Razgovor s Irmom Omerzo

U ranijim predstavama kao što su Meni ti to nije baš i Euro vizija, zatim i u sociološkim istraživanjima o plesnoj publici bavite se kontekstom hrvatske situacije nastajanja i opstajanja predstava, konkretnom plesnom problematikom. U “seriji” predstava Nastavimo s kretanjem, Kratki program br. 1, Foto-plession (Kratki program br. 2) na određeni se način okrećete utopističkom sagledavanju umjetnosti, prvenstveno kao mjesta kreativna promišljanja i prožimanja raznorodnih umjetničkih izričaja. Kako se takvi od stvarnosti “zaštićeni” umjetnički procesi, mogu nositi s ideologijom postojećeg sustava? Čini se kao da ste odustali od kritičkog pristupa? Ili je i odustajanje od kritike svojevrsna kritika?

– Ne slažem se s tom grubom podjelom svoga rada na onaj koji je “angažiran” i onaj drugi, iako mogu shvatiti da ga ljudi koji gledaju moje predstave mogu tako doživljavati. Radim isključivo na “temama” koje me intrigiraju i kopkaju dovoljno dugo da u jednom času to želim podijeliti s javnošću. Zamka koju sam si sama postavila, a čini mi se bitnom jer me tjera dalje, je da u nekim projektima govorim o konkretnim i svima nam poznatim stvarima, bila to ljubav, tipične ljudske predrasude ili neka vizija stvarnosti u kojoj živimo. O takvim temama svi imaju nekakav stav pa se s konkretnim značenjem pojedine predstave slažu ili ne slažu. Zamka je u tome da taj značaj odjednom može pojesti ili zasjeniti sve drugo pa finese koreografskoga izričaja kao i neki drugi ključni elementi koji čine predstavu postaju posve sporedni. Nadam se da ću jednom uspjeti svladati tu neravnotežu, jer se ne mogu pomiriti s time da svaki segment ne dobije mjesto koje zaslužuje.

Stoga moja “angažiranost” nije samo u odabiru teme nego i u tome da putem medija plesne predstave pokušam i nešto konkretno progovoriti. Istodobno previše volim ples i uživam u izvrsnosti svojih interpreta (u zadnjem projektu su to Sonja Pregrad i Zrinka Šimičić) da si ne dopuštam odlazak u istraživanje plesa kao apstraktne umjetnosti. Tu je moja “angažiranost” puno suptilnija, ali ne i zanemariva, ne samo zbog toga što spajam možda i nespojive medije, nego što pokušavam da je svaki sljedeći projekt neka meni nova koreografska propozicija te stvarni izazov plesačima s kojima surađujem. Zato mi se čini da uopće nisam odustala od kritičkog pristupa samo je on na momente više ekstrovertiran ili više introvertiran. Oba ta načina rada meni su jednako vrijedna jer me tjeraju na neprestano promišljanje i autokorekciju.

“Sukobi” medija

Kako umjetnosti, koje uz ples propitujete u navedenim projektima, međusobno se nadopunjujući i rubno uokviravajući ples, zapravo definiraju plesnu umjetnost?

– Čini mi se da svaki oblik umjetničkoga djelovanja ima svojih prednosti i mana kao i sam ples. Možda su mi te tzv. mane zanimljivije jer ne stvaraju sklad nego sukob medija. U projektu Foto-plession najviše volim kad dotaknem područje u kojem je ples već neuhvatljiv fotografiji, a fotografija kroz projekciju na sceni superiornija živoj plesnoj izvedbi. S crtežom i glazbom su opet drukčiji problemi. Kroz sukob medija ples dobiva na egzaktnosti propozicije i neku unutrašnju logiku na temelju koje se gradi interpretacija plesača, a koja publici dalje pruža vrlo određen koreografski jezik.

Koliko se koreografija mijenja u srazu medija fotografije koji je statičan i medija plesa koji izmiče zaustavljanju, u srazu dvodimenzionalnosti slike i trodimenzionalnosti tijela i prostora?

– Koreografija se najviše mijenja sa svjesnošću da jest ili će biti fotografirana. U momentu fotografiranja dolazi do prave interakcije između fotografa i plesača, što čini izvedbu življom i jedinstvenom. To su momenti koji izmiču mojoj koreografskoj kontroli i meni su izuzetno dragocjeni. Kroz rad na predstavi Foto-plession otvorio se cijeli niz problema i dvojbi oko plesa i fotografije, što je sve moje suradnike navelo na daljnja razmišljanja o sukobu ili skladu tih dvaju medija.

 Koliko fotografija pomaže/odmaže u dešifriranju pokreta ili koreografske zamisli?

– Fotografija, pogotovo s vremenskim odmakom, definitivno pomaže u dešifriranju pokreta. Navest ću primjer koji to dokazuje. Plesna kompanija Carnet Bagouet u Francuskoj odlučila je nakon koreografove smrti ponovo postaviti na scenu jednu od prvih predstava Dominiquea Bagoueta. Ne postoji nikakav video zapis toga projekta, već samo nekolicina fotografija predstave. Na temelju tih fotografija i vlastite memorije tijela, plesači koji su prije dvadesetak godina plesali u projektu uspjeli su rekonstruirati staru predstavu i iznova ju postaviti na scenu.

Problem s plesnom fotografijom je što mi kroz sliku ne vidimo pokret nego projiciramo dojam o onome što vidimo pa se tu više radi o subjektivnoj interpretaciji nego pukoj činjenici. Zato fotografija uza svu svoju egzaktnost gubi dokumentacijsku snagu.

Opstanak umjesto sigurne strategije razvoja

Kako opstajete kao neovisna koreografkinja? Što vam se čini najkritičnijom točkom hrvatske plesne scene?

– Opstajem je dobra riječ. Kako? Nekako, ne znam ni sama, stalno nešto pokušavam smisliti ne bih li si pomogla. Ples, pa time ni koreografi ni interpreti nemaju mjesto u hrvatskoj kulturnoj javnosti kakvu zaslužuju. Tome je najviše kriva kulturna politika, koja iz meni nepoznata razloga ples stalno zaobilazi i pravi se kao da se u plesu ništa ne događa. Kao da ne postoje ti već mnogobrojni projekti koji nerijetko zastupaju Hrvatsku na svjetskim festivalima, kao da ne postoje inovativni autori različitih koreografskih jezika koji marljivo i uporno djeluju sve kvalitetnije i ostvaruju sve bolje rezultate i nagrade diljem svijeta itd. Plesači rade u katastrofalnim uvjetima, prostori koji su primjereni plesnim predstavama uglavnom su nedostupni plesnim produkcijama, visokoškolsko plesno obrazovanje u Hrvatskoj ne postoji, i tako već desetljećima. Zapuštenost, nemar i ignorancija.

Jesu li plesni umjetnici sami krivi za postojeće stanje? Koliko oni sami mogu nešto promijeniti?

– Ne bih rekla da su plesni umjetnici sami krivi. Većina profesionalnih plesača i koreografa radi i onaj dio posla koji ne bi trebali raditi, da stvar funkcionira kako treba, što znači da se bave birokracijom, produkcijom, promidžbom projekata koje rade. Aktivno sudjelujem u radnoj skupini pod okriljem Udruge plesnih umjetnika Hrvatske, koja pokušava napraviti neke pomake u inertnom sustavu oko statusa i financiranja plesa na gradskoj razini i u Ministarstvu kulture. Vjerujem da su promjene moguće, ali bojim se da će zbog sporosti neke druge generacije tek moći profitirati od naših nastojanja.

Imate li kakvu viziju budućeg razvoja plesne scene?

– Imam, o plesu koji se razvija ne samo kao izvedbena umjetnost nego i kao područje stjecanja umijeća i znanja, kao područje kulturne baštine i intelektualna dobra te kao područje socijalne i društveno angažirane djelatnosti. Samo, je li sustav koji trenutačno imamo spreman pratiti ovakvu viziju?

Perspektiva Plesnog centra

Hoće li gradnja toliko žuđenog plesnog centra riješiti dio problema ili će se problemi tek tada namnožiti? Mnogi se umjetnici, naime, boje da će ih zaobići dioba u načinu raspolaganja predviđenim prostorom? Što bi vas kao umjetnicu zadovoljilo u tom pogledu?

– Otvaranje plesnog centra može samo poboljšati trenutačno stanje, jer dosad nije bilo ničega takvog. On neće riješiti sve probleme, ali će barem djelomično izaći u susret plesnoj umjetnosti. Velika je stvar da u gradu postoji mjesto na kome se kontinuirano izvode plesne predstave. Na taj način i publici će biti lakše pratiti što se događa. Za sada vlada poprilična stihija pa ljudi koji ne dobiju e-mail ili sms-poruku izravno od plesnih umjetnika ne mogu niti znati da neka plesna predstava postoji. Mislim da bi pametno osmišljen program centra mogao itekako promijeniti plesnu stvarnost u gradu, a nadam se i šire.

Dugo ste djelovali i u Francuskoj, surađujući sa značajnim kompanijama i koreografima. Što bi se od francuskih modela moglo primijeniti u hrvatskim uvjetima?

– Ako su modeli vezani uz financije, onda ništa. Ali, bilo bi izvrsno da se nekim čudom u nas počne cijeniti znanje, umijeće i marljivost.

Možete li se kao neovisna koreografkinja s “radnim mjestom” u zemlji izvan EU-a koristiti sredstvima europskih fondacija? Koliko imate uvida u europske fondove i načine financiranja projekata?

– Informirana jesam, ali ne znam koliko dobro. Nudi se svašta, ali riječ je uglavnom o meni nepovoljnim načinima sudjelovanja u produkciji. Pretežno se nudi prostor za rad, što može biti izvrsno, ali ne znam tko bi financirao put i boravak cijeloj ekipi negdje u zapadnoj Europi tijekom deset tjedana, koliko jedna prosječna kreacija traje. Vlastitim iskustvom svjedočim da su se sve moje međunarodne suradnje ostvarile ipak na temelju već postojećih poznanstava i kontakata. Moram priznati da imam otpor oko uvjeravanja potencijalnih partnera da je moj budući projekt baš super i da bi ga baš oni trebali sufinancirati, iako sam svjesna je to sastavni dio umjetničkog života 21. stoljeća.

Moj san je da taj produkcijski dio posla uopće ne moram sama raditi, nego da još više radim s plesom tamo gdje me on najviše zadirkuje i veseli.