Razgovor s Erlendom Øyeom

Erlend ?ye je unatoč svojoj popularnosti enigma. Neki tvrde da bi se on i Erik Glamber Boe da su rođeni u New Yorku četrdesetih godina prošlog stoljeća zvali Art i Paul i da bi činili najlegendarniji akustični duo svih vremena. Dustin Hoffman u Diplomcu ne bi ljubio Anne Bancroft uz zvukove pjesme Mrs. Robinson nego vjerojatno uz Toxic Girl ili neku sličnu pjesmu. No dok jedni smatraju da je genijalac, drugi ne shvaćaju njegov način ponašanja pa tako jedna blogerica iz Njemačke tvrdi da The Whitest Boy Alive, Erlendov drugi bend uz Kings of Convenience, čine četiri tipa s kojima u školi sigurno ne bi nikada pričala jer točno tako i izgledaju, a Erlend nosi naočale poput televizijskog voditelja prije dvadeset godina. Ista kritičarka – na vlastitom primjeru – svjedoči o tome da Erlend dogovore za intervjue propušta jer ih u načelu mrzi. Broj intervjua koje možemo pronaći na Internetu mogli bi se izbrojati prstima jedne ruke.

Erlendova glazbena karijera službeno započinje 1999. kad su Kings of Convenience, dakle Erik i on, čisto rekreativno nastupali kao opening-actovi na open-air festivalima po Europi tražeći novac samo za pokrivanje putnih troškova. Zapazili su ih ljudi iz diskografske kuće Kindercore Records i ponudili im ugovor. Snimaju album Kings of Convenience koji unatoč dobrim pjesmama ne prolazi dobro, no već s drugim albumom Quiet Is The New Loud 2001. pokreću novi val koji je ubrzo prozvan New Acoustic Movement. Uz to taj album samo nekoliko mjeseci nakon izlaska doživljava svoje remiksirano izdanje pod nazivom Versus u obradi najpoznatijih imena indie-electro scene (Royskopp, Ladytron, Four Tet...). Tek tri godine kasnije izlazi njihov treći album nazvan Riot on An Empty Street, a pjesma I’d Rather Dance With You odmah postaje hit i penje se na sve top-liste. Erlend ?ye u međuvremenu se odselio u Berlin i počeo sve više eksperimentirati s elektroničkom glazbom, ali ne odustajući od Kings Of Convenience – oni snimaju svoj novi album i kreću na turneju, možda čak i u Hrvatsku.

Novi izražaj u Erlendovom stvaralaštvu ubrzo na svjetlo dana izlazi u njegovu solo-albumu Unrest i pjesmama za renomirani DJ Kicks gdje eksperimentira s obradama poznatih pjesama od Pet Shop Boysa, Elvisa, Bananarame i Rapture do Morrisseya. S Whitest Boy Alive, čiji je prvijenac Dreams izdan u drugoj polovici 2006. ?ye se na neki način vraća ondje gdje je prije mnogo godina počeo u Norveškoj, a to je profinjen gitarski zvuk, no ovaj put s veoma očitim utjecajem elektronske glazbe. Kao što su Kings of Convenience neki uspoređivali s Artom i Paulom ili pak Simonom i Garfunkelom našega doba, tako kritičari i Whitest Boy nerijetko dovode u paralelu s zvukom osamdesetih novozelandskih bendova poput The Chills, The Bats ili Sneaky Feelings. No upravo bi takve klasifikacije Erlend ?ye po brzom postupku i samozatajno odbio. Nastupi uživo daju mu za pravo. Naime, koncerti koje on održava s Whitest Boy Alive sve su samo ne reprodukcija snimljenog materijala ili promocija pjesama s CD-a i sasvim su osebujan spoj koncerta i partyja. Whitest Boy Alive ulovili smo na njihovu nedavnom nastupu u Grazu.

Berlin je second-best

Spomenuo si kako neku pjesmu možeš slušati 10-15 puta i da je to također umjetnost. Osjećaš li se kao umjetnik, kako shvaćaš svoju glazbu i ima li ona veze s umjetnošću?

– Umjetnost je nešto što napraviš, ali završni produkt nije ono što je umjetnik stvorio nego nastaje kada njegovo djelo susretne imaginaciju slušatelja ili gledatelja. To je trenutak kada djelo postane nešto više, kada dođe do ljudi, to je neka vrsta umjetnosti – to je faktor umjetnosti.

Osim The Whitest Boy Alive, imaš i druge projekte, poput Kings of Convenience ii DJ Kicks, surađuješ s Royskopp i drugima, kako spajaš te stvari – dakle, snimanje, koncerte, turneju i druge projekte, druženje s ljudima poput ovoga sada itd.

– Volim to činiti na ponešto nov način svaki put iznova. Volim biti iznenađen onime što će iz toga proizaći. Dakle, uključiš novu osobu, novu publiku, nov zvuk i onda postoji nešto novo u stvaranju muzike što te čini živim. Da sviram samo na akustičnoj gitari i pjevam – samo kao primjer – to bi nakon nekog vremena postalo jako dosadno, jer ne bih bio u stanju na taj način stvarati toliko glazbe. Ali svaki put kada upotrijebiš novi instrument to je jednostavno poput okidača za mozak, za izmišljanje nečega novog.

Onda bi to u tom smislu mogli definirati kao umjetnost?

– Mislim da samo želiš uvjeriti svoje urednike da objave ovaj intervju. Umjetnost je jedna od onih riječi poput ljubavi. Ona se upotrebljava, krivo upotrebljava, zloupotrebljava – svaka osoba ima drugačiju ideju o tome što ta riječ znači ili koju vrijednost ona ima. Za neke ljude umjetnost je nešto čime možeš opisati jako, jako malo stvari, a jednako je sa ljubavlju. A za neke ljude umjetnost je sve što je na neki način stvaranje nečeg vizualnog ili senzualnog.

Zašto si odlučio živjeti u Berlinu?

– Doselio sam se samo zato jer je jeftino. Za mene Berlin više nije tako uzbudljiv. Mnogi ljudi u Berlinu zadovoljni su sa second-best i stoga mi nije baš jako inspirativno biti ondje. Stvarno me impresioniraju ljudi koji se bave umjetnošću ili nečime sličnim u Berlinu. To područje u kojem je svaka druga zgrada bila prazna bilo je područje mogućnosti, ali one nisu iskorištene. Mislim da ću se odseliti nekamo, ali još ne znam kamo.

Ondje postoji veoma poznata izdavačka kuća Morr Music, što misliš o njima i ljudima s te indie-scene. Mnogo ljudi iz Hrvatske sluša i veoma cijeni bendove s te etikete, poput Notwist, Ms. John Soda, i čini mi se da je Morr Music na neki način postao simbolom indie-muzike. Dakle, što misliš o tome i općenito o nazivniku indie, koji se često povezuje i s muzikom koju ti stvaraš?

– Kad sam se doselio u Berlin, da budem iskren, izgubio sam interes za Morr Music, jer me u tom trenutku nekako mnogo više uzbuđivao techno. Pronašao sam ljepotu techna. Ne svakog, većina je smeće, ali to je dobar primjer jer techno se čini tako blesav, tako glup a jako dobar i jako loš techno zvuče veoma slično. Ali stvarno ga moraš mnogo slušati kako bi na neki način ušao u njega. Primijetio sam da za ljude koji stvaraju tu glazbu, kao i za ljude oko toga, to nije bila tek neka glupa party-muzika, nego stvarno... umjetnost – kad je to tema našeg razgovora.

Reklame i koncerti

Ali upravo s technom je to problem, jer techno je većinom entertainment, poput partyja. Jesi li i ti išao na partije?

– Prekrasna stvar u Berlinu, što ne postoji na mnogo mjesta u svijetu, je ta da kad ideš na techno-party doduše postoji neki party-feeling, ali postoje i ljudi koji doista slušaju, slušaju sve te diferencije u glazbi. No, meni to više nije toliko uzbudljivo, jer mi se čini da je nestao taj osjećaj... Kod onih stvarno ozbiljnih klubova poput WMF-a, onih klubovi koji su out ili in, ljudi dolaze više zbog zabave, da bi bili cool... Za mene su isto to mjesta u istočnoj Europi a također u Južnoj Americi – ljudi vole elektroničku muziku, ali ona je uvijek sponzorirana, na primjer od Motorole i sve je nekako Hey, we’re western Europe here. Jako malo ljudi sluša te stvari o kojima govorim. Nakon što je došlo do electro-clasha, odnosno kad je techno postao više, kako bih to opisao, “skraćeni” techno... ne tako “dubok” techno kao što je nekoć bio, nego više pop, što također može biti zabavno, ali postaje pomalo manje dubok, manje umjetnički i manje važan – nestala je težina.

Spomenuo si Motorolu i sponzoriranje koncerata i festivala. Ako bi te netko pozvao da dođeš na Pepsi-Sziget ili na Exit u Novi Sad bi li pristao...

– Stvarno ovisi... u Beču sam vidio neki poster za Electronic-Beats Festival, koji sponzorira Deutsche Telekom i jasno je da u načelu ide ovako: Hey, we wanna do a party called Deutsche Telekom, you wanna play on it? a nije Hey, we’ll make a party, Deutsche Telecom will help us to do it, can you play? Nego je obrnuto – “mi želimo napraviti reklamu za Deutsche Telekom”, mislim, zašto biste? Stvar s muzikom je ta da je većinom stvaraju ljudi koji sjede u vlastitoj spavaćoj sobi i ne možeš sjediti u uredu neke velike korporacije i stvarati glazbu. Posve si ovisan o tim ljudima koji neovisno stvaraju muziku i stoga su posebni ljudi. Ali onog dana kada će se ljudi dati iskoristiti kao reklame za korporacije većina uzbudljivosti će nestati. To je problem u istočnoj Europi i Južnoj Americi, na lak način možeš putem novca doći do umjetnika ili koncerta. Sve to postaje... na primjer sponzor želi da te njihove djevojke poslužuju vodkom i sve te stvari. Nedavno smo svirali u St. Peterburgu i bilo je upravo tako. No, mislim da je Moskva posebno poznata po tome da je loše svirati tamo, meni je to bilo stvarno glupo, jer bilo je 100 ljudi koji su došli vidjeti naš koncert i bilo je 150 ljudi u tom restoranu koji nisu imali pojma tko smo. Oni su jednostavno bili sretni da tamo svira neki europski bend i to je sve.

Govoreći o reklamiranju, smatraš li da kapitalizam može biti velika prijetnja glazbi?

– Da, to je velika opasnost za umjetnost. Jer ako je 50 posto organizatora sponzorirano od neke velike korporacije, onda onih preostalih 50 posto nema nikakve šanse da se bori s njima, jer oni mogu ponuditi samo pola novca koji mogu ponuditi ovi drugi.

Otvaranje svake uzbudljive sobe

Kako se ti boriš protiv toga, dakle sami izrađujete svoje majice, ne želiš svirati na takvim festivalima – koje su druge metode?

– Da, to je sve jako teško. Naravno, mogli smo imati sponzora i zarađivati mnogo više novca od ove turneje, ali na kraju se radi o tome da doista budem sretan u onome što radim. Postoji mnogo ljudi koji bi se složili sa mnom, no kada dobiju neku ponudu, jednostavno je prihvate. To je žalosno. Jer ako se baviš umjetnošću, moraš cijeniti i samoga sebe; ako ne cijeniš samoga sebe, ako se ne shvaćaš toliko ozbiljno da si stvoriš platformu koja je na neki način slobodna i platformu koja je tvoja vlastita, zašto bi te onda itko shvaćao ozbiljno. To definitivno nije umjetnost.

Ako pogledamo tvoj osobni put, stepenice koje si prošao u svojoj glazbi, koji su tvoji planovi, upravo si rekao da voliš techno, a jučer smo mogli vidjeti neke remixe koji su na neki način novi.

– Ne bih se koristio riječju remix, jer mi ne mixamo, remix bi značilo da jednostavno prerađujemo pjesme. Uobičajeno je da glazbu nekog benda prerade elektronski umjetnici, ono što mi radimo jest da uzmemo nešto je izvorno stvoreno elektronskim putem i sviramo to uživo i mijenjamo ga. Da, to je zabavno.

A koji su tvoji interesi, rekao si da voliš techno, je li moguće da ćeš za nekoliko godina recimo svirati jazz?

– Da. Ja to radim samo zato jer želim da mi bude uzbudljivo. Kad čujem nešto što je uzbudljivo, kažem vau, to je odlično. Ako otvorim vrata i vidim prekrasnu sobu, želim ući u nju.g