Razgovor s Gayatri Chakravorty Spivak

Gayatri Chakravorty Spivak danas se, uz Edwarda Saida i Homi Bhabbu, ubraja u najznačajnije predstavnike takozvanih postkolonijalnih i kulturnih studija. Rođena je u Calcutti 1942. godine u obitelji srednje klase, nakon studija engleskoga u Indiji seli se u SAD gdje brani disertaciju kod Paula de Mana pod nazivom Myself Must I Remake: The Life and Poetry of W. B. Yeats. Trenutačno je profesorica humanističke Zaklade Avalon i direktorica Centra komparativne književnosti i društva na njujorškom sveučilištu Columbia. Sebe samu opisuje kao “paradisciplinarnog, etičkog filozofa”, a od eseja Can the Subaltern Speak? (prvi put objavljen 1985. godine), pa sve do Kritike postkolonijalnog uma Spivak je i na teoretskom, ali i na praktičnom planu razvila sofisticiranu metodologiju za raskrinkavanje suptilnih mehanizama imperijalizma i novog/starog kolonijalizma koja sadrži primjese marksizma, feminizma i, dakako, dekonstrukcije.

Dekonstrukcija i proizvodnja istine

Prvo priznanje na području humanističkih i društvenih znanosti Spivak dobiva prvim engleskim prijevodom Gramatologije Jacquesa Derride (1976.). U jednom od brojnih intervjua Gayatri Spivak ovako opisuje praksu dekonstrukcije: Krenimo od početka, dekonstrukcijski pomak. Dekonstrukcija ne tvrdi da ne postoji subjekt, da ne postoji istina, da ne postoji povijest. Ona jednostavno propituje privilegiranje identiteta, na način da netko vjeruje da posjeduje istinu. Nije riječ o otkrivanju pogreške. Riječ je o neprekinutom i neprestanom proučavanju načina proizvodnje istine. To je razlog zbog kojeg dekonstrukcija ne tvrdi da je logocentrizam patologija, ili da su metafizičke ograde nešto čemu možete pobjeći. Dekonstrukcija je, ako želite formulu, između ostalog, neprestana kritika onog što pojedinac ne može ne željeti. I da – u tom smislu nalazi se na samom početku. Kritike poput onih da je njen uvod u Derridinu O gramatologiji vjerojatno još kompliciraniji od djela samog Derride danas se nastavljaju u kritikama (vidi, na primjer, Terry Eagletonovu kritiku Kritike postkolonijanog uma pod nazivom In the Gaudy Supermarket) koje tvrde da je Spivakin stil potpuno nerazumljiv i previše postmodernistički komprimiran za praćenje (uputno je vidjeti tekst Stevena Shavira o toj temi nedavno objavljen u Zarezu). Jedan od ključnih termina Spivakove rane teorije jest i ostaje pojam preuzet od Gramscija – subaltern, koji na hrvatski aproksimativno možemo prevesti kao “potlačeni”. U početku svog djelovanja Spivakova je bila članica takozvane Subaltern Studies Group koja je s radom započela osamdesetih s namjerom da promisli povijest Indije i ispiše novu. Tradicionalne povijesti su prema Spivakovoj često pod utjecajem marksizma te se stoga s prikazom Indije najčešće počinju u feudalnom razdoblju, zatim prelaze na britanski kolonijalizam i rat za neovisnost kao i oslobođenje. Heroji tih narativa su indijske elite, a Subaltern Studies Group usprotivila se upravo takvim naracijama, dajući ključnu ulogu upravo potlačenim. Gayatri Spivak na kraju odustaje od svog angažmana u Subaltern Studies Grupi, i to prije svega zbog neslaganja s njihovom konceptualizacijom odnosa identiteta i diskursa. Naime, odbacuje tendenciju da se govori o “svijesti potlačenih” ili o “identitetu potlačenih” tvrdeći da takvi termini neizbježno “objektiviraju” potlačene. U nizu eseja, objavljenih i u sklopu knjiga In Other Worlds: Essays in Cultural Politics (1987.), Outside in the Teaching Machine (1993.), kao i The Spivak Reader (1996.), Spivak se usmjeruje na radikalnu dekonstruktivističku kritiku nekih ustaljenih narativa, primjenjujući širok dijapazon feminističkih i marksističkih teorija za iznalaženje novih uvida i kritiku postojećih postkolonijalnih i neokolonijalnih diskursa.

Od niza današnjih aktivnosti, možemo izdvojiti Spivakino uređivanje kompletne edicije Odabranih djela Mahaswete Devi, dvije nove knjige Red Thread and Other Asias (koje su izašle ili izlaze tokom ove godine), kao i njezino pedagoško djelovanje u Indiji i niz predavanja diljem svijeta. Dosad na hrvatskom govornom području, izuzev nekoliko tekstova u sklopu temata pod direkcijom Biljane Romić na 3. programu hrvatskog radija, ništa nije prevedeno od Gayatri Spivak. Njezina knjiga A Critique of Post-Colonial Reason: Toward a History of the Vanishing Present (Harvard University Press, 1999.), u kojoj Spivakova istražuje kako ključna djela europskih filozofa (na primjer, Kant, Hegel) iz svojih diskursa potlačene nisu samo i dalje na neki način tlačili, nego su aktivno onemogućavali da neeuropljani zauzmu pozicije kao potpuni ljudski subjekti, prevedena je u biblioteci Beogradski krug u Srbiji, a Spivakova je ondje održala i predavanje. Nadamo se da će se ovim prilogom stvoriti preduvjeti za bolju recepciju njenog djela.

Neprestano potlačivanje

Zaslužni ste za prvi prijevod knjige Jacquesa Derridae O gramatologiji na engleski jezik. Možete li ukratko reći koji su osnovi aspekti Derridaove filozofije koje ste inkorporirali u vaš rad i vaše trenutačne studije?

– Ne vjerujem u to da se namjerno treba inkorporirati aspekte teorije u praksu. Veoma pažljivo podučavam i učim teoriju prema njezinim vlastitim uvjetima. Njezini aspekti vjerojatno ulaze i u moju praksu. Na drugima je da mi kažu jesam li i kako pod utjecajem dekonstrukcije. Jedina stvar koju mogu reći je da sam od početka zamijetila kako se Derrida obraćao svojim čitateljima i da sam toga možda na neki način svjesna ovih dana, posebno otkako ga nema.

U vašem utjecajnom (ali često krivo shvaćenom) tekstu iz 1985. Can the Subaltern Speak? zaključili ste da potlačeni, zato jer ne postoji “prava” komunikacija (“pravi primatelj” njihove poruke) ne mogu govoriti. Možemo li danas, dvadeset godina nakon prve publikacije vašeg teksta i nakon razvoja postkolonijalnih studija, reći da potlačeni konačno mogu govoriti?

– Potlačeni svijeta su veoma daleko od elitnih akademskih praksi poput kulturnih studija ili postkolonijalnih studija. Pod grubom kapitalističkom globalizacijom ujedno se odvija i neprestano potlačivanje. Država je izgubila odgovornost. Internacionalno civilno društvo operira u hegemonijskim jezicima.

Koja je vaša trenutačna pozicija spram “epistemičkog nasilja”. Dolazi li danas, nakon razvoja postkolonijalnih studija, “epistemičko nasilje” svom kraju ili zbog takozvane globalizacije i novog političkog poretka koji Hardt & Negri nazviju “Imperij” ulazi u drukčiju i novu fazu?

– Mislim da je moj termin “epistemički prekršaj”. Bilo je to prije nekog vremena, ne sjećam se točno. Prekršaj je silovanje, posebna vrsta nasilja, katkad produktivna, no u svakom slučaju dvosmislena. Nisam osoba koja vjeruje da progresivna akcija može povijest dovesti do kraja. Stoga, kao i u slučaju potlačivanja, ne vjerujem da više nema epistemičkog prekršaja. Čak i institucionalno obrazovanje može imati svoj udio u epistemičkom prekršaju. Ja sam pokroviteljica ustrajne kritike.

U spisu Can the Subaltern Speak? Michel Foucault i “epistemički prekršaj” igraju veliku ulogu, a knjiga Outside in the Teaching Machine izravno je povezana s diskurzivnim strategijama (ili poretkom diskursa, kako bi to nazvao Foucault) i akademskom proizvodnjom istine. Slažete li se da je, uz Derridau, Foucault imao vodeći utjecaj na vaše djelo?

– Foucault je za mene bio veoma inspirativan.

Na putu prema hegemoniji

U vašoj studiji Can the Subaltern Speak? tvrdite da svaki pokušaj izvana da se popravi stanje potlačenih na način da im se dodjeljuje kolektivni govor uvijek rezultira dvama problemima. Prvo, logocentričnom pretpostavkom o kulturnoj solidarnosti između heterogenih ljudi i, drugo, ovisnošću o zapadnim intelektualcima da “govore za” potlačene umjesto da im dozvole da “govore za” sebe. Kulturni i postkolonijalni studiji, dakako, pomažu u upisivanju njihove pozicije u društvo, ali ne postoji li potencijalna opasnost da svi mi samo “govorimo za” njih umjesto da im dopustimo da oni sami “govore za” sebe?

– Vjerujem da trebamo izgraditi infrastrukturu zbog koje će potlačeni moći biti na putu prema hegemoniji. To je Gramscijeva formula. Tekst Can the Subaltern Speak? nije bio o spaljivanju udovica nego prije o ženskom samoubojstvu. Ona je govorila, ali nije ju se čulo. Potlačeni nemaju problema s govorom. On/a ne može biti saslušan/a. To sam, poetično i sa strašću, nazvala “potlačeni ne može govoriti”. Što se tiče udovica, problem nije bio u tome da se reformatori nisu bavili subjektivnošću žena, nego da su s jedne strane kriminalizirali tu praksu i s druge strane da su instrumentalizirali mobilnost ženske klase. Tako da u stvarnosti nije bilo “prave” reforme. Opozicija “govoriti za” i “govoriti kao” me se nije previše ticala. Ime odgovornog (to je važno) “govorenja za” je “demokracija”.

Osim Can the Subaltern Speak?, vaši stavovi o esencijalizmu su, kako tvrdite u jednom intervjuu, druga stvar po kojoj ste najpoznatiji. Možete li objasniti vaš koncept i strategiju “esencijalizma” i koja je vaša današnja pozicija?

– “Esencijalizam” nije moja riječ. Bavila sam se njime jer mi se činilo da je postao važan. Čini mi se da on znači vjerovati u to da su historijski dinamične činjenice suprahistorijske esencije. Smatram da se za to ne treba zalagati, ni strateški ni drukčije. Dio tog koraka je neizbježan ako namjeravamo misliti i živjeti. Najbolji način da se on propituje, da mu se opire, jest u širenju našeg kruga znanja i aktivnosti.

Na neki način komplementarne “strateškom esencijalizmu” i njegovom aspektu “igranja uloga” (role-playing) su dihotomije “margine/centar” i “izvan/unutra” koje ste elaborirali u vašoj knjizi Outside in the Teaching Machine (1993). Demonstrirali ste da kroz dekonstrukciju hegemonijske naracije mogu biti razotkrivene, no kako možemo biti sigurni da subverzivni diskursi i strategije (a dekonstrukcija je takva par excellence) neće jednog dana postati dio hegemonijskih naracija?

– Subverzivni diskursi su u konstantnom procesu dominantne aproprijacije. To sam naučila od Raymonda Williamsa (Marxism and Literature). “Postati hegemonijskim” nije nužno loše ako se to događa kroz persuaziju, a ne pod prinudom. To je Gramsci kako ga tumači Ranajit Guha (Dominance Without Hegemony). Naša je zadaća povratiti emergentno iz dominantnog, održati ga opozicijskim prije negoli samo “alternativnim”. Naš je zadatak, osobito kao literarnih kritičara i socijalnih filozofa, studenata kulturne politike, ako hoćete, biti na tragu onoga što Williams zove “pre-emergentno” učeći da slijedimo “strukture osjećaja”.

Povijest mora normirati teoriju

Da se nadovežem na prethodno pitanje, nije li Barthes pokazao da neki “nulti stupanj pisma” nije moguć ili da traje samo kratko vrijeme?

– Jezik je ključ. Gubitak jezika je tragedija koju ne možemo spriječiti ali moramo učiniti sve što je u našoj moći da je zaustavimo. To je nemoguć, ali nužan zadatak.

U predgovoru srpskom prijevodu Kritike postkolonijalnog uma rekli ste da “odnos postkolonijalne teorije prema Balkanu kao metafori predstavlja glavni zadatak našega svijeta”. Možete li pojasniti tu tezu?

– To je stoga jer biti “post-sovjetska” a ujedno “druga Europa” u kontekstu starijih multietničkih imperijalnih formacija proširuje prvi model postkolonijalnosti, zasnovan na oslobođenju od pojedinačne kapitalističko-imperijalističke nacionalne države. Naš stjecaj okolnosti je dovoljno različit danas da se pitanje “što je Europa u globalizaciji” također mora postaviti. Čak i ako je to pitanje odgovoreno, europeičnost kao postkolonijalnost je novi zaokret.

Osim toga, tvrdite da termini “kolonijalizator” i “kolonijalizirani”, ako se definiraju savjesno, mogu biti poprilično elastični. Smatrate li da nakon europskih integracija ovaj dio Europe neće više biti ono što je Maria Todorova nazvala Imaginarnim Balkanom ili će postkolonijalna teorija morati transformirati svoj aparat i inkorporirati Balkan kao specifični oblik kolonijalizacije?

– Smatram da je loša ideja tražiti primjere koji bi ušli u teoriju. Povijest nas mora iznenaditi, “normirati” teoriju. Nije teorija ta koja je normativna. Što se tiče toga što će se dogoditi ako se i kada se Balkan integrira u Europu, ne mogu reći jer nisam prorok. Radim s uvjerenjem da se ništa ne “događa” konačno, da je svaki anonsirani raskid ujedno i ponavljanje. Naravno, ne bi svi trebali raditi na taj način. Moj rad je nužan dodatak.

U predgovoru Kritici postkolonijalnog uma tvrdite da vaša knjiga “predstavlja napredak istraživača od studija kolonijalnog diskursa prema transnacionalnim kulturnim studijima”. Koji bi bio glavni zadatak “transnacionalnih kulturnih studija” i po kojim se aspektima oni razlikuju od kulturnih studija, kolonijalnih i postkolonijalnih studija?

– Transnacionalni kulturni studiji istražuju kulturne politike globalizacije s posebnom pažnjom na igru moći jezika, njihovu gradirajuću privatizaciju i izumiranje.

Na kraju, možete li nam reći koji su vaši trenutačni projekti uz uređivanje odabranih djela Mahaswete Devi?

– Završavanje mojih dviju knjiga Other Asias i Red Thread tako da mogu raditi na mojoj knjizi o Derridi.

Hvala na vremenu koje ste nam posvetili.

– Hvala na vašem interesu za moj rad.