Razgovor s Etgarom Keretom

Izraelski pisac Etgar Keret, sin preživjelih žrtava Holokausta, brat aktivista za legalizaciju marihuane i ortodoksne Židovke s jedanaestero djece, autor filma Skin Deep koji je poharao filmske festivale diljem svijeta (uključujući i Cannes), scenarist sjajnih Meduza, melankoličnog filma koji je prikazan jesenas na Zagreb Film Festivalu, pisac kojega zovu glasom mladog Izraela – konačno je preveden na hrvatski. Knjiga njegovih kratkih priča 8% ni od čega objavljena je nedavno u Profilu, a Keret je gostovao u Zagrebu na njezinom predstavljanju.

U razgovoru koji smo tom prigodom vodili, dotaknuli smo se tema koje oplahuju njegov rad: od trauma iz vojske zbog kojih je počeo pisati, preko samoubojstva kao metafore za dvostruki, shizofreni život Izraelaca, do priče o lutajućem Židovu kojemu je cijeli svijet dijaspora. Keret je prije dvije godine bio sudionik Festivala kratke priče, a za Hrvatsku ga veže još i film Gorana Dukića Pizzeria Kamikaze ili Wristcutters: A Love Story – nastao prema njegovoj priči i ovjenčan nagradom na Sundanceu.

Spas od samoubojstva

Na Zagrebdoxu, međunarodnom festivalu dokumentarnog filma, jedna od intrigantnijih gošći bila je vaša sunarodnjakinja Tamar Yarom, autorica dokumentarca To see if I’m smiling koji govori o mučnoj svakodnevici žena u obaveznoj izraelskoj vojsci. U svojim ste javnim istupima dijelili s njom negativan stav o vojsci. Međutim, to vas je iskustvo ipak snažno obilježilo i natjeralo da se latite pera. Kako je do toga došlo?

– U tinejdžerskim godinama pisanje me nije privlačilo, nisam o tome ni razmišljao, više me zanimala znanost, matematika, informatika. Propisao sam u vojsci, na trogodišnjem odsluženju vojske. I nisam se baš dobro nosio sa sistemom. Nisam dobro podnosio sve to. Premjestili su me u jedinicu u kojoj sam stekao najboljeg prijatelja, ni njemu nije bilo lako, bio je depresivan i na kraju se ubio. Nakon njegovog samoubojstva počeo sam pisati, tjedan dana nakon toga napisao sam prvu priču, i to u toj istoj prostoriji u kojoj se ubio. Od tada dosad nisam prestao pisati. Ustvari je sve proizašlo iz moje potrebe da pronađem smisao u životu, za pokojnog prijatelja koji u tome nije uspio – i za mene samog.

Izrael je jedina zemlja u kojoj je vojni rok obavezan i za žene. Smatrate li rigoroznim i suvišnim zakon kojim je to propisano?

– Gajim dvojake osjećaje prema vojsci. Osobno, ne volim vojsku. Nije mi donijela ništa dobro, samo gorčinu i traume. Ali na nekakvoj makro-razini, iako sam liberal i ljevičar, svjestan sam da vojska nije privilegija za Izrael, nego da je ona nužnost, da je potrebna za opstanak zemlje. Što se žena u vojsci tiče, smatram to iskazom emancipacije žena, činom feminizma. Izraelska vojska izjednačava žene i muškarce, ukida diskriminaciju. U tome vidim razlog za ponos.

Posttraumatsko izraelsko društvo

Izraelsko društvo je u cjelini prilično liberalno. Ipak, vaše priče, koliko god nježne i duhovite bile, snažno pogađaju dio čitateljstva; dosad su vas nerijetko znali prozivati za blasfemiju, ismijavanje svetinja.

– Društvo je rascjepkano, fragmentirano. Građani Tel Aviva jesu liberalni, ali ne možete suditi po njima. Kao što ne možete o Americi prosuđivati na temelju političkih uvjerenja stanovnika New Yorka. Ruralni dijelovi dosta kvare sliku ljevičarskog Izraela. Ono što vrijedi za većinu ljudi, bez obzira na političku orijentaciju – jest da su jako vezani za svoje tabue, i osjetljivi na poigravanje s njima. Lijevo orijentirani Izraelci su vrlo osjetljivi na tabue poput Holokausta i, na primjer, žrtava rata. Razumijem to, to je povezano s dugom izloženošću patnji, umiranju, stradanjima – i to te automatski čini zaštitnički nastrojenim prema tim temama. Postaneš rigidan i zatvoren prema bilo kakvom pokušaju drukčijeg pristupa tim temama. Zbilja mislim da moje pisanje nije provokacija, ne pišem zato da bih nekoga iživcirao. Ali želim raditi na razbijanju automatizma… Ono što je traumatično, postane s vremenom ispražnjeno od emocija. Tabui postaju samo prazni ritual.

Likovi u mojim pričama nastoje uspostaviti intimniju povezanost s boli, patnjom, stradanjem. Oni se duboko pitaju o ratu i Holokaustu, umjesto da prihvaćaju te stvari kao nešto unaprijed zadano i nedodirljivo. I oni zbog toga nisu nikakvi oskvrnitelji.

Što odgovarate onima – a nije ih malo – koji vas prozivaju zbog društveno neosviještenog pisanja? Tvrde, naime, da biste se izravnije morali baviti problemima koja more Izrael i time doprinijeti njihovu rješavanju; da je to moralna dužnost pisca.

–  Kažem da se ne slažem, da pročitaju bolje i vidjet će da se bavim upravo problemima Izraela. Svjestan sam društva kojemu pripadam, i moje priče su odraz toga, one su produkt posttraumatskog društva u kojemu živim, znate na što mislim, i vi u Hrvatskoj živite slično, osjetili ste turbulentne povijesne promjene i sad živite s njima, u tome su naše zemlje slične… I kad govorite o stvarima koje su se promijenile, kad govorite o posljedicama rata, ustvari morate u rukavicama – nekako, uvijek se takvi razgovori svedu na stalno ponavljanje istih rečenica. Mislim, bilo bi sjajno napisati priču o tome kako nam svima treba mir, i tralala – ali zar to nije apsurdno ako više od pola stoljeća ubijamo i međusobno se istrebljujemo?! Ne želim pisati priče koje reproduciraju prazne, bombastične poruke. Želim pisati male priče koje govore o osobnim neuspjesima, i razlozima neuspjeha. Ne zanimaju me slogani koji nemaju veze sa stvarnošću.

Shizofrena svakodnevica

Svidio mi se crtež na vašoj web stranici: prikazuje dečka koji – trenutku dok si metkom raznosi glavu – ima na licu bizarno širok osmijeh. Između tog lika i vaših priča može se, mislim, uspostaviti veza: čak i kad pišete o stvarima koje su mučne i bolne i uznemirujuće, uvijek odnekud izmigolji optimizam. Je li ta oksimoronizacija književnosti inspirirana dvojnostima društva u kojemu živite?

– Sigurno jest. Inspirira me ono što vidim – a vidim zapanjujuću odijeljenost privatnih života ljudi od stvarnosti koja ih okružuje. Vidim ljude koji sudjeluju u ratu, barem kao pasivni traumatizirani promatrači – i oni se žele zaljubiti, voditi ljubav, dobiti još jedno dijete… Ustvari, pokušavaju zadržati normalan život usred svog tog nasilja. Preživiš bombaški napad u svom kvartu, a pola sata kasnije tražiš jeftinije žitne pahuljice u supermarketu… Slušaš na radiju o novom krvavom sukobu u Gazi dok pokušavaš naći mjesto za parkiranje u centru. Shizofreno! I stalno si svjestan tih dviju paralelnih stvarnosti, tih dvaju ekstremnih krajnosti između kojih migoljiš. Ne postoje ovakve stvari samo u Izraelu. Vjerujem da je slično i u drugim područjima koje potresaju politički okršaji, nije to estetski izbor. Da živim u Norveškoj, pisao bih o snijegu i usamljenosti. Ali živim u Izraelu, gdje uvijek imaš šanse za pomirenje s djevojkom s kojom si prekinuo: čekaš da se u njezinom dijelu grada dogodi samoubilački napad, i onda je nazoveš da vidiš je li živa, i nadaš se da bi vas taj razgovor mogao ponovo i spojiti… U ovome svemu je tragično to da ljudi koji uspijevaju razdvojiti sebe od tog nasilnog svijeta, nemaju puno šanse da promijene taj svijet. Nakon toliko godina, ljudi su izgubili nadu da se takav način života uopće može promijeniti; prihvaćaju sve što se događa slijeganjem ramena, misle “Kolike su šanse da danas budem ubijen?” i smiju se jer su sretni što još nisu ubijeni. Moje priče to odražavaju, ali pokušavam njima i probuditi moralnu odgovornost, upozoriti na to da je pogrešno ne pokušavati utjecati na stvarnost.

Da živite negdje drugdje, na mjestu na kojemu biste se osjećali posve zadovoljni sobom i društvom – što mislite, biste li i tada bili dobar pisac? Drukčije rečeno, u kojoj je mjeri vaša kreativnost određena (i omeđena) Izraelom?

– Razmišljao sam o tome. Mislim da čovjek piše samo onda ako postoji nešto što ne može promijeniti. Da mogu utjecati na stvarnost, ili da je ona za mene savršena, ne bih imao potrebe preoblikovati je pisanjem. Jer život je važniji od pisanja. Onda opet, ponekad mi se čini da je moj osjećaj nezadovoljstva svijetom inherentan, svojstven meni bez obzira na to gdje se nalazio i što radio. Našao bih ja i u Norveškoj stvari koje bi me smetale! (smijeh) i to je nezadovoljstvo pokretač moje kreativnosti. Mislim da je potencijal čovječanstva mnogo veći nego ono ostvareno, i da iz toga izvire stalno htijenje, stalne žudnje, i nezadovoljstvo.

Kratka priča kao eksplozija

Jedini ste izraelski pisac kojemu je knjiga objavljena u palestinskom području, i jedini ste izraelski pisac koji je objavio knjigu u koautorstvu s palestinskim piscem (Samirom El-Youssefom). Smatrate li se zbog te transgresije hrabrim?

– Ne, hrabri su moji palestinski kolege koji su se usudili zakoračiti u te projekte. Za razliku od njih, živim u slobodnoj zemlji, u kojoj me nitko zbog te transgresije neće smaknuti, pretući, bojkotirati. Neki će me manje voljeti, ali to je okej. Njima s druge strane je mnogo teže. Zato Samir El-Youssef živi u Engleskoj. Da je ostao u Libanonu, vjerojatno bi dosad bio mrtav. Situacija nije simetrična – i baš zato mi koji možemo moramo raditi iskorake. Nije to hrabrost nego obaveza.

Na podugačkom popisu djela koja ste objavili na desetak jezika nema nijednog romana. Planirate li ga napisati, ili vas forma kratke priče potpuno zadovoljava?

– Kratke priče izlaze iz mene. Ne znam kako bih to drukčije rekao. Kad krećem pisati nešto novo, nemam u glavi ideju o tome koliko bi to nešto trebalo biti dugačko. A ispadne kratko. Volio bih eksperimentirati s romanom, kao što sam eksperimentirao s filmskim scenarijima i tekstovima za stripove. Čini mi se da bi mi bilo teško napisati roman i zadržati moj stil. Moje priče doživljavam kao eksplozije – a one ne znaju eksplodirati polako. Za mene, pisanje je gubljenje kontrole. A za roman moraš biti pod kontrolom. Ne znam kako to pomiriti. Neki ljudi su rođeni da trče maraton, drugi da pobjeđuju u utrkama na sto metara. Mislim da je glupo cijeniti roman više od kratke priče, isto kao što mi je besmisleno podcjenjivati sonete zato jer su kratki.

Dukićeva Pizzeria Kamikaze

Više vas stvari veže uz Hrvatsku. Jedna od njih je i redateljski prvijenac Gorana Dukića Pizzeria Kamikaze, film napravljen prema jednoj vašoj noveli. Kako je došlo do te suradnje?

– S Goranom sam se sreo u Los Angelesu na promociji prijevoda moje zbirke The Bus Driver Who Wanted To Be God. Upoznao nas je zajednički prijatelj, redatelj; porazgovarali smo, bio je to vrlo ugodan susret. Dugo vremena se nismo čuli, a onda mi se javio, rekao mi je da želi da mu dam prava da snimi film. Rekao sam mu: “Čuj, već sam se povezao s jednim francuskim redateljem koji raspolaže lijepom sumom novca i želi ih uložiti u film”. A Goran nije imao para. Rekao mi je: “Gle, ja sam već napisao scenarij”, i poslao mi ga je. Bio je sjajan, oduševio me, iako je bio različit od novele, likovi nisu bili Izraelci, njegova je priča bila refleksivnija. Bio je to rizičan potez, uložiti toliko truda u pisanje scenarija, a da ne znaš hoćeš li uopće dobiti prava za snimanje… Cijenio sam taj entuzijazam – i pristao sam.

Goran se lijepo povezao sa psihologijom moje priče, u kojoj je samoubojstvo bilo metafora za odcjepljenje čovjekove psihe od stvarnosti koja ga okružuje, što je produkt življenja u teškim, nasilnim vremenima. Tada sam shvatio da su Izrael i Hrvatska slične, s jedne strane, njegujemo sistem zapadne demokracije, a s druge strane, naši su narodi – za razliku od Francuza ili Engleza – vrlo svjesni krhkosti sistema, promjenjivosti politike… kad vide zatvorena vrata, pomisle na to da bi se ona mogla otvoriti… To je generator mnogih mojih priča, to je ono što me povezalo s Goranom.

I sam ste uspješan scenarist i redatelj: film Skin Deep osvojio je prve nagrade na više međunarodnih filmskih festivala i dobio izraelskog Oscara, a za film Meduze, koji ste radili sa suprugom Shirom Geffen, osvojili ste nagradu u Cannesu. Koliko se iskustvo pisanja scenarija razlikuje od pisanja proze.

– Za mene, pisanje proze je izrazito intuitivan posao, to je ona posebna stvar u pisanju koju volim. S druge strane, kod pisanja za film volim taj osjećaj povezanosti, koordinacije, umrežavanja s drugim sudionicima projekta. I onda pisanje nije tako bolno usamljen posao, kakav inače jest. Volim dijalog, volim razmjene mišljenja, volim ljude oko sebe.

Putovanje je stanje svijesti

Mnogo putujete. Pronalaze li iskustva s putovanja svoje mjesto u vašim knjigama?

– Svakako. To samo izlazi iz mene. I u ovoj knjizi, prevedenoj na hrvatski, ima dosta priča koje se događaju na putovanjima. Za mene, putovanje je stanje svijesti. Zbog toga volim Singera, ono njegovo pisanje o Židovima kao nomadima koji lutaju pustarom Europe. Svaki put kad putujem, osjećam se kao Singerov lutajući Židov i gdje god dođem osjećam se kao Židov u dijaspori. Za mene, sve je dijaspora: svugdje sam pomalo autsajder, čak i kad odlučim prigrliti neko mjesto i postati dio njega, unaprijed znam da mi to neće u potpunosti uspjeti. Nije važno je li to Izrael ili Afrika. Ne znam ima li taj osjećaj vječne iščašenosti veze s time da su mi roditelji preživjeli Holokaust… Ali znam da nikad nisam, i neću, pronaći mjesto na kojem ću se prestati pitati.

Objavljivanje knjige 8% ni od čega u Hrvatskoj može se smatrati izgradnjom novog mosta prema izraelskoj književnosti. Koga biste od mlađih pisaca predložili za prevođenje na hrvatski?

– Svima bih preporučio Yoela Hoffmana i Orly Castel-Bloom, različite, ali vrlo intrigantne i svježe autore. Knjige su im prevedene na engleski. Mislim da bi vam se Castel-Bloom osobito svidjela: ona piše snažnu, napadnu, ciničnu, neurotičnu, agresivnu prozu o Izraelu iz ženske perspektive.