje su “totalitet” ili “sistematičnost” nekritički proglašavale vrednotama, a da se nisu prethodno ispitale one alternative koje bi dovele u pitanje to ishitreno postavljanje vrijednosti. Ustrajao je u tome da se čin čitanja književnih djela mora primijeniti i na filmove, umjetnička djela, popularnu kulturu, političke scenarije, pa i na sâmu filozofiju.

Praksa “čitanja” naglašava da naša mogućnost razumijevanja ovisi o našoj sposobnosti interpretiranja znakova. Ona također pretpostavlja da na tom putu znakovi preuzimaju značenja koja nijedan autor ili govornik ne može unaprijed namjerno ograničiti. To ne znači da jezik uvijek osujećuje naše namjere – to znači samo da ne ovisi u cijelosti o našim namjerama što u konačnici mislimo onime što govorimo i pišemo. (Usp. Limited Inc, 1977.) Derridin rad razvio se iz kritike filozofskih stavova koju je iznio u prijelomnim knjigama poput O gramatologiji (1967.), Pisanja i razlike (1967.), Diseminacije (1972.), Razglednice (1980.) i Spora (1978.), razlažući pitanje kako promišljati “razliku”.

Odnos prema Drugome

Taj pojam, différence, on je pisao kao différance – ne samo da bi naglasio kako nastaje značenje, to jest tako da jedan izraz za sobom povlači drugi, na čemu počiva neizostavno “odgađanje” značenja između označitelja i označenoga; mnogo više razvijao je différance u smislu karakteriziranja određenog etičkog odnosa, odnosa koji leži u razlici u rodu, odnosu prema Drugome. Oni koji su Derridu smatrali lingvističkim konstruktivistom previdjeli su da je ime koje nečemu dajemo, koje dajemo sebi, koje dajemo Drugome, upravo ono što ne obuhvaća nositelja imena (a ne što ga “čini” ili konstruira).

Unedogled se Derrida kritički pozivao na rad Emmanuela Levinasa kako bi ustrajao da je “Drugi” netko kome dugujemo neprocjenjivu odgovornost, netko koga nikad nije moguće u cijelosti “obuhvatiti” društvenim kategorijama i označiteljskim imenima, netko tko ima pravo na određeni odgovor. Ti su okviri bili temelj Derridine neumorne kritike apartheida u Južnoj Africi, njegove rastuće opozicije totalitarnim režimima i svim oblicima intelektualne cenzure, njegovog promišljanja nacionalne države s onu stranu teritorijalno ograničenih predodžbi, njegovog suprotstavljanja europskom rasizmu i njegovog kritičkog stava protiv diskursa o “teroru”, koji pridonosi jačanju moći režima u ograničavanju temeljnih ljudskih prava.

Ti su okviri bili temelj Derridine obrane prava životinja i borbe protiv smrtne kazne – pa čak i za ono što je neumorno propitivao: što znači “biti” Židov i što znači pružiti gostoprimstvo ljudima drugog porijekla i jezika. Svim se tim pitanjima bave knjige kao što su Pozicija (1972.), Uho Drugoga (1982.), Za Nelsona Mandelu (1986.), Krivotvoreni novac. Dano vrijeme (1991.), Dana smrt (1992.), Drugi rt. Odgođena demokracija (1992.), Sablasti Marxa (1993.), Politika prijateljstva (1994.), Jednojezičnost Drugoga ili prvotna proteza (1996.), Filozofija u doba terora (zajedno s Jürgenom Habermasom, 2002.), kao i razgovori s Hél?ne Cixous Portret Jacquesa Derride kao mladog židovskog sveca (2001.).

U svojoj knjižici o Walteru Benjaminu Snaga zakona (1994.), Derrida pojašnjava da je pravda koncept koji je još ugrožen. Time nije rečeno da u ovom životu ne možemo očekivati slučajeve pravde, ili da će nam se pravda dogoditi tek u nekom drugom životu. Za Derridu nedvosmisleno nema drugog života. Misli se samo da je pravda kao ideal ono čemu težimo, a da nikad ne dođemo na cilj. Ne težiti pravdi, jer nikad ne može biti u potpunosti ostvarena, bilo bi jednako pogrešno kao i vjerovati da se pravdu već doseglo i da je se sada mora samo prikladno oboružati kako bi ojačala svoj režim. Derrida je praksu kritike smatrao živom, s obzirom na to da je razumio kako su društvene i političke promjene neprekidan projekt od kojeg se ne može odustati, koji se poklapa sa samom bîti života. Kako se uvježbava pravda? Koju pravdu dugujemo drugima? I što znači djelovati u ime pravde? Ta se pitanja moraju postaviti bez obzira na moguće posljedice, što istovremeno znači da ih se često postavljalo, premda vladajuće sile to nisu željele.

Povratak početku filozofije

Kad su se njegovi kritičari brinuli da kod Derride nema temelja na koje bi se moglo osloniti, sigurno nisu bili u pravu. Derrida se vjerojatno ni na koga nije tako bitno oslonio kao na Sokrata, na način filozofiranja u kojem pitanje vrijedi kao najplemenitiji i najsnažniji oblik mišljenja. “Kako ćeš konačno preuzeti odgovornost za svoj život i za svoje ime?” To je pitanje postavio samom sebi; pa ipak, u spomenutom je intervjuu neki tu, neki Ti za sebe, kao da mu je vrlo blizak prijatelj, ali ipak ne neki moi, neki Ja, neko sebstvo. On sebe uzima kao Drugoga i u toj se refleksivnosti pita mogu li se polagati računi ovom životu i ovoj smrti. Može li se jednom životu pravedno suditi? Primjerno je da Derrida postavlja to pitanje, možda čak i temeljno, jer ono u konačnici ostavlja otvorenim u čemu se sastoji značenje tog života i tog imena. Ono zadužuje na neprestanu brigu da se slavi ono što se ne može doseći znanjem, ono u životu što je oduzeto našem poimanju.

Sada, kada je Derrida preminuo, uzdiže se u bîti njegovo pisanje kao izazov nama, koji smo i dalje upućeni na njega i koji se i dalje koristimo njegovim imenom. Moramo biti upućeni na njega kao što je i on sâm bio upućen na samoga sebe, te se kao i on pitati što znači međusobno se poznavati i međusobno se zbližavati, kako pojmiti život, kako položiti račun njegovu značenju, kako prepoznati njegovu vezanost za Drugoga – i sve to činiti ispravno. Na taj nam je način Derrida uvijek pokazivao put kako propitivati značenje naših života – u jednini kao i u množini. On se tom pitanju vratio kao početku filozofije, ali je također, na svoj vlastiti način i uz razne neprocjenjive dugove, filozofiju započeo iznova.

Tekst je objavljen u časopisu Frankfurter Rundschau 12. listopada 2004.

u prijevodu Michaela Adriana.

S njemačkoga preveo Trpimir Matasović.

Oprema teksta redakcijska.