Razgovor s Frankom Gitauom Njengom

Profesor i psihijatar Medicinskog centra Uperhill u Najrobiju izazvao je pozornost na Kongresu svojim upornim statističkim “bombama” koje su same za sebe govorile više od svih riječi koje bi opisivale teško stanje u afričkoj psihijatriji. Iako se situacija razlikuje od zemlje do zemlje, Frank Gitau Njenga posebno ističe krizu u podsaharskim zemljama, što je bila tema (Briga o mentalnom zdravlju u podsaharskoj Africi: mogućnosti i izazovi) njegova svojevrsnog poziva na pomoć Svjetskoj psihijatrijskog organizaciji.

U izlaganju doktora Njenge, frekventnije riječi od Kenija bile su subsaharska Afrika. Stoga ne čudi da i njegova knjiga nosi naslov Osnove kliničke psihijatrije za podsaharsku Afriku.

Među najvažnijim i najnevjerojatnijim statističkim podacima iz kojih je psihijatar kliničar Frank Gitau Njenga trebao oslikati stanje mentalnog zdravlja u subsaharskoj regiji bili su oni o siromaštvu te afričke regije. U Keniji 42 posto stanovništva živi ispod granice siromaštva, od toga 26,5 posto ima manje od dolara dnevno, u Tanzaniji 51 posto ispod je granice siromaštva odnosno 19,9 posto ispod dolara dnevno, a u Ugandi 35,5 posto.

Sukobi, pandemija AIDS-a, izbjeglice…

Porast mentalnih bolesti zabilježen je u cijelom svijetu. Što smatrate bitnim i različitim u vezi s mentalnim zdravljem u Keniji odnosno podsaharskoj Africi?

– Teške situacije izvor su traumatskih iskustava i zbog toga statistički podaci mogu upućivati na pojavu i porast određenih smetnji. Prostor o kojem govorim – podsaharska regija – u težoj je situaciji i od ostatka svijeta i od ostatka Afrike zbog brojnih tegoba: osim što je kolijevka civilnih tegoba, prostor je koji su potresali oružani sukobi, prostor u kojem vlada pandemija AIDS-a i ponajprije prostor u kojem zbog siromaštva umiru mnogi, posebice djeca.

Koliko siromaštvo utječe na mentalno zdravlje?

– Poznato je da siromaštvo izaziva mentalne bolesti i smetnje ponašanja. Među mnogim problemima koji opterećuju Afriku posebno bih spomenuo izbjeglice. U Africi je 4,5 milijuna izbjeglica, odnosno 23 posto svih izbjeglica u svijetu (u svijetu ih je ukupno 20,000.000). U sjevernoj Americi izbjeglica je 1,000.000, odnosno pet posto!

U Keniji smo proveli istraživanje o učestalosti mentalnih bolesti među prognaničkom populacijom. Kontrolne skupine pokazale su da njihova stradanja umnogome pogoršavaju ionako tešku situaciju. Tako je ispitivanje pokazalo da je u kenijskoj populaciji bolesnih od PTSP-a 4,8 posto, onih s promjenom raspoloženja 18,2 posto, anksioznost trpi 1,7 posto, alkoholizam je prisutan kod 0,4 posto stanovništva, dok statistika među prognanicima pokazuje da njih 43 posto ima PTSP, poremećaj raspoloženja 37,4 posto, anksioznost 23,9 posto i alkoholizam 3,9 posto.

Mnogi od vaših podataka ukazuju na probleme iz područja socijalne psihijatrije!

– Za to ne treba biti posebno vidovit. Dovoljno je pogledati izvještaje svjetske banke o bruto osobnom dohotku po glavi stanovništva i kvaliteti života u nekim zemljama. Kenija (30,000.000 stanovnika) ima 360 dolara po stanovniku godišnje, očekivane godine života su 48, nepismenih je 19 posto, mortalitet kod djece ispod pet godina je 118 promila. Slično je i u drugim zemljama podsaharske Afrike. Uganda s 22,000.000 stanovnika ima 310 dolara po glavi, prosječnu životnu dob 42 godine, mortalitet djece 162 promila, nepismenih 34 posto ili Tanzanija s 29,500.000 stanovnika i dohotkom od 280 dolara, prosječnom životnom dobi od 45 godina, mortalitetom djece 152 promila i 25 posto nepismenih. Istodobno postoje zemlje kao SAD, gdje je dohodak 34.260 dolara po stanovniku, očekivane godine smrti 77. Mortalitet djece je 0,08 na tisuću, nepismenih nema što je isto kao u Velikoj Britaniji (60,000.000 stanovnika) s 24.500 dolara dohotka po stanovniku i 0,06 promila smrtnosti kod djece.

Bez normalne psihijatrijske prakse

Kako biste rangirali ono što nedostaje vašoj struci i vašim pacijentima?

– Spomenuti porast mentalnih bolesti u cijeloj regiji susreće se s mnogim problemima koji su za razvoj mentalnog zdravlja bitni i kao uzroci i kao posljedice, i koje jednostavno treba vidjeti. To je prostor akutnog nedostatka izvora, ljudskih i financijskih. Problemi su rašireni podjednako u urbanim i ruralnim sredinama, a skromne ekipe onih koji bi se trebali brinuti o mentalnom zdravlju ljudi zahtijevaju pomoć i inovacije. Inovacije su potrebne i zdravstvenim djelatnicima i njihovim korisnicima kako bi se barem ublažilo teško stanje.

Što to znači u medicinskoj praksi, posebno kad je u pitanju mentalno zdravlje?

– Subsaharska Afrika ponajprije pati od gubitka normalne psihijatrijske prakse kao i od ograničenih znanstvenih programa. Naime, njih ili nema ili se prekidaju zbog postojećih financijskih ograničenja. Psihijatrijska služba u Ugandi ima 11 psihijatara odnosno jednog psihijatra na 1,872.700, Tanzanija s 29,500.000 stanovnika također ima 11 psihijatara, odnosno jednog na 2,761.800 ljudi, pa u tom kontekstu Kenija s 56 psihijatara ima jednog na “samo” 514.200. Slični su podaci za Nigeriju sa 102,000.000 stanovnika i 100 psihijatara, odnosno jedan psihijatar na 1,002.000, Etiopiju s 58,700.000 i 11 psihijatara odnosno jednim na 5,336.300. Gore je samo u Ruandi koja ima 7,700.000 stanovnika i samo jednog psihijatra!

 Ima li i drukčijih slika?

– U cijeloj Africi je manje-više isto. Teško. Ono s čim se još susrećemo u Africi predrasude su onog dijela svijeta koji voli misliti o sebi kako je bez predrasuda. Neke od tih predrasuda generaliziraju cijele narode pa i kontinent. Franz Fanon kaže: “Prihvaćeno je da su Alžirci rođeni kriminalci. Oni su rođeni lažljivci, rođeni kradljivci i rođeni slabići” ili “Afrikanci vrlo malo upotrebljavaju frontalni režanj. Sve posebnosti afričke psihijatrije mogu se smjestiti u lijenost mozga”!

Što svijet može dati Africi

Što u svjetlu svih teškoća i predrasuda znači dobivanje kongresa u Kairu za Afriku i što Afrika očekuje nakon kongresa?

– Taj kongres je vrlo važan iz dva razloga: jedan je što su se svi afrički psihijatri našli skupa da bi razmijenili iskustva, ideje i činjenice među sobom. Drugo je to što mislimo da će svijet doći u Afriku ne samo s idejom što Afrika može dati svijetu nego što svijet može dati Africi. Treba nam iskustvo. To bi onda bio dvosmjerni put, za razliku od dosadašnjeg komuniciranja svijeta s Afrikom. Postoje stvari koje teku samo u jednom smjeru, ali mi se čini da konačno počinju teći dvosmjerno.

Vrlo je važan i sljedeći afrički kongres koji bi se trebao održati 2007. u Keniji. Očekujemo, a najave potvrđuju, da će to biti veliki međunarodni sastanak Svjetske psihijatrijske organizacije i održat će se upravo u subsaharskoj Africi. To bi bilo prvi put u povijesti da se nešto takvo održava u regiji i sigurno bi umnogome trebalo pridonijeti razvoju struke u tim zemljama. Prvi put regionalni sastanak održan je 1958., sljedeći 1971. u Nigeriji, 1972. u Sudanu, 1973. u Gani, 1974. u Keniji, 1975. u Etiopiji i Obali Slonovače, te 1976. u Zambiji. Nakon toga takvi se skupovi nisu više održavali. Ovim kongresom mijenja se praksa prema Africi, ali i unutar same Afrike tako da su dogovoreni i afrički skupovi profesionalaca mentalnog zdravlja 2006. u Etiopiji, 2007. u Keniji i 2008. u Sudanu.

Čija je to bila ideja?

– Moja. Nadam se da ćete i tamo doći i da ćete mnogo naučiti dolaskom na sastanak 2007. Očekujemo da će to biti simpozij brojnih eminentnih profesionalca, usmjeren na različite aspekte intervencije sa sveučilišta i iz javnih institucija. Državna strategija pokušava integrirati mentalno zdravlje u aktivnosti primarne zdravstvene zaštite i u istočnoj i u južnoj regiji Afrike. To su stvari koje tek trebamo naučiti.