15.7.2004.

Nataša Govedić  

Razgovor s Felixom Ruckertom

razgovor

Nataša Govedić

Mnogi sudionici vaše predstave Tajna služba, uključujući tu i mene, bili su uistinu dirnuti, a ne samo dodirnuti izvedbom: komentirali su je kao komunikaciju ravnopravnosti, poštovanja, otvaranja, zaigranosti, veselja, stvaranja osjećaja unikatnosti, intimnosti, osobnog kontakta. Zanima me, međutim, očište perfomera: kako ste doživjeli publiku?

– Publika je središte, jezgra, primarni materijal, protagonist ove izvedbe. Ono što čine plesači, sve njihove akcije, oblikovane su prema stavovima publike, točnije jeziku tijela i reakcijama svakog pojedinog gledatelja. Poruka koju možete slati kao sudionik predstave može biti vrlo suptilna ili posve direktna, ali plesači će se u svakom slučaju prilagoditi vašim željama, žudnjama i impulsima, sve dok niste emocionalno ili fizički opasni za samoga sebe, za nas ili za druge sudionike. Plesači imaju na raspolaganju veoma širok raspon oruđa interakcije i mogućnosti kontakta, ali njihova je prvenstvena izvedbena namjera prepustiti se vašem “vodstvu” kako bi stvarno nastalo apsolutno jedinstveno i osobno iskustvo tijekom svake interakcije.

Svijest o manipulaciji kao njezin kraj

Jesu li vam poznate Boalove “vježbe povjerenja”, koje se također igraju s povezom na očima te širokim rasponom vođenja partnera imaginarnim krajolikom ili zvukovnim prostorom, ili ste možda bili inspirirani vježbama čulnog fokusa, ili je “za sve kriva” kontaktna improvizacija…?

– Nisam upoznat sa specifičnim Boalovim tehnikama koje spominjete, ali u predstavi Tajna služba koristio sam se tehnikama deriviranim iz tanga, kontaktne improvizacije, shiatsua, partnerske joge, vježbama opuštanja te različitim sadomazo tehnikama ugovornog kontakta, baš kao i pokretom i interakcijskim oruđima koje sam osobno razvio za potrebe baš ove predstave.

U teatrološkim krugovima posljednjih desetak godina traje debata o razinama manipulacije kao strategije performansa, kao i raspra na temu je li moguće do kraja srušiti tzv. četvrti zid insceniranog događaja. Što mislite: možemo li nadići rampu, možemo li izigrati manipuliranje i izmanipuliranost, ili je dio scenskog užitka uvijek vezan za pristanak na manipulaciju? U tom slučaju, o kakvu užitku govorimo?

– U kazalištu, isto kao i u životu, ne možete uvijek reći jeste li manipulirani ili niste. No onog trenutka kada se osjećate izmanipulirano, više to niste, jer ste istog tog trenutka postali svjesni manipulacije, a to znači da je u vašoj moći da je zaustavite. Što se tiče predstave Tajna služba, otvoreno vam velim da sam želio manipulirati publikom, čak do te mjere da sam to unaprijed obznanio i ostavio svakome mogućnost da slobodno odluči hoće li ući na predstavu i biti manipuliran ili neće ući, pa onda očito neće biti manipulirani. Budući da pokušavam prodati svoju predstavu, moj je najveći interes da ljudi uživaju u manipulaciji kroz koju prolaze. Kao umjetnik, također ih želim i kreativno izazvati. Mislim da je svaka odluka da se nekome ili nečemu prepustimo, da prema nečemu pokažemo puno povjerenje, čin koji zahtijeva golemu hrabrost. Povjerenje u novu i napuštanje naučene komunikacije također je najdirektniji način učenja, stjecanja novih informacija. Znatiželjni ljudi u učenju nalaze veliku užitak, kao što i hrabri ljudi uistinu uživaju u izazovu. U tom užitku stvarno nema ničeg lošeg.

S/M fenomenologija & Hautnah

Dio kritike zamjera vam interes isključivo za sadomazohističke kontekste politike tijela, u kojima je protokol igara moći jači od uprizorenja bilo kakve osobnosti. Ta mi se optužba čini netočnom, ali voljela bih da je komentirate.

– Ne razumijem tu optužbu, nije mi jasno po kojim sam tu točkama eventualno kriv, ali priznajem da sam definitivno vrlo zainteresiran za sadomazohizam. Mislim da je S/M fenomenologija jedno od najviših postignuća ljudskoga duha. Jedini je problem što vrlo malo ljudi zna što je zapravo sadomazohizam. Ako vas taj fenomen zanima, postoji golema literatura koju možete proučiti, a osobno bih za temeljne informacije preporučio tekst Janet Hardy.

U svojoj izvedbi pod nazivom Hautnah bili ste veoma kritični prema ekonomskim aspektima eksploatacije nagih umjetnika, odnosno postavili ste umjetnika plesa na razinu prostitutke ili nijemog fetiša. Suočena s plaćanjem za (nenajavljeno) dodirivanje ili prislonjenost uz kožu obnaženog perfomera, publika je pokazivala izrazito tjeskobne reakcije. Što danas mislite o toj izvedbi? Smatrate li da stvaranje gledateljske tjeskobe također može biti važno kritičko oruđe?

– Predstava Hautnah (u prijevodu: blizu koliko i koža; tik do kože) stvorena je u vrijeme kada je moja kompanija funkcionirala bez ikakva državnog novca. Zbog toga mi je bilo važno izraziti sličnosti između plesača i prostitutki, koji u ovom slučaju prodaju svoja tijela i još k tome iluziju intimnosti. No u Hautnah su plesači učinili mnogo više od onoga što čine prostitutke: pokušavali su stvoriti zbiljsku intimnost. To se pokazalo veoma teško, jer je zbiljska intimnost uvijek vezana za trud dviju osoba, odnosno izvedba je mogla biti onoliko intimna koliko joj je to publika dopustila da bude. Nažalost, kod mnogih je ljudi intimnost usko isprepletena s tjeskobom. Kao kompanija, dosta smo napredovali od te predstave i početnih nošenja s problemom nekomunikacije.

Kakva je vaša politička orijentacija? Kakvu vrstu zajedništva nalazite najmanje opresivnim?

– Ja sam antikapitalist, antiklerikalac, ekološki socijalni demokrat. Sretan sam što živim u Njemačkoj koja je nakon dugog perioda prljave povijesti političkih katastrofa konačno došla do relativno demokratskog i tolerantnog društva.

Kakvu vrstu izvedbe smatrate najintimnijom, najpotresnijom, najviše poticajnom?

– Pod jedan: kada sam aktivno uključen u javnu S/M igru, bilo kao dominantan ili submisivan partner. Pod dva: kada plešem u vlastitim komadima.

Rad u kompaniji

Možemo li “misliti” našom kožom?

– Ne. Ali inteligentna upotreba kože omogućava drukčiju percepciju vremena i prostora, samim nam time pomažući da drukčije razmišljamo.

Što ste naučili od Pine Bausch?

– Da najveću pozornost obratim detaljima.

Koji su uvjeti da nekoga primite u vlastitu kompaniju? Tražite li poseban stav ili vještinu ili nešto treće? S tim u vezi, kako pripremate i probate predstavu?

– Zapošljavam isključivo ljude s izvrsnom plesnom tehnikom, fenomenalnom kreativnošću, golemom znatiželjom, inteligencijom, ljudskom zrelošću te visokim sposobnostima socijalizacije. Osim toga, korisno je da imaju određenu količinu narcizma i ekshibicionizma. Poželjno je da imaju što manje seksualnih inhibicija i da fino mirišu.

Što se tiče kurikuluma probi i tehnika koje koristimo, radimo ne samo one stvari koje su važne za pojedinu predstavu, nego i sve što treba da bi izašli ususret potrebama individualnih plesača. To znači da radimo i tehnike klasičnog baleta i improvizacije i Feldenkraisovu metodologiju i jogu i eksperimentalni pokret. Nismo robovi jedne jedine tehnike, niti metode. Često pozivamo goste-predavače. Za neke izvedbe istražujemo pokret ili fizičke vještine koje nisu izravno povezane s plesom. Draži su mi kraći periodi vrlo intenzivnih proba nego dugi mjeseci u kojima se pomičemo mrvicu po mrvicu. Kad uđemo u produkciju određene predstave, obično imamo “tehničke probe” u jutarnjim satima, zatim pauzu, nakon koje slijedi oko šest sati kontinuiranih proba i zajedničkih istraživanja. Budući da moja kompanija surađuje s plesačima koji su free lance umjetnici, i koji s nama putuju po svijetu igrajući u nekoliko različitih izvedbi, godišnji se plan proba i produkcija neprestano mijenja.

Nedavno sam razgovarala s Romeom Castelluccijem koji je izjavio kako se u kazalištu jednostavno ne može izraziti dobrota: kad kod to pokušamo, upadnemo u propagandu. Teatar je za Castelluccija moguć jedino kao vesela ili tužna tragedija. Meni se, naprotiv, čini da vaša predstava dokazuje kako dobrotu jest moguće izraziti kazališnim sredstvima, bez propagandizma ili retorike obraćenja. S kime biste se vi, dakle, složili?

– S vama.