Razgovor s Gob Squadom

Gob Squad su internacionalna grupa umjetnika/ca čiji se rad od 1994. temelji na zajedničkom propitivanju performansa, medija i nove tehnologije. Brojne performanse, instalacije i filmove karakterizira kolizija zabave i užitka sa strogim konceptom beskompromisnih umjetničkih inovacija. Gob Squad producira umjetnička događanja na urbanim mjestima kao što su uredi, kuće, trgovine, željeznički kolodvori ili hoteli. Njihova nastojanja teže istraživanju identiteta i potrebi za fantazijom u osmišljavanju suvremenoga urbanog postojanja. Stalni članovi Gob Squada su Sean Patten, Berit Stumpf, Sarah Thom, Simon Will, Bastian Trost i Johanna Freiburg. U Zagrebu su 2004. gostovali projektom Room Service, a od 4. do 8. travnja tekuće godine Simon Will i Sarah Thom su u prostorima Studentskoga centra u Zagrebu održali radionicu na temu straha. Radionicu je organizirala EkS-scena, dok su u realizaciji sudjelovali Studentski centar – Kultura promjene, British Council i festival TEST!.

Igra, performans, improvizacija

Pojedini/e polaznici/e vaših prijašnjih radionica izjavili/e su da im je to iskustvo uvelike promijenilo poglede na umjetničko stvaranje i život uopće. Zanima me kako radite s ljudima, kako im pristupate, što im nastojite prenijeti?

– Simon Will: Prije svega, potičemo ljude da prihvate kako u svakoj ideji postoji nešto zanimljivo. To ih uistinu otvori i pripremi da se ne boje da će ispasti glupi ili da će zvučati glupo. Mislim da je to važno da bi se stvorilo kreativno ozračje. Posebice kad radite u grupi, da se ne osjećate sputano. Ako nije teško izvedivo zbog vremenskoga ograničenja, nastojimo dopustiti svakoj ideji da ima svoj trenutak.

– Sarah Thom: U vrlo ranoj početnoj fazi radionice potrošimo dosta vremena radeći temeljne vježbe performansa, kao što su razvijanje osjeta zajedništva i grupe kako bi se ljudi navikli da se unutar te zajednice mogu osloniti jedni na druge. Važno je da im jamčimo sigurno okruženje u kojem se osjećaju ugodno unutar sebe samih. Svaki/a od njih mora se osjetiti dovoljno potrebnim/om i dovoljno vrijednim/om kao i svatko tko se našao na radionici. Također podržavamo činjenicu da nitko ne mora biti nevjerojatno iskusan/na izvođač/ica, ne mora uopće biti iskusan/na da bi sudjelovao/la u radionici. Moguće je doći s vrlo uskim znanjem o performansu i izvođenju općenito, a jednako tako mogu sudjelovati i oni/e iskusni/e koji/e u tome segmentu praktično djeluju već neko vrijeme. Za nas i iskusni/e i neiskusni/e polaznici radionice imaju jednaku vrijednost i vjerojatnost sudjelovanja na zanimljiv i vrijedan način. Zato smatram da je što prije nužno stvoriti ugodno okruženje.

U takvu pristupu improvizacija se čini logičan slijed.

– Simon: Mnogo toga što radimo improviziramo, ali zapravo volim druge kazališne vježbe kojima težimo, u kojima uspostavljamo neka pravila. Improvizacija je više kao igra. Dobro je improvizirati sa strukturom igre. Primjerice, polaznicima radionice znamo reći da izađu s kamerom i naprave film u trajanju točno tri minute. Pritom nije dopušteno premotavati traku na početak, jedino je dopušteno zaustavljati snimanje i potom nastaviti. U snimljenom materijalu mora se vidjeti početak, sredina i kraj filma. Izlažemo neku vrstu strukture ideje koja se događa, realizira, i tada se možemo poigrati strukturom. Mogao bih to usporediti s filmom The Five Obstructions Larsa von Triera u kojem postavljanjem serije kriterija podupire radnju. Smatram da je za nas igra bolja riječ od improvizacije jer nekako dopušta otvoreniji pristup. Možda je u Hrvatskoj drukčije, no improvizacija onakva kakvu smo je mi studirali često sugerira dramu i nekakav dramski konflikt između dviju osoba ili dvaju karaktera oko kojega se tada improvizira. Želimo otvoreniju strukturu i da izvođači/ce da budu oni/e sami/e te da se poigravaju setom pravila.

– Sarah: Pravila svojim limitiranjem igre i igranja često jamče fokusiranje polaznika/ca na otkrivanje samih sebe dok ne otkriju pravu misao i pronađu kako nešto izvesti. Pokušavamo im pomoći da spoznaju vrijednosti otkrivanja iskrenosti, dopustiti im potrebu da budu uvjerljivi karakteri, zanimljivi i u svojim ograničenjima.

U izvedbe često uključujete publiku. Što pritom namjeravate: aktivirati, provocirati ili manipulirati gledatelje/ice?

– Simon: Možda zapravo sve to. Publika nam je zanimljiva iz više razloga. Jedan je svakako napraviti kontrast između velike ideje i nečega svakodnevnog. Primjerice, u Super Night Shot kontrast je između ideje herojstva, heroine s Titanica, ideje romantične lokacije, i realnoga života. Sudjelovanje ljudi izvana često rezultira izazovnom kolizijom.

Kontakti s ljudima

Trenutačno nas isto privlači u projektu na kojem radimo, u kojem je riječ o strahu i čudovištima. Zanima nas što drugi osjećaju i zamišljaju u takvim situacijama. Uključivanje publike također može biti i manipulacija, kao i mnogo drugih stvari. Jednako je i s provokacijom. Sve ovisi o osobi kojoj pristupamo i s kojom razgovaramo.

– Sarah: Želimo stupiti u kontakt s njima. Kad govorom tijela komuniciramo s ljudima ili kad ih izravno pitamo ili tražimo da nešto učine, ne ostavljamo ih samo tako. Postoji mnogo različitih načina na koji uspostavljamo kontakt s ljudima. Osjećaju se pozvanima. Odlazeći kući nakon izvedbe, raspravljaju o iskustvu, o povezanosti s time što radimo, o zajedničkom trenutku. Nadam se da o tome iskustvu diskutiraju s prijateljima, a ne da to što zajedno činimo samo prođe mimo njih. Nadam se da im komunikacija ipak znači nešto. Naravno, na neki način želimo utjecati na njihove živote, na njima ostaje da odluče koliko žele sudjelovati u kontaktu i dati od sebe. Zadivljujuće je koliko nam se često ljudi otvore i prilaze bez predrasuda. Kad smo počeli s radom kao Gob Squad, iznenadilo me koliko ljudi će platiti da bi razgovarali, povjerili mi nešto, pridružili mi se u vlastitoj igri i pritom uživali. Dok uživaju u tome što rade, igra za njih postaje više od igre, osjećaju da sudjeluju u nečemu važnom. Igra tada više nije samo moja, nego i njihova. Mogu reći da sam sretna što se to događa, što se povezujemo s ljudima. Nekih osobitih interakcija uvijek ću se sjećati.

Uvijek producirate i prezentirate svoj rad izvan institucija. Zašto je ta odluka važna u vašoj viziji kazališta?

– Sarah: Još na studiju, kad smo tek počinjali raditi, bilo nam je teško raditi unutar obilježenoga izvedbenog prostora. Uvijek smo težili interdisciplinarnom prožimanju glazbe, performansa, vizualnih umjetnosti i plesa. Imali smo na raspolaganju mali studio u kojem je bilo nemoguće raditi takve stvari te smo zapravo iz silne nužde krenuli raditi izvan izvedbenoga prostora. Nakon nekoga vremena shvatili smo da smo se na izvaninstitucionalni rad gotovo obvezali, da nam on daje smisao i općenito pomaže našoj ideji, da smo na tome području dobrodošli. Ponekad smo radili i u prostorima koji nameću svoja pravila, kao što su galerije, stječući iskustvo manipuliranjem njihova položaja i značenja, ali nikad ih nismo u potpunosti posvojili.

Spora politika dogovaranja

Vaši projekti spadaju u domenu kolektivnoga rada. Dakle, riječ je o zajedničkoj razradi koncepta, zajedničkoj režiji, zajedničkom dizajnu materijala i slično. Kako kao kolektiv preživljavate unutar kapitalističkoga sustava? Što vam ulijeva vjeru u kolektiv?

– Simon: Svaki član Gob Squada osjeća se vrlo prirodno u kolektivu. Nismo donijeli jasnu odluku da želimo biti dio kolektiva, ali svatko od nas želi biti u grupi kao što je rock ili pop sastav, neki od nas zapravo i djeluju kao glazbeni sastav. Ta vrsta mentaliteta grupe čini nas sposobnima da se poigramo s nekom idejom. Jednostavno je prirodno biti dijelom sofisticiranoga sustava koji i nakon dvanaest godina zajedničkoga rada funkcionira.

– Sarah: Ponekad je teško tako blisko surađivati jer nam oduzima više vremena nego što bismo ga potrošili da svatko sam radi na vlastitoj ideji. Proces je dugotrajniji, mnogo je diskusija, ponekad i konflikata, ali drukčije ne bismo mogli raditi. Na neki način to jest dio naše politike. Tijekom procesa u kojem svi jednako sudjelujemo, nehijerarhijski, pregovaramo o našem načinu i izboru kroz govor i razgovor, što naravno jest politička opcija.

Koliko konceptualna i istraživanju sklona umjetnost, za koju možemo reći da je ozbiljna, istodobno može biti zabavna? Koliko udjela u vašem radu imaju zabava i užitak?

– Simon: Konceptualna umjetnost može biti zabavna, premda ne smatram da to mora biti. Volim kad holivudski glumci pričaju o filmu koji su upravo snimili i kažu da im je bilo snimanje bilo zabavno. Snimanje filma suprotno je pojmu zabave, ali unatoč tome uvijek kažu da im je bilo zabavno. Sviđa mi se Nietzscheov citat koji govori o tome da dijete doseže ozbiljnost kroz igru. Dječju zaigranost ima netko tko zabavu shvaća ozbiljno. I Gob Squad je na tragu toga. Igramo se, zabavljamo se, ali iza svega leži težak rad. Zabava je svojevrsna replikacija industrije i kapitalizma. Život u dvadesetprvome stoljeću u Europi i Americi usmjeren je zabavi i užitku. Zbog toga mnogi umjetnici ulažu napor da ponište zabavu. Mi se dosta zabavljamo i igramo jer nas zanima popularna forma. Mnogi se zabavljaju, pa ne vidim razloga zašto se mi ne bismo.

– Sarah: Ovo što radimo jest konceptualna umjetnost. Ozbiljnost je relativna, jer mnogi koji osjećaju strast prema svome radu uživaju u tome. A kad se u nečemu uživa i kad vas preplave osjećaji, postaje zabavno.