Razgovor s Franom Cetinićem

Kakva je bila politička konstelacija u Francuskoj uoči referenduma?

– Francusko “ne” nije bio krovni događaj evropskog neba, kako se to sada nama čini. Gomilali su se crni oblaci već odavno, desetljećima, pogotovo od pada Berlinskog zida, pogotovo od Maastrichta, kada, po meni, evropsko ujedinjenje kreće opasnim smjerom. Sama odluka da se ide na referendum rezultat je političke pogreške predsjednika Jacquesa Chiraca, kojeg su, na neki način, nagovarali strani lideri vodećih stranaka vladajućeg tzv. širakovskog saveza. To je, inače, pokret na koji Chirac, paradoksalno, ima vrlo malo utjecaja. Na čelu tog širokog širakovskog Saveza za narodni pokret je čovjek koji mu zapravo radi o glavi, desničar Nicolas Sarkozy. Isto tako, Chiraca je na taj potez nagovarala i opozicijska Socijalistička stranka i njihov lider Francois Hollande. Dakle, Chirac je optirao za referendum i time napravio kobnu pogrešku, važnu, prije svega, za vlastitu političku budućnost. Mislim da su time njegove šanse da se ponovo kandidira sada pale u vodu. No, da se vratimo tome po čemu to zapravo nije iznenađenje. Najave da će referendum završiti odbijanjem Ustava bile su jasne svima onima koji su promatrali stvari oko sebe, a ne slijepo slijedili dominantni eurodiskurs koji se u medijima gromoglasno kotrljao već mjesecima. Ipak, ne bih dramatizirao. Mislim da to nije velika kriza, nego da je posrijedi samo jedno otrežnjenje. Kriza je ionako bila duboka, a jezgra te krize proizlazi iz proširenja EU-a koje sam nazvao natoizacijom Staroga kontinenta. Po tom receptu najprije NATO zemlju kandidata blagoslovi prijemom u svoju strukturu, a onda dolazi Europska unija koja kao nekakva poljska kuhinja, kao intendantura koja dijeli obroke iza vojske, dolazi i daje pomoć i financira projekt. To je bila uloga EU-a od Maastrichta naovamo, i to je ono što je postalo kobno za ideju ujedinjene Evrope.

Francuzi oduvijek kritični prema EU

Kako se dogodilo da je upravo Francuska prva rekla “ne” evropskom Ustavu?

– Dakle, zašto Francuska? Francuska je u evropskom geostrateškom političkom prostoru vjerojatno jedina sposobna to reći. Kao što znate, Njemačka nema ustavno pravo da se o međunarodnim ugovorima izjašnjava putem referenduma, a sve zbog povijesnih reminiscencija na njemačke tridesete godine prošlog stoljeća. Vjerujem da bi i u Njemačkoj rezultat bio isti kao i u Francuskoj. Inače, Francuska je i prije pokazivala volju za kritičkim odnosom prema evropskim integracijama. Spomenuo bih dva povijesna primjera. Prvi je iz 1954. godine, kada Nacionalna skupština Francuske sa socijalističkom većinom odbija ideju tzv. evropske zajedničke obrane. Tako ostaje sve do devedesetih godina kada Mitterand zajedno s Kohlom obnavlja ideju evropske zajedničke obrane i stvara Eurokorpus, koji je čak jedanput prodefilirao Elizejskim poljima. Drugi povijesni presedan zbio se 1967. u vrijeme generala de Gaullea, kada Francuska punih sedam mjeseci vodi tzv. politiku prazne stolice u Bruxellesu, uzrok čemu je bio sukob oko financiranja poljoprivredne politike. Po meni evropski Ustav jedna je pomalo luckasta ustavno-pravna ideja. Naime, donosi se ustav za konglomerat država koji je još nedefiniran, koji je bez diplomacije, da ne spomenem onu otrcanu Kisinggerovu da je EU bez telefona. Također, EU sam sebi daje Ustav, dakle bez ustavotvoritelja je – a to bi trebao biti narod koji bi za elaboraciju novog ustava trebao zadužiti bilo konvent, bilo konvenciju, ovisno o tome jesmo li više sankiloti ili američki federalisti. Dakle, konvent ili konvencija u koji bi ustavotvorci bili kooptirani, imenovani ili delegirani. Dakle, ne postoji nikakva ustavotvorna procedura. A da ne govorimo o tome da se u Ustavu više od tisuću puta spominju pojmovi kao što su tržište, banke, financijski tokovi, a tek nekoliko desetaka puta pojmovi iz područja socijalne politike. Spomenuo bih ipak jedan članak Ustava koji vrlo jasno ukazuje kakva bi se to Evropa s ovakvim ustavom htjela graditi. Riječ je o prvom dijelu Ustava, članak 41., koji definira evropski obrambeni i sigurnosni identitet u okviru, izrijekom je rečeno, sjevernoatlantskog vojnog saveza. Druga značajka francuskog “ne” unutrašnjopolitičkog je karaktera. Naime, po zgodnoj igri riječi referendum je postao rafarendum po imenu bivšeg francuskog premijera Jean Pierre Raffarine, koji je pao upravo na ideji ovog referendumu. U francuskoj politici stvari s evropskim referendumima tako stoje već dvadeset godina. Izuzetak su tek Mastrihtski ugovori koji su jedva prošli (51 posto), i to uz veliki uloženi napor Miterranda. Prema tome, francusko “ne” možemo gledati i kao sankcioniranje krajnje nepopularne vlade.

Bulimijsko širenje Evropske unije

Koji je po vama glavni problem današnje Evropske unije?

– Ostavimo referendum i vratimo se proširenju EU-a. Proširenje, koje sam više puta nazvao bulimijskim, stvorilo je institucionalnu krizu o kojoj sam govorio. Čini mi se da je Evropa pod utjecajem gazde iz Washingtona obnovila sanitarni kordon kakav je bio poznat od dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća. Upravo je zbog toga veliko značenje bilo pridodano ulasku baltičkih zemalja u Uniju te ulasku Poljske, kao što je sada iz istog razloga zanimljiv i nastupajući ulazak Rumunjske i Bugarske.

Ali, što je trebalo učiniti? Evropa je trebala nastaviti proces produbljivanja u integraciju. Bilo bi bolje da se pristupilo poslu formiranja zajedničkih tijela, da se energija trošila na donošenju odluka oko financijske i ekonomske politike, što bi čak dovelo do ideje ekonomske vlade. U svakom slučaju, na taj bi se način realno i simbolički poslala poruka svim evropskim zemljama: “Svi ste vi Evropa”. Bilo bi bolje da se održao kongres Evrope na kojem bi sve zemlje automatski bile primljene u EU. Tako ne bi došlo do ovog ponižavajućeg natječaja, prema kojemu se zemlje kandidati, sve u nekakvim kostimima i svečanim haljinama, pokušavaju predstaviti Evropi, zapravo nomenklaturi u Bruxellesu. Mi smo kao narod spali na to da budemo procjenjivani po kriteriju jednoga bivšeg legionara, ako se uopće može biti bivši plaćenik. Umjesto toga, jedini kriterij koji se do sada pokazao relevantnim i koji sada postfaktum možemo raspoznati, jest kriterij kompatibilnosti s američkim geostrateškim interesima. To je ono što nazivam natoizacija kontinenta. Iz tog kriterija poštivanja američke vojne volje logično smo došli do kandidature Turske. Naime, u prosincu 1998. slovima i brojkom tri su minute bile posvećeni kandidaturi Turske. Izložio ju je, predložio i zagovarao Chirac, zajedno s Jospinom, čime smo dobili fenomen granica Evrope. Jer, ne može neki identitet biti prepoznat ako nema svoje jasno iskazane granice.

Tko je u Francuskoj glasao za, a tko je bio protiv? Zanima me, dakle, tko je od tih 53-54 posto glasao za, a tko je protiv. Dobiva se dojam da su se u istoj fronti našli Le Pen skupa s ljevicom.

– Glasači francuskog “ne” čine mixtum compositum, veoma složenu skupinu. Protiv su, doista, bili desničar poput Le Pena, zatim francuski komunisti, kao i Olivier Besancenot, lider Lige revolucionarnih komunista (LCR). Svi su oni bili radikalno za “ne”, koje, dakako, ne stvara zajednički program. To je, također, bilo odbijanje francuskog naroda. To je njegovo pravo, i kad su već odlučili da ga konzultiraju, narod je rekao što misli o tom ustavu. Meni se daleko veća nekoherentnost čini u fronti onih koji su glasali za “da”. Ta će fronta biti ilustrirana naslovnicom jednog ne baš jako uglednog tjednika koji se zove Paris Match. Na naslovnici u istim odjelima, u istim košuljama, u, gotovo, istim kravatama vidimo Nicolasa Sarkozyja, lidera vladajućeg Saveza za narodni pokret i lidera socijalističke opozicije Francoisa Hollandea, koji u jednom euroustavobraniteljskom sevdahu pozivaju francuske birače da dadu glas evropskom Ustavu. Za “ne” su, ponovimo, glasali krajnja desnica Jean-Marie Le Pena, zatim suverenisti, desni i lijevi, kao i široka fronta ljevice od komunista do većine socijalističke stranke na čelu sa svojim prvacima, među kojima je i bivši premijer Laurent Fabius.

Hrvatska nije na dnevnom redu EU-a

U cijeloj toj konstelaciji gdje će biti ili gdje je sad Hrvatska?

– Budimo realni i kažimo da hrvatsko pitanje u EU nije na dnevnom redu. Ono je na dnevnom redu samo za nas ovdje u Hrvatskoj. Ono je isto tako u nas dobrim dijelom prenaglašeno. Čini se kao da je evropsko ujedinjenje u nas, na neki način, zamijenilo ideju komunizma. Uvijek se govori u stilu; mi ćemo negdje ući, mi nećemo ući nigdje te mi jesmo Evropa, pa nismo Evropa. Sve me to podsjeća na utopijsku ideju o ulasku u nekakvo carstvo slobode. Gotovo bih rekao da postoji nekakva vrsta briselskog evanđelja koji će narodima donijeti mir i sreću. Da ste, kojim slučajem, prisustvovali kampanji ustavobranitelja u francuskim medijima, čuli biste takve žestoke stavove, sve u stilu da će u slučaju neizglasavanja Ustava doći do praktički, termonuklearne katastrofe. Odbijanje je toliko bilo dijabolizirano i bez prestanka se ponavljalo da evropski Ustav nema nikakve alternative. Nevjerojatno je do koje je mjere demokracija postala karikatura same sebe, kad više nije u mogućnosti ni iznjedriti protustav. Demokracija se danas, na žalost, unutar same sebe više ništa ne propituje.

Nakon francuskog i nizozemskog “ne”, u nas likuju desni suverenisti i branitelji sira i vrhnja?

– Njima bih poručio da je francusko “ne” upravo šamar takvima, jer Francuska nikada ne bi rekla “ne” s Le Penom na čelu. U tom bi slučaju “ne” imalo podršku tek nekih 15 do 20 posto glasača. Važnost ovog francuskog referenduma upravo je u tome što su za “ne” dvotrećinskim dijelom bili birači lijeve provenijencije, i što je to “ne” bio odgovor na napad na socijalnu državu. Dvije vijesti koje su stigle tijekom službene kampanje, a koje ilustriraju upravo taj divlji kapitalizam, možda su više uradile za opredjeljenje protiv Ustava, nego svi politički govori s desne i lijeve strane zajedno. Prva vijest se odnosila na zatvaranja jednog malog poduzeća u kojem su ljudi s minimalnom plaćom, koja je u Francuskoj blizu 1500 eura, ostali bez posla. Vlasnik im je mirne duše predložio da idu raditi u Rumunjsku gdje je plaća 110 eura. Taj cinizam podsjeća na Dickensa, ali, očito, historija se ponavlja. Druga vijest govori o direktoru najvećeg lanca francuskih robnih kuća, koji je sukladno menadžerskom ugovoru i zaštitnoj klauzuli napustio svoju funkciju s odštetom od nevjerojatnih 38 milijuna eura, što je pariški list Liberation popratio na naslovnici porukom da bi njegovoj blagajnici bilo potrebno ravno 2541 godina da dosegne taj iznos. Došli smo, dakle, do opasnog rastakanja socijalnog koncepta francuske države. Zato kažem da je ova ultradesničarska galama u Hrvatskoj samo dio folklora. Važnije bi bilo da se u nas druga strana pripremila za tu vrstu referendumskog iznenađenja. Jer i mi imamo mnogo dodirnih problema sa socijalom koji su slični francuskima.

Sad smo tu gdje smo. Što bi bila alternativa Evropskoj uniji?

– Moramo si postaviti jedno bitno pitanje. Je li evropsko ujedinjenje proces koji je počeo kongresom te nastavljen i institucionalno postavljen Rimskim ugovorima 1957. i koji je razvijan na normalan način, sve do prošle godine, kad je došlo do tog, ponavljam, bulimijskog proširenja. Također si moramo postaviti pitanje je li taj proces evropskog ujedinjenja bio nešto više od hladnoratovske maskarade da se prikrije stvarna američka hegemonija nad zapadnim dijelom evropskog kontinenta. Zato i govorim o propuštenoj povijesnoj prilici s kraja osamdesetih kad je istočni blok prestao postojati. To je bila iznimna povijesna prilika koja je propuštena, zbog jednog procesa, koju veliki politički mislilac koji je umro prije nekoliko godina u Francuskoj, Cornelius Castoriadis, naziva kretenizacijom političke elite. Naime, da kojim slučajem Chirac nije optirao za referendum, nego za normalnu parlamentarnu proceduru, čak bi više od 90 posto zastupnika glasalo za evropski Ustav. To ukazuje na spomenutu kretenizaciju, kao i na to da imamo ozbiljnu krizu demokratskog legitimiteta.

Instrumentalizacija Poljske

Jeste li i vi osobno upali u taj pomalo pomodni euroskepticizam koji danas definitivno vlada u intelektualnim lijevim krugovima?

– Ne, nipošto. Sam za sebe ne mogu reći da sam neki eurooptimist, jer mi se pitanja optimizma i pesimizma ionako čine sekundarnim. S obzirom na stanje svijeta, proces globalizacije, gledajući sve veću koncentraciju američke vojne moći, jasno je da Evropa ne može dalje bez ujedinjenja. Ali, ujedinjenja kakvog su sanjali i kakvog su priželjkivali njezini najbolji federalisti. Pazite, prema ovom ustavu evropski parlament uopće nema moć predlaganja zakona. Naravno, sam se federalizam ne može razvijati ako se primi Turska, za koju godinu Mongoliju, pa možda još i Paragvaj, sve ovisi o tome što će reći gazda. Evropa također mora jasno reći da u slučaju Turske nije riječ ni o kakvom protuislamskom stavu, jer su i Bosna, kao i velikim dijelom Albanija, također islamske zemlje i nitko ne dovodi u pitanje njihovo mjesto u evropskim integracijama. Riječ je o tom da se moraju imati jasne granice Evrope. Također, blizak sam onima koji zagovaraju Evropu u više brzina, postojanje jedne uže jezgre koje će naglasak razvoja staviti na produbljenje evropskih integracija. Također, tužno je kad se pojedine zemlje instrumentaliziraju za više ciljeve, kao što je to slučaj s Poljskom. Ona, naravno, ima tragičnu povijest, to mi je jasno, ali se iz te tragične povijesti moraju naučiti neke lekcije. Poljska se odmah kad god dobije priliku definira ili kao protunjemačka ili kao proturuska sila, što se u novoj Evropi nikako ne bi smjelo tolerirati. Poljska je, također, predvodila kor američke politike u slučaju rata u Iraka, ona je dan nakon što joj je Evropa dodijelila visoku financijsku pomoć požurila kupiti američke vojne avione, ona je ta koja je činila ovu lakrdiju, kako je ja nazivam, od ukrajinske revolucije, itd. Kad smo već kod tih zemalja, jedna od posljedica francuskog referenduma mogla bi biti i ta da Ukrajina i Gruzija mogu zatvoriti poglavlje o obećanoj evropskoj sreći, jer bi njihov primitak značio otvaranje vrlo osjetljivog strateškog pitanja odnosa s Rusijom i Njemačkom.

Glas protiv dvadesetpetorice

Kako su se mediji i francuski intelektualci odredili prema referendumu?

– Mediji su vodili nepristojnu i nedopustivu kampanju, a uloga nekoliko vodećih francuskih intelektualaca bila je nepodnošljiva. Jednom sam ih prilikom nazvao francuskim intelektualnim snagama za brzu intervenciju. Tu je kad god zatreba grupa na čelu s Bernard-Henryjem Levyjem. Nakon njihove kampanje u kojoj se na krajnji način dijabolizirao svaki onaj koji je bio protiv Ustava, svaki pristojan Francuz morao je sam sebi reći da će, ako nizašto drugo, ako već nema ni jedan argument ni za ni protiv, glasati protiv, jer se jednostavno s ovom gospodom ne može u isti tabor. Tu je bio Andre Glucksmann, proslavljeni autor za kojeg je za atentat u New Yorku kriv, ni manje ni više, nego Dostojevski. To je, uostalom, i naslov jedne njegove knjige. Tu je također bio i naš veliki prijatelj Alain Finkielkraut, koji intelektualno stoji nešto bolje od ove dvojice. Međutim, njegove su političke pozicije na opasnoj granici, posebno kada je u pitanju palestinsko-izraelski sukob. Čak bih rekao da je u tom slučaju i rasistički raspoložen. Tako brani knjigu Oriane Fallaci, a primjerice još od 1982. brani Ariela Sharona i njegovu politiku. Takav je ostao sve do danas. Jedina svijetla točka među intelektualcima bio je Jean Baudrillard, koji je u kontekstu izložbe svojih fotografija rekao pet-šest sjajnih rečenica o referendumu, koje su se pokazale točnim, a nekoliko dana nakon toga bile su potvrđene rezultatima.

Kako ste vi glasali?

– Sa zadovoljstvom sam tri puta rekao “ne”. Jednom u svoje ime, a dva puta u ime dragih prijatelja, profesora francuske književnosti, koji su sad u Kanadi i koji tamo rade na proširenju kvebečke nezavisnosti. Ovlastili su me i ostavili prokuraciju da glasam i u njihovo ime. A osnovni razlog je kod mene, kao i kod njih, bio je taj da se osvetimo dvadesetpetorici šefova vlada ili država EU-a. Ti obični činovnici višeg platnog razreda odlučili su da se iz preambule evropskog Ustava ukloni slavna rečenica iz Periklova nadgrobnog govora “o vladavini demokracije kao vladavini ne malog broja, nego mnoštva”. To je taj demokratski balast koji je posebno smetao ovoj dvadesetpetorici.