4.11.2004.

Nataša Govedić  

Razgovor s Gordanom Vilović

U svojoj ste knjizi, ujedno i iznimno vrijednoj doktorskoj disertaciji, analizirali etičke prijepore u Globusu i Nacionalu, zaključivši da je stopa neetičnosti u njima i kvalitativno i kvantitativno slično visoka. Koliko je puta s time u vezi reagiralo Hrvatsko novinarsko društvo te je li bilo ikakvih pravnih ili političkih sankcija za nepotpune, iskrivljene ili naprosto netočne informacije?

– Teško mi je odgovoriti na pitanje o tome koliko je Vijeće časti HND-a imalo posla sa slučajevima koji su uzeti u kvalitativnu analizu istraživanja etičkih prijepora Globusa i Nacionala u 1999.-2000. Vjerojatno je bilo slučajeva koji su se našli na procjeni stupnja etičke prijepornosti, jer su neki primjeri to svakako zaslužili. U tom vremenu bio je enormno velik broj sudskih postupaka koji su bili vođeni protiv nakladnika zbog pretrpljenih duševnih boli, pa se možda i neki od istraživanih slučajeva našao na sudu.

 

Etički prijestupi

Kako uopće definirati, pa samim time i regulirati, etički prijestup novinara?

– Najkraće, etički prijestup novinara bilo bi svako namjerno kršenje profesionalnih standarda u novinarskom pozivu. Etika je zapravo stalno preispitivanje vlastitih postupaka i iskreno nastojanje za odgovornom praksom novinarstva. Postoje kodeksi ponašanja novinara na razini svih novinarskih udruženja, a u razvijenom svijetu većina medijskih kuća ima svoja pravila profesionalnog postupanja koja novinari potpisuju prilikom sklapanja ugovora o radu u nekoj redakciji ili kući. Etički prijestup u takvim kućama može biti sankcioniran ne samo izbacivanjem iz te kuće nego i preporukom da ga se doživotno onemogući u obavljanju novinarskog posla. Slučaj novinara Kellyja iz USA Todaya je upravo tako završio. U Hrvatskoj, EuropaPress Holding ima svoj Kodeks ponašanja novinara, kao i HRT, te nekoliko manjih privatnih medija. Koliko znam, nigdje u nas nije bilo tako rigoroznih kazni, poput spomenutog iz USA Todaya ili New York Timesa, gdje je novinar izmišljao priče.

U kojoj mjeri hrvatskim medijima vlada senzacionalizam, fabriciranje skandala, kao izravna suprotnost i ujedno poništenje novinarske etike? Moj je dojam da “žutilo” ne zahvaća samo političke tjednike, nego i HRT i gotovo sve komercijalne tiskovine. Može li se tom fenomenu ikako (kako?) stati na kraj? Odnosno kakva vrsta aktivizma ima učinka kad je u pitanju obuzdavanje medijskog nasilja?

– U pravu ste kad kažete da u hrvatskim medijima ima senzacionalizma, ishitrenih i neprovjerenih vijesti, poluistina, izmišljanja događaja. No, to je u bitno manjoj mjeri u odnosu na devedesete kad je upravo u nekim tjednicima taj tip pristupa novinarstvu dosegao svoj vrhunac. Uzmete li danas u ruke neki od tjednika s početka i sredine devedesetih, vidjet ćete da su se današnje novine u tom smislu “smirile”. Teško je povjerovati da su te novine imale svoje čitatelje. A jesu. Jako su se dobro prodavale. Danas možemo govoriti o tabloidizaciji hrvatskih medija, kao svjetskom procesu koji je dotakao i Hrvatsku. Tabloidizirane novine slijede recept: informirati i zabaviti (infotainment), boja, što više kraćih i lakših sadržaja. Ne bi to bilo tako drastično da imamo na tržištu ozbiljan newsmagazin ili nekoliko novina koje Britanci nazivaju quality press. I da smo bogatiji pa da možemo redovito kupovati više novina svakodnevno. Teško je povjerovati da ne postoji kritična masa čitatelja zainteresiranih za kvalitetan newsmagazin, ali, eto, dosad se pokazalo da su svi pokušaji nakon Danasa propali. Ne bih sadašnju situaciju nazvala medijskim nasiljem.

 

Tržišne, a ne civilne vrijednosti

Naprosto, novinsko izdavaštvo slijedi potrebe tržišta i ukusa jedne sasvim drukčije čitalačke publike, odgojene upravo na sadržajima u kojima nema pretjerane osjetljivosti za ljudske tragedije, etičnost, pristojnost. Očito, tabloidni sadržaji su dobro “sjeli” na tržištu, i ono što donosi prihod ili profit se ne mijenja tek tako.

Što mislite o HRT-u kao navodno “javnoj” televiziji? Imaju li državljani Hrvatske, kao osobe koje izdvajaju novac za tu javnu televiziju, pravo na smanjenje njegove rapidno rastuće komercijalizacije, kao i pravo na povećanje edukativnih sadržaja?

– Hrvatska državna televizija ili “javna” televizija vjerojatno mora još mnogo raditi da bi to doista postala. U posljednjih desetak godina izraz “javna” je u uporabi uvijek kad se spominje HRT nakon promjene svakog novog zakona o HRT-u. Koliko znam, javna televizija ima ulogu informirati, educirati i, svakako, zabaviti. Čini mi se da je HRT upao u zamku “izazvanosti” komercijalnim televizijama i nastoji se natjecati s njima, uvodeći neke sadržaje koje javnoj televiziji baš i nisu nužni. Usto, ova televizija ima redovitu pretplatu i priličan prihod od oglašivača. Pokušaj natjecanja HRT-a s komercijalnim televizijama nije dobar. Mislim da bi tu Hrvatska televizija mogla imati više štete nego koristi. HRT je u golemoj prednosti pred komercijalnim televizijama, a to se odnosi na obrazovne i znanstveno-popularne sadržaje i potencijale.

Postoji li medijsko tržište u kojem o programu ili o sadržaju medija ne odlučuje prvenstveno kapital, ulagači, dakle medij koji uspijeva opstati kao nezavisan? Je li takav medij osuđen na niske, fanzinovske, tiraže?

– Da, ali koliko dugo mogu trajati novine osuđene na fanzinovske naklade?! Novinsko tržište je neumoljivo. Ako mislite da imate dobre novine, neovisne, sadržajno korektne, napravljene po svim pravilima profesionalnog novinarstva, a ne kupuju se, onda, nažalost, bez potpore nekog dobrotvora one ne mogu opstati.

Nepovjerenje u medije

A hrvatski medijski konzumenti, čini se, sve svoje potrebe zadovoljili su postojećim novinama i tjednicima koji imaju sve – od političkih špekulacija i skandala, do kratkih sadržaja hrvatskih i meksičkih telenovela.

Nedavno sam pročitala izjavu Roberta De Nira, koji tvrdi da su mediji “poput ogromnog dinosaura, koji svojim repom pomete sve čega se dohvati, bilo dobro, bilo loše”. Nije li u takvome stavu sadržan i strah javnosti od medija, nepovjerenje u medije? Kakve su političke posljedice nepovjerenja u medije?

– Nekoliko istraživanja iz 2002. pokazalo je doista da je povjerenje u hrvatske medije prilično nisko. Ne znam kakvi bi podaci bili danas, ali doima se da se hrvatsko novinarstvo još nije oporavilo od teških, devedesetih godina. Vjerujem da je tada bila najniža razina povjerenja u hrvatske medije. Međutim, i svjetski medijski teoretičari, poput lingvista Chomskog ili pak onih koji se bave političkom komunikacijom, ukazuju na drastično smanjenje trenda povjerenja u medije. Street pak govori o “zaglupljivanju”, a Sparks o taktici masovnih medija da laganim sadržajima uključe što širi krug ljudi koji nemaju naviku konzumiranja medijskih proizvoda.

Što mislite o najnovijem hrvatskom Zakonu o medijima? Molila bih vas da istaknete najslabije točke, ali i promjene koje smatrate korektnima?

– Ovaj Zakon o medijima usvojen 30. travnja 2004. bolji je od prethodnog, premda je najviše rasprava bilo oko zaštite izvora informacija i zahtjeva da novinar mora otkriti svoj izvor u slučaju da državno tužiteljstvo to zatraži od njega. U konačnom tekstu pronađena je blaža, kompromisna varijanta kojom se i dalje zahtijeva otkrivanje izvora u nekoliko slučajeva. Poznato je da je izvor jedna od svetinja za novinara. Nijedan novinar koji drži do vlastita kredibiliteta nikad neće otkriti svoj izvor. Pa makar morao i u zatvor zbog toga. Niz je takvih slučajeva zabilježeno u Americi i u Europi.

Dobra stvar novog Zakona o medijima jest reguliranje transparentnosti vlasničke strukture, reguliranje prenošenja informacija iz drugih medija i obveze nakladnika u vezi s obznanjivanjem svih relevantnih podataka novinama, uključujući podatak o prosječnoj nakladi.

 

Medijski monopoli Europe

Možete li usporediti situaciju medijskog monopolizma u Hrvatskoj sa situacijama u ostalim europskim zemljama?

– Odavna je pitanje medijskog monopola udarna tema u Hrvatskoj. Nekoliko mjeseci, sredinom ove godine, vođene su široke rasprave o tome u povodu kupnje Slobodne Dalmacije. Hrvatska se ni po čemu ne izdvaja iz trenda stvaranja medijskih monopola u nama susjednim zemljama. Ni razvijene zemlje (stare) Europe ne mogu se pohvaliti da su uspjele izmaknuti medijskim monopolima. Primjerice, Berlusconijevo medijsko carstvo bilo je u nekoliko navrata predmet oštre rasprave na Vijeću Europe, upravo zbog pogubnog učinka vlasništva na neovisnost i pluralizam medija. Ono što je karakteristično za Hrvatsku jest činjenica da je, barem dosad, bilo nemoguće doći do podataka o strukturi vlasništva, zbiljskom vlasniku i nakladama. U istraživanju o utjecaju vlasništva na neovisnost i pluralizam medija u regiji u kojem je sudjelovala i Hrvatska, a završenom u veljači ove godine, utvrđeno je, prema riječima urednica studije Brankice Petković i Sandre Bašić Hrvatin, da je zajednička osobina država članica Europske unije i 18 zemalja koje su sudjelovale u istraživanju “bliski međuodnos medijskog, političkog i ekonomskog kapitala (katkad u rukama jedne osobe)”. Svakako je to loša opća ocjena.

Kakvu proceduru reagiranja smatrate najdjelotvornijom strategijom osporavanja kada je neka osoba ili grupa osoba krivo optužena u visokokomercijalnom mediju?

– Svakako je loše kad se neka osoba, grupa ili institucija nađu izvrgnuti nekoj neistini ili poluprovjerenoj informaciji u listu koji može pročitati i do stotinu tisuća ljudi.

 

Inzistiranje na ispravku

Ako se što može spasiti nakon toga, onda sam za ispriku ili ispravak koji bi trebao biti objavljen u sljedećem broju novina. Pitanje je hoće li se to pročitati, ali tu instancu lijeka treba koristiti. Međutim, postoji i shvaćanje demantija koje je također prijeporno, jer će mnogi reći da upravo demantijem potvrđujete da svakako “tu ima nečega”. A, s druge strane, ako propustite reagirati, onda zauvijek ostaje ponegdje upamćena ta neistina. U slučaju da se ne objavi ispravak netočnih informacija, oštećena se osoba ima pravo obratiti općinskom sudu tužbom protiv glavnog urednika. Sljedeće, važno je obratiti se i Vijeću časti Hrvatskog novinarskog društva i ukazati na pogrešku koja je učinjena, a nanijela je priličnu štetu ugledu određene osobe. Novi Zakon o medijima je jasan u proceduri ispravka, pa neke novine koje su ranijih godina prešutno prelazile preko molbe za ispravkom ili objavljivanjem odluke Vijeća časti, to danas redovito čine. I to je nešto.

Na koji je način i etički, i politički i pravno moguće formulirati zaštitu privatnih informacija, tako da se spriječe slučajevi kao što je distribucija privatnih video-zapisa privatnih aktivnosti jedne glazbene pop zvijezde?

– Zakon o medijima je tu vrlo jasan, ali i Etički kodeks Hrvatskog novinarskog društva: mediji su dužni poštovati privatnost građana! Vjerojatno se vaše pitanje odnosi na slučaj objavljivanja privatnih video-zapisa estradne zvijezde, koji ovih dana ima svoj epilog na sudu. Moje razmišljanje je vrlo jednostavno. Svaka osoba, neovisno je li riječ o sasvim privatnoj ili je ona javna, zaslužuje potpuno pravo na zaštitu svoje intime. Pa tako i Severina. Doduše, ona je “živjela” u sasvim drukčijem odnosu s medijima, mediji su joj pomogli da postane to što jest, pa su sigurno zagrizli i kad je u pitanju bilo nešto što joj je donijelo prilično neugodnosti. U konkretnom slučaju, kad sam vidjela fotografije koje su objavljene u jednim dnevnim novinama, a prenesene su s web portala, ocijenila sam ih krajnje neetičnima, jer je vidljivo da nije riječ ni o kakvoj javnoj stvari. I čini mi se da tu nema ništa sporno. Sada kad je to na sudu i kad je riječ o tužbi, ne samo o povredi privatnosti nego i o autorskim pravima, ne znam što bih rekla. Po meni, riječ je ili o privatnosti ili o povredi autorskih prava.

Gubi li novinar integritet kada tekstove objavljuje u kompromitiranom glasilu? Koliko kontekst determinira i značenje samoga teksta?

– Hrvatska je mala zemlja i kad se novinar nađe na ulici nije baš jednostavno birati medije, osim ako se odluči otići iz novinarstva i krenuti raditi, primjerice, u odnose s javnošću, gdje je bolje plaćen. Sigurno, oni koji protiv svoje volje odluče raditi u medijima čije stavove i orijentaciju ne dijele, nisu najsretniji. Novinari koji ostaju u redakcijama, unatoč tome što bi radije bili izvan te sredine, nastoje pokazati svoj novinarski profesionalizam bilo kako, pa čak i pod cijenu da se ne potpišu pod svoj tekst u slučaju kad smatraju da im je tekst promijenjen ili da je oprema teksta neprihvatljiva. Mislim da takvi novinari ne gube vjerodostojnost i da će ih čitatelji uvijek prepoznati kao autore kojima se može vjerovati. Na drugoj strani su oni novinari koji bespogovorno pristaju pisati komentare uglavnom prema natuknicama urednika, a te stavove ne dijele. To za mene znači kompromitiranje. Njihov status je zbilja težak, a o uvjerljivost da ne govorimo.

 

Prema etičnim medijima

Zašto se u domaćim medijima tolerira, dapače i honorira, kolumnistički status autora koji su izraziti politički konvertiti i k tome etički nedosljedne osobe?

– Zapravo ne znam kako bih odgovorila na to pitanje. To je kao i u životu. Sve je stvar odabira. Redakcija sama odlučuje kome će dati kolumnu, a kolumnu nije lagano pisati, i samo oni novinari koji dva ili tri puta tjedno pišu kolumne znaju kakav je to napor. Biti uvijek svjež, neponovljiv, aktualan, originalan, pametan, jasan… nemoguća misija. Ovi ljudi koje imate na umu se vjerojatno nisu umorili pa i dalje pišu kolumne, a očito su čitani pa im je to najjača kolumnistička legitimacija.

Postoje li građanske inicijative u kojima vidite mogućnosti dekontaminacije medijskog okoliša?

– Postoji nekoliko. Vijeće za medije Hrvatskog Helsinškog odbora iniciralo je nekoliko rasprava i jednu međunarodnu konferenciju na kojoj je raspravljano i o mogućnostima, kako vi kažete, “dekontaminacije medijskog okoliša”. Zbog potreba da se uspostavi mehanizam kontrole i unaprjeđenja dobrih novinarskih običaja i izoštri osjećaj novinara za namjere da budu profesionalniji i etičniji u svom poslu, raspravljano je o ustanovljavanju medijskog vijeća po uzoru na njemački model vijeća za tisak, ili švedski model ombudsmana. Problem je što predstavnici novinskih izdavača očito nisu pokazali ozbiljnu zainteresiranost za takvo ustanovljavanje samostalnog tijela koje bi zasigurno unijelo više reda od ovoga što danas imamo.

Koga biste mogli navesti kao paradigmu ili uzor etičnosti novinarske profesije, u nas ili u svijetu?

– Ne bih se usudila upustiti u isticanje bilo koga, jer nema novinara koji barem jednom nije pogriješio. Novinarstvo je posebno zvanje u kojem se pogreške ne mogu skriti ili zatajiti. Sve se vidi odmah. Za mene su uzori etičnosti svi oni novinari koji razmišljaju o potrebi da se bude etičan, jednako kao i oni koji su izgradili okvire vlastitih etičkih normi.