Razgovor s Igorom Kolovratom

Kao u pjesmi Idola, nebo Igora Kolovrata vezali su žicom jednog sasvim običnog rujanskog dana prije tri godine. Novinara Nacionala, Globusa, Arene, Feral Tribunea – kojega su zbog lucidnosti, spretnosti i impozantne brzine kolege ovjenčale “električnim nadimkom” Kilovat – policija je tog dana obavijestila da je za njim raspisana tjeralica zbog neodazivanja sudu. Poziv zbog kojeg je Kolovrat još istog dana smješten u sobu 108 u Remetincu bio mu je poslan na adresu s koje se odselio četiri godine ranije, a odnosio se na posjedovanje 0,7 grama heroina. Drogu su kod Kolovrata, tvrdi on, zatekli dok se kao gorljiv pobornik gonzo novinarstva bavio istraživanjem zagrebačke narko-scene. “Smatram se budalom, nikako kriminalcem – što ne znači da i budale ne zaslužuju određeno vrijeme proboraviti u zatvoru”, kaže naš sugovornik.

Iako je prije tri godine, gledajući nebo kroz uzak pravokutnik okovan bodljikavom žicom (takozvanom unproforkom), mislio drugačije, Kolovrat danas ne žali što je, čekajući suđenje, mjesec dana dijelio skučen životni prostor s četiri živopisna pritvorenika. Svoje je iskustvo uobličio u knjigu Soba 108 – zapisi iz Remetinca, razgovornim jezikom napisanu dinamičnu priču o životu iza rešetaka.

Zapisi na toalet papiru

Na početku Zapisa iz Remetinca opisujete kako ste s nevjericom, pa i šokom, dočekali vijest o uhićenju. Kasnije pak svoj boravak u istražnom zatvoru prikazujete kao novinarski istraživački rad. Što se ustvari dogodilo?

– Dugo me privlačila ideja da odem u zatvor i da o onome što ondje iz prve ruke proživim napišem neku reportažu. Stvarno, htio sam završiti u zatvoru i kovao sam planove kako zaviriti u taj skroviti svijet, ali kad se to konačno dogodilo, nisam na to bio spreman. Moram priznati da mi baš nije odgovaralo da se to desi u tom trenutku. Ipak, kad se već dogodilo, prilagodio sam se nastaloj situaciji i samo počeo pisati. Dobar dio ove knjige nastao je na toalet papiru – u oskudici boljeg pribora za pisanje morao sam se snaći s onim što sam imao. I to je bio problem za sebe: kad sam izlazio, zabranili su mi da iznesem svoje zapise; kao, iz pritvora možeš odnijeti samo ono s čime si i došao. Jedva sam ih nekako uspio prokrijumčariti.  

Koliko se vaša prijašnja vizija zatvora razlikovala od onoga na što ste tamo naišli?

– Epizoda u Remetincu nije bilo moje prvo iskustvo sa zatvorom. Imao sam prijatelje koji su bili u zatvoru, a i sam sam više puta bio pritvaran kao novinar u Bosni, na Kosovu, u Albaniji. U Beogradu sam bio gost njihova zatvora kad sam 1999. godine optužen za špijunažu u korist NATO-a, koji je baš tada nemilosrdno bombardirao Srbiju. Zbog nekih sam sitnica jednu večer prespavao u Đorđićevoj… Ipak, koliko god dobar uvid “izvana” imao, ne možeš se pripremiti na ono što te zapravo čeka “unutra”.

Najstrašnije mi je ustvari bilo to što, bez obzira na sve što si u životu napravio, bez obzira na sve tvoje uspjehe – sve to izgubi svako značenje kad te smjeste iza rešetaka. Postaneš broj i to je to. Unutra je na snazi jedan drugi sustav vrijednosti – dobro ćeš proći ako si ugledan, medijski eksponiran kriminalac, ako si krupniji i imaš veliku ćelavu glavu, i ako imaš dosta novca na pologu.

Boravak u zatvoru kao katarza

Osim što vas je natjeralo da se uhvatite pera, na koji vas je još način promijenilo ovo zatvorsko iskustvo?

– Vjerujem da svako ograničenje slobode izravno utječe na promjene u glavi. Ja sam hipersenzibilna osoba, intenzivno doživljavam stvari oko sebe. Zato je možda mojih mjesec dana u Remetincu jednako “teško” kao pet godina nekog drugog zatvorenika: tih mi je mjesec dana bilo dovoljno da upijem taj svijet i sve njegove posebnosti, da “skužim” kakvim se zakonitostima vodi. Zvuči kao stereotip, ali naučio sam cijeniti ono što inače doživljavam kao bogomdano; pristojne obroke, neograničenu šetnju na zraku, intelektualno poticajne razgovore… Ja ustvari “brijem” na zen i vjerujem da svaka stvar koja mi se dogodi ima svoj razlog. Tako je na kraju bilo i sa zatvorom: shvatio sam to iskustvo kao katarzu, trebalo mi je mjesto gdje ću sjesti i razmisliti što dalje u životu. Bilo je to kao cigla u glavu: da mi se nije dogodio Remetinec, možda još ne bih počeo realizirati gomilu ideja koje su mi se motale po glavi u prethodnom periodu; zahvaljujući MUP-u i hrvatskom pravosuđu, jebeno mi sve ide za rukom i ponovno se radujem svojoj ludosti!

Knjigu ste objavili u vlastitoj, upravo osnovanoj izdavačkoj kući Kilovat sistem. Prvi kritičari upiru prstom u nedostatak strukture ove proze. I meni se nakon čitanja Sobe 108 ta primjedba čini opravdanom.

– Ne osporavam kritičare, oni su tu da kritiziraju; ali pomalo mi smeta što nisu shvatili bit ovog romana i njegovu nakanu. Potencijalni izdavači kojima sam ponudio već napisan tekst također su htjeli nešto mijenjati u strukturi, nemam pojma, nisam uopće razumio što su htjeli. Struktura, kakva struktura? Ja mislim da sam dovoljno samokritičan i da sam uspio ostvariti što sam i htio: napisati roman iz zatvora o događajima i životu u zatvoru. Ovo je ustvari prvi hrvatski reality zatvorski roman: htio sam da on bude grub, žilav i životan, bez neke unaprijed udređene strukture. Ja nikad i nisam htio baviti se nekom velikom, teškom literaturom – nisam htio napisati Dvore od oraha, razumijete me?

Pisanje je za mene nužda – nešto kao pišanje: kad osjetim da moram, napravim to. Kad ocijenim da je nešto vrijedno da se zabilježi, napišem to. Ne funkcioniram kao naši spisateljski klanovi koji po medijima tapšu jedni druge i međusobno si pišu hvalospjeve, to me ne zanima. Dobar dio naše proze “sa strukturom” mi je teško sranje; to su ljudi koji se hvataju strukture jer nemaju o čemu pisati, jer im se ništa u životu ne događa.

Uprava štedi i zarađuje na pritvorenicima

S mnogo su humora obojeni oni dijelovi u knjizi u kojima pišete o naslovima u zatvorskoj knjižnici.

– To jest smiješno, ako ne i tragično. Na vrlo ograničenom popisu knjiga koje pritvorenici mogu posuditi iz knjižnice najveći dio čine slikovnice i knjige za djecu do deset godina. Tu su, naravno, potpuni kompleti Araličinih djela. Od novijih hrvatskih, pa i stranih autora – ni traga.

Na više ste mjesta u romanu upozoravali na malverzacije s hranom koje se u Remetincu događaju. Kako ste ih “nanjušili”?

– U zatvorenim sustavima – a od zatvora zatvorenijeg nema, jelda? – lako je raditi malverzacije. Od mnogih sam ljudi u Remetincu čuo svakakve priče o tome kako uprava štedi i zarađuje na pritvorenicima, a i sam sam to vrlo brzo shvatio; imam novinarski “njuh” i ne treba mi netko pokazivati prstom da zbrojim dva i dva. Najdrastičniji primjer potkradanja države jest onaj u obrocima za pritvorenike: iako je na meniju jasno propisan sastav obroka, ono što se isporučuje u sobe nešto je sasvim drugo, neukusno, nejestivo, odvratno. Onda, poznato je koliko državu košta jedan dan boravka u zatvoru. Na pritvorenika se troši samo manji dio te svote; a kamo odlazi ostatak, nije potrebno napominjati. Posebna su priča zatvorski liječnici, koji bi, kao, trebali biti dostupni svaki put kad pritvoreniku nešto zatreba. Ali tih ljudi nikad nema – u Remetincu cijeli jedan hodnik zauzimaju prostorije na čijim vratima piše “psiholog”, “zubar”, ovo-ono, ali iza tih vrata nema nikoga. Terapije za nesanicu i raznorazne psihoze propisuje, naprimjer, zubar, i to odoka. Nikakvog tu reda nema.

Je li se što promijenilo nakon što ste, po izlasku iz pritvora, reportažom u Playboyu upozorili na te nepravilnosti?

– Jest! Upravitelj Ivan Dimitrijević postao je u međuvremenu pomoćnik ministrice pravosuđa za zatvorski sustav. Pozvali su me na obavijesni razgovor o nekim temama kojih sam se uzgred dotaknuo u tom tekstu, a vrlo brzo je stiglo i nekoliko poziva različitih ministarstava i službi. Jedan je poznanik, čovjek s podebljim zatvorskim iskustvom, bio u pravu kad mi je rekao: “Zamjerio si se nekim moćnim ljudima koji ne praštaju tako lako.”

Knjige o izoliranosti

U zadnjem dijelu knjige pišete o predrasudama s kojima su vas na slobodi dočekali kolege novinari.

– Novinarstvo u Hrvatskoj je svijet u kojem pošteni i talentirani prolaze najlošije. Bivše kolege iz Globusa tako su mi dobacivali zlurade komentare, poput: “Ej Kolovrat, kad ćeš opet u zatvor...”, i slične stvari. Lagao bih kad bih rekao da mi to nije smetalo i da me nije obeshrabrilo za bavljenje novinarstvom na način na koji sam se dotad bavio. Sad imam vlastiti novinarski projekt i on će uskoro oživjeti, ne želim ga ureći…

A izdavačka kuća Kilovat sistem – hoće li biblioteka “Terorizmom protiv primitivizma” u kojoj je objavljena Soba 108 nastaviti s radom?

– Mislim da hoće. Planiram prvo objaviti neke svoje stvari; imam već završene dvije zbirke pjesama, zbirku kratkih priča i dvije novele. Mogao bih, kao Štulić, nakon prvog albuma objaviti drugi četverostruki, objaviti na primjer Sabrana djela Igora Kolovrata. (Smijeh.)

Ma htio bih u stvari objavljivati knjige koje govore o izoliranosti – od Remetinca me to jako privlači: zanima me život na rubu, politička i etnička izoliranost, fizička ograničenja koja kreativno djeluju na duh. Rado bih objavio zapise svjetioničara ili pastira na Velebitu ili onog čovjeka koji na Zavižanu mjeri temperaturu.k