Razgovor s Ervinom Babićem

Krenula bih s potpuno istim pitanjem koje sam nedavno postavila i Pasku Burđelezu (Zarez, broj 222). Naime, krajem travnja i početkom svibnja prošle godine zajedno ste s Paskom Burđelezom, Zlatkom Kopljarom, Sinišom Labrovićem i Slavenom Toljem gostovali u Carlisleu u okviru programa MAP LIVE 2007. – programu umjetničke suradnje i razmjene između Carlislea, Tel Aviva i Dubrovnika. Kako je nastala navedena suradnja i razmjena te koji ste performans izveli u okviru tog programa? Osim toga, kakva je scena performansa u Carlisleu i Tel Avivu?

– Pa, program MAP LIVE-a podržala je Art radionica Lazareti u Dubrovniku koju vodi Slaven Tolj. ARL inače radi na razvoju suvremene umjetničke prakse, kako na lokalnom tako i na internacionalnom nivou. Osim navedenih umjetnika koji su gostovali, prezentacijom Slavena Tolja i Srđane Cvijetić predstavljen je generalno i performans koji dolazi s naših prostora. Performans Hommage, koji sam izveo, referira se na memoriju i sjećanja iz djetinjstva. Naime, u performansu igram kartašku igru tac s projekcijom (portret iz bolničke sobe) moje sestre Edite koja je preminula 2006.

Što se tiče performans scene Carlisea i Tel Aviva, mislim da je za performans jako važna odrednica tradicije i prostor s kojega dolazi, tako da u pluralitetu suvremenih umjetničkih formi, pa tako i u performansu možete naslutiti karakter, i vidjeti razlike u samoj izvedbi ponekad gotovo istih tema i preokupacija umjetnika.

Na koji su način Slaven Tolj i Srđana Cvijetić prezentirali performans koji dolazi s naših prostora, i o kojim je umjetnicima/umjetnicama uglavnom bila riječ?

– Prikazane su foto i video dokumentacije performansa iz arhive Art radionice Lazareti. Slaven Tolj je prikladnim govorom popratio prezentirane performanse i događaje, dok je Srđana Cvijetić pobliže upoznala publiku o povijesti i radu ARL-a.

Performans: tijelo + duh

Na pitanje – koga bi posebno istaknuo iz mlađe generacije umjetnika performansa u Dubrovniku, Pasko Burđelez spomenuo je samo vas (usp. Zarez, broj 222). Kako komentirate navedeni vrlo odlučan izbor i koga biste vi posebno istaknuli iz tzv. mlađe generacije performera/ica?

– Mislim da Pasko Burđelez prije svega dobro poznaje mene, i kao umjetnika i kao čovjeka, i smatram to jako bitnim u prosuđivanju umjetničkoga djela. Performans u svojoj formi pa i kvaliteti gotovo da ne postoji bez tijela i duha, pa tako mogu reći da u performansu ono što je umjetničko u umjetničkom djelu jest sam umjetnik.

Teško mi je isticati umjetnike jer ne poznajem baš najbolje kriterije, ali bih spomenuo svog kolegu i prijatelja sa sarajevske Akademije likovnih umjetnosti Marka Pašalića, koji trenutačno živi i radi u Zagrebu.

Isto tako Dženan Šehić u svome blogu kao jedine istinske performere ističe vas i beogradskoga performera Milana Tutunovića koji trenutačno živi u Francuskoj. O kakvim je performansima riječ kod spomenutoga umjetnika? Osim toga, kako biste komentirali određenje Dženana Šehića o performansu i dizajnu: naime, kao što u blogu navodi – nekoć je napisao (a s čime se srećom više ne slaže) da dizajn i performans navodno nisu umjetnost. Odnosno njegovim određenjem: “Performans je samo trenutak ne dovoljno dobar da se ostvari kao teatar a dizajn je samo tehnika a ne umjetnost”.

– Dženan Šehić također je kolega iz Sarajeva, a o navedenom umjetniku na žalost imam jako površne informacije, tako da ne bih mogao govoriti o njegovom radu. Moram priznati da nisam čitao Dženanov blog, pa tako ni njegov komentar o performansu i dizajnu, ali sigurno da me zanima Dženanovo “novo” mišljenje. Smatram da performans i teatar spadaju u različite kategorije umjetnosti, tako da ne vidim razlog zašto bi se performans trebao ostvarivati kao teatar. Također smatram da je dizajn kao koncept uključen u prostor suvremene umjetnosti te da u mnogim slučajevima egzistira kao relevantna umjetnička forma, npr. plakat... Mislim da je to činjenica. Zar ne?

I završno za uvod još jedno pitanje koje sam isto tako postavila Pasku Burđelezu: što vama osobno znači performans i što vas je potaklo na navedenu umjetničku praksu?

– Moja želja još iz djetinjstva je bila da budem slikar, pa sam s tom vizijom uspio da dođem čak i do ALU. A onda je ideja izblijedjela baš kao moja slika, jer sam shvatio da nemam pedigre da budem slikar. Tako sam počeo tragati za nekom formom i mentalnim prostorom gdje ću moći realizirati sebe i svoje ideje. Spomenuo bih dvoje ljudi koji su mi uvelike pomogli u mojoj realizaciji sebe i edukaciji, a to su Slaven Tolj i Alma Suljević.

Ono što je meni osobno važno jest da performans, ma koliko težak i iscrpan bio, uspijeva pružiti mentalnu higijenu, kako autoru tako i publici. Mislim da je to ono što suvremenom čovjeku nedostaje.

Videoradovi + performans

Poznati ste i kao autor brojnih videoradova. Koje ste videoradove koncipirali kao videoperformanse? Osim toga, 2005. na Sarajevskoj zimi dobili ste prvu nagradu za video.

– Forma mojih videoradova uglavnom je vezana za performans. Live performanse dokumentiram fotografijom i videom, a rijetko takve dokumentacije “proglašavam” videom. Videoperformansi koji egzistiraju u formi videa su performansi vezani za kvalitetan trenutak vremena i situacije. Svaki put kad sam se preselio, imao sam transformaciju kože (autorica teksta Linda Prugo) naziv je videa u kojemu problematiziram temu vlastitoga doma, kroz transformacije i stanja svoga tijela i duha ovisno o promjeni adresa na kojima sam živio kao podstanar.

Kojim ste se radom priključili programu manifestacije Dva i po(l) dana za performanse (Dubrovnik, ARL, 28. do 30. rujna 2007.)?

– Program Dva i po(l) dana za performanse održan je u Art radionici Lazareti. Od prošle godine i ja sam se priključio Radionici na poziv Slavena Tolja. Tako sam kao uposlenik u ARL-u uglavnom pomagao umjetnicima oko priprema za njihove performanse.

Prvi vaš performans koji sam vidjela bio je performans Value 100 kn koji ste izveli na Maloj fronti novog plesa i performansa u Zagrebu 2004. godine, a u okviru kojega jedete novčanice. Kako ste koncipirali navedeni performans i u kojem se odnosu nalazi taj performans s performansom Value 20 kn koji ste izveli iste godine u Zagrebu?

– Performans Value 100 kn jedan je od rijetkih performansa koji je tako koncipiran i postavljen da ga ponavljam. U ovom slučaju novac koji jedem simbolizira globalnu “religiju” koja (htjeli mi to ili ne) određuje kvalitete te postavlja kriterije gotovo u svim društvenim situacijama pa tako i u umjetnosti. U performansu “ja” kao umjetničko djelo hranim se novcem te tako balansiram kvalitetu i vrijednost samoga sebe sve do trenutka kada pojedem sve valute svijeta te tako poništim sam performans. Tako su svi performansi Value istoga koncepta samo s različitim vrijednostima valuta i država.

Jednako tako godinu dana kasnije izvodite performans Value 5 euro na međunarodnom festivalu u Barceloni (El F?rum Social del Mediterrani, FSMed) kao i na međunarodnom festivalu održanom u Leipzigu? Kakve su bile reakcije publike na vaš performans na tim festivalima i koji su vam performansi pritom posebno ostali u sjećanju? Ujedno, o kakvim je festivalima riječ?

– Što se tiče festivala, različitog su karaktera. Na primjer, u Barceloni je to bio mislim socijalni forum Europe i Mediterana u kojemu je bilo različitih događaja; gotovo se sve odvijalo na ulicama, dok je u Leipzigu festival trajao tri dana i više, i bio je galerijskoga karaktera.

Ono što mene jako zanima jest činjenica da određeni performansi mogu poprimiti potpuno drugačiju boju i miris ovisno o situaciji i prostoru u kojemu se nalaze. U Barceloni publika je bila jako sretna i vesela, dok je, na primjer, u Leipzigu bila jako zbunjena, a u takvim performansima gdje umjetnik crpi energiju situacije, publika je u mogućnosti da promijeni ritam pa i da vremenski odredi kraj performansa.

Neke performanse moj mozak gotovo potpuno izbaci iz memorije, pa ih nekad moram vraćati baš kao u ovom razgovoru. Pritom ne mislim da su manje važni; možda su ti performansi “uspješni” baš zato jer ih se teško sjećam.

O kakvim se događajima u vanjskom prostoru radilo na festivalu održanom u Barceloni? Naime, što se tiče neke moguće razdjelnice uličnih izvođača, da li je bila riječ više o uličnim zabavljačima, provokatorima, animatorima, komunikatorima ili performerima, ako uzmemo u obzir odrednice Bima Masona (Street Theatre and Other Outdoor Performance, 1992.)?

– Ja sam osobno pratio samo performanse i koncerte, ali ipak je to grad u kojemu u vanjskom prostoru dominiraju ulični svirači, provokatori i animatori koje ne želite izbjeći, tako da sam u jednoj ulici osjetio blisku vezu s uličnim zabavljačem koji premazan zlatnom bojom sjedi i prolaznicima poklanja cvijeće.

Na 8. Karanteni 2004. godine predstavili ste se performansom 7,2,3(12) u pokušaju komunikacije između Lokruma i Lazareta. S obzirom da nažalost nisam vidjela navedeni performans, zanima me na koji ste način proveli taj performans komunikacije? Osim toga, čini mi se da je to bio i vaš ulazak u “krug lazaretskih performansa”.

– U to vrijeme dva su kruzera pokidala kabele vode i struje između Grada i Lokruma, a isto tako sam se i ja na neki način udaljio od grada, kako fizički tako i emocionalno. Tako sam pošao na otok i tamo sam izveo performans. Ispijao sam male bočice ruma nakon čega bih napisao poruku i poslao je prema Gradu, tj. Lazaretima. Mislim da sam na taj simbolički način pokušao uspostaviti dvostruku vezu između Lokruma-Grada i sebe-Grada.

Pištolj s jednim metkom i sat

Nadalje, o kakvom je performansu riječ koji navodite pod nazivom Positions, a izvedenoga u okviru projekta Pustijerna 2005. godine?

– Projekt Pustijerna također je djelo ARL-a. Inače, Pustijerna je nadrealno mjesto u centru Grada koje je (u kratkim crtama) ostatak ruševina i otpad, te koje čeka svoj trenutak da postane još jedan turistički meni u nizu, tako da su u sklopu projekta umjetnici radili direktno na lokaciji Pustijerne. Umjetnici su na neki način bili alarm da svojim prisustvom ukažu da u centru Grada postoji mjesto otpada na koje lokalna vlast ne reagira. A Dubrovnik je, kažu, biser države?

Performans koji sam izveo svoje je uporište imao na odnosu umjetnika i publike, tako da sam se pokušao poistovjetiti s prostorom, postavivši sebe kao metu te pištolj s jednim metkom i sat kao mogućnost za promjenom dane situacije.

Pasko Burđelez u razgovoru je za Zarez (broj 222) istaknuo kako bi želio da se u kolektivnom pamćenju zadrže sadašnje aktivnosti građana Dubrovnika u pokušaju sprečavanja gradske vlasti da mimo zakona ruši stoljetna stabla i odobrava bespravnu izgradnju. Koju biste kolektivnu akciju održanu u Sarajevu ili pak organiziranu iz toga grada posebno izdvojili?

– Spomenuo bih Srebrenički kamp, akcija koja se dogodila ljeta 2007.Osim toga, koji ste performans izveli na izložbi DADADA prošle godine? Naime, u nekim je medijskim natpisima istaknuto kako ste na navedenoj izložbi izveli prigodan performans Value dadada? Da li biste ga doista odredili kao prigodan performans?

– Izložba DADADA organizirana je u Mostaru čiji je kustos bio Pierre Courtin, inače francuski umjetnik koji živi i radi u Sarajevu gdje ima galeriju pod nazivom 10m?. Performans na toj izložbi koncipiran je po pitanju autorstva ideje, tako da sam pružio mogućnost svim umjetnicima da naprave istu moguću radnju kao ja, a to je da pojedu po jednu novčanicu od 1km. Za sve nas postavio sam na pod salvetu, 1km, čašu vode te stikere s imenima umjetnika, te tako na otvaranju pojeo 1km koja je stajala pored moga imena.

Mislim da je ideja bila prilično jasna, samo ne znam da li bih performans okarakterizirao prigodnim, iako je blizu bio stol pun hrane i pića za prigodno otvaranje.

Kakve su bile reakcije pojedinih umjetnika/umjetnica prilikom jedenja novčanica?

– Umjetnici nisu reagirali na način na koji sam očekivao. Mislim da je bilo puno lakše ignorirati situaciju i biti “publika”.

Sarajevska scena performansa

U razgovoru za Zarez (broj 147) Slaven Tolj je istaknuo da ste Dubrovčanin koji je trenutačno student odnosno – sada apsolvent sarajevske ALU te da se na taj način nastavlja ili obnavlja tradicija, s obzirom na to da su on i Božidar Jurjević također bili studenti sarajevske ALU. Kako velik dio vremena provodite u Sarajevu, zanima me kakva je scena performansa u tom gradu i koje su manifestacije posvećene performansu na tim prostorima?

– Pa pokušat ću da u ovom pitanju kao i prethodnim stvarno budem iskren prema sebi. Smatram da je performans scena u Sarajevu jako siromašna, gotovo da i ne postoji. Mislim da je problem sarajevske art scene izražen u posljednjih nekoliko godina. Sigurno je da ne postoji uređena kulturna politika koja bi mogla postaviti kriterije te na taj način osigurati i različite platforme generalno u umjetnosti, pa tako sigurno i za performans art platformu. Sigurno je da u Sarajevu imate mnogo kvalitetnih mladih umjetnika, ali koji jednostavno nemaju nikakav oslonac ni direktnu informaciju za suvremenu umjetničku praksu, osim SCCA i Dunje Blažević koja opet nema kvalitetnu suradnju s ostalim institucijama. A ako i rade, jako rijetko dobivaju podršku i priliku da se predstave.

Jedina galerija koja predstavlja i performans i ostale suvremene umjetničke forme u jednoj konstanti je spomenuta Galerija 10m?, koja isto tako radi na promidžbi mladih autora, i to ne samo iz BiH.

Od starije generacije umjetnika performera koji žive u Sarajevu – npr. Alma Suljević, Jusuf Hadžifejzović i drugi – također rijetko rade u Sarajevu. Uglavnom su prinuđeni raditi na internacionalnoj sceni, jer u Sarajevu performans art scena ne postoji. Tužno je da takvi kvalitetni performeri nemaju na neki način prostor u svojoj državi.

Koje biste performanse Alme Suljević i Jusufa Hadžifejzovića posebno istaknuli a kojima tematiziraju sramotan rat na uvijek ratnički rastvorenom Balkanu?

– Mislim da Alma Suljević svojim projektom (performansima) Deminiranja sigurno zaslužuje veliku pozornost. Ona ne tematizira samo rat u BIH već ukazuje na planetarni problem suvremenoga društva.

Neke ste performanse tako izveli i u Sarajevu; npr. 2006. na sarajevskoj ALU izvodite performans Reanimacija a prošle godine spomenuti performans Value dadada (HAMAM, Mostar), a performans Re-Opening 2006. izvodite u sarajevskoj Galeriji 10m?. Molim vas, možete li ukratko ponuditi njihov kontekst?

– U jednom od prethodnih pitanja naveo sam kontekst performansa Value dadada koji je problematizirao autorstvo ideje. A performans Re-Opening realizirao sam upravo u Galeriji 10m?, galeriji koja je nekad bila originalni prostor ćevabdžinice, tj. prostor roštilja pregrađen je umjetnim zidom. Performans je problematizirao umjetničko djelo kao objekt koje ima problem vrijednosti i identifikacije, tj. kako je postao, na neki način, samo broj u nizu kada dođe na tržište. Tako sam sjedio u toj šupljini za roštilj gdje sam na licu imao masku koja je bez karaktera, sve do trenutka kada prestaje neugodan zvuk nakon kojega me kustos Galerije zatvara umjetnim zidom, tj. ponovo otvara galeriju nakon tromjesečne stanke.

I na kraju: osjećate li se sada, nakon iskustva studiranja u Sarajevu, bliži duhu pripadnosti Sarajevu ili Dubrovniku, te što sarajevski ALU može ponuditi u odnosu na ono što ne može ili možda može ponuditi zagrebački ALU?

– Duh pripadnosti čovjeka stoji u samoj nutrini čovjekovog bića, dok mu prostor koji ga okružuje pomaže i daje elemente zbilje u potrazi za spoznajom te ga ostvaruje kao ličnost.

Dubrovnik je grad u kojemu sam odrastao, u kojemu žive moji roditelji, u kojemu i ja živim-radim. Sarajevo je grad u kojemu sam stekao veliko iskustvo tijekom studiranja te koji je na jedan način odredio smjer moga interesa. Tako mogu reći da sam unatoč svemu sretan čovjek.

Godine 2001. nakon završene srednje škole aplicirao sam na zagrebački ALU na kojem nisam zadovoljio kriterije. Godinu dana poslije aplicirao sam na sarajevski ALU gdje su me primili te tako počinje moja biografija vezana uz Sarajevo. Sarajevski ALU, pa tako i studenti, imaju direktan pristup Centru za suvremenu umjetnost koji se nalazi u samoj zgradi ALU-a. Mada ga rijetki posjećuju, mislim da je Centar dodatna kvaliteta samog ALU-a koji je meni mnogo pomogao, a o razlikama i kvalitetama zagrebačkog i sarajevskog ALU-a ne mogu govoriti jer nisam direktno upućen u rad zagrebačkog ALU-a, iako iz raznih razgovora s kolegama iz Zagreba mogu zaključiti da likovnim akademijama sigurno treba reforma i promjena u sistemu rada.

I još nešto: obilježavaju li na bilo koji način umjetnici u BiH četrdesetu obljetnicu šezdesetosme ili je doista osjećaj zajedništva za revolucionarne utopije ili možda pak one “prave, istinske, čiste” revolucije zauvijek nestao?

– Barikade bez granica ‘68 – Novi (vrli) svijet bila je tema međunarodnog festivala Sarajevo 24. Sarajevska zima 2008 u povodu četrdesete obljetnice šezdesetosme, tako da je cijeli program bio posvećen šezdesetosmoj.

Ervin Babić rođen je 7. veljače 1983. u Foči, BiH. Živi i radi u Dubrovniku i Sarajevu. Apsolvent je Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu. U umjetničkoj je praksi posvećen performansu, videu i fotografiji.

Ovom prigodom izdvajamo njegove performanse: 2007. Value dadada, Mostar; 2007. Hommage, “MAP LIVE 07”; 2007. Re-Opening, Sarajevo; 2006. Reanimacija, Sarajevo; 2005. Positions, projekt Pustijerna, Dubrovnik; 2005. Value 5 euro, Leipzig; 2005. Value 5 euro, Barcelona; 2004. Value 100kn, Zagreb; 2004. Value 20kn, Zagreb; 2004. 7,2,3 (12), Dubrovnik.