23.9.2004.

Richard Metzger  

Razgovor s Genesisom P-Orridgeom

razgovor

Richard Metzger

Opisujući vas, ljudi se često koriste pojmom kulturalni inženjer. U jednom izvanrednom odjeljku u vašemu djelu Poganska zemlja kaže se: Uvijek nastojte biti vješti poput najučinkovitijih vladinih agencija. Način vašeg života, razmišljanja i ponašanja mora biti jednako dobro promišljen kao što su to različiti postupci vlade. Riječ je o kampanji koja nema nikakve veze s umjetnošću. Jesu li vam glazba i umjetnost, motrene kao propagandni podiji popularne kulture, zapravo puka sredstva za ostvarivanje cilja? Vidite li u više od tri desetljeća svojega rada i povezanosti s različitim pokretima u kojima ste sudjelovali – poput performans-umjetnosti, industrijske glazbe ili rave-kulture – vidite li u svemu tome neku djelomice jasnu putanju?

– Želite li znati što je moj cilj? U osnovi, riječ je o slijedu: umjetnost – glazba – književnost – božansko. Smisao svakog mog projekta jest dolaženje do točke u kojoj će od nanosa svega što sam činio biti moguće sklopiti neku vrstu filozofijskog meta-FIZIČKOG priručnika za 21. stoljeće, koji će biti djelatno uporabljiv i ljudima poslužiti kao nadahnuće. Želim napisati doista dobru zbirku zabavnih i tajanstvenih ideja, koja će nekim ljudima pomoći da se pomire s čudesnom činjenicom vlastita života i iz toga izvuku istinski blagoslov. Život je zapravo jedina stvar o kojoj treba razmišljati. To je jedina svrha. Zašto postojimo? Zašto bitak jest? Postoji li neka svrha i – ako postoji – kako je ostvariti? To je jedini predmet rasprave. To je sve. Kraj priče. Zabava me, sama po sebi, zapravo nikad nije osobito zanimala! Ja sam fanatik, prisilni fanatik. Predanost projektu važnija mi je od svega drugoga. Mislim da je to nekim ljudima teško prihvatiti, a neki u to uopće ne vjeruju. Mislim, također, da se neki ljudi s vremenom jednostavno umore. Sve je to, međutim, posve razumljivo. 

Za mene, kao romantika, traganje za razlozima i dugoročni altruizam, metafizika, jedini su izvori kreativnog užitka i jedine stvari kojima vrijedi težiti; bez toga, ostaju nam samo... stvari. Malo je ljudi uistinu spremno posvetiti vlastiti život nekoj ideji i boriti se protiv država, vlada i globalnih kulturalnih shvaćanja, bez obzira na posljedice. Do samoga kraja. Riječ je dakle, o nastojanju bez ikakve financijske ili egocentrične naknade. Malo je takvih ljudi. Time, dakako, ne želim reći da bi ih moralo biti više...

Nadilaženje ljudskosti

Nakon što su William Burroughs, Allen Ginsberg i Timothy Leary preminuli, vi ste na određeni način postali mudrim starcem kontra-kulture. Čini se da razvijeniji oblik DNK ipak nije proizveo velik broj buntovnih filozofa...

– Da, čini se da je tako. Možda je riječ o svojevrsnoj ravnoteži. Možda mutacija genetskog koda upravo tako djeluje. Volim misliti da će sljedeći izazov biti nadilaženje ljudskosti; kretanje prema pojavi nove vrste i prema vratima nepojmljivoga, bez straha ili očekivanja. To su vrata kroz koja želim proći. Zalažem se za promjenu i pustolovinu, i neću odustati.

Što više promatram svoju okolinu, to mi se više čini da su svi ljudi na ovom planetu tek iskre ili komadići većih bića, što dakako podrazumijeva postojanje VIŠIH BIĆA! Čini mi se da je postojalo dvanaest ili petnaest tih božanstava, tih nad-bića, koja su potom osmislila božansku igru, ili neki drugi plan kojim su prebačeni u pojavnu zbilju. Priča mojega života glasi: raskomadaj, izmijeni, ponovno sastavi i vidi što će se dogoditi. Ako se već tako osjećam i ako sam otkrio da sve uvriježene ideje o zbilji, nezbiljskome i djelovanju Univerzuma nisu točne, te da je Univerzum beskonačno gibak, promjenjiv i nevjerojatan... i, dakako, divan – ako moje sićušno biće uopće može doći do takva poimanja Univerzuma, onda bi nad-biće uzdiglo tu spoznaju na n-tu razinu nad-bića! A tko ne bi htio doznati što bi se dogodilo kada biste, poput nad-bića, vlastite teorije primijenili na materijalnom planu? Uvjeren sam, dakle, da postoji posve izravna veza između svih živih bića na ovome planetu i tih božanskih bića, da iza njih vjerojatno postoje nova božanska bića i, konačno, jedan Vrhovni Stvoritelj.

Zanima li vas situacionizam?

– Ne osobito. Čini mi se da je glavna poruka, to da je sve spektakl – umjetnost je spektakl, život je spektakl, itd., mislim da je to jasno svakome tko je promatrao ono što se dogodilo nakon dadaizma. Riječ je o potvrdi jednog pravca u kulturi koji je neizbježan i spreman da se dogodi. Često se događa da netko pronicljivim pogledom uoči to neizbježno, iskaže ga i time napokon pokrene nešto što je po sebi već posve zrelo. Bila je to izrazito francuska verzija, filozofijska verzija onoga što su drugi ljudi činili gotovo na?onski.

Ono što je cijelu stvar činilo uzbudljivom bila je zamisao prema kojoj umjetnost može biti obična majica, grafit ili neki stav; čak i nekoliko uvredljivih riječi upućenih razmetljivoj službenoj osobi mogla je biti umjetnost ili potaknuti neku vrstu promjene ili gibanja u kulturi. No, raspravu o tome ili pak moguću analizu tih zbivanja osobno smatram dosadnom.

Poljuljati svijet

Imamo primjer Raoula Vanegeima koji se odmetnuo od situacionista. Jednom prilikom im je poručio: Vi ste grupa starih prdonja. Pokušajte nadvladati vlastita razočaranja. Prestanite se uzbuđivati oko različitih činovnika i okrenite se sebi. Ne bi vam škodilo malo užitka i ugađanja vlastitim prohtjevima.

– Možda to ukazuje na promjenu pozornice na kojoj se odigrava neka moguća radikalna kultura, koja je dosad bila zakopana u prostoru ulične kulture. Jedna od stvari koja me privukla Fluxusu i mail-artu i razlog zbog kojeg sam nastavio s radom u bendu Throbbing Gristle bile su naljepnice i reklamni leci koje se do tada smatralo najjeftinijim oblikom grafike, najpriprostijim oblikom izraza – fotokopije, razglednice, majice, naljepnice, grafiti. Bio je to prostor u kojem vas nije sputavalo ono što visoku umjetnost čini visokom. Mogli ste odbaciti uobičajene obveze. Ništa se od vas nije očekivalo. Prošetao bih Hackneyjem i lijepio malene naljepnice na kojima je pisalo: Dovoljan je samo totalni rat. Polijepio bih te naljepnice posvuda i nakon nekog vremena doznao kako desničari misle da je riječ o komunističkoj propagandi, dok je Socijalistička radnička stranka naljepnice pripisivala desničarima; svi drugi bili su jednostavno zbunjeni i nikako nisu mogli shvatiti smisao poruke. Neki su mislili da naljepnice potječu od kršćanskih fundamentalista koji time nastoje upozoriti na približavanje Armagedona. Sve mi je to bilo izrazito zanimljivo jer nije postojala neka jasna naznaka cilja ili namjere. Bio je to zapravo način poticanja nekog zanimljivog događaja i traganje za reakcijama ljudi. Moram reći da sam još  o?aran time što sam uspio provesti svoj naum u djelo i vidjeti kako ljudi tumače pojedine napise ovisno o vlastitim predrasudama ili dotadašnjem osobnom iskustvu. U svakom slučaju, riječ je o jednostavnoj igri. Mislim da se jedina prihvatljiva definicija umjetnosti ili kreativnosti odnosi na to da se nešto banalno ili uvriježeno barem na trenutak ljudima prikaže u drukčijem svjetlu. Za mene je to najbolje objašnjenje koje sam uspio pronaći, i to stoga što ono ostavlja prostora za sve što čovjeku padne na pamet. Jedino što vam treba su alati. Nije bitno gdje ili što – bitno je da to s?uži svrsi.

Da vas na određeni način poljulja.

– Upravo tako. Ljudi postaju vizualno lijeni i više ne primjećuju vlastitu okolinu. Pretpostavimo da izjavim kako su najružnije zgrade koje sam vidio zapravo najljepše. Što se tada zbiva? Uzmimo, primjerice, neku razrušenu tvornicu – ona je doista zadivljujuća i nalikuje kakvu post-apokaliptičnom dvorcu; kroz tisuću godina bit će doista tajanstvena. Nakon kraće vježbe, čovjek može vrlo brzo izmijeniti vlastitu percepciju i čini mi se da sam to oduvijek činio. To znači svako jutro odbaciti postojeće navike, koliko god jednostavne one bile.

Mutacija već popularne platforme

Vratimo se Raoulu Vanegeimu koji zagovara ustrajno samo-udovoljavanje; pretvaranje situacionalističkog sukoba s kulturom u osobni sukob – snažno nastojanje svakog pojedinca da si priskrbi što je moguće više radosti i užitka.

– Ustrajno samougađanje mogu prihvatiti kao jedan od mogućih odgovora na pitanja: kako djelovati, kako živjeti i kako postati kreativan. Jedan od razloga zbog kojih smo se udaljili od performans-umjetnosti bio je razgovor što smo ga u vrijeme najvećeg razmaha prostitucijskog skandala vodili s jednim poznanikom. Taj posve običan čovjek rekao nam je: Sve je to u redu; no kada biste ušli u neki pub na East Endu i objasnili ljudima što radite, mislite li da bi vas razumjeli? Trebali biste pronaći platformu koja je već postala dijelom popularne kulture i onda izvesti neku mutaciju? On to nije rekao tim riječima, ali smisao je bio isti. Taj razgovor potaknuo me na razmišljanje o Throbbing Gristleu. Zašto ne bismo osnovali bend! Bio je to posve drukčiji i već postojeći prostor djelovanja, sa svim popratnim sadržajima – plakatima po ulicama i svakovrsnim grafičkim rješenjima koja su redom opravdana činjenicom da je riječ o najavi koncerta.

Sam format je bitno otvoreniji u smislu načina na koji ga treba promatrati. Kada odlazite u muzej, unaprijed vam je jasno što ćete tamo naći, kako ćete se osjećati i kako ćete reagirati.

– Uz to, već unaprijed znate kako izgleda djelo umjetnika kojeg ćete tamo naći. Iznenađenja su doista prava rijetkost. Gotovo nikad nećete naići na djelo nekog autora za kojeg ne biste mogli pretpostaviti da bi ga on mogao napraviti. Zabrinjava me to što su stvari toliko shematizirane... Riječ je o obrascu – zbog čega god da vas ljudi zapazili, nastavite to raditi, pa nakon dvije godine unesite neku sitnu promjenu, zatim ponovno nastavite s radom, pa unesite sitnu promjenu, i tako u nedogled. Ponekad je dovoljno promijeniti boju!

Tako stvar funkcionira. Warhola prepoznajete kad ga vidite, zato što je riječ o izrazito specifičnom stilu. Mislim da je najveće umjetničko dostignuće protekloga stoljeća upravo zastranjela, kaotična umjetnost, fragmentirano, zbunjujuće i izmješteno djelovanje. Primjećujem da ljudi sve više pozornosti posvećuju ranim sedamdesetim godinama – vremenu hepeninga i sličnih zbivanja. U to vrijeme ulice su bile preplavljene doista ekstremnim zbivanjima. Radili smo stvari koje danas ne bismo mogli učiniti. Uz brojne napade kojima smo bili izloženi, naše je djelovanje ipak poticalo dijalog. Iako su komentari često glasili: To je pomalo ekstremno ili Ne razumijem ili Sve je to pretjerano erotizirano, ipak su, ako ništa drugo, svi bili zbunjeni.

Odbacivanje vlastitih očekivanja

Jesu li se ljudi svojevoljno uključivali u akcije što ih je izvodio Coum Transmissions ili su jednostavno bili izloženi opasnosti da ih nešto pogodi?

– U samom početku moglo se govoriti o nekim elementima uličnog teatra i kazališnog sudjelovanja, pa su ljudi bili uključeni u većoj ili manjoj mjeri. Izvodili smo zvučne i kostimirane napade, ljudi su jurili prema publici, pa smo nerijetko gubili svaki oblik ograničenja. Bila je to u početku hackneyjevska kazališna tradicija, ali je ubrzo došlo do pomaka u smjeru stvaranja arhetipskih likova. Imali smo prostoriju za kostime u kojoj ste mogli naći gotovo sve što ste htjeli. Svaki kostim predstavljao je određeni lik i mislim da je upravo to privuklo ljude koji su sudjelovali u predstavi da se svake subote pojave na istome mjestu.

Jesu li to bili povijesni kostimi?

– Ne; bila je tu Harriet Straightlace, uštogljena Engleskinja u kasnim tridesetima, izrazito uvredljiva, aseksualna, u bogobojaznome smislu pristala žena koja je uvijek nervozna i prilično neurotična. Postojao je, zatim, Alien Brain – čovjek sličan beskućniku čiji je mozak bio sastavljen od dijelova radio-prijamnika i osoba koja je sve oko sebe promatrala kao potpunu nepoznanicu. Bio je tu, dakako, i klaun. Ljudi bi odabrali neki lik i odjenuli pripadajući kostim. Svi kostimi bili su skrojeni tako da ih mo?u nositi različiti ljudi. Od trenutka odijevanja kostima, ljudi bi cijeli vikend ostajali vjerni svojem liku. U kući, izvan kuće, u odnosu prema drugima, u odnosu prema sebi, u trgovinama – što god radili, ljudi su ostajali vjerni liku tijekom tog vremena. S vremenom su naučili reagirati sukladno tome liku u svim mogućim situacijama i pristupali su jedni drugima kao da su taj lik, pa je tako Harriet Straightlace uvijek bila uvrijeđena, ljuta i uznemirena zbog postupaka drugih ljudi, bez obzira na to tko je toga časa preu?eo njezin lik.

Je li bend Throbbing Gristle bio pokušaj da se ljude potakne na odbacivanje vlastitih očekivanja?

– Moram reći da niti jedan sudionik projekta Coum Transmissions nije imao formalnu umjetničku naobrazbu, čime smo pokušali pokazati da se ideji umjetnosti može pristupiti iz posve neprimjerenog smjera. U konačnici, htjeli smo uvjeriti međunarodni umjetnički svijet da je takav pristup posve valjan; da je doista moguće izmijeniti uvriježeni način dolaska do točke pokretanja umjetničke karijere. Samo pokretanje karijere nije moguće mijenjati, ali je itekako moguće izmijeniti način dolaska do te točke, učiniti taj put bitno manje konvencionalnim i time otkloniti predrasude što ih ljudi imaju o različitim ograničenjima – o tome što je prihvatljivo, a što nije, što jest umjetnički sadržaj a što nije, i tako dalje. Sadržaj je doista bio jedna od ključnih sastavnica.

Postavili smo sebi pitanje: Koji je to sljedeći kapitalni prostor što bismo ga mogli napasti? Odgovor je bio – glazba! Odlučili smo pritom ne biti tek još jedan intelektualni umjetnički sastav. Bit ćemo tipičan rock’n’roll bend, ali ćemo se u konstruiranju i poticanju neočekivanih sadržaja služiti spoznajama što smo ih skupili u svijetu umjetnosti, zadržavajući pritom privid izvornosti i uvjerljivosti.

Sviranje u kutiji

Ljudima se sve to gadilo!

– Da, radili smo stvarno svašta.

Možete li navesti neki primjer?

– Cijelu godinu posvetili smo sklapanju vlastite opreme. Zapitali smo se što je to zajedničko svim rock bendovima! Bubnjar u pozadini. Odlučili smo stoga izbaciti bubnjara. Što im je još zajedničko? Svi oni bolje ili lošije vladaju instrumentima. Dobro, rekli smo, onda mi nećemo učiti svirati! Tako smo pristupili glazbi iz najperverznijeg kuta i proturječili svemu što se smatralo primjerenim načinom postizanja bilo koje vrste uspjeha, priznanja, ili makar pozornosti. Nakon pet godina, stvar je uspjela, iako su se tijekom godina dogodile brojne promjene. Evo klasičnog primjera kako je stvar funkcionirala: pozvani smo da odsviramo nešto na promociji studenata arhitekture pri Udruženju arhitekata u Londonu. Nakon poziva, uputio sam se u samu zgradu kako bih smislio nešto posebno za taj prostor i otkrio dvorište okruženo s pet zgrada od kojih su dvije pripadale Udruženju arhitekata, a u njih se ulaz?lo kroz malena vrata u podrumu. Javili smo organizatorima da ne želimo svirati u dvorani ili predvorju, nego upravo u tome malenom dvorištu. Nakon duljeg razmišljanja, palo mi je na pamet da sagradimo malenu kutiju; taj plan nastao je u vrijeme mog djelovanja u skupini Coum Transmissions, ali nikad nije bio izveden. I tako smo sagradili kutiju od metalnih skela, pokrili gornji dio šperpločom i sve omotali nepromočivim platnom, pa se činilo kao da je nešto pohranjeno u dvorištu – kakva hrpa knjiga ili drvet?. Na dan nastupa, postavili smo unutar kocke videokamere namještene tako da tvore puni krug – prije sam, naime, primijetio da u svim dijelovima zgrade Udruženja arhitekata postoje crno-bijeli tv-monitori. Posebni zvučnici bili su poredani oko kutije i usmjereni prema nebu, umjesto da budu okrenuti prema zgradama koje su bile visoke pet ili šest katova. Nakon ulaska, zaključali smo vrata dvorišta tako da ste događanja u kutiji mogli pratiti isključivo preko televizora u zgradi, ali televizori nisu davali ni?akav zvučni signal. Sve što ste mogli vidjeti bile su četiri osobe koje nešto rade u toj sklepanoj i trošnoj konstrukciji. Da biste nešto čuli, morali ste se popeti na krov i pogledati prema dolje, ali onda niste mogli vidjeti što se događa. Došlo je do prave pobune. Ljudi su nas gađali WC-školjkama. Sreća da smo sagradili čvrstu konstrukciju. Nisam mogao ni zamisliti da će ljudi toliko pobjesnjeti zbog nemogućnosti da vas gledaju kako svirate.

Do današnjega dana nisam uspio shvatiti zašto ljudi nešto moraju gledati da bi u tome mogli uživati.

Približavanje apsolutnoj ranjivosti

Glazba Throbbing Gristlea zanimljiva mi je stoga što nije riječ tek o prostoru u kojem djeluju luđaci uključeni u sam projekt, niti o pukom izražavanju vaših osobnih opsesija. Bio je to prostor otvoren za same strojeve. Pokazali ste veliku osjetljivost prema strojevima i pustili ih da, na određeni način, sami djeluju. Niste tek stvarali glazbu, nego ste istodobno  slušali glazbu strojeva.

– Mislim da ste to izvanredno istaknuli. Bila je to pobuna strojeva. Mi smo, na određeni način, deprogramirali strojeve i oslobodili ih izvorne nakane njihovih tvoraca. To je zapravo nešto što me i dalje vrlo zabrinjava kada je riječ o tehnologiji, računalima, softveru ili glazbenoj tehnologiji. Netko je proizveo takvu i takvu opremu kako bi postala ostvarenje određene zamisli. Ona je time u svojoj biti nužno ograničena tvorčevom maštom, žudnjama, njegovim financijskim ili intelektualnim ograničenjima, ili pak ograničenjima kompanije u kojoj taj tvorac radi. Ulazimo, dakle, u tuđi svijet što ga je ograničio netko drugi. Vi zapravo ništa ne kontrolirate. Svaki put kada uključite računalo nemojte se zavaravati, jer uopće nemate kontrolu. Netko je napravio to računalo i to prema određenim ograničenjima i zahtjevima. Zato postajete ovisni o ograničenjima te druge osobe. Bio je to razlog zbog kojeg smo se bavili različitom opremom i njezinim učincima, upuštali se u vlastite eksperimente. Tako smo, primjerice, ostavljali glazbenu opremu uključenom po nekoliko dana, a onda su se počele događati stvari koje nitko nije mogao predvidjeti.

Čuo sam da su se i psi na ulici nekontrolirano okretali.

– Da, svašta se događalo. Ušao bih u kuću, kucao pisma, slagao kolaže i pokušavao dovršiti posao, a instrumenti su i dalje svirali svuda oko mene i mijenjali se. Ponekad bih jednostavno naćulio uho i pomislio: Vau, ovo je doista zadivljujuća buka. Tada bih uključio maleni kazetofon i snimio količinu materijala dovoljnu da me podsjeti na taj specifičan zvuk ili bih čak snimao desetak minuta, pa bismo kasnije svi zajedno radili improvizacije na određeni ton. Ton bi time postao podloga za nešto posve novo što inače ne bi bilo moguće učiniti. Mislim da ljudi to moraju imati na umu. Deprogramirali smo vlastitu opremu koliko god je to bilo moguće kako bismo joj priskrbili vlastiti individualni i kreativni život. Svaka konkretna ideja odvaja se od svojega tvorca čim je netko shvati kao zaseban i samostalan entitet.

   Mislim da se nikad nisam bavio nečime doista zdravim. Možda je to reakcija na pojave poput glazbenih programa VH-1 i MTV, programe koji pos?aju sve linearniji i sve komičniji u smislu u kojem je riječ o obožavanju popularne glazbe, pretvaranju te glazbe u umjetnost i konačnom preseljenju popularne glazbe u specijalizirane muzeje. Mislim da brojni ljudi, uključujući i one zaposlene pri spomenutim programima, smatraju da je došlo vrijeme kada bismo svi trebali biti otvoreni jedni prema drugima i kada bismo trebali reći: Gledajte; i ja ću odbaciti neke suvišne stvari, neke tehnike i neke zastarjele načine poticanja reakcija i traganja za neočekivanim. Došao sam do točke kada vam želim reći istinu o vlastitim osjećajima, iznijeti na vidjelo ono skriveno i ukazati na podlogu ili razloge mojih dosadašnjih postupaka... To je možda i jedini preostali način da se čovjek ogoli. Performans bi uvijek trebao biti svojevrsno približavanje apsolutnoj ranjivosti. Trebao bi biti intiman, a njegov bi autor – bez obzira na moguću namjeru ili svrhu – trebao biti intelektualno ogoljen.

Iznalaženja veze s božanskim

Pretpostavljam da je vaš projekt The Majesty  upravo takvo ogoljavanje?

– Dosad sam već načinio dva ili tri pripovjedna CD-a, i moram reći da ću se takvim stvarima uvijek vraćati. U svakoj prilici nastojim biti glasnik jednog svima nam zajedničkog iskustva, glasnik Jezika koji je stvoren upravo kako bismo mogli razgovarati o svim onim stvarima koje su nam zajedničke. To je doista jedina svrha jezika.

Sve što činim proteklih godina svodi se na pokušaj iznalaženja veze s božanskim, s veličanstvom koje nadilazi nas same, s nečime što nadrasta suvremenu kulturu, što nadrasta čak i cijeli planet, nečime toliko izvanrednim da je to jedino čemu se još možemo radovati. No, umjesto da ga privučemo k sebi i spustimo u vlastitu blizinu, zašto mu ne bismo pohitali ususret? Upravimo svoju pozornost naviše. Kamo odlaze sve ove riječi? Kamo odlaze sva ova bića? Što je nešto što može sačuvati glazbu tijekom pet tisuća godina? Koja je izvorna svrha glazbe? U koju je svrhu najbolje koristiti riječi? U našu obranu mogu samo reći da smo se naučili strpljenju – da vam ono neizbježno uvijek kaže kada je vrijeme da se pojavi. Do tada smo se bavili svime što ste ranije spomenuli – stvaranjem disonance, nesklad? s ustanovljenom zemaljskom kulturom; ali u jednom trenu shvatili smo da nam je zapravo potreban neki oblik metafizičkog iskustva, jedinstva, blaženstva i radosti. Sve to, prema mome dubokom uvjerenju, govori da smo apsolutno i krajnje obični, jer brojni ljudi osjećaju tu istu potrebu! Kada bismo mogli učiniti samo to da takvi zahtjevi budu legitimni, da njihovo iznošenje i rasprava o njima ne izazivaju nelagodu i ismijavanje, učinili bismo mnogo! Shvatili smo da je to naš cilj. Moram reći da mi je s tom spoznajom pao velik teret sa srca. Više se ne bavim kulturom. Bavim se idejom, središnjom idejom i time sam se zapravo oduvijek bavio, dakako u osobnim promišljanjima. Cijelo svoje djelovanje vidim gibanjem u pravcu duhovnog poimanja stvari.?Osjećao sam da tamo ne mogu stići a da se prethodno ne posvetim pitanjima socijalizacije i potrošačke kulture...

To je doista sve što želim – osjećati se sigurnim i voljenim, osjećati da posežemo za nečime što je puno veće od svega onoga što su nam rekli da možemo učiniti. Uopće nije bitno hoćemo li to nešto nazvati Veličanstvom ili imati materijalističko poimanje toga nečega. Čak i ako vjerujete da svi mi samo živimo, umiremo i ništa više – još može postojati neko Veličanstvo koje vrijedi pokušati dosegnuti. Vjerujete li pak da je stvar puno dublja od puke biologije, tim bolje. Tko zna? Ionako je jedini cilj koji vrijedi imati upravo stvaranje najtežeg, najudaljenijeg, najnedostižnijeg i najnevjerojatnijeg cilja.

U svakom slučaju, cilj projekta The Majesty bio je pokušaj povezivanja s nečime što uvelike nadilazi nas same... nečime božanskim. Od trenutka kada smo započeli s projektom, svaki dan barem dva sata provedem u meditaciji. Mislim da ću nakon višegodišnjeg vježba?ja biti sposoban napustiti vlastito tijelo i dosegnuti energetsku razinu koju vidim kao golemu, beskrajnu komoru – izrazito narančastu i žutu – pa je stoga i nazivam svojom Tibetanskom razinom.

Usprkos tomu što zapadnjačka znanstvena, mehanicistička objašnjenja takvih pojava još ne postoje – a možda ih nikad i neće biti – osobno smatram nespornom činjenicom mogućnost da čovjekov um napusti tijelo, susretne druge umove u prostoru svijesti, uspostavi komunikaciju i vrati se, zadržavši pritom sjećanje na komunikacijski proces. To je VRLO VAŽNO znati. Tibetanski redovnici doista izlaze, baš kao što i sam izlazim iz vlastita tijela i, što je još važnije, oni me mogu vidjeti dok to činim, ali ja još nisam dovoljno vješt da bih ?ogao vidjeti njih.

Mogu reći da danas iskreno vjerujem u reinkarnaciju, ali ne mislim da je sve to lako postići, jer je odgovornost koja dolazi kao posljedica bogojavljenja i susljedne mudrosti doista nevjerojatna. Život tada nije nimalo lakši; čovjek tada, na primjer, gubi svaku želju za bogaćenjem... To znači biti dobar i suosjećajan, usprkos čestom osjećaju odmaka ili otuđenosti od ljudskih bića.

Čovjek kao antena

Takav pristup vjerojatno mijenja i odnos između muškog i ženskog elementa.

– Dakako; svakovrsni događaji koje sam prošao tijekom proteklih godina opravdali su moje nastojanje na dokidanju binarnih i dualističkih sustava. Oduvijek sam smatrao da je podjela ljudskih bića na spolove jednostavno beskorisna i u tom smislu nema nikakva značenja. Danas, u vrijeme plastičnih operacija i trans-seksualnosti, kloniranja i svih drugih stvari, te granice – koje zapravo nikad nisu postojale – jednostavno nestaju, a s njima nestajemo i mi sami. U tjelesnome smislu, granice su izbrisane, a spol ?e posve razoren. Osobno smatram da je to velika i pozitivna promjena. Razlog postojanja muškog i ženskog leži, naime, u množenju, ali pritom uopće nije riječ o množenju ljudskih bića, nego o množenju DNK; u tom smislu, DNK je gotovo parazit koji tijela koristi za vlastito umnažanje i održanje pa je, kao zaseban čimbenik, neovisan o čovjeku kao vrsti.

Pitam se kako se osjeća gusjenica zaražena parazitima. Možda paraziti proizvode neku vrstu tvari zbog koje se gusjenica osjeća dobro: ona jednostavno ne shvaća da je nešto upravo proždire. Možda DNK čini to isto čovjeku. Možda zbog toga čovjek stari, a njegov DNK vječno ostaje mlad. Nema milosti. U svakom slučaju, često mislim – ne, često osjećam da sam tek golema nakupina hodajuće tvari koja služi kao ukras informacijama. Prisiljen sam postojati isključivo za dobrobit tih informacija. To nije osobito ugodna pomisao za jedan ipak homocentični um...

– Ono što nas kao bića čini bićima nalazi se u umu, u svijesti. Tijelo nisam ja – to je protežna tvar. Moj um ili, točnije, moja svijest i moje tijelo, gotovo da su dva bića koja se sprijateljuju zato što im to odgovara, ali to ne znači da ta dva bića nužno moraju biti međusobno prijateljski raspoložena, samo zato što se jedno drugome sviđaju – riječ je o pukoj simbiozi. Mislim da se naša vrsta dugo vremena množila kako bi preživjela. Nije se, međutim, množila kako bi stvorila divne civilizacije – taj zadatak preuzela je svijest, a ne sama vrsta. Naša svijest sposobna je održati se čak i odvojena od ovog ili onog tijela, a time se stvari bitno mijenjaju.

Je li riječ o nekoj misiji?

– Mislim da se moj put ne da svesti na jedan način viđenja stvari. Namjera mi je iznaći niz različitih pristupa, razmotriti ih i s vremenom postajati sve iskreniji u načinu na koji pristupam svemu što mi se događa. Moglo bi se reći da sam u tom smislu, svojevrstan istraživački model, antena ili pokusni kunić.

Snaga riječi

Govorite o razlici između čovjeka kao svijesti i čovjeka kao vrste. Smatrate li da postoji neka razina na kojoj riječi ulaze u našu ne-jezičnu svijest? Kakav bi u tom slučaju bio njihov utjecaj na nas? U tom je smislu vrlo zanimljiva pojava kada čovjek stvara osjećaje putem riječi.

– Uvijek se može govoriti o fenomenu hipnoze..., riječi su u spomenutom slučaju poput kanala u našu podsvijest. To priznaju čak i vrhovni svećenici zapadne medicine, iako pritom nisu sigurni zašto se to zbiva; valja usput reći da isto vrijedi gotovo za cijelu medicinu: zna se da nešto djeluje, ali se ne zna zašto; jednostavno se ne želi priznati da je sve na određeni način čarobno. No, vratimo se riječima: uvijek govorim o vlastitom JASTVU, jer jastvo je moja svijest – svijest koja traga i nastoji se razviti, učiti i promijeniti. Brian Gysin davno je napisao pjesmu o permutaciji koju sam pročitao i pomislio kako sve to i nije osobito zanimljivo. Pjesma je glasila otprilike ovako: U početku bijaše riječ / riječ u početku bijaše / bijaše li riječ u početku? Iako sam čitao pjesmu, zapravo je nisam slušao. Kada sam je potom izgovorio naglas, počeo sam slušati. Shvatio sam kako govori o riječi koju je izgubio, a ta riječ je Bog. Svaki put kada bih čitao taj dio Biblije, čitao sam ga s naglaskom na posljednjem pojmu: u početku bijaše riječ, a riječ bijaše BOG. A onda sam jednoga dana naglasak stavio na pojam riječ i pročitao: u početku bijaše RIJEČ, a RIJEČ bijaše bog i odjednom sam shvatio – naravno da RIJEČ bijaše bog, jer riječima stvaramo i opisujemo bogove, riječima opisujemo ideale, zamisli i utopije, izgrađujemo ih, a one postaju stvarima koje stječu vlastitu zakonitost i kontroliraju nas, a onda se sukobljavamo u nastojanju da te nevidljive riječi što smo ih izgradili vratimo pod našu kontrolu i, konačno, podvrgavamo se riječi, molimo joj se i preklinjemo je za naklonost... U međuvremenu smo posve zaboravili na proces izgradnje riječi, pa nas sada okružuju hrpe bogova što smo ih s vremenom izgradili...

Ali tako je teško šutjeti...

– Upravo zbog toga počeo sam drukčije gledati na riječi; pretpostavimo, dakle, postojanje nekog “Boga svih Riječi”, nekog bića, entiteta ili sile sačinjene od svih riječi koje se potencijalno mogu zgoditi na bilo kojem mjestu, u bilo kojem vremenu, u bilo kojem razdoblju i u svim univerzumima; zamišljam ga poput golemog uskovitlanoga galaktičkog oblaka koji se, pod bližim pogledom, raskriva sačinjen od sićušnih čestica, a svaka je čestica sjeme koje može proklijati u kakvu riječ ili zvuk; uskovitlane čestice razlijeću se u svim pravcima, padaju na zemlju i pretvaraju se u jezike. Ti jezici pretvaraju se pak u ljude što govore i pišu, ljude koji su uz to i živi.

Kako se to odražava na jezik?

– Riječ je o svojevrsnom upozorenju: pazite što govorite, jer bi se to moglo i dogoditi. Čak i kada je riječ o posve jednostavnim frazama poput čudesan dan – te jednostavne fraze sadrže nevjerojatno moćne ideje i ako se kojim slučajem vratite korak po korak unazad, pa iz različitih gledišta razmotrite značenje svake pojedine riječi, shvatit ćete kako svaka nova rečenica koju izgovorite nosi začudnu odgovornost, jer svakom riječju na slobodu puštate svakovrsna stvorenja, poput bakterija ili prijateljskih šala, ovisno o temi razgovora. Morate biti izrazito oprezni kada je riječ o stvarima koje oslobađate i razlozima zbog kojih to činite, zato što ritam i ton vašeg izlaganja mijenjaju značenje; pokazao sam to na poznatom primjeru iz Biblije... Riječima sam se vratio, uvidjevši njihovu golemu važnost. Smatram ih gotovo živim bićima s kojima stupam u određeni odnos, nastojim ih poštovati, izvući ih na površinu i vidjeti što te riječi žele saopćiti i učiniti uz moju pomoć...

Instrumenti vlastitih strojeva

Time zapravo postajete instrumentom; to mi zvuči pomalo urotnički...

– U određenom smislu imate pravo. Izvučene na površinu, riječi plutaju oko ljudi, a svaki ih pojedinac čuje na različiti način; time biva uspostavljena najviša razina komunikacije, budući da niti jednoj riječi ne namećem jedinstveni oblik.

Slušajući vaše nastupe s grupom Throbbing Gristle, stekao sam upravo takav osjećaj: Vi ste zapravo instrumenti ili pomagala vlastitih strojeva, a njihove duše izrazile su se preko vas.

– Točno tako. Još je bolje kada koristite isključivo riječi – sve je jednostavnije, čišće: riječi su puštene na slobodu i kreću se vlastitim putem. Možda je ironično raditi s riječima, jer je njihova moć doista golema, ali moram reći da tek nekolicina ljudi pristupa riječima na način na koji ja to upravo činim; istraživanje koje sam poduzeo upravljeno je stoga na korist svih ljudi koji možda nisu svjesni postojećeg stanja, a sve što želim reći jest: zaustavite se na trenutak, usporite i shvatite što se zbiva. Shvatite da je svaki povišeni ton upućen drugom čovjeku zapravo bomba sačinjena od riječi... je li to doista ono što želite? Što mislite kamo odlaze krhotine rasprsnute riječi? Nakon eksplozije, vraćaju se tisuće šrapnela i ranjavaju vas. Vaše cinične primjedbe djeluju poput otrova. Zar ne postoji neki drugi način korištenja riječi ili tišine, rad s riječima koji nikomu ne nanosi štetu? U svakom slučaju, prije nego bilo što kažete, zapitajte se što je to što zapravo želite reći!

Kako to mislite?

– Ljudi rijetko govore ono što misle. No, ako znate što doista želite reći, ako to kažete i podijelite s drugima ili zapišete, tada imate sve što vam je potrebno da to provedete u djelo.

Problem je u tome što je teško doznati što čovjek doista želi; iako je posve jasno da ne možemo imati baš sve, teško je među svim stvarima koje mislite da želite odabrati samo neke od njih...

– Uvjeren sam da svi znamo što doista želimo, a postoje i određeni načini i discipline koje nam mogu pomoći da shvatimo svoje želje. Nakon vježbe i zapisivanja, pogledat ćete u papir i reći: Ne, to uopće nije ono što sam mislio učiniti. Odluke koje donosimo velikim su dijelom posljedica osjećaja koji leže u pozadini naše svijesti ili znanja, a njihov utjecaj na proces odlučivanja nezamislivo je snažan. Riječ je o skrivenim traumama, čudnim obrascima ponašanja, emocionalnim kratkim spojevima, genetičkim i iskustvenim otiscima koji onemogućavaju sabrano i jasno djelovanje; ili nas gone u različite opsesije: čovjek stoga uvijek mora biti svjestan svog drugog života. Imajući to na umu, sve više sa navikavate na korištenje jezika bez ikakvih filtara.

Bojite li se ponekad?

– Jedino čega se bojim jest da neću imati vremena učiniti još više toga ili dovršiti svoje naume. Bit je u idejama i nadahnuću, u strasti i dobroti..., životu koji je prožet dobrotom. Istina je da u mladosti nisam živio dobrotu. Bio sam ispunjen vatrom, strastima, bijesom i frustracijama zbog glupog funkcioniranja svijeta: Jebite se! Hajde, ulovite me ako možete! Takav pristup neko vrijeme doista djeluje; to je razdoblje koje moramo proći, jedna gotovo biološka faza odbacivanja svega onoga što nam se predstavlja kao pravi put. Konačno, stvari postaju sve lakše, a s prestankom borbe povećava se užitak; riječ je o svojevrsnom taoizmu, o prepuštanju matici..., svaka je godina sve bolja i sve uzbudljivija... Uvijek sam smatrao da idem stazom duha, a to je jedna od ironija – nakon spolnih i svakovrsnih nadilaženja što sam ih poduzeo, sada razbijam formule i strukture.

Sve je holografski ustrojeno

Što mislite o ljudima koji danas stvaraju glazbu i nazivaju je tehno-glazbom?

– Nemam o tome nikakvo mišljenje, ali mi je drago da su eksperimenti što smo ih provodili tijekom sedamdesetih ostavili dovoljno traga, nadahnuća i – kao što sam već rekao – dovoljno sirove građe koju ljudi mogu proučavati, iz koje mogu odabrati određeni dio i učiniti ga vlastitim. Mislim da je to uloga svih umjetnika – ne bismo smjeli posjedovati vlastita djela; ona imaju poslužiti kao nadahnuće. To je, međutim, veliki problem na Zapadu.

Moglo bi se reći da sempliranje čini bitnu odrednicu mojega djelovanja. Uvjeren sam, naime, da je sve u osnovi holografski ustrojeno – baš sve. Uzmemo li za primjer riječi John Lennon, u djeliću sekunde u vašoj svijesti javljaju se Beatlesi, beatlemanija, ubojstvo Johna Lennona, serijski ubojice itd.; te misaone sveze protežu se u svim smjerovima; čitav svijet sadržan je u jednom paketu pa riječ John Lennon tako obuhvaća sve. Mogu reći da u tom smislu gotovo religijski vjerujem u ideju o holografskoj kakvoći riječi, zvukova, semplova, matrica ili izraza. Najjednostavnije rečeno, ljudi otpuštaju i primaju goleme količine informacija, a takve pojednostavljene, ogoljene rečenice, nerijetko su mnogo moćnije od bujica riječi. Tako, na primjer, izraz Čudesan dan stvara golemu sliku, a ja se poigravam upravo takvim golemim slikama.

Čini se da nemate neki određeni glazbeni stil...

– Da, to je nerijetko zbunjivalo glazbene izdavače; često su mi govorili: Kada biste napravili deset snimaka poput ove, mogli bismo osvojiti tržište! Mora li baš svaka vaša skladba biti različita? Dakako da mora – svaka priča je različita. Pretpostavka o glazbenom stilu koji odgovara svim mogućim pričama jednostavno je neodrživa, ako ne i glupa. Zvuk nema tek jedan mogući format. Izluđuje me činjenica da su zapadnjački glazbenici stekli slavu i bogatstvo radeći uvijek iznova jednu te istu skladbu. Ljudi, primjerice, kažu: Oh, pa to je Elton John – i to je uvijek Elton John čiji su tekstovi zakopani u njegovu eltonjohnstvu... to ne bi smjelo biti tako. Umjetnik bi trebao odstupiti i pustiti priču da sama govori, a glazbenik bi trebao naglasiti i ilustrirati priču. Ako u njoj i ostanu tragovi autora – dobro. No, svaki bi autor u biti trebao pokušati ispričati priču i riječima posredovati jednu ideju, dok glazbenik tu istu ideju treba unaprijediti i pojačati. S promjenom ideje, mijenja se i rezultat. Zar mi, dakle, svojim prigovorom izdavači žele reći da ti uspješni glazbenici imaju samo jednu ideju? Možda.

U kontekstu djelovanju prema svijetu treba reći da su brojne vaše zamisli postale dio masovne kulture. Smatrate li to znakom homogenizacije vaših ideala ili pak pomakom društva u cjelini prema stanju prosvjećenosti?

– Na žalost, mislim da je riječ o homogenizaciji, i to me prilično rastužilo. Šetajući sa suprugom uz crkvu Svetog Marka u New Yorku, nailazili bismo na mlade ljude u vojničkim odorama, s naušnicama i dredloksima, tetovažama i simbolima, a ona bi mi rekla: Ti si kriv za to! Užasnula me njezina izjava jer to uopće nije bila naša namjera, htjeli smo samo otvoriti novi prostor – potaknuti svakog pojedinca da se probudi, pogleda u sebe i izgradi vlastiti svijet. I to je zapanjujuće jer svi  ljudi koje srećete grade vlastite svjetove, i ništa više nije isto. To je doista divno jer neprestano doživljavate uzbudljiva iznenađenja – svaka osoba koju sretnete reći će vam nešto što ne znate, o knjizi koju niste čitali, o zemlji koju niste posjetili, o glazbi koju niste slušali ili o raz?išljanjima o kojima niste razmišljali. Zamisao ja ta da se treba otvarati sve dok ne posložimo zadivljujući kaleidoskop podražaja, spoznaja i međuodnosa. Sve te stvari pretvorene su u robu i upravo stoga je moje osobno putovanje bilo podređeno neprekidnom otvaranju. Ono se nikad nije svodilo na dokazivanje, nikada to nije bio poziv hej, pogledajte me... doživio sam otkrivenje! Poziv je prije zvučao hej, pogledajte kako se dobro zabavljam... zabavite se i vi! To je problem koji još nisam uspio riješiti, osim u unutarnjem  i osobnom smislu; preostaje mi stoga samo to da se nakon svake osobne preobrazbe i promjene predstavim ljudima kao netko drugi.

Stvaranje nove povezanosti

Čini mi se da ste se u vlastitim nastojanjima tijekom godina polako pomicali od prostora čistog spektakla, kojem pripada projekt COUM Transmissions, prema jasnijem prostoru individualne komunikacije.

– Imate potpuno pravo. To je pomak u pravcu intimnosti i ranjivosti; cijelo vrijeme tragao sam za trenucima u kojima imam osjećaj da razgovaram s jednom osobom i u kojem ta ista osoba ima osjećaj da razgovara sa mnom, za razgovorom između dvoje ljudi; cijelo sam vrijeme izlagao djelić onog što moja duša jest i nastojao poručiti ljudima da i oni mogu krenuti tim putem, da taj aspekt izrazite ranjivosti mnogo toga pojašnjava i pruža nezaboravno iskustvo. Mislim da društvo bez pripovjedača ne može održavati potrebnu razinu psihičke higijene i upravo smo svjedoci jačanja potrebe za pripovjedačima – za onim osobama čija iskustva postaju iskustvima cijelog plemena, bez obzira ne njegovu demografsku sliku. Danas je društvo toliko fragmentirano da se javlja cijelo mnoštvo raspršenih, raznorodnih i međusobno neusklađenih plemena, pa vjerujem da smo dosegnuli onu točku kada svatko od nas mora izraziti vlastite osjećaje kako bismo dobili dojam zajedništva i međusobne povezanosti. Internet je u tom smislu doista ironičan – riječ je o izrazito nejasnom konceptu koji naoko povezuje sve, ali zapravo nema neku vlastitu priču koj? bi ispričao, a time ni vlastitu toplinu.

Kada bih morao iznijeti osobno mišljenje, rekao bih da živite i uživate u svijetu beskonačnih mogućnosti; ne bih htio zadirati u psihoanalitički registar, ali možete li mi reći što vas je potaknulo na životni stil koji leži u korijenu projekta COUM?

– Ne bih vam mogao iznijeti neke – kako ste rekli – psihoanalitičke razloge za to, ali otkad znam za sebe prati me osjećaj silnog strahopoštovanja prema činjenici da sam živ. Divio sam se vlatima trave, ptici u letu ili nekakvoj buci – sve mi se to činilo nevjerojatnim i još je tako – u tom smislu nikad se nisam promijenio. Bio sam očaran tajnom, uzbuđen i, dakako, uplašen pa sam od samih početaka nakanio doznati što se zbiva. Želim doznati tko sam, zašto sam ovdje i postojim li doista? Postoje li druge dimenzije, što se zbiva među ljudima i zašto se ljudi tako glupo ponašaju kad za to nema nikakve potrebe? – to su pitanja koja svi mi nosimo u sebi. To je jednostavno moja narav i ne mogu si pomoći – potpuno sam očaran vlastitim životom i svime što se ?biva.

Često razmišljam o svemiru. Uvjeren sam da ima više od jednog ili da ima čak bezbroj svemira. Zamislim najveću moguću ideju, postavim je u određenu perspektivu i postavim si pitanje: Što bi uopće vrijedilo reći? Što bi vrijedilo činiti na ovome svijetu? I dok razmišljam sve šire i šire, stvari postaju sve intimnije; poput poznatog izrijeka: Kako na nebu, tako i na zemlji; riječ je o zrcaljenju..., simetriji koja me trenutačno izrazito zadivljuje.

  

S engleskoga preveo Višeslav Kirinić. Ovaj je tekst montaža nekoliko intervjua objavljenih na web-stranici www.genesisp-orridge.com