Razgovor s Igorom Dudom

Gdje je bilo mjesto Jugoslavije pedesetih i šezdesetih na evropskoj karti konzumerizma?

– Stanje razvijenosti potrošačke kulture svakako ovisi o općim gospodarskim i društvenim prilikama, a one u Jugoslaviji neposredno nakon Drugoga svjetskog rata nikako nisu bile na zavidnoj razini. Jugoslavija je iz rata izašla kao zaostala agrarna zemlja, k tomu s velikim ratnim štetama, pa je njezina početna pozicija bila gora od one niza drugih europskih zemalja. Međutim, ubrzana obnova i forsirana industrijalizacija davale su rezultate. U drugoj polovici pedesetih, poput niza drugih u ratu razorenih ili do rata slabije razvijenih zemalja, Jugoslavija proživljava svoje privredno čudo sa stopama rasta među najvišima u svijetu. Tih godina počinje jačati laka industrija koja će sve brojnije i bolje uređene prodavaonice puniti robom široke potrošnje. Istodobno na Opatijskom festivalu pobjeđuje pjesma Tata, kupi mi… koja je odraz novoga mentaliteta. Sve su to bili dobri temelji za ono što će se događati šezdesetih, kada se oblikuje hrvatsko potrošačko društvo. To ne znači da potrošačke kulture nije bilo krajem devetnaestoga stoljeća ili u međuraću, ali su šezdesete u Europi općenito desetljeće stvaranja masovnoga potrošačkog društva, dakle onoga u kojem napokon mogu participirati najširi slojevi. Ne bih rekao da u tome ima kašnjenja za zapadnom Europom, nego da postoji razlika u kvaliteti istodobnih procesa. Modernizacija je učinila svoje i velikoj većini ljudi u Hrvatskoj i Jugoslaviji život je kasnih šezdesetih udobniji no ikad ranije, no zaostajanje za zapadnom Europom sigurno postoji na razini financijske dostupnosti i količine robe na tržištu, te mogućnosti izbora među sličnim proizvodima i uslugama. Ipak, Jugoslavija je uspjela izbjeći sudbinu zemalja istočnoga bloka koje su, iako i same izložene modernizaciji i konzumerizmu, prečesto bile pogođene nestašicama i stoga razvile posebnu kulturu čekanja u redovima, praksu crnoga tržišta i robne razmjene.

Sretni podanici na ljetovanju

Može li se reći da je jugoslavenski poredak poticao potrošnju i konzumerizam pedesetih i šezdesetih godina preko mjere i preko svojih stvarnih mogućnosti, a donekle po uzoru na neke totalitarne sisteme, s namjerom da stvori – kako ste ih nazvali u kontekstu Njemačke tridesetih godina ili talijanskog sistema Dopolavoro – sretne podanike?

– Zvali ih mi sretnim podanicima, sretnim građanima-potrošačima ili sretnim radnim ljudima, svakoj je vlasti u načelu stalo da oni kojima vlada ili upravlja budu u najmanju ruku do te mjere zadovoljni da joj ne stvaraju veće neprilike. Što se jugoslavenskih socijalističkih vlasti tiče, stoji da su se založile kako bi se tržište snabdjelo robom, da su omogućile kupnju na rate i potrošačke kredite za razne namjene, da su subvencionirale i poticale stvaranje gotovo hedonističke slike ljetnih odmora na Jadranu, da nisu sprječavale shopping-izlete u inozemstvo. Publika je uživala u glazbenim i filmskim festivalima te pratila domaće i inozemne zvijezde. Prije samostalne proizvodnje televizijskog programa u Zagrebu, domaći su odašiljači prenosili program talijanske i austrijske televizije, a strani su turisti punili i državni proračun, ali i novčanike i imaginarij privatnih iznajmljivača. Zemlja nije bila izolirana i ljudi su znali kako izgleda život preko granice, što je vlastima sužavalo prostor za manipulaciju i eventualno uvjeravanje da se živi bolje nego u nekim razvijenijim državama. Potrošačkom se kulturom nije moglo potpuno upravljati odozgo, s visokih razina, jer je ona uvelike bila rezultat poriva koji je dolazio odozdo, sa strane potrošača. Sve to, naravno, ne znači da u vlasti nije bilo onih koji se nisu slagali s prodorom zapadnoga konzumerizma ili svojevrsnom amerikanizacijom. Što se tiče problema potrošnje preko stvarnih mogućnosti, on je izraženiji od kasnih sedamdesetih nadalje nego u ranijem razdoblju. Zadovoljenje prvotnih želja proizvodi nove potrebe i povećava horizont očekivanja, pa je potrebno pronaći nove financijske izvore. Kasnih sedamdesetih tako nastaje i veliko jugoslavensko inozemno zaduženje.

Konzumerizmom do nacionalnog identiteta

Je li jugoslavenski sistem takvom konzumerističkom politikom zapravo kupovao socijalni i međunacionalni mir?

– Razmišljanja službenih tijela te odnos državne i partijske politike prema konzumerizmu valjalo bi detaljnije proučiti, a ta tema poprilično izlazi iz okvira povijesti svakodnevice. Ovaj pristup više zanima kako je stvar funkcionirala u praksi, u svakodnevnom životu, i kako je to utjecalo na oblikovanje mentaliteta, običaja i navika, nego je li iza svega stajala kakva spletka ili skrivena proračunata politika. Međutim, blagotvoran učinak podizanja životnoga standarda svaka bi mudra vlast, bilo gdje na svijetu, prenijela na druga područja svoga interesa. To ne bi bila nikakva jugoslavenska posebnost. Puni izlozi i šareni časopisi sigurno su svoje konzumente do neke mjere odvraćali od neželjenih misli, ali potrošačko zadovoljstvo nije uvijek prioritet pa 1990. ni puni duty free shopovi nisu uspjeli sačuvati međunacionalni mir.

Može li se na konzumerizam gledati i kao na način širenja službene kulture bilo da je ona proleterska bilo nacionalistička?

– Konzumerizam se svakako može dovesti u vezu s oblikovanjem nacionalnog identiteta, i u tome je zbog svoje političke nenametljivosti u dvadesetom stoljeću često mogao biti znatno djelotvorniji od nekih klasičnih prosvjetiteljskih nastojanja. Ako potrošačku kulturu oblikuju industrijski proizvodi, oglašavanje, novine, radio, televizija, glazbena i filmska industrija, popularna kultura, umjetnost, bankarska ponuda kredita i štednje te turistička odredišta, a sve to ima svoje nacionalno porijeklo i izraženo je nacionalnim jezikom, jasno je da je potrošač gotovo nesvjesno uvučen u mrežu punu simbola za nacionalnu identifikaciju. Prehrambeni proizvodi, popularna glazba ili nacionalni parkovi postaju dio nacionalnog identiteta. Osim toga, u Jugoslaviji je upravo preko turizma kao potrošačke aktivnosti na najbezbolniji način promicano poznavanje suvremene revolucionarne i one nešto starije povijesti. Školski i sindikalni izleti na mjesta obilježena Drugim svjetskim ratom bili su zapravo spoj službenog i neslužbenog, narodnooslobodilačkoga rata i izletničke zabave. Jednako tako, potpuno ležeran tjednik Vikend na svojim je stranicama, uz reklame malih prijenosnih hladnjaka i suncobrana, reportažu o Nizozemskoj, recepte za meso s roštilja i savjete o tome da se u vodu ne treba ulaziti punoga želuca, znao ponuditi itinerar za izlet osobnim automobilom u Kumrovec. Postoji, dakle, za nacionalnu i partijsku ideologiju važno odredište, ali je ono potpuno upakirano u potrošačko ruho. Sustavi različitoga stupnja demokratičnosti od devetnaestoga su stoljeća s pomoću turizma nastojali homogenizirati svoju političku zajednicu.

Kako od radnika napraviti turista

Imate zanimljiv uvid da su se turizmu, slobodnom vremenu i dokoličarenju kao takvom, narodne mase i radništvo tek trebali učiti, da su tek trebali steći navike odmaranja. Kako stvari s dokolicom i slobodnim vremenom stoje danas, kad su te navike odavno stečene?

– Poučavanje masa određenim oblicima provođenja slobodnoga vremena u literaturi je poznato kao fenomen stvaranja potrebe i najčešće se primjenjuje upravo na radništvo. Taj je problem postojao i u Hrvatskoj, a posebno je naglašen pedesetih i ranih šezdesetih. Riječ je o tome da je dobar dio radnika potjecao sa sela pa je slobodno vrijeme, namijenjeno upravo obnovi radne energije, radije trošio na poljoprivredne radove. Čak i oni koji nisu imali izravnijih veza sa selom doživljavali su turizam kao nešto što nije za njih, nego za nekoga drugoga. Taj drugi bio je domaći bolje stojeći građanin ili pak stranac. Sindikati i turistička društva pedesetih su često raspravljali o mjerama koje bi radnike potaknule da godišnji odmor provedu negdje podalje od stalnoga prebivališta. Poludnevni i jednodnevni izleti bili su popularni, ali pakiranje i noćenje u turističkom objektu isprva nisu bili općeprihvaćeni dio radničke kulture. Međutim, navike su se postupno mijenjale. Krajem šezdesetih stasala je poratna baby-boom generacija, s novim životnim očekivanjima, pa problem motivacije nije više bio tako izražen. Modernizirala se i prometna infrastruktura, a osobni su automobili smanjili ovisnost o javnom prijevozu. Oko 1970. svako deseto hrvatsko kućanstvo imalo je automobil, a oko 1990. svako drugo. S takvim trendom, odlazak na vikend izlet postaje sve lakše izvediv, a posjet nekim odredištima postaje stvar prestiža. Opisu današnje dokolice trebala bi prethoditi posebna znanstvena istraživanja, ali sigurno je da je ona u sve većoj mjeri potrošačka. Teško je pronaći neku turističku, rekreativnu, sportsku ili zabavnu aktivnost koja ne traži financijska sredstva. Mediji su nekako od svega stvorili simbol statusne identifikacije: od ljetovališta i zimovališta, kafića i restorana, do solarija, opreme za plažu i ljetne lektire. Nestala je ona nevina naivnost skupnih izleta s početka pedesetih, ismijavana u Vjesniku već šezdesetih. Ono što je tada bio luksuz sada je potreba, a ono što je tada bila novost koja raduje danas je smiješno.

Dekadencija osamdesetih

Iako ne obrađujete zadnje razdoblje, dakle osamdesete, ipak, možete li reći kakva je karaktera bilo jugoslavensko potrošačko društvo na svom zalasku?

– Nekim aspektima potrošačke kulture sedamdesetih i osamdesetih bavit ću se sljedećih nekoliko godina. Ekonomisti osamdesete drže izgubljenim desetljećem, a jedno slovensko istraživanje pokazalo je da su Slovenci osamdesete istodobno doživjeli i kao vrijeme poboljšanja ukupnih životnih uvjeta, i kao vrijeme pogoršanja financijske situacije. Početak desetljeća obilježile su nestašice benzina, deterdženta, kave i drugih proizvoda. Nestašice mesa dovele su do velike potražnje za zamrzivačem, pa je taj uređaj u kratkom vremenu ušao u više od dvije trećine kućanstava. Kasnih osamdesetih plaće jesu realno bile manje nego kasnih sedamdesetih, ali su krediti, čekovi s odgodom i beskonačno obročno plaćanje zahvaljujući visokoj stopi inflacije omogućili potrošnju veću od stvarno moguće. Procvat gradnje privatnih kuća, vikendica, pristupačna putovanja u inozemstvo i čak jednodnevni školski izleti zrakoplovom samo su neke od niza značajki potrošačke kulture kasnih osamdesetih. Postoji teorija o tome da je konzumerizam od Jugoslavije učinio oazu blagostanja u socijalističkom dijelu svijeta, ali i umnogome pospješio njezin raspad.

Tko danas ide na godišnji na more, jer radnička klasa, očito, ne ide?

– Pitanje je što je danas uopće radnička klasa jer njezina su se obilježja u zadnjih pola stoljeća bitno promijenila. Život dobrog dijela radničke klase poprimio je oblike života srednje klase, ma kako nisko ili visoko ona bila smještena u različitim europskim društvima. Još pedesetih britanski su sociolozi odlazili u tvornice i intervjuirali radnike o kvaliteti života i oblicima dokolice. Danas je to povjesničaru dragocjen izvor. Volio bih da me za dvadesetak godina, ako se budem bavio godišnjim odmorima s početka ovog stoljeća, dočeka nešto takvo. Značilo bi to da su hrvatski sociolozi i antropolozi ušli u tvornice i urede i propitali radnike o njihovoj svakodnevici. Bila bi to odlična slika kvalitete života hrvatskoga društva i subjektivnog doživljaja životnoga standarda.

Ideal – tjedan dana odmora za tjednu plaću

Ono što nam je sada svima dostupno uglavnom su državna statistika i istraživanja tržišta koja provode razne agencije. Rezultati takvih anketa o godišnjim odmorima posljednjih se godina u novinama redovito pojavljuju nekako početkom ljeta, a na pitanje putujete li ovoga ljeta na more?, oko polovica ispitanika odgovara potvrdno. Nejasno je pritom jesu li anketirani samo kontinentalni Hrvati ili i oni koji već žive na obali ili nadomak nje, a takvi u Hrvatskoj čine trećinu stanovništva. Posljednjih godina prosječno na jednog stanovnika dolazi jedno noćenje domaćeg hrvatskoga gosta, što je dvostruko slabije nego sredinom osamdesetih. Taj podatak ipak ne uključuje putovanja u inozemstvo i neregistrirane boravke u vikendicama i drugdje. Nedavno je u novinama reklamiran tjedni boravak u nizu jadranskih odredišta za tisuću kuna, što znači da je možda moguće pronaći cijenu koja je šezdesetih vrijedila u radničkim odmaralištima. Razlika između najviših i najnižih plaća sada je znatno veća, ali cijena takva odmora ipak je na razini četvrtine prosječne plaće, a tjedan odmora za tjednu plaću stari je britanski ideal iz tridesetih.

Pretpostavljam da ste upoznati s projektom i knjigom Leksikon YU-mitologije. Je li to možda svojevrsna enciklopedija jugoslavenskog potrošačkog društva?

– To je zanimljiv spomenar jugoslavenskog potrošačkog društva i kao takav često donosi osobnu percepciju autora o određenom pojmu koji se u natuknici obrađuje. Budući istraživači, posebno oni koji nisu dovoljno rano rođeni da bi iz jugoslavenskog razdoblja imali vlastita sjećanja, moći će se Leksikonom služiti kao prvim priručnikom za uvod u tadašnju potrošačku i popularnu kulturu, ali i za uvid u doživljaj tih kultura njihovih konzumenata u trenutku kada su u njima sudjelovali i u trenutku kada su svoja sjećanja pretakali u pisani oblik. Leksikon je tako i skup korisnih informacija, ali i skup svjedočanstava te kao takav moguć izvor povjesničarima mentaliteta, svakodnevice, djetinjstva, televizije, marketinga i drugih područja, ali nikako nije znanstvena obrada značajki potrošačkoga društva. To, uostalom, valjda nije ni njegova namjera.

Što mislite o inicijativi Caritasa i Katoličke crkve te nekih sindikata (trgovačkog, prije svih) da nedjelja bude i zakonom proglašena neradnim danom?

– Rasprave o provođenju nedjelje traju dugo, a u područje slobodnoga vremena radnika ulaze u devetnaestom stoljeću tijekom borbe za skraćivanje radnoga vremena, sindikalne borbe za tri osmice (osam sati rada, osam sati odmora, osam sati za ono što mi hoćemo) i otkrivanje novih oblika dokolice. Slobodna nedjelja izvorno je imala vjerski smisao, pa su zbog nje postupno uvođena i slobodna subotnja popodneva kako bi radničke obitelji stigle urediti i sebe i svoj dom te nedjelju provesti u crkvi, doličnom odmoru i smirenom obiteljskom druženju. Za poslodavce je cilj slobodnoga dana bio odmor radne snage kako bi ona iznova svom snagom prionula na posao. Međutim, stvari se nisu uvijek razvijale onako kako su htjeli Crkva i poslodavci. Radnici su nedjelju znali provesti u gostionicama pa je zbog stanja u kojem su se našli, često i ponedjeljak bio neradan. Gostionice su, naravno, bile otvorene i nedjeljom te su imale dobru zaradu. Potrošačke su se navike tijekom dvadesetoga stoljeća izmijenile pa je i moralizatorska kritika s gostionica prebačena na trgovine. Povjesničari dokolice, kada budu proučavali kraj prošlog i početak ovog stoljeća, morat će zabilježiti i pojavu ugodnih obiteljskih nedjeljnih izleta u trgovačke centre. Tamo se ne samo kupuje nego se i druži, ruča, zabavlja u igraonicama. Ako to veseli potrošače i ako je položaj radne snage kvalitetno uređen, zašto posezati za zabranama. Odu li uživati na sunce u park, i tamo će kao potrošači kupiti barem sladoled, a netko će im ga morati prodati.

Je li dokolica opasna?

Za kraj, gledate li vi na dokolicu onako kako se ona shvaća u potrošačkom društvu, više marksistički, kao vrijeme, dakle, kad se radništvo disciplinira i pasivizira ili pak držite da svi mi, kako je kazao Paul Lafargue, imamo pravo na lijenost?

– Jedno je potrošačko gledanje na dokolicu, a drugo ono kako su u posljednjih stoljeće i pol na to gledali ljevičari i borci za radnička prava. Oni su smatrali da kapitalistički konzumerizam izrabljuje radnike, nameće im vrijednosti i modele ponašanja te ih tako upleće u svoju mrežu i pasivizira. S druge strane, posljednjih sedamdesetak godina sve je više jačala promidžba aktivnog odmora koja je povremeno imala oblik prave obrazovne kampanje koja je ljude trebala uvjeriti da će im svježi zrak, more, putovanje i sport biti od koristi. Aktivni je i javni, a ne privatni, odmor godio onima koji su na neki način željeli nadzirati mase jer su računali da su one najopasnije kada su prepuštene same sebi ili nekoj suprotnoj propagandi. Nije bilo uvijek svejedno hoće li izlet uspješnije organizirati sindikat, crkva, škola, udruga građana ili poslodavac. Ako su radnici još prije stoljeća i pol tražili osam sati za ono što oni hoće, to bi vrijeme svakako moglo biti ispunjeno i lijenošću, i dosadom i onim što se zove malo vremena samo za sebe. Slobodno vrijeme u svakom je slučaju vrijeme potrošnje – potrošnje novca zarađenog tijekom radnog vremena te potrošnje vremena zajamčenog zakonom o radu i stečenog odrađivanjem radnoga vremena. To vrijeme i taj novac ne možemo baš uvijek trošiti istodobno.