Razgovor s Irenom Ateljević

Premda je neposredan povod za naš susret vaša participacija u projektu Doprinos razvoju obale i otoka Šibensko-kninske županije, počela bih s knjigom Transmodernity - remaking our (tourism) world? koju pripremate. Da ovo na neki način bude mali doprinos za bolju vidljivost pokreta za nov, transmoderni svijet, a za koji je Riane Eisler ustvrdila da se teško prepoznaje jer nije centraliziran ni objedinjen pod jedinstvenim imenom. Pa, što je transmodernizam?

– Da bih odgovorila na to pitanje, nužno se moram osvrnuti na pojmove modernizma i postmodernizma jer samo tako možemo objasniti duboke promjene koje su se dogodile čovječanstvu i promjene koje se događaju danas. Modernizam je, dakle, uistinu bio proces koji je bitno promijenio dotadašnje agrarno društvo, socijalno i ekonomski vrlo zatvorenih zajednica, kreacionističkih pogleda na svijet. Govorim dakako o perspektivi europske civilizacije koja i danas dominira svijetom, jer sva naša povijest temelji se na eurocentričnoj perspektivi, koja se nametnula kao globalni pogled na svijet. Bila je to pretežito oralna kultura, priroda je bila izvor straha, a malobrojni pisani tekstovi, odnosno znanje bilo je dostupno vrlo malom broju ljudi, najviše onima vezanima uz crkvu. Razvoj tehnologija, koje su uvijek pokretač promjena, prije svega tiskarstva, u potpunosti je promijenio perspektivu. U renesansi su nastale tri glavne institucije koje su promijenile svijet – moderna znanost, tržišna ekonomija i nacionalne države. One su dovele do procesa koje danas nazivamo modernizacijom, a obuhvaćaju industrijalizaciju, urbanizaciju, sekularizaciju društva i postepeno, prema mnogim autorima, homogenizaciju. Riječ je o četiri, pet stotina godina u kojima je Europa odlučila osvojiti nove zemlje, a najbolji sažetak kolonizacije dao je jedan afrički biskup; kada su došli europski misionari u Afriku, oni su imali Bibliju, a mi zemlju. Rekli su nam, zatvorite oči i molite s nama. Kada smo otvorili oči, oni su imali zemlju, a nama je ostala Biblija.

Feministička prethodnica

– Dvadeseto stoljeće donijelo je spoznaju o surovoj strani tog pothvata, iz čega se razvio pokret ljudskih prava, a koji je sljedeća velika promjena duboko utkana u našu kolektivnu svijest. Prije svega to je onaj dio pokreta za prava žena uslijed djelovanja kojega je došlo do promjene cjelokupne europske perspektive prema Drugom, u koju ulazi i priroda. Znamo naime da je tijekom inkvizicije, zbog navodne vještičje sposobnosti suradnje s prirodom, ubijeno pet milijuna žena. Nestankom straha od prirode, pojavom mogućnosti objašnjenja prirodnih pojava, promijenio su naš odnos prema njoj – prestala je biti božja kreacija od koje se zazire i postala je izvor eksploatacije. Dominacija čovjeka nad prirodom otvorila je horizonte, u potpunosti se mijenja organizacija vremena i prostora, ali početkom 20. st. shvatili smo da smo sve istražili, homogenizirali se, uništili mnoge lokalne kulture, da posjedujemo cijeli planet, globalizirali smo se. I danas postoje dva temeljna stava prema globalizaciji: pesimistički koji tvrdi da će cijeli svijet postati veliki McDonald’s, i drugi, umjereniji, koji smatra da je globalizacija spojila svijet i kreirala globalnu svijest.

Postmodernizam kao kritički osvrt na period modernizacije koji je u pitanje doveo white-male-european pogled na svijet najvećim je dijelom, dakle, pokrenut feminističkim pokretom i feminističkim autorima/icama. Najvećim dijelom reflektirao se u znanosti, putem aktivističkog pokreta postao je društveni pokret, širio se kapilarno na sve ljudske djelatnosti, ali sveopća relativizacija, rušenje svih ideoloških barijera, dovela je do nostalgična zavirivanja u predmoderni svijet. Sve je dovedeno u pitanje, i to je ona destruktivna, depresivna strana postmodernizma. Kako je to rekao Jeremy Rifkin, postmodernizam je srušio sve zidove modernizma, oslobodio nas zatočeništva, ali nemamo mjesto na koje bismo mogli otići. Ostavio nas je u ruševinama dekonstrukcije, koja je svakako bila potrebna da bismo razotkrili odakle dolazi nepravda, ali depresivnost i destruktivnost postmodernizma još traje, to je naša sadašnjost. No istovremeno je i trenutak za novu viziju svijeta, za transmodernizam. Koji želi premostiti negativnost postmodernizma, uzeti najbolje iz modernizma – napredak znanosti, tehnologije, ekonomije, i tu tradiciju spojiti s novim vizijama.

The best of modernizma i postmodernizma

U tekstu navodite prikaz stanja Marca Luyckxa Ghisija i njegove vizije transmodernosti kao osnovu za nadu da su mogući nehijerarhiziranost, postpatrijarhalnost, postsekularnost, postojanje socijalno osjetljive ekonomije, partnerskih odnosa…

– Da, Ghisi započinje svoju tezu pregledom pet razina promjena koje opisuje metaforom vrha ledenog brijega ljudskog (ne)svjesnog i (ne)vidljivog, a gdje su prve dvije razine najmanje vidljive u smislu njihove “polagane smrti”. Prva je razina najtamnija i najhladnija točka, rub neodrživosti, rub smrti i kolektivna samoubojstva čovječanstva. Druga je smrt patrijarhalnih vrijednosti – naredba, kontrola, osvajanje – a koje su svijet učinile natjecateljskim ratištem. Treća razina odnosi se na smrt modernosti kao dominantne paradigme objektivne realnosti kao neupitne istine. Četvrta se odnosi na odumiranje industrijskog načina proizvodnje i materijalne ekonomije te, naposljetku, peta razina tiče se sveprisutne krize birokratskih i piramidalno ustrojenih institucija. I poziva na nelinearan prelazak iz postmodernosti u transmodernizam, slijedeći originalno značenje termina koje je dala španjolska filozofkinja i feministkinja Rosa Maria Rodriguez Magda u eseju La Sonrisa de Saturno: Hacia una teoria transmoderna, a gdje je upotrijebila formu trijade hegelijanske logike: teze, antiteze i sinteze. Njezinim riječima: “treće nastoji očuvati definirane sile prvog lišenog u svojoj podlozi; integrirajući njegovu negaciju, treći moment postaje vrsta reflektirajućeg zaključka”.

Transmodernizam bi tako bila kritika i modernizma i postmodernizma, ali koja uzima najbolje elemente iz tih dvaju sustava kao i iz tradicionalnih predmodernih znanja obilježenih različitim kulturama širom svijeta i kojom se omogućava progres ljudske evolucije te tvori, kako je rekao Rifkin, novu globalnu svijest. Želim naglasiti da je transmodernizam usko povezan s otkrićima prirodnih znanosti, osobito kemije i biologije. Naime, danas znamo da su kemijske reakcije drukčije u prisustvu osoba, kako mi sami svojim reakcijama utječemo na cjelokupni sustav, i da je cjelokupan planet jedinstven međuzavisni sistem. Modernizam je polazio od pretpostavke razjedinjenosti, mi protiv vas, a danas svatko zna da što god se dogodi na jednom kraju zemlje ima implikacije za sve. I pomalo se vraćamo na holističku perspektivu, da su svi nivoi, kemijski, biološki, materijalni, psihološki međusobno povezani, u kojoj postavljamo pitanja o sljedećoj fazi ljudske evolucije koja nam potencijalno može dati odgovore na filozofska pitanja o smislu života.

Zemlja se više ne proizvodi

Kakve su implikacije te nove paradigme na ekonomske, političke i socijalne aspekte života? Iskazujete duboku vjeru u mogućnost postojanja socijalno osjetljive ekonomije, partnerskih odnosa….

– U tom bih smislu rekla da imamo dobru vijest. Premda se pojam održivog razvoja pojavio tek prije dvadesetak godina, danas se shvaća da maskulinistički ekonomski pristup osvajanja radi eksploatacije, koji nas je doveo do krajnje točke pred samouništenje, više ne može opstati. Danas se može činiti općepoznatim, ali trebalo je prepoznati odgovor člana Maorske partije s Novog Zelanda koji je jednostavnim odgovorom na pitanje “Zašto ste tako vezani za zemlju?” pokazao svu besmislenost ideologije ekonomije progresa i razvoja. Odgovor je glasio: “Zar još niste čuli, zemlja se više ne proizvodi? Slijedom svega, promijenili su se i argumenti i razgovor o novim principima više nije zatvoren u usku krugu vizionara. Kako je rekao Albert Einstein: “Ne možemo riješiti probleme na isti način na koji smo ih stvorili.” Riane Eisler, jedna od važnijih vizionarki, napravila je najbolju analizu danas dominantne i viziju nove, socijalno osjetljive ekonomije. U svojoj posljednjoj knjizi The Real Wealth of Nations, kao svojevrstan odgovor na Wealth of Nations Adama Smitha, opisala je kako je to moguće, kako socijalno osjetljiva ekonomija kreira dugoročno bogatstvo, uzimajući za primjere skandinavske zemlje, koje su u tome najdalje odmakle, koje paze da se bogatstvo ne koncentrira u rukama malog broja ljudi nasuprot siromaštvu većine. Premda su mnogi skloni kontraargumentirati lošim izvedenicama socijalizma, ipak prevladava činjenica da je riječ o potpuno novoj paradigmi, novom setu vrijednosti.

U središte transmodernosti tako postavljate etiku ljubavi bell hooks i paradigmu međupovezanosti Glorie Steinman, a kao osnovu za novu definiciju znanja.

– Da, riječ je o etici brige za sve, međupovezanosti, spiralna pogleda na svijet koji zasigurno, danas, jest bliži ženama. To je korak u održivom razvoju čovječanstva koji prepoznaje vrijednost ženstvena, osjetljivijeg pristupa koji, koliko god to još bilo neotkriveno, jednako postoji u ženama i muškarcima. Kako je i sama bell hooks napisala – feminizam je za sve. Ono što nam predstoji jest otkloniti negativne konotacije s naziva feminizam, da kada ga upotrijebimo, ne zaglavimo u polju rodnih studija, nego human studies. Došlo je vrijeme za novu renesansu koja traži kompletnost muškog i ženskog principa; spajanje obilježja renesansnog muškaraca i moderne žene.

Transformacijska snaga turizma

Sve te promjene neposredno utječu i na područje turizma, polja vašeg užeg interesa. Odnosno, turizmu pridajete transformacijsku snagu.

– Kad sam radila doktorat o utjecaju kolonizacije na urođeničke kulture, shvatila sam kako je turizam bio jak medij i sredstvo kojim se viktorijanska Engleska koristila da bi dovela i uvela svoju ideologiju i vrijednosti u neko društvo. Kada govorimo o turizmu u to doba, govorimo o široku pojmu putovanja i istraživanja svijeta. Pretežito se danas o turizmu razmišlja kao industriji koja servisira goste, a turizam ima svoje korijene u istraživanju svijeta tijekom kolonijalizma. Duboka ukorijenjenost takva osvajačkog pristupa vidljiva je i danas jer su Europljani i europsko shvaćanje turizma dominantan oblik; osamdeset posto svih putnika svijeta jesu putnici iz desetak zemalja, onih koje nazivamo visoko razvijene. Tako je i turizam jedan vid modernizacije koji je homogenizirao svijet. Theodore Zeldin dobro je pokazao kako su vlasnici hotela Ritz kreirali ideju hotela kao najluksuznijih mjesta na svijetu koja su isključivo u funkciji razvoja kao profita, koja teže samo materijalnom, ali ne i spiritualnom razvoju. No sustav “sedam zvjezdica” dostupan je malobrojnima i sasvim je normalno da je sve veći broj ljudi, prije svega mladih, koji na put, u svoja istraživanja kreću s naprtnjačama na leđima. Pritom je bitno da oni u tim putovanjima vide priliku da odstupe od svakodnevnog života, od nametnutih struktura i taj turizam ima snažnu transformacijsku snagu. On uistinu spaja različite kulture, različite poglede na svijet, daje mogućnost za prožimanje, daje mogućnost otvaranju ljudskog srca i duše. Novi oblici turizma, koji se osobito razvijaju u Africi i Aziji, omogućuju prisnije susrete ljudi, čemu neposredno doprinosi očuvanje lokalnih kultura. Nose u sebi temeljnu brigu za ljude. Kao što je rekao Theodore Zeldin: “putnici imaju najveću mogućnost da postanu najveća nacija na svijetu”, i tako turizam postaje oblik otpora korporacijskom, čarterskom turizmu koji je dominirao sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Na taj način turizam je manifestacija i istovremeno nosilac transmodernizma. Mladi ljudi danas iskreno odbijaju podjele na temelju rase, nacije, spola, svi žele imati etičke, kreativne karijere.

Galileu je bilo teže

Sukladno tomu osnivačica ste i mreže kritičkih studija turizma, vodite projekt The Modern Nomad. Možete li nam reći nešto više o tome?

– Srećom, naišla sam na ljude, s Novog Zelanda, iz Velike Britanije, kasnije i iz drugih zemalja koji su na jednak način analizirali i kritizirali postojeće sisteme turizma tek kao još jedne privredne grane, taj modernistički pristup razdvajanja turističkih kapaciteta i turista od ljudskosti. I tako se dogodila prva konferencija 2005. godine kada smo promovirali ideju kritičkih studija i neoturizma, a slijedom čega je stvorena i mreža putem koje danas razvijamo nove pristupe – spajanje globalnih trendova s lokalnim znanjem. Dakako, teško je implementirati i širiti nov pristup, jer akademije još teško prihvaćaju interdisciplinarnost, u njima se na povezivanje putovanja s obrazovanjem još gleda sa zazorom, studenti su još brojke koje moraju biti pod kontrolom. No mi ustrajemo u naporima da izazovemo i promjene u pristupu obrazovanju, tako je rođena i ideja kreiranja Akademije nade, koja bi trebala izmijeniti oblike edukacije, razviti transmoderne oblike koji će uvažavati i poticati sva znanja koja posjedujemo.Projekt modernih nomada direktno je povezan s kritičkim studijima jer želimo ukazati da je ljudska potreba za putovanjima fundamentalna potreba, da smo svi nomadi, a da su modernizam i korporacijska kultura razvili neprirodne stege koje nas odvajaju od nas samih.

Jedan od projekata u kojima sudjelujete jest i onaj o održivom razvoju koji se počeo implementirati u Šibensko-kninskoj županiji. Udruga Argonauta na Murteru, kao edukacijski centar za održivi razvoj otoka i priobalja, tako postaje jedno od točaka praktične primjene transmodernog pokreta (više o radu na www.argonauta.hr i www.modro.in). Možete li nam izložiti osnovne smjernice, ciljeve rada? Možemo li reći da je s ostalim udrugama unutar projekta započela izgradnja lokalne mreže pokreta za nov, hrabar transmoderni svijet? 

– Glavni cilj projekta jest obrazovanje i jačanje sustava za multisektorsko planiranje održivog razvoja na području Šibensko-kninske županije (osim udruge Argonauta kao nosioca projekta uključeno je još niz institucionalnih i pojedinačnih sudionika). Ono pretpostavlja razvoj mreže lokalnih dionika za održivi razvoj otoka koja se sastoji od predstavnika svih relevantnih sektora – udruga, regionalnih i lokalnih okolišnih tijela, turističkih organizacija, poljoprivrednika, sektora kulture i gospodarskih komora – u Šibensko-kninskoj županiji, čiji rad koordinira Centar za održivi razvoj otoka i priobalja. Riječ je o evropskom projektu financiranu Matra programom Vlade Kraljevine Nizozemske koji je mogao dobiti konotacije još jednog od mnogih, no stavljanjem u širi kontekst uspjela sam preokrenuti i njegov cilj i njegovo sagledavanje. Održivi razvoj koji znači uravnotežen omjer između društva, ekonomije i ekologije sadrži u sebi i transmoderne vrijednosti i prema dosad poduzetim aktivnostima čini mi se da su time izazvane promjene dobro primljene. Opet, dakako, najprije kod mladih, ali postepeno i kod ostalih: život je pokazao da može premostiti stagniranje u koje se zapadne uslijed političkih razmirica, predrasuda, tradicije. Pritom treba biti strpljiv. Kada god naiđem na zapreku, pomislim kako mi je daleko lakše nego Galileu, koji je, znamo kada, morao uvjeriti svijet da Zemlja nije ravna ploča.