Razgovor s Eventualistima

Kakve se asocijacije probude u vama kad netko spomene književnu večer? Vizualizirate li napornu čajanku na kojoj se umjesto čaja servira dosadnjikava proza, a publika zijeva u vlastitoj nesposobnosti da bolje iskoristi vrijeme, razbuđujući se povremeno mlakim pljeskom kad čitač na stejdžu odmuca do kraja zapetljane snopove svojih ne-baš-previše-zanimljivih rečenica? Ili možda povezujete književne večeri s urnebesno zabavnim druženjima, toliko osebujnima da ih kasnije danima prepričavate prijateljima koji, kobnog li propusta!, nisu na njima nazočili. Ispričajte ovo prejudiciranje, ali vjerujem da je većini ipak teško poistovjetiti književna okupljanja sa zabavom. Vrlo teško. Ta bi se percepcija, međutim, mogla skoro promijeniti: prošlog su četvrtka u Studentskom centru, naime, prvi svoj organizirani prodor u javnost imali mladi pisci okupljeni oko manifesta eventualizma. Zajedništvo osmero autora koji su u pitanju – a riječ je o Krešimiru Dujmiću, Dariu Šarecu, Mirni Bačun, Ivanu Turkoviću-Krnjaku, Nevenu Vuliću, Krunu Čudini, Slavici Rojc i Andriji Škari – počiva upravo na koncepciji književne večeri kao velikog tuluma. Iako ta ideja skeptičnima može zazvučati neizvedivo, strastveni entuzijazam kojim eventualisti isijavaju, čini se ipak dovoljno uvjerljivim, a njihove ambicije ostvarivim. Njihove pak ambicije, gorljivo nas izvještava glasnogovornik grupe Andrija Škare, napravit će pravu revoluciju na domaćoj književnoj sceni.

– Pisac ne može biti dobar pisac ako ga nema u medijima. Mi smo osmislili takav prodor u medije koji će nam omogućiti da kroz jeftine senzacije prodamo ljudima dobar sadržaj. Bit ćemo prepoznatljivi kao Ariel, kao deterdžent za suđe, kaže Škare, koji poput većine svojih kolega ima iza sebe čitav niz tekstova objavljenih po različitim književnim časopisima, sudjelovanje na nizu natječaja, i nagrade na nekima od njih.

Čitanja kao multimedijalni spektakli

Što zapravo znače te “jeftine senzacije”, Škare dalje objašnjava:

– Naša bi čitanja u nekoj perspektivi trebali postati ogromni tulumi, na kojima neće biti mjesta za monotoniju ni ono klasično “dolazi čovjek, sjeda na stolicu i čita što je napisao”. Naša su ciljana publika ljudi kojima književnost nije primarni interes, zato ćemo od tih čitanja napraviti pravi multimedijski spektakl, začinjen glazbom i vizualno zanimljivom scenografijom. Zainteresirat ćemo ljude za književnost onoliko koliko su danas zainteresirani za, primjerice, Janicu Kostelić ili Severinu, izlaže Škare misiju eventualista. Drugim riječima, cilj je eventualista književnost, dobra književnost, a ova ‘spika’ s vrckavim nastupima i zavođenjem publike samo je način da publika dođe do onoga što je bitno. Nudi se, dakle, fini sadržaj zapakiran u fini omot.

– Ali sadržaj je ipak bitniji od omota!, upozorava Škare.

Na nedavnom premijernom nastupu u sklopu sve popularnijih SC-ovih književnih večeri (vodi ih Mirna Bačun, i sama eventualistkinja), osmero je pisaca bilo zaklonjeno velikim bijelim platnom, na kojemu su se ocrtavale tek njihove zamućene siluete. Kasnije, kad želimo fotografirati Andriju Škaru, on nas zamoli da to ne napravimo.

– Fotkajte jedan detalj mog lica, oči ili usta, na primjer. Složili smo se da nećemo isticati sebe, nego ono što smo napisali. Važne su samo naše priče, njihov sadržaj i forma, a suzdržat ćemo se od svega što s njih skreće pozornost. Upravo zbog toga nastupamo zakriveni platnom: ne želimo da se pridaje pozornost onome kako izgledamo ni što smo obukli, ne želimo da naše geste publici skreću pozornost s teksta. Koncepcija pod kojom su se udružili ovi mladi pisci najjasnije je formulirana u njihovu manifestu, koji im dopušta da zadrže vlastite – podosta raznorodne, kaže Škare – poetike i stilove, dok istodobno s drugim članovima grupe marširaju pod istom zastavom. Manifest eventualizma ima devet točaka i sve su promjenjive u skladu s protjecanjem vremena i prostora: odatle i naziv skupine.

Odbacivanje političke korektnosti

– Sve je u ovom svijetu eventualno, čak i stvari koje nam se čine kao najčvršći apsoluti. I WTC je jednom bio simbol i ponos Amerike, a sutradan ga više nije bilo. Tako je i s nama, tako je sa svime; odatle eventualizam, ističe Škare, napominjući kako manifest nije preskriptivan u smislu da zahtijeva od grupe suzbijanje kreativnosti u izvana nametnute, usko definirane okvire. Štoviše, sve točke manifesta podrazumijevaju neočekivano veliku kreativnu slobodu: njegovi se sljedbenici pisanjem bore protiv nametanja filozofije pragmatičnosti koja je, kažu, opasno zavladala današnjim svijetom; ne vjeruju u žanrove jer su oni nepotrebni i ograničavajući, drže se razumljivosti i jednostavnosti, teže univerzalnosti, preokupacija im je slobodni književni izraz, formom se ne zamaraju, pretpostavljaju joj sadržaj. Možda najilustrativniji primjer slobode koju su si eventualisti priskrbili ona je točka njihova manifesta koja kaže: “Odbijamo biti politički korektni. Politička korektnost je fašizam”. Znači li to da ćete biti ludo provokativni?, pitamo Škaru, na što on odgovara odlučnim kimanjem glave:

– Dakako. Stvari nazivamo pravim imenom; pišemo onako kako mislimo, bez uljepšavanja. Raspon tema što će ih u svojoj prozi obrađivati, također je... eventualan. Gotovo da ni tu nema ograničenja – pišu o onome što su čuli, vidjeli i doživjeli, ali dopuštaju si i da pišu o onome o čemu ne znaju ništa. (Kako ta sloboda – mogli bismo je nazvati i bahatošću – izgleda na papiru, čitat ćemo u zborniku eventualizma, koji će uskoro obuhvatiti svježe, dosad neobjavljene priče ovih autora.) Jedino ograničenje kojima će svoja pera morati podvrgnuti oni koji se priklone manifestu, jest fokusiranje na prozu.

– Svih osmero smo prozaisti, svi pišemo kratke priče. Što se tiče forme, ne bismo išli dalje od pjesme u prozi, kaže Škare, potvrđujući kako će grupa još neko vrijeme zacijelo ostati ograničena na navedenih osmero autora, a svježe će “članove” prihvatiti tek kad osjete da je i njih potpuno prožeo “duh eventualizma”.

Fakovci i(li) eventualisti

Svojim grupiranjem pod jednim imenom (manifestom), ambicijama za revitaliziranjem književne scene i inzistiranjem na književnim okupljanjima, eventualisti ponešto podsjećaju na FAK-ovce. Čine se, zapravo, njihovim nasljednicima.

– Razlikujemo se od FAK-ovaca, itekako. Čitanja po kojima su oni poznati, odavno su se u tom istom obliku održavala svuda po svijetu, i to nije bio neki novitet. Ljudi su tamo znali sjediti satima, bez ičega što bi ih zabavljalo. Želimo u prvom redu zabaviti ljude, pokazati time da kultura nije nešto namijenjeno za elitu, nego za sve! Za razliku od njihovih nastupa, naši su koncipirani kao kazališne predstave s vlastitom dramaturgijom, glazbom i elementima performansa, ističe Škare, podsjećajući da su se na njihovu prvom nastupu mogli kao soundtrack čitanjima čuti glazbeni umjetnici alternativnog izričaja koji se rijetko ili nikada pojavljuju na radio stanicama, poput bendova Belle&Sebastian ili At the Drive In. Eventualisti se ne odriču fakovskoga nasljeđa; štoviše, žeđaju da se opet ponovi vrijeme medijske naklonosti prema lijepoj riječi, koja je u mlado doba FAK-a bila aktualna.

– Vrijeme FAK-a je bilo vrijeme u kojemu se naglo popularizirala književnost, a kad je festival zamro, zamro je i interes medija za domaće pisce. Ta se priča razvodnila, pa se čini da medijskog prostora ima samo za Vedranu Rudan i Arijanu Čulinu, koje svako toliko iskoče s ponečim... Medijskog prostora treba biti dovoljno za svježu krv: toliko mnogo ljudi dobro piše, no oni se teško probijaju do publike, jer su puteve zakrčili ljudi koji su već jako dugo tu, koji pišu samo zato što se zovu piscima, a ono što pišu ne čita nitko, pa ni oni sami. Pokraj takvih ljudi tražimo mjesto za sebe, prostor da pokažemo da smo bolji, nadahnuto zaključuje Škare, i nema razloga da mu ne povjerujemo.