10.3.2005.

Suzana Marjanić  

Razgovor s Ivanom Faktorom

U popisu svojih doista brojnih radova, što je objavljen u Quorumu (broj 6, 1996.), međusobno popisno povezujete performanse i instalacije, i kao prvi radovi u okviru navedenih medija navedeni su Kukuruz (Bakarska 6, Osijek ) i Lopte (Trg Slobode, Osijek ) iz 1979. Molim vas, opišite navedene radove kao i njihov kontekst?

– U to vrijeme stanovao sam s obitelji u ulici tipskih jednokatnica, s malim vrtom ispred kuće. Sve te kuće i vrtovi bili su slični, i osim po broju, morao sam se namučiti razlikovati ih. Tada sam odlučio posijati kukuruz ispred kuće i performans-akcija trajala je kroz nekoliko godišnjih doba sve dok stabljike nisu same nestale.

Drugi performans-akciju Lopte izveo sam na glavnom osječkom trgu (tada Trg slobode, danas Trg Ante Starčevića). Na sredinu trga postavio sam 30 plastičnih lopti poslaganih u pravokutnik. Nakon nekog vremena počeo sam uzimati jednu po jednu i šutati ih visoko u zrak. Kako sam neko vrijeme igrao nogomet, taj performans je bio posveta toj mojoj velikoj ljubavi. Lopte su padale po cijelom trgu i ljudi su se otimali za njih. Poslije sam uživao gledajući ljude s tim loptama u nekim tzv. normalnim situacijama: kako čekaju tramvaj, stoje u re?u u banci, hodaju ulicom... Pomalo nadrealno.

Alergija kao učinak realnog na performans

S obzirom na spomenuto popisno povezivanje instalacija i performansa, a što ponavljate i u katalogu izložbe Fritz Lang und Ich 1994-2004 (Gliptoteka, 2004.), molim vas, objasnite njihovu povezanost na primjeru zvučne instalacije (snimka vašega kašljanja izazvanog alergijom i pjesma Ich habt noch einen Koffer in Berlin u interpretaciji Marlene Dietrich) i performansa Alergija (ležali ste sklupčani na sredini kamenoga poda) što ste ga izveli u rovinjskoj Galeriji Sv. Toma 2003.?

– Alergija je rad sa zvukom nastao 1999. i korišten je u nekoliko instalacija i performansa. Jednostavno neke elemente prethodnih radova koristim kao poveznicu s novim radovima. Kada sam vidio prostor rovinjske crkve, Galerije Sv. Toma, bilo mi je jasno da želim intervenirati samo zvukom, a snimajući fotografije za katalog, odlučio sam se za performans na otvorenju. Otvorenje je bilo u mjesecu kolovozu kada je koncentracija peludi ambrozije (korov na koji sam alergičan) u Osijeku najveća i kada je najdjelotvorniji lijek pobjeći na more. To je bio još jedan razlog za ovu instalaciju i performans.

Vaši umjetnički počeci potječu od sredine sedamdesetih godina kada ste se započeli baviti eksperimentalnim filmom. Prve filmske radove – Papirnata gozba i Zlatno tele 2 – snimili ste 1975. Kada i zašto ste osjetili i potrebu za performansom?

– Moj izlazak na umjetničku scenu vezan je uz dominantnu struju tih godina – konceptualizam i Novu umjetničku praksu. Tako su prvi moji filmovi naznačili opredjeljenje i čak najavili kasnije projekte. Naročito filmovi I. program (1978.) i Svodiči od grilaža (1978.), koji su neka vrsta mog umjetničkog manifesta (I. program) i prva naznaka performansa (Svodiči od grilaža).

Kako je nastao film Ivan Faktor, Vlastimir Kusik, Marijan Sušac, Josip Alebić (1979.), u kojemu snimate četiri en face portreta?

– Taj film je nastao u vremenu intenzivnog druženja s prijateljima kustosima i umjetnicima, i zajedno s filmovima Svodiči od grilaža (1978.) i Ravnoteža na tavanu OZ (1979.) čini trilogiju. Naročito je dragocjen poticaj kao i suradnja na nekim projektima, povjesničara umjetnosti Vlastimira Kusika, bez čije potpore bi bilo teško opstati u sredini kakva je Osijek. Bez obzira na umjetnička opredjeljenja (Marijan Sušac, akademski kipar i Josip Alebić, akademski slikar) ovaj film je dokument zajedničke energije tog vremena.

Warholovskih 15 minuta za Nadu Lang

U instalaciji 15 minuta za Nadu Lang (Galerija Karas, Zagreb, 2000.) koristite fotografiju spomenute osobe s nadgrobnoga spomenika na židovskom groblju u Osijeku. Fotografija je oštećena granatiranjem 1991. i jedini je njezin medijski trag, kako navodi Leonida Kovač u tekstu Nepoznat netko u katalogu vaše izložbe Fritz Lang und Ich 1994-2004 (Gliptoteka, 2004.). Kako ste zamijetili navedenu fotografiju i odlučili je uvrstiti u spomenuti rad?

– Esejizirajući Langa nekih dvadesetak godina, počeo sam rad na projektu Der müde Tod (Umorna smrt), obilazeći groblja u Slavoniji (Osijek, Vinkovci, Vukovar...). Uočio sam jednu zanimljivost. Od židovskih groblja u Slavoniji, samo na osječkom nadgrobni spomenici posjeduju fotografije pokojnika, što je uobičajeno na katoličkim i pravoslavnim grobljima. To je, pretpostavljam, bio dokaz asimiliranosti židovske zajednice u Osijeku. Tamo sam uočio predivan lik mlade djevojke i tu su počele podudarnosti: Nada Lang – Fritz Lang, godina rođenja 1921. – godina nastanka Langovog filma Der müde Tod (1921.), godina smrti 1937. – te godine Lang u Hollywoodu snima film You Only Live Once. Navedene podudarnosti važne su za moj projekt. Prvu snimka fotografije s nadgrobnoga spomenika (što nazivam “negativom”) napravio sam videokamerom postavljenom na stativ u trajanju od minute. U trenutku snimanja počeo je lagano padati snijeg, što je na snimci jedva uočljivo. Tu i tamo, prođe neka pahuljica. Iz te snimke su izvedeni svi ostali snimci (fotografska povećanja, dijapozitivi, animacija). Istražujući, otkrio sam da je jedini medijski trag o toj osobi njezina fotografija s nadgrobnoga spomenika. I tu je negdje počelo razmišljanje o warholovskih 15 minuta.

Osječka beskućnica Ana Šebalj i Johnny

Koliko mi je poznato, u radu Fritz Lang und Ich (1994.) uvodite odjevnu, siromašnu ikonografiju osječke beskućnice Ane Šebalj. Zanima me kakva je njezina sudbina danas i je li ikada vidjela neki vaš performans u kojemu preuzimate njezinu odjevnu svakodnevicu tuge?

– Nikada nisam upoznao, razgovarao, fotografirao, niti na bilo koji drugi način došao u doticaj s Anom Šebalj. Nisam to ni želio. Samo sam je povremeno sretao i neprimjetno promatrao. Samo sam čuo da je bila štićenica nekog doma, da je znala prespavati na groblju, da su je poslali u neki drugi grad i da se vratila. Pročitao sam u gradskim novinama da se ženska osoba pod imenom Ana Šebalj uputila prugom od Osijeka prema (tada) okupiranom dijelu Hrvatske, prema Dunavu. Na takozvanoj “ničijoj zemlji” ranili su je srpski vojn?ci i završila je u vukovarskoj bolnici. Nakon nekog vremena “unproforci” su je vratili u Osijek. To je sve što znam. Nisam želio remetiti intimu te osobe. Ona je za mene bila “dragulj” različitosti i slobode.

Imaginaran lik pod imenom Johnny, kako navodi Željko Jerman (Jutarnji list, 16. rujna 2001.), prvi put ste “odglumili” 1999. na zagrebačkom Cvjetnom trgu, završivši izvedbu (Željko Jerman koristi odrednicu “predstavu”) u Galeriji Josip Račić, na otvorenju vaše samostalne izložbe Johnny, wenn du Geburstag hast (Galerija Josip Račić, Zagreb, 1999.). Kako ste oblikovali navedeni lik koji preuzimate iz šlagera Johnny, wenn du Geburstag hast, što ga izvodi Marlene Dietrich, i prihvaćate li navedene odrednice “odglumiti” lik i “predstava”, koje navodi Željko Jerman u povodu spomenutoga rada i, tragom navedenoga, zanima me vaše shvaćanje razlike između performansa i glume.

– U performansu Johnny, wenn du Geburstag hast (1999.) prvi put lik iz 1994. (instalacija, performans Fritz Lang und Ich) dobiva ime. To je mladić iz Langova nijemog filma Der müde Tod iz 1921. U tom performansu esejiziram jednu sekvencu iz tog filma. Mladić s tek vjenčanom suprugom ulazi u gostionicu jednog malog grada. Sjedaju za stol, spremajući se za proslavu. U gostionicu ulazi Smrt i svi gosti su prestrašeni, jer ne znaju za čiji će stol sjesti. Smrt sjeda za stol mladenaca i u jednom trenutku mladić shvaća da ga je Smrt odabrala. Performans se sastoji od dva dijela: vanjski (hodanje po Cvjetnom trgu od kina Zagreb do Galerije Josip Račić) i unutarnji, galerijski, gdje plešem oproštajni ples na šlager Marlene Dietrich. Svaki odjevni predmet koji koristim u performansu ima svoju povijest i svoje značenje. Ni jedan svoj performans nisam ponovio. Rađeni su kao serijal o jednom liku i istovremeno o bezbroj likova, ali uvijek o sebi i prostoru u kojemu ga izvodim. Nemaju veze s kazalištem i glumom, tako da se navedene odrednice ne mogu vezati uz moje performanse, ali to ne znači da ne volim i ne cijenim neke performanse ?oji se približavaju kazalištu i neke kazališne izvedbe koje se približavaju performansu.

Johnnyjev lik uveli ste i u performansu što ste ga izveli u splitskoj galeriji Ghetto. U čemu se nalazi izvedbena razlika u odnosu na prethodni performans?

– U splitskoj galeriji Ghetto izveo sam performans Ich bin so müde (2001.). Performans počinje silaskom niz stepenice, u dvorište – terasu kafića, Galerije, oproštajnog hoda između stolova gostiju, nastavlja se ulaskom u galeriju i komunikacijom s projekcijom krupnog plana Johnnyja iz Langova filma, a završava padanjem sa stolice i ležanjem na podu Galerije.

Istu odjevnu ikonografiju (crni mantil, nage noge, crne sandale, crne rukavice odrezanih prstiju, crna vunena kapa preko očiju) koristite i u performansu Johnny, arrivederci! (Galerija likovnih umjetnosti Osijek, 1999.) gdje izlazite iz galerijskoga prostora kroz prozor te preko ograde završavate na ulici koju prelazite puzeći, dolazeći do stabla kojega obgrljujete… Kakve su bile reakcije slučajnih prolaznika i vozača na vaše puzanje preko ceste?

– Zaustavio sam promet koji je u tom dijelu grada i u to vrijeme prilično gust. To su najljepši trenuci performansa, ta diverzija u svakodnevno.

Na Festivalu plesa i neverbalnog teatra Svetvinčenat 2000. izveli ste performans Johhny, arrivederci! (drugi dio). Koji je kontekst navedenoga performansa?

– Taj performans mi je bio zanimljiv radi prostora u kojemu je izveden. Počinje u namještenom stanu koji mi je ustupila jedna obitelj. Stan se nalazi u prizemlju katnice koja gleda na glavni trg. Prozori su zatvoreni žaluzinama i ne vidi se u sobu izvana. U sobi (dnevnom boravku s blagovaonicom) počinjem performans, komunicirajući s prostorom. Vani, na fasadi zgrade, preko prozora sa žaluzinama je projekcija – link mog performansa u stanu. Iznad projekcije, u prozoru na katu je TV monitor s projekcijom Johnnyjeva krupnog plana, frame by frame u jakom slow motionu i zvučnim radom Alergija. U jednom trenutku, izlazim kroz prozor i na koljenima prelazim trg, nestajući iza vrata srednjovjekovne utvrde.

U čemu se dodiruje odjevna ikonografija osječke beskućnice Ane Šebalj i imaginarno-šlagerskoga Johnnyja? Čini mi se da je odijelo identično.

– Odjevnu ikonografiju s crnim mantilom, sandalama, rukavicama i vunenom kapom preko očiju prvi put koristim 1994. u instalaciji-performansu Fritz Lang und Ich i posveta je osječkoj beskućnici koja je gradom hodala uvijek isto odjevena u svim godišnjim dobima.

Fritz Lang i Marlene Dietrich u vesternu o osveti

Jednu od bitnih referenci u vašemu radu čini filmski opus Fritza Langa. U čemu pronalazite opčinjenost njegovim filmskim zapisima? Primjerice, Mladen Lučić navodi i kontekstualnu poveznicu, naglašavajući kako Fritz Lang i Marlene Dietrich napuštaju domovinu pred strahotnim nadiranjem nacizma, što je vama “kao čovjeku koji novokomponirani nacizam svojih bivših zemljaka proživljava i dokumentira moralo biti iznimno bliskim” (usp. Mladen Lučić: Faktor, der Stadt und Fritz Lang, Fritz Lang und Ich 1994-2004, Gliptoteka, 2004.).

– U vesternu Ranč prokletih (Rancho Notorious) Fritza Langa iz 1952. postoji jedan epizodni lik, pljačkaš imenom Jess Factor. Gledajući taj film, još u djetinjstvu, mislio sam da je riječ o identičnosti mog prezimena i lika u filmu. Mnogo godina kasnije to sam i utvrdio. Paralelno s realizacijom prvih filmova, počinjem uređivati filmski program i voditi filmske tribine. Od Kluba ljubitelja filma (1975.) preko Studenskog centra osamdesetih godina do danas u Kinematografima, Osijek. Taj paralelizam prati me cijeli život. Langov opus, njemački prvi i dr?gi, američki period, nalazi se gotovo u cjelini u znaku broja dva. Paralelne radnje, dobro i zlo, ljubav i mržnja, osvete, potjere...

Moji prvi radovi vezani uz esejiziranje Langa bili su radovi u fotografiji. Radio sam velika povećanja s tri fotograma iz tri kadra Ranča prokletih u kojima se u titlu spominje Jess Factor. U sva tri kadra pojavljuje se Marlene Dietrich. Ovo dvoje velikih njemačkih umjetnika surađivalo je samo jedanput, i to u ovom filmu, vesternu o osveti.

Ulazak u devedesete godine, početak rata u Hrvatskoj, situacija Osijeka u gotovo potpunom ratnom okruženju, svakodnevnom granatiranju punih devet mjeseci, otvorio mi je neminovni paralelizam sa situacijama u Langovim filmovima, a naročito s prvim Langovim zvučnim filmom M iz 1931. Naime, kao što je poznato, naslov filma iz 1931. Mörder unter uns (Ubojica među nama) dolaskom nacista morao je biti promijenjen te Lang odabire novi naslov filma – M s podnaslovom Eine Stadt sucht einen Mörder (Grad traži ubojicu).

Druga stvar, koja je meni važna i zanimljiva, jesu biografije Marlene Dietrich i Fritza Langa. Marlenina antiratna i antifašistička biografija je poznata. Patila je zbog svojeg opredjeljenja i ostala ponosna do kraja života. Biografija Fritza Langa je nešto drukčija... Naime, početak Prvog svjetskog rata zatječe ga u Parizu. Vraća se u Njemačku i prijavljuje se kao dragovoljac u rat. Šalju ga u Ljutomer (Slovenija) gdje upoznaje pionira slovenskog filma Karola Grossmanna; radi skulpture u glini, koje se i danas nalaze u ljutomerskoj ?rkvi. Odlazi na frontu gdje je ranjen nekoliko puta, završava u bolnici, gdje piše prve scenarije. Njegov odnos prema Drugom svjetskom ratu potpuno je drukčiji. Godine 1933. napušta Njemačku, i to navečer istoga dana kada mu Goebbels po Hitlerovoj naredbi nudi mjesto ministra njemačke kinematografije. Odlazi u Pariz gdje snima film Liliom i 1934. odlazi u Sjedinjene Američke Države.

Osječki Performance Art Festival

Pokretač ste i urednik Performance Art Festivala u Osijeku. Provodite li selekciju i zašto, primjerice, na prošlogodišnjem 4. festivalu niste bili prisutni i kao izvođač? U kontekstu navedenoga, zanima me kakva je osječka performerska scena danas?

– Ako sam selektor, ne mogu sebe staviti u program. Bar ja to ne mogu. Ove četiri godine dale su presjek hrvatske performerske scene; najbolje i najinteresantnije s te scene bilo je u Osijeku. Mislim da je najvrednija bila produkcija samih radova i profesionalizam tehničkih usluga. Bar sam nastojao da se tu naprave neki pomaci, imajući uvid u priličnu nesređenost na našoj sceni.

Osječka performerska, ili neka druga scena, ne postoji. Pojavljuju se povremeno kvalitetni pojedinci koji brzo napuštaju ovaj pro?tor, ako ne fizički, onda svakako mentalno. Osijek je neposredno nakon rata imao šansu i nije ju, nažalost, iskoristio. Pozitivna energija je otišla u nepovrat. Ponovo postaje Eine kleine Stadt, verloren in der Vergangenheit (mali grad izgubljen u prošlosti – Fritz Lang, Der müde Tod, 1921.) i krasan za tiho umiranje.

Često sudjelujete i u stvaranju kazališnih predstava oblikovanjem potrebnih video-projekcija. Kako ste zamislili video-projekciju u predstavi Edip u režiji Ozrena Prohića (HNK, Varaždin, 2004.) i s kojim biste redateljem posebno željeli ostvariti suradnju?

– Počelo je 1998. pozivom redatelja Damira Munitića za predstavu Tartuffe u osječkom HNK da bih najčešće suradnju ostvarivao s redateljem Ozrenom Prohićem, radeći s njim gotovo u svim kazalištima u Hrvatskoj. Ono što nastojim postići jest komunikacija, dijalog s redateljskom koncepcijom i u isto vrijeme biti sastavnim dijelom te koncepcije. Moj rad u predstavi Edip upravo slijedi ta nastojanja, možda čak i naglašenije nego u drugim predstavama. Kroz cijelu predstavu koristim dokumentarne snimke načinjene ultrazvukom razvoja trudnoće i pritom se izmjenjuju tzv. statični brojevi koji se sastoje od analiza razvoja fetusa, mjerenja… s dinamičnim, dramaturški naglašenijim dijelovima. Ti dijelovi ili brojevi uglavnom su montirani na sjajno komponiranu zvučnu podlogu kompozitora Davora Bobića čije promišljanje zvuka apsolutno odgovara mom senzibilitetu strukturiranja video slike. Radom na kazališnim projektima, vjerojatno, zadovoljavam glad za narativnim, ali od ovih desetak kazališnih projekata na kojima sam radio, izdvojio bih plesnu predstavu M.U.R. (ZPA, Teatar &TD, Zagreb, 2002., koreografija: Ksenija Zec) i operu Nabucco (HNK, Rijeka, 2003., redatelj: Ozren Prohić, dirigentica: Nada Matošević). Želio bih raditi na projektu koji bi bio spoj navedenih dvaju iskustava, žanrovski nešto kao suvremenu plesnu operu, napisanu sada i o našem 21. stoljeću.

I, na kraju, koji vam je performans drugoga umjetnika/umjetnice posebice ostao u sjećanju?

– Nezaboravan mi je performans VB 50 Vanesse Beecroft, izveden na Bijenalu u S?o Paulu 2002. s predivnim nagim brazilskim manekenkama, performans Ležanje gol na asfaltu, ljubljenje asfalta (Zagreb, volim te!) Tomislava Gotovca, te njegov nedavni performans Joe gevera Williams koji izvodi pod imenom Tomislav Gotovac a.k.a. Antonio Lauer, a prikazuje vrhunsku formu najznačajnijeg hrvatskog umjetnika performansa.