Razgovor s Ivanom Armanini

Ivana Armanini je strip umjetnica koja je, jezikom slavenske pop kulture, zbog ljubavi raspustila konje vrane, odnosno, nakon diplome na slikarskom odjelu Akademije likovnih umjetnosti, svom se strašću i entuzijazmom posvetila stripu, aktivizmu i, kako sama kaže, bogatom polju multimedijalnog izraza. Najživopisniji izdanak te njezine djelatnosti su Komikaze, tiskani i web projekt za nesputano širenje alternativnog stripa, koji se u četiri godine postojanja razgranao u nepredvidivim smjerovima i domogao se impozantne brojke od osamdeset suradnika – strip crtača.

U razgovoru o fenomenu Komikaza i uopće o prijemčivosti domaće scene za tako nekonvencionalan projekt, Armanini pojašnjava kako se eksperimentom, igrom i humorom boriti protiv akademizma, zanatske vještine, manirizma i patetične uloge umjetnika u društvu. Ovo potonje, jasno, prezire.

Kao osoba koja je vidjela obje strane, pokretačka snaga Komikaza opire se svojim angažmanom uštogljenim povjesničarima umjetnosti koji birokratiziraju scenu i marginaliziraju nove medije – riječju: izvodi diverziju na vladajući stav prema stripu kao narativnoj formi izražavanja u realističnoj maniri. Groteska i ironija je, kaže ona, jača i zanimljivija od stripova o zaštiti životinja.

Širenje virusa autorskog stripa

Započnimo s pitanjem koje je samo na prvi pogled banalno, a u stvari neizostavno i bazično: zašto strip? (Odnosno, što Vas privlači stripu, što je u njemu posebno primamljivo, kako je započela ta fascinacija?) 

Medij stripa je zadržao neki bezobrazluk koji je takozvana visoka umjetnost izgubila, iako se služe istim sredstvima. Publika koja ga prati i autori/ce koji ga rade u našim uvjetima zasigurno ne računaju s megalomanskim idejama o vlastitoj egzistenciji i slavi pa je izraz spontaniji i jednostavniji. Ideja “manje je više” koja je ucijepljena u strip, karakterizira skromna, samozatajna i radišna bića, što su danas sve vrlo egzotične vrline... Čini se da su prvo došli ljudi pa tek onda medij. 

Umjetnici koji se danas u Hrvatskoj bave stripom, učestalo se žale da ih se ne shvaća ozbiljno. Imate li i vi taj dojam?

Neozbiljno je danas biti previše ozbiljan. Razne mistifikacije su tržišno uvjetovane. Kustosi donose kriterije i, uglavnom, više kompliciraju nego objašnjavaju materiju. Ako kreneš od stava da “svaki bedak ima svoje veselje”, daješ šansu sebi da rasteš, ali moguće je da te baš neće ozbiljno shvatiti. Razliti tuš po papiru je akt slobode skrojen po nekim drugačijim parametrima. 

Iako vaša biografija obuhvaća diplomu na likovnoj akademiji, niz nagrada i samostalnih te skupnih izložbi, ljudi na cesti vas prije svega prepoznaju kao pokretačicu i urednicu Komikaza. Kako biste, ukratko, neupućenome objasnili što su ustvari Komikaze? 

Komikaze su mreža za širenje virusa autorskog stripa. Ovo se odnosi kako na elektronsku i fanzinsku distribuciju stripova većinom mlađih autora/ica, tako i na druge akcije. Cilj je umrežavanje strip aktivista balkanske regije i Evrope te podizanje kvalitete. Tako se stvara mreža elektronske distribucije, a izdavanje Komikaza u tisku je selekcija jednogodišnjeg materijala. Izložbe, radionice, ulična i multimedijalna događanja su dio promo-programa. Kratka bigrafija Komikaza je ovo: web-projekt je nastao 25. svibnja 2002. godine, do sada okuplja 80 autora/ica iz 12 zemalja trajno arhiviranih na adresi http://www.jedinstvo.hr/komikaze. Dosad je izašlo pet strip-magazina Komikaze, 14 brojeva e-zina Komikaze, 2 cd-a, 20 fanzina, 10 webzina, 2 autorska fanzina, postavljeno je 80 izložbi u Hrvatskoj, Francuskoj, Italiji, Sloveniji, Srbiji i Bosni.

Web izdavaštvo Komikaza

Komikaze su Vam, čini se, prilično važne u (profesionalnom) životu?  

Ja sam Titov pionir i ideja kolektiva mi je ugrađena po rođenju. Teško da bi ikad “prstom makla” oko samopromocije (uključujući i ovaj intervju). Ovako sebe dobijem u paketu s Komikazama što je neobavezan i pozitivan osjećaj. Činjenica postojanja neke autonomne strip zone je poticajna a ideje i izdanja frcaju na sve strane. Regionalna umreženost nam je vratila veliko tržište bliskih jezika što je golem resurs. Sljedeće stanice bile bi Francuska i SAD, ako vlakovi budu vozili.

Kako ste se uopće domislili ideji da pokrenete Komikaze? Iz kojih se pobuda rodio taj projekt?  

Počelo je kao web inicijativa; okupila se grupica prijatelja/ica sa žarkom željom da objave stripove (zbog nepostojanja ikakvog izdavačkog prostora za autorski strip u Hrvatskoj). Izabrana forma web izdavaštva je bila jedina dostupna jer je besplatna i “upload” novih brojeva je relativno jednostavan. Dostupnost “web-kioska” s kompletnom arhivom stripova koji pritom radi non-stop i za surfere diljem kugle omogućuje trajnu web prezentaciju autora/ica Komikaza.

Program Komikaza vremenom se usmjerio i na radionice kako bi se smanjio konzumentski a pojačao interaktivni dio događanja. Veliku ulogu je odigrala platforma Clubture preko koje je realizirano preko 30 događanja u cijeloj Hrvatskoj, s naglaskom na manja mjesta, neprofitne udruge i klubove.

Pretpostavka radionica je da je jezik stripa u svom izvornom obliku prirodan izraz svakog čovjeka i ne zahtjeva prethodnu naučenu vještinu crtanja kao ni poznavanje zadanih obrazaca koje se nazivaju stripom. Ovakav pristup bazira se na likovnom sluhu i sintezi slike, jezika, simbola i zvuka što mu daje karakter istraživačkog za razliku od u ovim krajevima inače popularnog realistično-narativnog.

Akcija ima i subverzivni podtekst, na što suptilno upućuje i njezin naziv. Komikaze su, kažete, dio plana razaranja kapitalističkih centara moći i autoriteta koji manipuliraju ljudima. Na koji način? 

Ovaj vid suptilne anarhije usmjeren je na preispitivanje načina gledanja, s pretpostavkom da svatko sasvim dobro vidi i vlastitim očima. Strip nije kurva za zabavu pubertetlija, ne liječi prišteve niti seksualne frustracije. Za to je bolja neka birtija ili “žurka”. Popularni proizvodi američkih tvornica stripova su simpatičan bijeg u polje idealnih tipova u akciji. Okej, al’ osim svijeta zabave, stvarane isključivo u potrošačke svrhe - može li se kroz strip govoriti i o drugim temama? Je li ovaj medij lišen bilo kakvog prava na poetski, filozofski, socijalni ili metafizički govor? Smeta li čitatelju duhovnost, tragalački nemir, filozofska upitnost, unutrašnji, imaginarni svijet i rezignacija koja, možda, ne pripada mediju stripa? Smeta li mu i likovni rad, stil, psihologizam, likovno pretakanje estetike toka svijesti u svijet stripa; ima li takav čovjek za sve ove estetske i psihološke kategorije uopće vremena?

Paranoja, crna kronika, crne rupe, metafizika, seks

Likovi koje stvarate su mračni, apsurdni – u najmanju ruku čudnovati. Takvim su likovima, uostalom, napučene cijele Komikaze. U apsurdu ste, čini mi se, našli plodno tlo za umjetnost, baš kao i Harms. Što vam je inspiracija?

Vizualna mapa punktirana je negdje oko dječjeg crteža, art bruta, dadaizma i Animafesta (internacionalni festival animiranog filma u Zagrebu). Ipak, mreža interesa Komikaza je malo šira pa se i suradnja razvijala u više pravaca ne bi li se iskustvom i saznanjima drugih medija proširilo iščitavanje stripa i obogatio jezik. Od početka se provlači Danilo Harms, kao klasik apsurda ali i neki mlađi, živući književnici/e sa naše scene, na primjer Zoran Lazić i Mima Simić. Brojna promo-događanja nastala su u suradnji s noise bandovima (Tigrova mast, Ig Luigi, Mandelbrotset,...) a VJ Maya je napravila DVD koristeći strip-kadrove kao klipove za vj-performance.  

Naravno, neizostavne muze Komikaza su i paranoja, crna kronika, crne rupe, metafizika, seks... Zabavnije je od romantike, kilometražnih banalnih dnevničkih ispovijesti i angažiranih stripova za zaštitu životinja. 

Vaša suradnja s književnicom Mimom Simić na njezinoj prvoj knjizi priča pokazala se vrlo uspješnom. Hoćete li još upuštati u projekte slične Gloriji Scott? 

Nakon knjige krenuli smo u koketiranje s animiranim filmom ali je sve ostalo na storybordu. Storybord je ponovo “zapeo” na strip-formi. Velik tim ljudi i visoki filmski budžeti su nam prevelik zalogaj. Glorija Scott mi je i dalje superstar i kad god ju ponovo čitam čini se da bih ju nacrtala na drugačiji način pa mi je tako i činjenica da ju i nastavim crtati cijeli život - sasvim sexy.

Da kojim slučajem provodite anketu “Kako ste čuli za Komikaze?”, znatan postotak odgovora bio mi, vjerujem, “Vidjela sam naljepnicu ili letak”. Na vrlo dopadljiv način promovirate ovu akciju, jesu li rezultati vidljivi? Imate li povratnih informacije? 

Komikaze “street art” uključuje intervencije u javnom prostoru bilo kojeg tipa. Ovaj termin (odnosi se na grafite, naljepnice, plakate, slikanje i crtanje po cesti, video projekcije...) se koristi zbog podcrtavanja razlike između suvremenog djelovanja te aktivizma u javnom prostoru od pukog vandalizma i manirističkog “tag-anja” i klišeiziranih grafita. Motivacije iza djelovanja se razlikuju. Street art može biti može biti moćna platforma za javno djelovanje. Drugi ga pak doživljavaju kao neograničeni format za samoizražavanje, dok neki nalaze adrenalinski užitak u riziku. Koliko god različiti, sveobuhvatna ideja rada u javnom prostoru jest otvaranje daleko široj publici od konvencionalne galerije i komunikacija s različitim profilima ljudi.

Gerilski komikaze marketing putem ceste i stalnog “spamanja” informacijama putem Interneta pokrio je jednu skupinu ljudi a za razvoj publike bi se trebale poklopiti još neke zvijezde.

Feedback je dobar: osim financijske podrške Ministarstva kulture RH i Ureda za kulturu, obrazovanje i sport grada Zagreba, stalno primamo pozive za razne fanzine i časopise te festivale i svakojaka događanja poradi strip-radionica i izložbi - tako da se u prosjeku svaki mjesec, uz koliko-toliko kontinuiran ritam četveromjesečnih web izdanja i godišnjeg albuma, dogodi neka Komikaze akcija. Nakon uvođenja infoportala Komiwikikaze s vijestima o svim zbivanjima, interaktivnim crtalištem gdje se objavljuje sve nacrtano na radionicama, evaluacijama događanja te inim infoima, broj posjetioca na sajtu je prešišao 100 000 što je, za ovakav profil sajta jako puno. Sve više ljudi šalje radove što je, prirodno, proizvelo i negativne emocije “odbijenih” autora/ica ali što sad, prostora na netu barem ima za sve pa se svakom preporuča da otvori svoje stranice i izgradi neku svoju “estetiku”.

Hrpe loših imitacija superheroja

Pretpostavljam da budno pratite zbivanja na strip-sceni. Biste li za nju rekli da cvate ili da vene? Koje biste perspektivne autore posebno izdvojili? 

Dok je u Francuskoj i Belgiji, dobrom uredničkom politikom izdavačkih kuća i redovnim izlaženjem gotovih albuma (30 posto kompletnog izdavaštva u Francuskoj pripada stripu!), te skoro 30-godišnjom financijskom potporom od strane ministarstava za kulturu, došlo do toga da su časopisi postali skoro i suvišni - ovdje većina ljudi nikad nije ni čula za autorski strip. Komikaze jesu prostor gdje crtači kontinuirano mogu objaviti svoje radove ali stvar šteka na mreži prodaje i distribucije... U Zagrebu imamo jedini strip festival (Crtani romani šou) na kojemu komercijalni izdavači donose robu iz svojih trgovina. Štampaju se uglavnom prevodi stranih autora jer s našima nitko ne želi riskirati. Svake godine stiže na natječajnu izložbu hrpa loših imitacija superheroja i klinci misle da je to dobro (ovo nema veze s festivalom nego ukazuje na neke dublje probleme naše sredine na primjer broj sati likovne kulture u školama, kulturnih strategija i tako dalje.). Kako autorski strip približiti širokim slojevima - to je zadatak za jedan poveći tim menadžera.

Niz perspektivnih autora/ica je predug. Naravno, toplo preporučam adresu www.jedinstvo.hr/komikaze gdje je arhivirano preko osamdeset autora/ica. Možda i vas pokrene na neku strip-avanturu!