Razgovor s Hillary Raphael

Na poleđini vaše knjige piše da su na vas utjecali klasična japanska književnost prvoga tisućljeća, kult AUM Shinrikyo i ezoterični budistički tekstovi. Recite nam nešto o tome.

– Najpoznatije djelo klasične japanske književnosti prvoga tisućljeća jest Pripovijest o Genjiju. To je epizodna, veoma dugačka knjiga koju je 1000. godine napisala Murasaki Shikibu. Glavni je lik dičan kraljević, Genji, nevjerojatno zgodan playboy koji živi na klasičnom japanskom dvoru imajući lude afere s dvorskim ženama, među njima i svojom maćehom te s mnoštvom mladića. To se na neki način smatra prvim japanskim romanom u kojemu ima psihologije.

Kult AUM Shinrikyo postao je slavan kada je, sredinom devedesetih, pustio plin sarin u podzemnoj željeznici. To je bio važan kult jer su njihove ideologije bile tako besmislene da mi je bilo teško povjerovati da imaju ikakvih neironičnih članova. Također stoga što je njihov vođa, Shoko Asahara, bio tako odbojan, odvratan i nekarizmatičan čovjek, bilo mi je teško povjerovati da bi ga itko slijedio. Kada sam se, 1996., prvi put preselila u Japan, kao sastavni dio moje stipendije, fakultet mi je dao stan za koji se pokazalo da je u tom elegantnom susjedstvu, a jedna od lokalnih postaja podzemne željeznice bila je jedna od onih koje je napao AUM Shinrikyo. Moji su ih susjedi prezirali i držali su uokolo one cool postere s potjernicom. To mi se jako dopalo.

Perverzija nadomješta konzumerizam

To je i vrlo seksi knjiga. Je li njezina namjera uspaliti ljude?

– Zanimljivo je što spominjete uspaljivanje ljudi, jer smatram da je seks u knjizi vrlo neerotičan. Mene ne bi mogao uspaliti, no njegova je svrha istraživanje tijela i pokušaj da se unese element tjelesnoga u nešto tako suho kao što je pisana riječ i knjiga. Također, pokušala sam oponašati japansku mangu, na čijim stranicama ima nevjerojatno zornih, nasilnih, sadomazohističkih i jezivih spolnih činova. No tip koji je čita u podzemnoj, čita je s takvim odmakom da mu se ne diže, on ne masturbira jer je to takva zabava i spektakl. Mislim da toga na Zapadu baš i nema, no u Japanu postoji taj smisao za erotično i groteskno koji su savršeno prihvatljiva svakodnevna zabava koja se ne doživljava erotičnom ili perverznom.

Znači, za vas je perverzija OK?

– Oh, svakako. Ja je promičem. Filozofija je knjige properverzna i sadržava zamisao o perverziji koja nadomješta konzumerizam kao popularni fetiš.

Je li knjiga uopće autobiografska?

– Autobiografska je u tom smislu što sam kao tinejdžerica doživjela iskustvo rada kao hostesa u vrlo otmjenom hostess baru.

Što je to?

– To je mjesto na koje zalaze muškarci kako bi razgovarali sa ženama, no nema seksa ili svlačenja. Skupo plaćaju kako bi popili piće i samo razgovarali. Budući da tečno govorim japanski, kada sam bila mlada imala sam prigodu tri mjeseca raditi u jednom doista elitnom baru. U određenoj mjeri, mislim da sam osjećala nostalgiju za ta tri mjeseca, no bila sam redovita studentica. Zavidjela sam onim egoističnim, narcisoidnim i nihilističnim djevojkama koje su došle u Japan s jedinim ciljem da postanu hostese. Tada su imale na raspolaganju sve vrijeme na svijetu da izgrade takve karijere. U godinama koje sam provela pišući roman, književničko vraćanje u dane kada sam radila kao hostesa bio je pravi odmor od stvarnosti.

Kultura hostesa

Čime ste se bavili prije pisanja ovog romana?

– Obično me optužuju da sam patološka lažljivica kada opisujem svoju prošlost, no istina je da sam profesionalno bila: model, plesačica, hostesa, novinarka, šankerica, diplomatkinja, konobarica, plesna kritičarka, osobna pomoćnica direktora, putnica, skaut za modne trendove, uzdržavana žena i urednica. Rođena sam u New Yorku, no dugo sam živjela u Tokiju, Phnom Penhu, Rimu i Mexico Cityju i proputovala sam cijeli svijet, od Sahare do Himalaja, od pustinje Negev do Alpa – je li vam sada jasno?

Jest. Tokio je zanimljiv... smatrate li da su se najzlonamjerniji elementi japanske psihe uvukli u fikciju preko sklonosti Mari Akasake i Hitomi Kanehare, ili su ondje oduvijek?

– Pomalo mi je neugodno, no nisam nikada čula za spisateljice koje ste spomenuli, no velik sam obožavatelj Ami Sakurai, čiji roman Nevini svijet prekopava po najmračnijim elementima japanske psihe. No, rekla bih da je to stajalište tipično japansko. Počevši od kraljevića Genjija – koji je, među ostalima, ševio svoju maćehu i mlade paževe – i tako redom sve do Mishiminih perverznih junaka, japanski je roman uvijek bio, i uvijek će biti, dao Bog, temeljen na izopačenosti ljudskoga duha.

Vaša knjiga, Volim Gospoda Buddhu, bavi se različitim aspektima kulture hostesa, a posljednje djelo Ryua Murakamija prevedeno na engleski također se događa u tokijskim lingerie barovima. Vaša se knjiga temelji na iskustvu, no zašto, prema vašem mišljenju, to postaje popularnim mjestom radnje?

– Lingerie i hostess barovi oduvijek su bili prihvaćeni kao dio japanske kulture, no smatram kako je njihovo aktualno utjelovljenje standardiziranije i više nalik na biznis nego što je to bilo u prošlosti – mogli biste reći da se industrija standardizirala – i stoga se otkrivaju na nov način čak i za Japance.

Japanci odlaze u hostess barove jer žele uslugu koja se tamo nudi. Stranci u njih odlaze jer se ne mogu odlučiti za posjet prostitutki a željni su malo nerizične, lako dostupne prostitucije. Zbunjeni su. Otmjena hostesa ne troši svoje vrijeme na strance osim ako nisu doista nešto posebno.

Molotovljev koktel obuzdane žudnje

OK, ali jeste li budistica? Smatrate li da nedostatak organizirane vjere u Japanu pridonosi boljemu društvu od, primjerice, onoga u Sjedinjenim Državama, koje je mnogo bučnije?

– To je teško pitanje. Ja meditiram, prihvaćam zamisao o karmi i reinkarnaciji, a odbacujem svako samozavaravanje. No opirem se olakom etiketiranju poput toga da je netko budist. U svakom slučaju, u Japanu postoji organizirana religija: konzumerizam.

Dobro rečeno. Vaša knjiga u svojoj srži sadržava snažnu seksualnost – kako biste prokomentirali trenutačnu ulogu spola i seksualnosti u Japanu? Pritom mislim na nedavne probleme u Tokiju, na dodirivanje i mobitele s kamerama u vlakovima. Što mislite, koji su korijeni toga, s obzirom na to da se čini kako drugi glavni gradovi ne pate od tog problema u tolikoj mjeri?

– Da, slažem se da je Tokio svakako više hentai (porno) od, recimo, Mexico Cityja ili Rima. Pripisujem to sveprisutnosti školskih odora, ponižavajućoj društvenoj etiketi i gustoj naseljenosti koja svakoga dovodi u bliski kontakt upravo s onima koje ne može posjedovati. Dodajte tome i ekstremnu dobnu stratifikaciju te konzumerizam, i dobit ćete Molotovljev koktel obuzdane žudnje.

To je zanimljivo stajalište o hentaiju kao nedoličnom seksualnom kontaktu, a posebice o dodirivanju; čini se da je to sastavni dio toga žanra, zar ne? Mislim da su neki zapleti o incestu između majke i sina u nekima od tih stripova u skladu s percepcijom časopisa Popbitch u Velikoj Britaniji, da su takve aktivnosti u Japanu pravilo, poput urbanoga mita o majkama koje drkaju svojim sinovima kako bi ih oslobodile stresa tijekom njihovih ispitnih rokova!

– Je li seksualna igra majke i sina doista urbani mit? Moja mi je prijateljica, američka djevojka kojoj se doista može vjerovati, ispričala da je prekinula zaruke s jednim Japancem jer joj je on otvoreno rekao kako od trinaeste godine spava sa svojom majkom i ne očekuje da će s time prestati nakon vjenčanja.

Zaboga! Ipak, kad smo već kod toga, zašto, prema vašem mišljenju, hentai stripovi, pa čak i neki komercijalni manga filmovi, obiluju nedoličnim seksualnim kontaktom?

– Mislim da “nedoličnost” čini samo srce cjelokupnog japanskoga humora-erotike-zabave, prvenstveno stoga što su japanske mainstreamovske kulturne vrijednosti potpuno ovisne o “onome što je dolično”, poput etikete, onoga što se pristoji u određenom trenutku, i korektnosti. Ako stranac koji razumije japanski jezik pogleda neki japanski strip, često će sve to smatrati strašno nesmiješnim, jer velik dio “smiješnoga” jednostavno degradira običaje koji čak i ne postoje u ostatku svijeta.

Inhibirani stidom, a ne krivnjom

U jednom je intervjuu Bruce Benderson izjavio da je “Ruth Benedict bila prva koja je rekla da su Japanci inhibirani stidom, a ne krivnjom, što je Zapadnjacima, sputanima krivnjom teško shvatiti... sva su seksualna ograničenja u Japanu izvanjska, vezana za to da vas netko vidi. Stoga, kada ste sami, događa se pravi vatromet”.

– U osnovi se slažem s tim, premda je ta teza o “društvu krivnje nasuprot društvu stida” pomalo postala klišejem o Japanu, a svi znamo da su klišeji štetni za stvarnost. Niti bih za Japance u spavaćoj sobi baš uporabila riječ “vatromet”. Etos vrhunskoga japanskog ljubavnika radije bih opisala kao “brižan, predan, neizravan i svetaktilan”.

Zašto ste napisali ovu knjigu? Vidite li sebe sada kao književnicu?

– Volim Gospoda Budddhu napisala sam jer me je jedan prorok potražio u tokijskome hostess baru i rekao mi da je to moja dužnost. Moji glavni utjecaji – barem oni kojih sam svjesna – jesu: Pripovijest o Genjiju, Zapisci pod uzglavljem Sei Shonagon, Dijamantna Sutra, Majanske knjige, te filmovi koji se prikazuju na televiziji u ljubavnim hotelima. Pišem još otkako sam postala pismena – vjerojatno u sedmoj godini – a prvi mi je rad objavljen i honoriran kada mi je bilo osam godina. Prije nego što je objavljen roman Volim Gospoda Buddhu, napisala sam knjigu o japanskome buto plesu.

Na koji način Volim Gospoda Buddhu potkrepljuje vašu tvrdnju da je to “postpornografski” roman?

– Postpornografski je u mnogo smislova: seks se ne očekuje, nego se već dogodio. Protagonisti nisu živi, nego mrtvi. Seks se prodaje, ali ne vama. Žrtve profitiraju, a probitačni pate. Karma djeluje ma što učinili – ma kako snalažljivi bili.

S engleskoga prevela Mirna Vilišić.

Miks dvaju intervjua objavljenih u časopisima Suicide Girls suicidegirls.com i 3am www.3ammagazine.com

S