Razgovor s Francom Jurijem

Prije nešto više od mjesec dana Slovenija nam je pred nosom zalupila vrata Europske unije. Opće iznenađenje blokadom pregovora, odnosno takvim neeuropskim ponašanjem naših civiliziranih susjeda, s ove strane rijeke Kupe ubrzo smo zamijenili ljutnjom. Koliko je ta ljutnja opravdana, koji su razlozi blokade, što dobivamo mi, a što oni blokadom pregovora i, napokon, kako izaći iz ove situacije, pitali smo jedinog političara koji je u odboru za vanjsku politiku glasovao protiv blokade hrvatskih pristupnih pregovora – Franca Jurija. Taj zastupnik lijevo orijentirane stranke Zares u slovenskom parlamentu (Državnem zboru) i član parlamentarnog Odbora za vanjsku politiku (OZP) na pitanja poslana mu e-mailom odgovorio je odmah. Složili smo se da su odnosi među državama jako loši i da je za razumijevanja argumenata druge strane prije svega potrebno – čuti ih. 

Ključna je morska granica

Krenimo od početka: prije nekoliko mjeseci ostali smo iznenađeni saznavši da je Slovenija odlučila zaustaviti Hrvatsku na putu u EU. Hrvatska javnost ne razumije argumente slovenske vlade, nikada ih nismo jasno ni čuli.

– Pođimo odmah in medias res; Slovenija očekuje – i izgleda da od toga neće odstupiti – neposredan izlazak na otvoreno more, to je ključno i jedino zaista relevantno pitanje graničnog spora. Takvo je rješenje bilo omogućeno nacrtom kompromisnog sporazuma Drnovšek – Račan i tzv. dimnjakom odnosno koridorom do međunarodnih voda. To je bio kompromis prema kojem je išla i medijacija Williama Perryja. Nakon toga su se stvari počele zapetljavati, i to u Hrvatskoj, zbog unutarnjopolitičkih razloga, a sada zbog unutarnjopolitičkih igara u Sloveniji.

Mislim da je izvorni grijeh predugo trajanje nesporazuma, nepovjerenje i malo osobnih razloga. Na jednoj je strani Slovenija, punopravna članica Europske unije, koja misli da ima, kao takva, pravo očekivati više nego što joj po međunarodnom pravu pripada i želi spor rješiti bilateralno. Na drugoj je strani Hrvatska, koja ne želi odustati od Haškoga suda, dakle od međunarodnog prava, a ujedno Sloveniju ne shvaća kao članicu EU, koja ima formalno pravo blokirati pregovore.

Građani bi bili za pristup Hrvatske EU

Iako ste bili jedini protiv blokade pregovora, možete li nam objasniti – čemu blokada, koji su argumenti slovenske vlade za blokadu?

– Službeno, zbog pristupnih dokumenata koji po mišljenju naše vlade – prejudiciraju granicu. Osobno mislim da je blokada bila kulturna i politička greška. To sam Sloveniji i Borutu Pahoru javno rekao. Dokumenti koji su na obje strane nastajali nakon 25. lipnja 1991. i koji granicu “prejudiciraju” imaju relativnu vrijednost i ne mogu ništa prejudicirati. To nije samo moje mišljenje, tako misle i pojedini pravni stručnjaci. Nedavno je istu ocjenu izrekla i slovenska liberalna zastupnica Mojca Drčar Murko, pa zastupnik u europarlamentu Aurelio Juri, a također su se i drugi slovenski opinion makeri složili s tom ocjenom, primjerice Vlado Miheljak i Jani Sever. Na HRT-u sam vidio da su i neki drugi ugledni Slovenci javno izrekli pozitivno stajalište u tom duhu. No sad nakon iskustva s NATO blokadom, izgleda da referenduma neće biti; a i ako bi se dogodio – vjerojatno bi većina glasovala za pristup Hrvatske EU. Slovenska bi se javnost pokazala treznija i mudrija od političara.

Misli li slovenska javnost da Vlada i Borut Pahor pravilno odlučuju o tim pitanjima?

– U nekom široko gledanom smislu ipak da. Na početku je potpora Pahorovoj odluci bila jako visoka. Premijer je vjerojatno mislio da je to velik unutarnjopolitički doseg koji mu je u tom trenutku, uspostave parlamentarne potpore i surađivanja s opozicijom Janeza Janše, trebao. Međutim stvari su kompliciranije od toga i u javnosti se sve više stvara klima da treba biti pragmatičniji, politički realniji i fleksibilniji. Ipak se Slovenija ne može ponašati kao da je sama – ona je članica raznih integracija i UN-a, EU, NATO-a, OSCE-a i samim tim je suodgovorna za stabilnost i sudjelovanje u ovom dijelu Europe. Upravo o tome svijest raste glede pristupanja Hrvatske i Albanije u NATO. I na kraju, oporba Janeza Janše izigrala je Pahorovu benevolentnost i počela grubo ucjenjivati upravo pri osiguravanju za ratifikaciju novog širenja NATO-a – potrebne dvotrećinske većine.

Desnica profitira u sporu

Hrvatsko iskustvo s govorom mržnje još je svježe, govorim naravno o ratu koji je u našoj zemlji planuo u trenutku kad su se političari za to odlučili. Jesmo li  štogod naučili iz nedavne prošlosti i vidi li slovenska javnost da je raplamsavanje nacionalizma štetno i opasno?

– Kad se Pandorina kutijica nacionalizma otvori, teško ju je zatvoriti. Kad duh pobjegne iz staklenke, teško ga je natrag pospremiti, a to poznajemo iz vremena raspada Jugoslavije. Ipak sam optimist i mislim da je svaki dan sve više trijeznih ljudi koji to shvaćaju, pogotovo mislim na one koji žive u krajevima uz granicu i nikako ne žele nacionalizam i govor mržnje. Nakon što sam javno izrazio svoje neslaganje s blokadom Hrvatske, dobio sam mnogo elektroničkih dopisa potpore, pogotovo iz slovenske Istre i Bele Krajine.

Zašto Slovenija ne pristaje na međunarodnu arbitažu Haškog suda, a s druge strane ucjenjuje da se što prije riješi granično pitanje, pa makar samo privremeno?

– Slovenija smatra da bi po međunarodnom pravu mogla ostati bez izlaza na otvoreno more. No tomu treba dodati da proglašenje ZERP-a od Hrvatske dodatno komplicira situaciju iako nije aktiviran za države članice EU. Zbog toga je kod nas na snazi mišljenje da bi se u rješavanju tih pitanja moralo voditi računa o načelu pravednosti – čitaj: slavni koridor do otvorenog mora. To bi sada bio dimnjak hrvatskog ZERP-a, a ne teritorijalnog mora, što za Sloveniju, članicu EU, ne bi vrijedilo, što znači da ne bi bilo nikakve, ni teoretske mogućnosti da bi Hrvatska ikada i ikako sprečavala plovidbu brodova prema luci Koper odnosno plovidbu slovenskih ribarica, koje uopće nisu sporne. O tome se radi i samo o tome.

Je li nova slovenska vlada s “crvenim svjetlom Hrvatskoj” dobila ili izgubila potporu biračkog tijela?

– Na prvu je loptu vjerojatno dobila. Pitanje je kako će se stvari odvijati. Većinu ljudi više zabrinjava recesija, otkazi, smanjivanje plaća nego dimna nacionalistička zavjesa. Naravno, pod tim uvjetima najviše dobivaju ekstremne nacionalističke opcije. Mješavina socijalnog nezadovoljstva i potraga za vanjskim neprijateljem uvijek je pogubna za stranke koje se nadahnjuju u socijaldemokraciji i liberalizmu. Na kraju tog puta uvijek pobjeđuju izvorni i dosljedni nacionalisti, odnosno krajnja desnica. Pahor ne shvaća da s takvim potezima raste potpora Zmagi Jelinčiću, kojem je to jasno i u tome uživa.

Iznova uzbuna na Balkanu

Slovenska blokada ulaska Hrvatske u NATO-savez samo je dodala ulje na vatru i isprovocirala javnost. Lani u siječnju Hrvatska je morala odustati od ZERP-a upravo zbog pritiska EU, i to prvenstveno Italije i Slovenije, ali tada su nam argumenti bili razumljiviji. Komu ova trenutačna situacija najviše odgovara?

– Zaplet s ratifikacijom NATO-dokumenta bit će riješen u kratku roku, o tome nema dvojbe. Oni koji su zaplet uzrokovali, odnosno Janez Janša i njegova SDS, mogu ucjenjivati i blefirati neko vrijeme, ali neće prejudicirati strateške nacrte vlastitih međunarodnih političkih kumova. Protokol o članstvu Hrvatske i Albanije dobit će potrebnu dvotrećinsku većinu.

Kakvo je stajalište EU o slovenskim potezima?

– EU je prvi put shvatila da je dugački slovensko-hrvatski granični spor ozbiljno pitanje i za Europu. Zato su predložili medijaciju s uglednim osobama. Činjenica da su među njima Badinter, koji granična pitanja bivše Jugoslavije dobro poznaje i Ahtisaari, nobelovac i iskusni medijator koji je rješavao opasne i teške sporove na Balkanu, dovoljno govore o ozbiljnosti s kojom Europa pristupa tom problemu. Sloveniju i Hrvatsku sada gledaju kao dvije balkanske države koje same nisu u stanju postići kompromis i sporazum.

Franco Juri rođen je 1956.  Diplomirao je zemljopis i talijanski jezik i književnost 1987. na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Predavao je u talijanskoj gimnaziji, Srednjoj ekonomskoj školi u Kopru i na Filozofskom fakultetu. Godine 1988. bio je suosnivač Odbora za ljudska prava i skupine Gruppo 88. Bio je zastupnik LDS (Liberalno demokratske stranke) u slovenskom parlamentu od 1990. do 1993, član prve ustavne komisije i na čelu državne radne skupine za pomoć izbjeglicama iz bivše Jugoslavije. Od 1993. do 1997. bio je veleposlanik RS u Španjolskoj i na Kubi, a od 1997. do 2000. državni sekretar u Ministarstvu vanjskih poslova. Od 2000. je free lance novinar, publicist, karikaturist i voditelj televizijskih i radijskih emisija. Od 2008. zastupnik je u slovenskom parlamentu stranke Zares i član vanjskopolitičkog parlamentarnog odbora. Ujedno je i  član Amnesty Internationala.