Razgovor s Igorom Kuduzom

U Galeriji Galženica izložio si seriju nizova polaroid (zašto “revitalizacija” tog medija?) fotografija nastalih pod određenim uvjetima, odnosno okolnostima. O čemu se radi? Koliko je za taj rad bitna relativna kratkotrajnost medija i koncepcija originala fotografske slike, u smislu nemogućnosti razvijanja množine slika iz fotografskog negativa?

– Instant fotografija nametnula se sama po sebi. Nekako i nije bila stvar izbora. Ili točnije, dogodilo se poklapanje između onoga što i kakav polaroid jest, i onoga čemu težim. Unazad godinu ili dvije uzeo sam u ruke instant kameru i kako to već biva, bio posve zaveden. Ne toliko činjenicom da odmah vidim rezultat, koliko njegovom autentičnošću. Autentičnost me očarala potpuno. Napokon da vidim kakvim nešto jest, bez interpretiranja, estetiziranja i slično. I još pritom sa svojom kamerom nemam nikakvu mogućnost manipuliranja. Pogledam kroz zuher i okinem. I tu je priči kraj...

Sjećam se kako sam se, nakon što sam kupio kameru sjeo u obližnji kafić, brzo stavio prvu kazetu i snimio neku slikariju na zidu s pripadajućim lampama. Na polaroidu je bilo upravo to i ništa više, slikarija na zidu sa nekim neonskim lampama. Bio sam trenutno oduševljen.

Zanimljivo mi je vidjeti kako nešto, što je u medijskom smislu toliko markantno i atraktivno kao što su “polaroidi”, ostavlja prizor gotovo netaknutim. Pa priznajem, pomalo apsurdna situacija. Taj raskorak me i uhvatio nespremnog, to me i osvojilo. Ja se ne mogu oteti dojmu da “polaroid” snimke nisu ni lijepe ni ružne, ni dobre ni loše, ni uspjele ni neuspjele. Zapravo je to svejedno. Takve su kakve jesu, autentične. Uvijek imaju taj karakterističan seksi kolor, malo priču pogrube i umekane u isto vrijeme. U svakom slučaju “polaroidi” su prepuni proturječnosti i zato ih volim, iskreni su. Ali s obzirom da je kontradikcija stanje najbliže istini, polaroidi su se nametnuli kao sasvim prirodan izbor.

U umjetnosti me i zanima samo što i kako nešto jest. Ne zanima me posrednik. Ne želim sadržaj kojeg nudi posrednik. Medij kao nosioc određenog sadržaja me nimalo ne interesira. Zato sam prema većini onog što nazivamo suvremena umjetnost sasvim ravnodušan. Ali to je neko sasvim drugo pitanje.

Dio autentičnosti polaroida leži i u njegovoj neponovljivosti. Ne postoji način da se naprave dvije identične snimke. Svaki polaroid bilježi svoj vremenski trenutak, i još ako tome pridodamo da su polaroidi uvelike nepredvidljivi, sasvim je moguće da ćete imati dvije prilično različite snimke pod naoko identičnim uvjetima. I za kraj, najromantičnije od svega je to da u trenutku kada snimim polaroid počinje proces njegova nestajanja. Proces koji je najprirodniji mogući. Polaroidi propadaju, ako ih se izuzetno brižno ne čuva, u razmjerno kratkom roku. Baš kao i sve drugo u životu.

Što znači “Fotograf nije svjedok, povlašteni tumač, prije suučesnik zaslijepljen preobrazbom modela” iz eksplikacije izložbe? Nije li fotograf ipak svjedok – preobrazbe?

– Uvijek mi se teško referirati na nešto što je netko rekao ili mislio pri tom. Svjedok, suučesnik? Hm, pa i jedno i drugo. Mada je suučeništvo možda primjerenije. Jer ipak sve ljude koje sam fotografirao sam pozvao na tu “avanturu”. Zapravo nema stjecaja okolnosti, ima nakane, predumišljaja. Svakog ponaosob sam pozvao da mi se pokaže, naravno, kako god on ili ona to žele. U to zaista nisam ulazio. Ali sa moje strane je bila ispružena ruka i poziv da se učini kakva nepodopština. Samo što je moje suučeništvo završavalo u trenutku kada su pristajali na nepodopštinu. I svoju bih ulogu svima vrlo jasno opisao na samom početku. To mi je bilo jako važno. Htio sam da o meni misle što je moguće manje. Ponekad je samo moja prisutnost ma kako pasivna bila, bila dovoljna poteškoća. Zato i nisam htio nikakvu drugu ulogu osim da dođem kada i gdje mi kažu, brzo posnimim i odem. Dogovoreni paparazzi. Ništa više od toga.

Dok sam fotografirao bio sam u ulozi svjedoka, definitivno manje zainteresirane strane. Zvučat će grubo, ali mi je bilo svejedno što i gdje snimam. Nisam bio zaslijepljen preobrazbama mada je bilo nekih škakljivijih foto seansi gdje je ionako odnos sa tom osobom malo kompliciraniji. Sav moj neposredni angažman je završavao još na prvim početnim kavama kada bih prijatelje i znance upoznavao sa cijelom pričom i kada bih ih pozivao da mi se pridruže. Nakon toga sve što se imalo odvijati više sa mnom nije imalo velike veze.

Formalno određenje amaterske fotografije

U kojoj mjeri je tvoj fotografski angažman poveziv s fetišizmom – u smislu “izvanredno razvijenog osjećaja za detalj kojemu se daje značenje kakvo ima i cjelina”, erotizmom (smrti), igrom s estetikom amaterske fotografije, do granice kiča, balansirajući na njezinom rubu...  a ponajprije sa “žudnjom”? Jesu li rizik i stidljivost doista bitni sastojci erosa?

– Pokušat ću odgovoriti nekim redom. U ovim polaroidnim portretima nisam svoj angažman povezivao s fetišizmom, mada sad kada me to pitaš čini mi se da bi i moglo imati poveznice. Odmah se sjetim situacije sa otvorenja izložbe. Imao sam jako zanimljiv razgovor s Ivanom Sajko. Dobronamjerno me gledala ispod oka pokušavajući na mom licu ili u nekom mom nemuštom odgovoru pročitati što sam to zapravo snimio. Što je to u što gledamo na tim polaroidima? Što me zapravo zanima, a očigledno to nije pornografija? I sad, pritisnut opetovanim pitanjima i pronicljivim pogledom koji nije trpio uvijanja rekao sam joj nešto što sam istog trenutka shvatio kako joj nisam mogao dati iskreniji i precizniji odgovor. Ljudska priroda. Eto, u konačnici samo to me zanima. Samo toga na tim fotografijama i ima. Nema ničega drugoga. I ne radi se o karakterima i prirodi samo snimljenih ljudi. Kudikamo se više radi o nama koji gledamo jer, na primjer, većine toga što sam čuo kao komentare ili opservacije tih portreta, na fotografijama jednostavno nema. Pitam se onda a gdje se nalazi sve to što ljudi vide a na fotografijama nema?

Nema tu nikakvog poigravanja s estetikom amaterske fotografije. Mislim da to u osnovi jest amaterska fotografija. Na taj način mislim i ne znam drugačije snimiti. Suštinski to određuje amatersku fotografiju. Činjenica da nisam ni školovan ni vješt u fotografskom mediju s formalne strane određuje amatersku fotografiju.

Znaš kakve sam fotografije htio napraviti? Normalne, nepretenciozne. Fotografije kakvih je bezbroj na Internetu, koje su privatne i za internu upotrebu a stjecajem nekih okolnosti dospjele su na Internet. Postoje web portali samo za fotografije bivših i sadašnjih djevojaka, prijatelja, ukućana, susjeda i sl. To je nepresušno vrelo fantastičnih fotografija. Iskrenih da ne mogu biti iskrenije. Sve su one posve nepretenciozne, nedobre, rađene samo da zadovolje žudnje ili da podsjećaju. Na svim tim fotografijama jasno se očitava usmjerenost samo i isključivo na osobu koju se snima bez obzira na okolnosti i ambijent. Ništa drugo nije važno. Kadar, kompozicija, oštrina, atmosfera, rukopis, gesta, ama baš ništa. Sve se događa samo od sebe. Meni je to naprosto sjajno. Prisutni su milioni različitih slučajnih estetika koje možemo tako zvati samo uvjetno a zapravo su posve nevažne. I tu se sad otvara nepregledan prostor začudnih i vrlo apstraktnih situacija. Podložnih kojekakvim percepcijama. To su otvorena vrata prazne sobe. Kad ulazimo mi, ulazi i sadržaj. Zato je pitanje u što gledamo kada gledamo te polaroid-portrete. Znaš, s formalnom stranom umjetnosti sve teže izlazim na kraj. Dapače, sve sam ratoborniji po tom pitanju i mišljenja sam da za umjetnost uopće nije važno kako nešto izgleda, kako se nešto zove i gdje se nalazi. Već odavno ne radim nikakvu razliku između najvirtuoznije fotografije i susjedove fotografije s mora kad je fotografirao unučicu kako drži lignju u ruci. Ili između najtankoćutnijeg bakropisa nekog starog majstora ili neke majušne ulične intervencije na fasadi anonimnog street artista. To me iskustvo umjetnosti naučilo, pomoglo mi je da spoznam nepostojanje hijerarhija. Ako nešto nije mišljeno kao umjetnost, ništa ne znači. Treba samo gledati. Znaš što ću ti reći, jedna je Umjetnost, mnogi putevi vode do nje. Ono što nazivamo suvremenom umjetnošću samo je jedan od tih puteva. I nikako mi ona sama nije odredište. Tek polazište. Jedna od disciplina. Ima i drugih staza kojima čovjek kroči, a da idu u istom smjeru. Zato i kažem da me sama suvremena umjetnost osobito ne interesira.

Izložbu u Galeriji Križić Roban 2002. nazvao si To protect and to serve... Čemu militantni naslov? Je li to neka specifična “muška”, maskulina uloga, naspram tradicionalne ženske?

– Naslov je citat. To je slogan kojeg znamo s vratiju policijskih automobila u nekim američkim državama. Ili su barem tako prikazani u filmovima. To sam zapravo koristio kao filmski citat. Ali bez obzira, “militantna uslužnost”, pa zar to nije sjajno! Bojim se i pomisliti što bi to sve moglo biti. Pandorina kutija mogućnosti. Na trenutak taj termin može zvučati gotovo kontradiktorno. Ali samo na trenutak. Zapravo nije, posve precizno ocrtava karakter tih htijenja i motivacija. Ne znam misliti u popularnim terminima rodno-spolno-dobno. Zanima me što je u pozadini i jednog i drugog i petog. Ne zanima me pojavna strana.

Žanrovske amaterske fetišističke fotografije

Dobro, u tekstu kojim si popratio tu izložbu posjetitelj dobiva upute kako gledati predstavljene fotografije, kao “prvenstveno amaterske fetiš fotografije, a tek potom sama umjetnička djela”, uz opasku “neka vas kontekst galerije ne zbuni”. Zašto je kontekst galerije zbunjujući?

– Ljudi imaju fetišistički odnos prema onome što nazivamo umjetnost. Zanimljivo. Moram priznati da je to jedan od manje uzbudljivih fetiša, ali eto, tko što voli. Poštujem. Hoda se utabanim stazama uigranim korakom. Ljudi vole znati što umjetnost jest, a što nije, i obožavaju vrijednosne sudove temeljene na tim znanjima. Misle da postoji hijerarhija i, ma kako god širok bio, ali ipak definiran okvir u kojemu se umjetnost ima dešavati. Cijele biblioteke su napisane na tu temu pa valjda je to onda tako... Draga Silva, mogu samo reći da sam jako skeptičan. Što se čvršće držimo parametara to smo udaljeniji od bilo kakve umjetnosti. Poput situacije kada se s nekim ili nečim sudarimo i što smo čvršći u mjestu bolje bivamo odgurnuti. Letimo kao da nas je tane pogodilo. A ako nismo prikovano vezani uz poziciju na kojoj stojimo, ostat ćemo nepomaknuti. Umjetnost se događa, uvijek, svugdje i bilo kada, bila mišljena kao umjetnost ili ne, bila primijećena ili ne. Ništa je ne mora uvjetovati i nikuda ne mora stremiti.

Htio sam biti maksimalno pošten, izreći gotovo programatski stav i ljudima izaći u susret. Fotografije iz ciklusa To protect and to serve su žanrovske amaterske fetišističke fotografije. To je osnovno, tako su mišljene, time se i bave. Koliko su i da li su “artoidne”, ja ne znam i nije mi osobito važno. Nisam ih radio kao isključivo umjetničke radove. Jer ruku na srce, da smo negdje gdje postoji razvijena fetiš-scena sa svojom infrastrukturom, galerijama i slično teško da bih ikada te fotografije izložio u nekoj umjetničkoj galeriji. Formalno, ja sam umjetnik i sa zadovoljstvom (zlo)upotrebljavam svoju poziciju miješajući kontekste. Reklo bi se patetično, upućujem na neodrživost istih. Volio bih kada bi ljudi sa jednakim interesom i žarom gledali stvari koje i nisu proizvod umjetničke misli, a kao da jesu. Makar to bili slični materijali onima koje gledaju u intimi doma kad su sami. Zato sam te fotografije i dao Zlobecu na raspolaganje za njegov web. Na siteu je bio postavljen i “guest book” s izravnijim i iskrenijim reakcijama nego sam ih ikada dobio za neku izložbu u nekoj od regularnih galerija. Knjiga utisaka je u jednom trenutku postala zaista živopisna literatura. 

U suradnji s Barbarom Matijević ponuđeno ti je kreirati predstavu kao fotografski performans. Jedan dio ciklusa tako nastalih fotografija izložen je on-line na www.zlobecsportamateurs.0catch.com. Tematiziraš li time voajerski odnos modela i autora, ili zajednički egzibicionizam?

– Voajerizam i egzibicionizam su sijamski blizanci. S Barbarom sam dosta razgovarao na tu temu, gdje što počinje a gdje završava. Nemoguće je odrediti, isprepletene su stvari... Sjećam se da nismo ništa zaključili. Ne znam ništa o suvremenom plesu i kazalištu te se unaprijed ispričavam ako nekome nešto od ovoga bude zvučalo površno ili netočno. Ali postavit ću pitanje, je li pokazivanje važan dio plesnog i kazališnog DNK? Isto tako je li važan dio fotografskog DNK gledanje? Mislim da su oba odgovora potvrdna. Ako je tako, onda su svi preduvjeti za jedan skladan odnos tu! Priča se odvijala na relaciji Barbara-egzibicionist i Igor-voajer. Ne vidim razlike u egzibicionističkom pokazivanju u Galeriji SC ili na Zlobecovoj sajtu. Prirodni okoliš tim fotografijama je Internet, a pogotovo volim Zlobecov sajt kao unikatno-začudno mjesto visoke suptilnosti gdje se nađem u odabranom društvu Nikole Tesle, boksačke legende Riddicka Bowea, Christophera Walkena i Nike Kranjčara.

Praktičnost umjetnosti i “artoidnost” dizajna

Surađuješ li još sa Simonom Bogojevićem Narathom i Vladimirom Kneževićem (s kojima si svojedobno oformio skupinu FX Interzone), zašto više ne radiš video radove – pokretne slike naspram “fiksiranog” pokreta ili slika nepomičnosti?

– Postoji jedan prilično klimavi razlog. Klimav zato, jer u nekim kasnijim fazama života ili djelatnostima kojih sam se uhvatio to mi nije predstavljalo nepremostivu prepreku. Naime, u to doba, za vrijeme i neposredno nakon Akademije nisam imao ama baš nikakvih mogućnosti da se time samostalno bavim. Nisam imao vlastitog hardvera i u cijelosti bi ovisio o cijelom nizu ljudi. I to mi je predstavljao nepremostivi problem. Mislim da nisam bio tog kapaciteta, a podrška bliskog prijatelja koji je bio u tim vodama je izostala. Dapače, glatko sam odbijan jer nemam budžet. Budući da nisam imao novaca nisam mogao ni platiti te svoje, vjerojatno, preambiciozne ideje. Naprosto nisam znao kako da nastavim, a video radove koje sam napravio, ni sam ne znam kako sam uspio… U svakom slučaju tako se nije moglo unedogled. Vrijeme je prolazilo, interesi su otišli drugamo.

Gdje umire autoritet, ra?a se sloboda, transparent je koji si postavio 2002. na kućici uz željezničku prugu u Varaždinu, u okviru izložbe Od A – B. O kojoj je vrsti slobode tu riječradi?

– Nepostojećoj. Ok, osim prostora slobode koju zovemo umjetnost. A koji je jedini pravi prostor slobode kojeg poznajem. I u tom prostoru slogan je točan. Zanimljivo je kada ga se stavi u neki drugi kontekst. Društveni, na primjer. Dobiva se apsurdna situacija. Kao da neki prostor slobode u društvenom smislu uopće postoji.

Ali ako nešto ne postoji ili ne može postojati, to još uvijek ne znači da se ne treba za to boriti. Uvijek i svugdje. Jedini društveni autoritet poštovanja vrijedan jest znanje. I jedini je koji nije zasnovan na sili. Slogan je citat jednog grafita u Draškovićevoj ulici. Slogan mi je i od ranije poznat. Rad sam napravio nakon pogibje mladog anarhista Carla Giulianija 2001. godine u Genovi u uličnim borbama tijekom anti-G8 demonstracija.

Postoji li razlika u bavljenju dizajnom (npr. oblikovanje umjetničke monografije, kataloga tuđe izložbe, kulturnog časopisa...) i umjetnošću? U kojoj je mjeri moguće govoriti o sinergiji umjetnosti i dizajna, ako je dizajn sam već sinergijska disciplina?

– Toliko je velika da uopće ne znam otkuda bih krenuo s odgovorom. Ali mogu pokušati jednostavnom pitalicom: Zašto? Treba pokušati dati odgovor na to jednostavno pitanje i teškoća davanja odgovora reći će nam sve. Pri tom ne mislim na “zašto” pojedini rad, pa se tu uvijek klizne u objašnjenje koncepta koji može biti više ili manje dobro artikuliran. Mislim na odgovor na najtemeljnije pitanje, zašto imamo tu potrebu, zašto to radimo?

Umjetnost je koncept apstraktnog uma, koja jednostavno ne treba nikakav razlog da bi postojala, niti adrese kojoj bi se obraćala. S oblikovanjem je drugačije, utilitaran je ma kako god “artoidan” bio. Kod oblikovanja postoji čitav niz pitanja sa vrlo jasnim odgovorima.

Svako malo kad se nađem sa Simonom, kroz šalu ali vrlo ozbiljno pitamo jedan drugoga jesmo li saznali zašto radimo art. I zamolili smo jedan drugoga da, ako i kada jedan shvati odmah dojavljuje ovom drugom. Do danas telefon nije zazvonio, bar ne s tim novostima. Vremenom izmjenjivali su mi se različiti odgovori na to uvijek isto i najfundamentalnije pitanje i svaki pa i najsloženiji ili najpronicljiviji odgovor ubrzo bi se pokazao kao sasvim nedostatan.

Naravno, pitanje je o kakvoj umjetnosti pričamo. Zamjetna količina umjetničkih radova dizajnirani je marketinški proizvod i na takvu produkciju ne bismo trebali trošiti riječi.

Još jedna stvar razlikuje umjetnost od oblikovanja a to je smjer kretanja. U oblikovanju se uvijek krećemo i ravnamo prema nekome ili nečemu što već u nekom obliku postoji, makar kao misao. U umjetnosti se bavimo sobom i svojim idejama, polazimo od sebe i tu putovanje i završava. I kao što već rekoh, umjetnost ne treba preduvjete da bi nastala.

Igor Kuduz (rođen 1967.) diplomirao je na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti 1995. godine, do sada je izlagao na više desetaka skupnih i samostalnih izložaba u zemlji i inozemstvu radeći i kao primarno grafički dizajner (voditelj je dizajnerskog studija Pinhead). Svoje je fotografske portrete u osnovi zamislio kao jednokratnu igru koju zajedno izvode model i fotograf. Model je zaveden jedinstvenošću trenutka u kojem njegova/njezina žudnja i stvarno, sad i ovdje, u zvuku fotografskog aparata koji izbacuje polaroid, postaje žudnja drugog – onog koji snima. Fotograf nije svjedok, povlašteni tumač, prije suučesnik zaslijepljen preobrazbom modela. Kao na nekom staromodnom psihoanalitičkom kauču dvoje se aktera predaje odnosu koji daleko od stabilnih pozicija tradicionalne fotografije, ukazuje ne samo na već stereotipnu nestabilnost identiteta, već na rastuću nestabilnost društvenih odnosa…