Razgovor s Igorom Grubićem

Krenimo od tvog najnovijeg rada koji si predstavio na ovogodišnjem Festivalu prvih na temu Društvena odgovornost kapitala. Riječ je o video radu Crvenkapica koji interpretiraš kao priču “o hrvatskoj realnosti devedesetih u kojoj su građani pretvorbenom pljačkom dovedeni do ruba siromaštva”. Gdje si i kako snimio staricu s crvenom maramom na glavi koja se odlučila na jedinu preostalu strategiju preživljavanja u ovoj hrvatskoj pustopoljini kojom je osuđena na prekapanje po kontejnerima?

– Snimio sam je u susjedstvu, sa svog prozora kroz zavjesu tako da joj se ne prepoznaje identitet; često sam upravo toj bakici davao prazne boce da ih proda. Zgrožen sam činjenicom da svakih dvadesetak minuta dolazi netko drugi prekapati po kontejneru. Cijenim to da se ljudi bore za preživljavanje, al’ tužno je da penzionerima osim kontejnera druge mogućnosti u ovom društvu ne preostaju. U socijalizmu nije bilo toliko siromaštva, toliko beskućnika, ovisnika, prostitucije, kriminala... Gdje je ta obećana zemlja blagostanja u kojoj smo svi, proglašenjem samostalnosti, trebali živjeti? Mislim da ovo gdje smo sada nije dobar model društvenog poretka, i ne može biti kad je nastao na najvećoj prevari i pljački u hrvatskoj povijesti. Mi u Zagrebu često nismo svjesni kako živi ostatak naroda u zemlji. Svako malo se suočavam s time kada odlazim snimati neke reportaže ili dokumentarce po Hrvatskoj. Sve te porodice koje jedva preživljavaju govore da im je u socijalizmu bilo bolje. Nekad su radili 8 sati, a danas nakon posla, zbog zaista male plaće, rade dodatno u fušu da bi mogli preživjeti i djecu školovati. Tako postajemo robovsko društvo iz kojega nema izlaza. Taj videorad završava tekstom da “svaka priča ima šanse za sretan završetak, pa tako i u ovoj postoji nada u neku novu revoluciju”. Iskreno mislim da je to u ovom pasivnom i rezigniranom društvu nemoguće. Ni SDP kad je došao na vlast 2000. nije ispunio svoja obećanja da će se obračunati s pljačkašima privatizacije, što govori da je svima na vlasti cilj zajedničko umrežavanje kako bi i sami iskoristili poziciju moći za stjecanje vlastite koristi. Jedino tko zaista može nešto učiniti i dovesti do konkretne promjene su prevareni i razočarani radnici. Da su se ti bijesni i nezadovoljni ljudi mogli organizirati i da su krenuli takvi ujedinjeni činiti pritisak na rješavanje problema, pa čak i silom ako je potrebno, stvari bi se sigurno promijenile.

Anđeli garavog lica

Ujedno, ove godine sudjelovao si na izložbi Oktobar u milanskoj galeriji Artra u povodu devedesete obljetnice Oktobarske revolucije, za koju su kustosi izložbe odabrali dva tvoja rada – Anđeli garavog lica i Mikromuzej revolucionarnog nasljeđa. Kako su nastali navedeni radovi?

– Mikromuzej je projekt koji radim već nekoliko godina i sastavljen je iz nekoliko manjih cjelina koje su kao takve već bile izlagane na različitim izložbama. Funkcionira kao mali multimedijalni muzej nasljeđa revolucionarnih ideja iz perioda modernizma, kada su umjetnici istinski vjerovali da će umjetnošću promijeniti svijet. Moto instalacije je citat Majakovskog “Razbijamo u komade mit o apolitičnosti umjetnosti!”.

Drugi rad Anđeli garavog lica realiziran je u rudniku Kolubara pokraj Beograda. Taj rad se referira na događaj rušenja Miloševića s vlasti kojemu sam slučajno prisustvovao 2000. Scena odlaska tisuće ljudi da daju podršku rudarima ostavila je snažan dojam na mene. To me je podsjetilo na ujedinjavanje nevladinih organizacija kod nas u predizbornoj kampanji Glas 99 u kojoj sam sudjelovao, i na naknadni kolektivni osjećaj olakšanja koje je donijelo svrgavanje s vlasti HDZ-a. Taj štrajk rudara je imao ključnu ulogu u rušenju Miloševićevog režima. S obzirom na to da se 50% električne energije u Srbiji proizvodi zahvaljujući rudnicima Kolubare, radnici su osvijestili kolika je moć u njihovim rukama i upotrijebili su je u ključnom momentu. Gotovo sve moje dotadašnje umjetničke akcije su ukazivale na potrebu da preuzimamo sami inicijativu u našem osobnom i društvenom životu, a kako se ovdje to dogodilo na kolektivnoj razini, ovim radom sam htio slaviti upravo radnike koji su osvijestili snagu koju posjedujemo. Kako je taj događaj ujedno obilježio i kraj socijalizma na ovim prostorima odlučio sam napraviti fotografije u monumentalnom stilu slika iz perioda socrealizma koje veličaju ulogu radnika. Naslovom Anđeli garavog lica sam nastojao povući paralelu sa situacijom pljačke društvenog vlasništva koja se dogodila prilikom privatizacije u svim državama nastalim raspadom Jugoslavije, i s činjenicom da su upravo mali ljudi, radeći teške fizičke poslove, mukotrpno zarađujući svoj kruh, ostali čistih obraza i čiste savjesti, za razliku od one bande političara koja je mahala nacionalnom zastavom u ime boljeg života za sve, istovremeno kradući gdje god je stigla te tako ostajući ukaljanih ruku i savjesti.

Nikad nisam shvaćao kako većina ljudi kada dospije na poziciju moći, počne prodavati i prostituirati svoju dušu. Zato cijenim nekolicinu onih koji, ukazujući na istinu, prkose društvenom poretku zasnovanom na nepravdi i iskvarenim vrijednostima. Ovaj rad se simbolično dotiče upravo onih koji ostaju dosljedni sebi samima.

Gerilske strategije u artu

Možeš li rezimirati sve medijske reakcije i strategije nadzora onovremene vlasti koje su primjenjivane povodom tvoje akcije Crni Peristil koju si izveo na tridesetu obljetnicu Crvenog Peristila?

– Akciju Crni Peristil sam namjeravao izvesti u veljači 1997., ali onda sam shvatio da će izvođenje akcije na točno isti dan kao slavljenje tridesete obljetnice imati puno jači učinak, tako da sam čekao još godinu dana. Trebala su sudjelovati još dvojica prijatelja, ali zbog nekog spleta okolnosti, dogodilo se da radim sam. Sam čin slavljenja obljetnice bio mi je bitan zbog društvene važnosti i težine koje takva slavlja imaju u javnosti. Smatrao sam da će tako taj čin imati jači utjecaj na javnost i medije, a samim time i da će čin provokacije biti jači. To sam svakako želio potencirati jer ovaj je čin prije svega čin protesta i provokacije. Bio sam odjeven u kutu, imao sam čizme i rukavice, veliku kantu s bojom i partviš kojim sam bojao, dakle, odjenuo sam se kao službena osoba. Na vratima obližnje turističke agencije ostavio sam zalijepljenu poruku: “U čast grupi Crveni Peristil 30 godina poslije. Peristil poput magičnog zrcala reflektira stanje društvene svijesti”. Potpisao sam s Crni Peristil. Ritualno mi je također bilo bitno da prenesem poruku duhovne komunikacije s grupom Crveni Peristil, jer kad su oni bojali Peristil u crveno, rekli su da pripremaju scenografiju za kazališnu predstavu. Isto tako sam na pitanje jednoga prolaznika rekao da radim na pripremi scenografije za kazališnu predstavu i da će televizija ujutro doći snimati. Mislio sam da to zapravo neće završiti u javnosti, ali taj prolaznik je to ispričao Anti Kuštri, što je onda on objavio u časopisu Tjednik. U likovnom smislu iščitao sam pravokutni oblik Trga koji je bio obojan u crveno kao jedan od objekata iz suprematizma i konstruktivizma, i reagirao sam s drugim likom, a to je crni krug, pridodavši mu kontekst društvene kritike. Izjavio sam da je ta crna točka “poput mrlje na duši svakog pojedinca koji bi mogao doprinijeti da stvarnost bude drugačija a to ne čini”. Kada sam vidio reakcije javnosti, bilo mi je jasno da sam pogodio u društveni nerv. Kako sam od početka koristio gerilske strategije u djelovanju, odlučio sam tako nastaviti dalje. Sljedeći dan nazvao sam prijatelja novinara sa Stojedinice, Sašu Radusina, kojemu sam objasnio akciju, budući da sam Stojedinicu smatrao nezavisnim medijem. Saša je sa Zinkom Bardić napravio sa mnom kratki intervju, odnosno dao sam im telefonski izjavu. Snimili su tu izjavu i pritom modulirali moj glas. Zanimljiva je činjenica da su se oni sami iznenadili kad su drugi mediji tražili od njih da im transferiraju intervju, tako da je nastala neka vrsta mreže koja je sugerirala ideju pobune. Onda sam odlučio također poslati anonimno pismo Feralu koje sam potpisao kao Crni Peristil. Tada mi je bilo bitno provociranje državnih institucija sugeriranjem postojanja pokreta otpora u Hrvatskoj u to vrijeme. Bio sam ogorčen situacijom u kojoj je masa intelektualaca devedesetih godina u Hrvatskoj bila pasivna. Činjenica je da je HDZ gušio gotovo sve kulturne punktove suvremenog izričaja – SC, Kinoteku, razne galerije... Suvremena umjetnost nije se podržavala u institucionalnom smislu, već se favorizirala folklorizacija umjetnosti, čime se pobuđivala nacionalna emocija u narodu, tako da je Crni Peristil bio reakcija, protest na tu postojeću situaciju. Osim toga, masa je mojih frendova-umjetnika tada, nezadovoljna situacijom, gunđala po kafićima, ali nitko nije bio spreman istupiti s društveno-angažiranim radom. Postojala je samo nekolicina umjetničkih radova koji su komentirali stanje Hrvatske devedesetih, a pogotovo je bilo malo onih koji su provocirali. Svijest o svemu tome meni je bila izuzetno bitna. Naravno da sam osjećao određenu količinu straha, ali unatoč tome sam odlučio djelovati i kretati naprijed. Pritom je bila bitna činjenica da je riječ o lako perivoj boji. Naime, HDZ je cijelo vrijeme sugerirao da je nastalo uništavanje kulturnog spomenika i da je korišten katran, što naravno nije istina. Uostalom, fotografije pokazuju kako se boja ispire vrlo jednostavno samo metlom i vodom. Kasnije sam na Zagrebački salon poslao medijsku recepciju rada, čime sam sugerirao da se akcija nastavlja kroz medije. Na Salonu sam dobio drugu nagradu. Na dodjeli nagrada sam se pojavio i opet sam učinio jednu provokaciju: naime, kad su novinari uperili mikrofone, rekao sam da sam samo kontakt osoba koja je došla preuzeti nagradu, a da će grupa Crni Peristil istupiti onoga trenutka kad bude imao potrebu odaslati poruku. Tako su se neki novinari osjećali isprovocirani te su svojim komentarima i naknadnim reakcijama, interpretacijama u medijima ponovo oživjeli sâm rad. Dakle, nakon dodjele nagrada na Salonu nastao je drugi medijski val. Ubrzo sam dobio (apsurdan) policijski poziv od Odjela za ratni zločin i terorizam. Na razgovor sam došao s odvjetnicom i rekao da ne želim dati nikakvu izjavu. Nakon toga sam taj podatak nastojao iskoristiti za ocrtavanje prave slike društva u kome smo živjeli. Nazvao sam novinara iz Novog lista Radu Dragojevića i rekao mu da sam bio pozvan na navedeno saslušanje. On je o tome napisao članak, nakon čega se ponovo dogodila reakcija vlasti. Tek nakon toga su odlučili podići optužnicu za uništavanje društvenog vlasništva – osam mjeseci nakon same akcije i tri mjeseca nakon Zagrebačkog salona. Nakon toga, hrvatski intelektualci su odlučili podržati pravo na provokaciju, kritiku i protest u suvremenoj umjetnosti. Dakle, cijela je akcija trajala simboličnih devet mjeseci, i jasno je reflektirala u kakvom represivnom društvu smo živjeli, te da je postojala potreba za reakcijom i promjenom.

Devedesete ili HDZ-ova strahovlada

Kako komentiraš sljedeću Dodigovu percepciju tvoje akcije Crni Peristil? “Trebalo je, naime, aplicirati visinu (kupole) – znači 24 metra – na tlocrt Peristila i radijus kupole šest metara kao savršenoga kruga. Tada bi se u potpunosti mentalno korespondiralo s nečim što bi bio odmak od same akcije Crveni Peristil. Metodom se nije dogodio bitan pomak. Dogodio se samo pomak u boji, ali ipak u okviru same rezimencije. Umjetnik nije pretpostavio da jedna pločica u središnjici samog Peristila označava i oslobađa cjelovitost plohe od 50 kvadratnih metara.” (Zarez, 94-95)

– Mnogi govore da on osobno nije bio prisutan kad se dogodila sama akcija Crveni Peristil. Inače uz sav respekt Trokutu i njegovom umjetničkom angažmanu, doživljavam da voli mistificirati. Moj pristup je potpuno drugačiji, tj. pojednostavljujem stvari i nastojim u svom djelovanju biti jasan i direktan. Život je prekratak da bi ga komplicirali. Ljudi imaju i previše svojih problema da bi trošili vrijeme na mozganje o nečijoj hermetičnoj umjetnosti. Uopće mi nije bitno da li neko misli da se nije dogodio metodološki pomak. Nakon Duchampa umjetnici postmodernizma su se davno prestali zamarati idejom originalnosti. Sve strategije su dopuštene. Mene je zanimalo odašiljanje poruke i efekt koji će ona postići, a on je postignut kao rezultat tog protesta i provokacije. Dodirna točka između Crvenog i Crnog Peristila je bojanje trga. Daljnja strategija djelovanja kroz medije je bliska metodama i provokacijama Laibacha i Novog Kolektivizma osamdesetih, npr. plakat za Štafetu mladosti. Za razliku od Crvenog Peristila koji je koristio isključivo usmenu predaju, jasno mi je bilo da u novom, drukčijem medijskom vremenu takav pristup ne može nigdje dovesti. Ipak je tu razmak od trideset godina. Zato mi je intencija bila koristiti sve moguće medijske kanale, a time i galerijski prostor da bi se poput mantre ponavljala informacija o protestu, dok ne dođe do kritične točke u kojoj će se početi dešavati neka promjena. Doživljavao sam da je društvo previše pasivno i zastrašeno pod HDZ-ovom strahovladom da će oni koji se suprotstave mišljenjem, biti proglašeni izdajnicima, društvenim neprijateljima i Soroševim plaćenicima; kao što su proglašavani neki nezavisni mediji poput Arkzina, Ferala, Stojedinice ili neke nevladine organizacije. Većina građana, naime, nije svjesna moći koju posjeduju, nego prepuštaju drugima da odlučuju za njih. Iz te pozicije sam reagirao.

Umjetnost i aktivizam

Obično se navodi kako si manifestaciju Knjiga i društvo – 22% te iste godine organizirao u suradnji s ATTACK!-om; međutim u posljednje vrijeme ističeš kako je inicijativa ipak bila samo tvoja. O čemu je riječ?

– Većina ljudi ne zna pravu situaciju, nego svi prenose po inerciji negdje davno napisane netočne izjave, i nastojim stvari postaviti na svoje mjesto. Sama ideja i inicijativa za protest su potekle od mene, a obratio sam se Vesni Janković, koju sam znao iz Arkzina, i udruzi ATTACK! da mi pomognu oko organizacije te akcije jer mi je bio blizak njihov ljevičarsko-anarhistički svjetonazor. Kolektivizam je potreban jer pojedinac vrlo teško može nešto promijeniti, ali udružena grupa istomišljenika može dovesti do bitnih društvenih promjena. Međutim, oni su u tom momentu bili u totalnom kaosu jer su ih izbacivali iz prostora Tvornice igračaka u Heinzelovoj 33, tako da ono što sam od njih očekivao kao pomoć nije se dogodilo, te sam cijelu akciju na kraju organizirao sam. Oni su na kraju dali financijsku podršku u obliku pokrivanja troškova. Inicijativu sam pokrenuo s obzirom na situaciju devedesetih u zemlji kada je vladala velika ekonomska kriza, kada si normalan čovjek s tako malom plaćom nije mogao priuštiti knjigu. Tada je cijena knjige kod nas bila duplo veća u odnosu na Njemačku, Austriju i druge zemlje s većim standardom, a što je dodatno povećano s porezom na dodatnu vrijednost od 22 posto. Sve statistike su pokazivale rapidno padanje prodaje knjiga, a svima je jasno što se događa u društvu koje nema mogućnosti kulturnog uzdizanja. Smatrao sam nužnim da se reagira. U tome mi se pridružilo 35 renomiranih umjetnika različitih generacija. Zanimljiva je činjenica da su tek nakon naše akcije počeli intenzivnije reagirati izdavači i pisci, tako da je vršenjem društvenog pritiska PDV na knjigu nakon godinu dana ipak bio ukinut.

Projekt s warholovskim radnim naslovom Velvet Underground utemeljio si na razgovorima sa štićenicima zatvora u Lepoglavi, a sadrži fotografije osuđenika – ili tebe kao umjetnika – u njihovim ćelijama, iza zatvorskih rešetaka, odjevenih u edipalne kostime plišanih životinja. Fotografije su praćene tekstovima s inicijalima zatvorenika, godinom njihova rođenja, pravnim zapisom o njihovu “zločinu i kazni” i autobiografskim evokacijama djetinjstva. Primjerice, osoba maskirana u kostim plišanoga medvjedića rođena je 1962., a osuđena je za razbojništvo na četiri godine i osam mjeseci. Što je danas s tim osobama i na koji si način ostvarivao povjerenje u razgovorima s osuđenicima?

– Na žalost, ne znam što je s njima danas jer nisam imao njihove osobne podatke. Oni su se dobrovoljno prijavili da sudjeluju u projektu. Znao sam samo njihove inicijale i kaznu koju služe. Svakome sam prilazio iskreno s razlozima zbog kojih radim taj rad. Nisam se štedio, govoreći im o vlastitim glupostima koje sam radio u određenoj fazi odrastanja, kao što je eksperimentiranje s drogama, destrukcija prema sebi i svojim bližima, i tragedije koje sam proživljavao s nekim bliskim osobama. Uspostavio sam neku razinu uzajamnog povjerenja, jer nakon što sam se ja njima otvorio, oni su se osjećali opuštenije. U razgovorima sam se fokusirao na njihovo djetinjstvo, na period kada smo svi nekako nevini, bezbrižni, i kad svi vjerujemo da nas čeka neka svijetla budućnost. Pretpostavlja se da kao djeca svi imamo neke jednake predispozicije, ali na žalost većina ovih ljudi su imali zaista teško djetinjstvo. Razmišljao sam kako ih je društvo u tom periodu moglo zaštititi. Zato sam se u radu želio fokusirati na dječji svijet, na period kada društvo i roditelji imaju mogućnost modelirati nečiju osobnost, i time njegovu budućnost. U školskom sustavu bi se trebali više posvetiti stvarnim životnim potrebama malih ljudi – građenju njihovog samopouzdanja, razgovaranju o problemima koji ih muče, jer kada dijete vidi da i druga djeca proživljavaju iste probleme, postajat će otvorenije i sigurnije u sebe. Znanstvenim istraživanjima je dokazano da u sredinama gdje su se u školama provodili takvi programi, kasnije je bivao daleko manji postotak nasilja, kriminala i depresije. Kada znamo takve činjenice, nejasno mi je da se takvi programi rada s djecom ne provode svugdje. Želio bih da se u društvu doista nešto ozbiljnije promijeni u pitanju rada s djecom u školskom sustavu, jer vjerujem da ćemo tada imati sigurnije i zadovoljnije društvo.