Razgovor s Igorom Štiksom

U kritičarskoj recepciji oba vaša romana u nas uvijek se ističe vaša dob: kako ste mladi za tako ozbiljno pisanje. Činilo se kako su se nad Dvorcem u Romagni svi čudili više nad time koliko vi imate godina, nego nad neobičnom i dorađenom pričom. Budući da je roman Elijahova stolica još složenije i razrađenije strukture, te govori o mitskoj nemogućnosti bijega od (tragične) sudbine, znam da se mnogi čude kako ste tako “zreli” za svoju dob. No, kako nismo uvijek živjeli u kulturi infantilizacije svega, a i iz povijesti književnosti bismo mogli izvući brojne primjere koji bi opovrgli korelaciju između piščeve dobi i “težine” djela, jasno je kako to ne bi trebala biti “tema” u recenzijama. A ipak jest. Kako vi to doživljavate?

– Pitanje je kada doista postajemo punoljetni u književnosti tj. kada dobivamo pravo građanstva u književnoj republici. I, dakako, tko bi to uopće mogao odrediti. Kako nije riječ o nečem objektivno danom ili nečemu što se može propisati, očito je da se, u slučaju mladog pisca, radi isključivo o osobnoj procjeni čitatelja koja može rezultirati oduševljenjem ili pak neodobravanjem. Bilo kako bilo, čim rana dob postane kriterijem vrednovanja tekstova, često se, barem mi se tako čini, to okreće protiv mladog pisca samog. Ako vas i hvale zbog mladosti, nerijetko je to upravo zato da bi se naglasio nedovoljan broj vaših godina, što znači da u najboljem slučaju konkurirate u juniorskoj ligi i da vas još ne treba uzimati preozbiljno (iako je iz tako postavljenih stvari jasno da sebe očito uzimate i suviše ozbiljno, što blagonaklonim kritičarima može biti u najmanju ruku simpatično). Oni koji vam pak “zamjeraju” godine i “težinu” tema kojima se bavite, rade to da bi vas eliminirali u startu čak vam ni ne priznajući kvalitetu i talent, jer ste i za jedno i za drugo naprosto “premladi”, ili se jednostavno prerano – i bez odobrenja počesto tih samih kritičara – gurate gdje vam još nije mjesto. Što se Dvorca tiče, kada sam ga pisao nisam razmišljao o tome imam li “dovoljan” broj godina, a najmanje ne da bih zbog toga trebao odustati. Razvio sam priču i odlučio je napisati ne smatrajući ni da sam premlad ni da sam genijalan. Nekada jednostavno imate nešto za reći u određenom trenutku, i to pokušavate učiniti na najbolji mogući način. Što se tiče Elijahove stolice, smatram je rezultatom procesa intelektualnog, književnog i uopće životnog sazrijevanja (iako je zrelost uvijek tek pred nama) koje je vremenski uslijedilo u godinama nakon objavljivanja Dvorca i u mnogo čemu se poklopilo, i možda čak bilo uvjetovano, mojim životom u Parizu.

Kraj “zlatnog doba” djetinjstva i početak lutanja

Junak Elijahove stolice sredovječni je europski intelektualac, pisac u stvaralačkoj krizi, zatajenog židovskog porijekla koji u Sarajevu 1992. traži svoj izgubljeni identitet. Otkrit će svoje porijeklo i doživjeti ljubav života, da ne otkrivamo dalje iz napete priče, ali platit će za to preveliku cijenu. Vaša priča sadrži gotovo detektivski zaplet, ali zapravo “meso” romana čine težnje da se shvati i obuhvati tragičan ljudski usud u zadanom prostoru i vremenu. Jesu li to bile i vaše unutarnje borbe s obzirom na sarajevsko porijeklo i potom stjecanje životnog iskustva u europskim metropolama?

– Drago mi je da ste naglasak stavili i na priču i na njezinu poruku ili poruke, upravo na to “meso” samog romana koje podrazumijeva da knjigu nakon čitanja nećete samo zatvoriti i zadovoljno zaspati jer ste stigli do kraja napetog zapleta, nego ćete se vraćati opisanim događajima i shvatiti da nisu tu tek priče radi već da se temelje na, rekao bih, trajnoj polemici oko nekih osnovnih problema. Spomenuli ste pitanja porijekla, povijesti, identiteta, ljudske sudbine, toka povijesti, tragičnosti individualnih usuda, književnog stvaranja i, konačno a u ovom slučaju i ne manje bitno, političkog djelovanja. Niz ovih velikih riječi bi se dakako mogao nastaviti... Pitali ste me ipak nešto konkretnije, naime o utjecaju mog vlastitog životnog puta na teme o kojima pišem. On je svakako neizbježan, vjerujem, iako mu je teško odrediti preciznu težinu. Mogao bih samo reći da je moj život, kao i uostalom život svih nas, bio temeljno određen ratom u bivšoj Jugoslaviji, njezinim raspadom, društvenim i političkim procesom koji je tome prethodio i samim tokom rata, pri čemu su za mene dakako (višestruki) napad na Bosnu i Hercegovinu i opsada Sarajeva bili ključni događaji. Svatko od nas, vjerujem, ima taj prijelomni trenutak nakon kojeg ništa više nije isto. Za mene je to bio dan odlaska iz Sarajeva. Na planu osobne mitologije to je ujedno bio kraj “zlatnog doba” djetinjstva i početak lutanja.

Pisati kao svjedok, a ne sudionik

Koliko je autobiografskih elemenata u romanu? Zasigurno mladi junak imenom Ivor, koji je prevodilac ali potom i prijatelj protagonista Richarda Richtera, čak i opisom podsjeća na vas. S obzirom da ste mladi otišli iz Sarajeva koliko ste morali proučavati i istraživati ne samo povijest nego i duh grada da biste ga tako “oštro” iscrtali?

– Tih elemenata uistinu ima, no oni su raštrkani u romanu i teško da bi ih se moglo spojiti u neku cjelinu koja bi pri usporedbi s podacima o piščevom životu mogla podržati tvrdnju o, recimo, autobiografskoj podlozi Elijahove stolice. Čak je i Ivor, kojeg će mnogi lako prepoznati kao moj alter ego, ipak ravno deset godina stariji od mene. Ivor je uostalom preživio opsadu Sarajeva kao zreli mladi intelektualac koji se tek priprema za pisanje. Ja sam iz Sarajeva otišao kao dječak od nešto više od četrnaest godina kojem se za to naprosto ukazala prilika, prilika koju mnogi moji prijatelji nisu imali. Otud stalni osjećaj krivnje, kao i razdor koji se uvukao između Sarajlija koji su proživjeli opsadu i onih koji su otišli u izbjeglištvo. Dakle, ne samo da sam rodni grad morao otkrivati istražujući povijest, ratnu i poslijeratnu svakidašnjicu Sarajeva nego sam imao temeljni problem s kojim glasom (i s kojim pravom!) govoriti o Gradu. Kao što znate, veoma mnogo odlične književnosti o opkoljenom Sarajevu napisali su oni koji su opsadu preživjeli i o njoj nam književno svjedočili. Često se vraćam na Kiševu podjelu na generaciju pisaca koji su o ratnim događajima pisali kao njihovi neposredni “sudionici” i kasniju generaciju pisaca koji će o istoj temi pisati kao “svjedoci”. S obzirom na to da sam bio premlad da bih u ratnim događajima aktivno sudjelovao, no ne i toliko mlad da ih ne bi mogao shvatiti, mogu ih opisivati samo kao “svjedok”, dakle znatno drukčije. To nije bilo lako kako zbog recentnosti snažnih naslova koje su napisali “sudionici”, tako i zbog kompleksnosti događaja kakav je bila opsada Sarajeva u kontekstu europske povijesti 20. stoljeća. Usput rečeno, riječ je o događaju čije je promišljanje na domaćoj i međunarodnoj sceni zanemareno, iako vjerujem da i dalje nosi neke vrlo vrijedne pouke za svijet u kojem živimo i koji će tek doći. Rješenje je dakako bilo u tome da se i “sudjelovanje” u samim događajima i “svjedočenje” prepusti Richardu Richteru, tipičnom europskom ljevičarskom intelektualcu koji se mučio da Sarajevo locira na geografskoj karti Europe sve do trenutka dok nije doznao da ga rješenje tajne njegove vlastite sudbine čeka upravo u njemu. 

Dublji smisao priče

Rekla bih da ste vi ovim romanom nastavili onu sjajnu tradiciju romana kao ekskluzivnog europskog izuma o kojem toliko govori Milan Kundera, tj. da mora odgovoriti na pitanje “što je ljudsko postojanje i gdje se nalazi njegova poezija”. Stoga ste svojoj romanesknoj kući dali filozofske temelje, a to se u nas radi sve rjeđe i sve površnije jer to zahtijeva i proučavanje i vrijeme. Proizlazi li takav pristup iz vašeg procesa obrazovanja ili je to naprosto sudbinski zadan unutarnji ustroj?

– Još jedno teško pitanje, iako mi iznimno laska niz u koji ste svrstali moj roman. Kako ne bih zazvučao suviše pretenciozno, mogu samo reći da je intelektualna priprema trajala dugo, možda uistinu zbog akademske, ponekad i jalove, rigoroznosti kojoj sam stalno izložen, a možda i zbog sve veće sumnje u vlastite ideje (koja valjda dolazi s godinama, da se vratimo na pitanje zrelosti). No, vjerujem da je još nešto bilo u pitanju, nešto što možda zvuči jednostavno (i što sigurno predstavljam ovdje vrlo pojednostavljeno), ali se u procesu nastanka romana pokazuje ključnim. Riječ je, naime, o teškom zadatku da se svakom događaju u fabularnom toku romana i svakom uključenom elementu da smisao koji nadilazi samu radnju i da ga se dakako uskladi s glavnom problematikom romana, njegovim “filozofskim temeljima”, kako ste rekli. Ništa, ukratko, ne bi smjelo biti slučajno. Ako glumci postavljaju na scenu adaptaciju romana Maxa Frischa, tada taj tekst mora biti u vezi s razvojem same priče romana (čitatelja se mora odmah uvući i u probleme o kojima raspravljaju oba romana i u nastavak priče te mu omogućiti plodonosna intertekstualna tumačenja), ali i s time što taj tekst uistinu znači izveden u Sarajevu u ljeto 1992. Uostalom, ni Frischov roman nije bio samo roman o incestu, nego je sadržavao promišljenu kritiku suvremenog tehnologiziranog i proračunatog svijeta. Svijeta koji se čini kao da u njemu nema mjesta za antičke tragedije. A one se, eto, svakodnevno događaju. Ovo je samo jedan mogući odgovor na vaše pitanje. Nadam se da će čitatelji Elijahove stolice doista smatrati da sam dobro uskladio temelje i nadgradnju svog romana.

W. G. Sebald kaže da se ne može izravno pogledati u Meduzinu glavu bez posljedica, jer tako pisac postaje ili kamen ili sentimentalan. Kako ste vi, suočavajući se u romanu s užasima i tragedijama, izbjegavali tu zamku, osobito onu upadanja u sentimentalnost?

– To je upravo oštrica po kojoj pisac stalno klizi i sigurno je da se uspjeh njegova pisanja može vrednovati baš po tome kako je izbjegao banalizirati užase od kojih su često sastavljene ljudske sudbine. Kada kažem “banalizirati”, pri tome mislim na činjenicu da smo okruženi banaliziranim ljudskim tragedijama, kao što su svakodnevne brojke mrtvih koje kod primatelja informacija ne izazivaju veću emotivnu reakciju od običnog navođenja telefonskih brojeva. Uistinu je grozno da nas ne dodiruju ni najveći užasi ako su loše ispričani. Tu je jedna od najvažnijih uloga pisca i njegov prastari zadatak. Ispričati priču koja će se možda fokusirati na jedan ili nekolicinu likova, ali koja će govoriti o onome što ih nadrasta i što se direktno tiče samog čitatelja. Još jednom, ne miran san nakon otkrivenog zapleta, nego nesanica.

Mladost, siromaštvo, ljubav i Pariz

Magistrirali ste u Parizu. Je li odabir mjesta i teme bio rezultat slučajnog spleta okolnosti (premda se za vašeg romanesknog junaka pokaže presudnim kako je “Destiny is the most powerful coincidence of all”) ili smišljenog odabira. Kako ste se snašli drugi put “izmješteni”?

– Razlika između mog dolaska u Zagreb i odlaska iz njega u Pariz je razlika između prisilnog i onog džojsovskog i kiševskog “dobrovoljnog” izgnanstva. Otud i vrlo složen, konfliktan i strastan odnos koji imam s tim gradovima na životnom i na književnom planu. Ideja o životu u Parizu je bila tipična romantična težnja s mnogo iluzija, maštanja i stereotipa o samom gradu. Mogu samo reći da se svakodnevica pokazala manje atraktivnom, ali i daleko bogatijom negoli sam to ikada mogao sanjati. Jednom sam u Parizu, sav zabrinut, sreo na cesti Jamesa Siegela, antropologa sa Sveučilišta Cornell, i požalio mu se na financijsko stanje u kojem smo se nalazili supruga i ja. Na moje jadikovke on je samo odmahnuo rukom i rekao da mi zavidi na tome što imam. Na moje čuđenje, upitao me što bih više htio kad imam četiri stvari koje su mi uopće potrebne u životu – mladost, siromaštvo, ljubav i Pariz... Potom je odšetao niz ulicu ni ne osvrnuvši se. Ta je anegdota postala dio jedne nove mitologije Pariza koju sad gradimo s druge strane Atlantika kako bi se jednom tamo i vratili, po mogućnosti još uvijek mladi, nešto manje siromašni, sačuvane ljubavi i s Parizom koji će, nadajmo se, biti tamo gdje je nekad bio.

Trenutačno imate dobar fellowship u Chicagu, na prestižnom Northwestern University. Što konkretno radite i kakve su vaše obveze u takvom angažmanu?

– U Chicago sam došao, da bi stvar bila zanimljivija, kao francuski student. Naime, moje sveučilište u Parizu dogovorilo je s Northwesternom program razmjene doktoranata koji bi trebali doktorirati na obje institucije i ja sam bio među prvima koji su odabrani da se uključe u program. Na Northwesternu tako radim na svom doktoratu, pratim predavanja i predajem kao asistent. U svakom smislu, vrlo vrijedno iskustvo, iako sa samim gradom još izgrađujem odnos. Mislim da naš odnos prema gradovima uistinu ovisi o načinu na koji smo se u njima našli. Spominjao sam prisilne i dobrovoljne odlaske. Odnos prema gradovima u kojima smo rođeni pak tu ima specifično mjesto. U Chicago sam, takoreći, došao “na poziv”, pa sam mnogo zatvoreniji i oprezniji dok pokušavam shvatiti jesam li tu samo u prolazu.

Krenuli ste putem paralelnih karijera: akademske i umjetničke. To je često sudbina mnogih intelektualaca na Zapadu. Kanite li se vratiti, a pitanje je i kamo, i gdje biste u tom slučaju vidjeli sebe?

– Čini se da pisac kod nas nema mnogo izbora. S obzirom na to da od pisanja ne može živjeti, put mu je uglavnom otvoren u novinarstvo, što je najčešći izbor čije posljedice za samu književnost tek treba mjeriti, ili u akademski svijet. Ovaj potonji zahtijeva dugotrajan angažman koji vrlo sporo proizvodi rezultate i stvara stalnu frustraciju, jer se ne možete baviti pisanjem u mjeri u kojoj biste to htjeli. S druge strane, tjera vas na stalne intelektualne vježbe i mi koji se time bavimo moramo vjerovati da će sva ta muka biti kako akademski tako i književno isplativa. Dakako, teško je reći što je pravi recept. Zasad još vjerujem da se, u mom slučaju, te dvije karijere međusobno obogaćuju. Problem je očit, velik vremenski razmak među knjigama i kašnjenje s akademskim obavezama. Uvijek s jednom nogom unutra, a drugom vani. Čudan, naporan, no povremeno vrlo produktivan položaj. Što se povratka tiče, sam pojam postaje sve složeniji što se umnožavaju gradovi u kojima izgrađujete svoj život. Bi li povratak uopće bio povratak, ili zapravo novi odlazak, nakon toliko godina provedenih u “tuđini” koja je postala bliska? To su pitanja koja si svakodnevno postavljam.

Univerzalnost teme i uspjeh na međunarodnom tržištu

Vaš je prvi roman već preveden na nekoliko jezika i dobro je primljen. Nedvojbeno će tako biti i s Elijahovom stolicom. U nas se često govori kako se hrvatska književnost slabo prevodi u svijetu i ima slabu recepciju, ali se pritom počesto zaboravlja da se većina djela tekuće domaće produkcije ne može razumjeti bez društveno-povijesnog konteksta, tj. što znači da nije ni pisana tako bi je mogao razumjeti netko tko ne živi ovdje. Vaši su romani pak napisani u, recimo, univerzalnom ljudskom modusu. Štoviše u prostoru i likovima zalaze izvan nacionalno-povijesnih granica. Tko je vaš imaginarni čitatelj kojem se obraćate?

– Uvijek sam se pitao kojem se to čitatelju obraćao Isaac Bashevis Singer, pišući na svojoj jidiš mašini u nekom stanu u New Yorku u godinama nakon što je njegova izvorna publika uništena, a jezik sam osuđen na odumiranje. Pa iako je Singer, unatoč strašnoj samoći pisca u takvoj situaciji, nastavio pisati kao da ta publika i dalje postoji, uglavnom o temama iz njezine povijesti i izgubljene svakidašnjice, svi koji smo ga čitali u prijevodima, najčešće s engleskog, znali smo da se ne bavimo samo “promatranjem” “tuđe” povijesti pisane samo za njezine sudionike ili baštinike nego da je Singer, jednostavno rečeno, pisao i za nas ni ne znajući u tom trenutku hoće li mu tekstovi ikad izići iz sve užih granica njegovog umirućeg jezika. Ako pišem o temi njemačko-židovskog odnosa očekujem da publika mog jezika, što u najboljem slučaju uključuje govornike štokavskog i nešto šire, čita o tome kao o svojoj temi, nečemu što govori o njima samima, jednako kao što od budućih stranih čitatelja (nadam se da će ih biti, prema prvim se reakcijama čini da hoće) očekujem da čitaju o ratu u bivšoj Jugoslaviji i opsadi Sarajeva kao o nečemu što se i njima dogodilo, ne o nečemu što je dio nekakvih etničkih međusobnih ubijanja na kraju Europe koja ih se u krajnjoj liniji ne bi trebala ticati.

No, čak i ono što je uronjeno u lokalni kontekst mora imati “nešto” što ga čini, recimo to tako, univerzalno ljudskim. U nas je previše samodopadnosti i arogancije (često uzrokovane upravo neznanjem i nesigurnošću u dijalogu s drugima) koja zamućuje pogled u stanje stvari na međunarodnom tržištu. Kad neka knjiga i uspije van svojih kontekstualnih granica, reći tada da se radilo o kalkulaciji kako bi se knjiga i njezin autor “prodali vani” nije fer, ni prema autoru (veliki rad se svodi na predumišljaj), ni prema stranoj publici koja je sve samo ne lakovjerna ni, konačno, prema domaćim čitateljima kojima se time ni najmanje ne laska. Takav stav je samodovoljan i iz njega se izvodi utješan zaključak da nas ne prevode jer smo “autentični” (što se uzima za dodatnu kvalitetu) i, konačno, neshvatljivi “drugima”, koji nas se zapravo ni ne tiču. Velika zabluda. Nešto sasvim drugo mora biti u pitanju i Singerov primjer nam je tu opet dragocjen.

Igor Štiks rođen je 1977. u Sarajevu, gdje je i odrastao. Početkom rata u BiH dolazi u Zagreb. Nakon završenog studija komparativne književnosti i filozofije seli se u Pariz gdje magistrira na Sveučilištu Paris 8 i započinje doktorat na Institut d’Etudes Politiques de Paris (Sciences Po). Trenutačno boravi u Chicagu, gdje nastavlja doktorske studije na Sveučilištu Northwestern. Piše prozu, književnu kritiku i eseje, a surađivao je i s nizom novina i časopisa. S tekstovima iz Pariza nekoliko se godina javljao u splitskom Feral Tribuneu. S Daliborom Šimpragom uredio je antologiju nove hrvatske proze (22 u hladu, Celeber, 1999.), a s Draganom Korugom svjetske kratke priče na engleskom jeziku (Vrhunski safari, Naklada MD, 2001.). Njegov prvi roman Dvorac u Romagni (Durieux, 2000.) dobio je nagradu Slavić za najbolju prvu knjigu u Hrvatskoj i dosad je objavljen na njemačkom (Folio Verlag, 2002.), engleskom (Autumn Hill Books, 2005.) i španjolskom (Funambulista, 2006.) jeziku. Neki njegovi prozni i esejistički tekstovi prevedeni su na engleski, francuski, njemački, grčki, turski, makedonski, bugarski i slovenski. Akademske tekstove piše i na francuskom i engleskom. Nedavno je u izdanju zagrebačke Frakture objavljen njegov drugi roman Elijahova stolica.