Razgovor s Ivanom Ladislavom Galetom

Osnovna pretpostavka o razlogu izumiranja civilizacije Rapa Nui jest da je na Uskršnjem otoku sječa mnogobrojnih šuma palmi, koje su urođenicima služile u izradi golemih kamenih statua, konačno dovela do izumiranja vegetacije i uništenja ekološkog sustava. Upravo na godišnjicu prvog susreta Europljana – iskrcavanjem na tlo Uskršnjeg otoka 5. travnja 1722. – s ostacima civilizacije čija je kultura izrade moai kipova stvorila zloglasan simbol samouništenja, Ivan Ladislav Galeta šalje elektroničkom poštom prijedlog proglašenja 29. veljače Danom suzdržavanja od umjetničkog stvaralaštva na planetu Zemlja, pod nazivom NOART EARTH DAY. Od 5. travnja projekt se odvija putem web stranice www.noartearthday.com, a Galeta ga je prvi put predstavio 29. veljače na međunarodnom simpoziju Sustainability and Contemporary Art: Exit or Activism? (Održivi razvoj i suvremena umjetnost: izlaz ili aktivizam?), koji su na CEU (Central European University) u Budimpešti organizirali povjesničari umjetnosti, kustosi i osnivači organizacije translocal.org, Maja i Reuben Fowkes.

Možete li se ukratko prisjetiti početaka svog umjetničkog rada, jer bi me zanimao prvi susret vaših umjetničkih promišljanja i razmišljanja o prirodi, budući da su se tijekom posljednjih petnaestak godina ta promišljanja potpuno združila?

– Uskoro će proći četrdeset godina od mog prvog javnog umjetničkog nastupa, koji se dogodio na ondašnjoj Pedagoškoj akademiji u Zagrebu. Tada me je, zapravo, više zanimao sport. Najprije sam se intenzivno bavio ping-pongom, da bih zatim prešao na vaterpolo. U to vrijeme je vaterpolo klub Medveščak, pod vodstvom Aleksandra Seiferta-Coše, bio u prvoj vaterpolo ligi. Ja sam bio “vječna rezerva”, ali jako se ponosim onim jednim jedinim zgoditkom koji sam postigao u svojoj dugogodišnjoj karijeri igranja vaterpola. Isto tako ne mogu sakriti zadovoljstvo što su upravo ta dva različita sportska iskustva “iznjedrila” i dva medijska uratka; TV ping-pong (1979.) i Water Pulu 1869 1896 (1987./88.). U ono vrijeme nisam baš puno razmišljao o prirodi, niti sam je bio svjestan, iako sam u njoj provodio sve svoje slobodno vrijeme. S jedne strane u malom selu Šumanovci između Požege i Kutjeva i s druge, na salašu kraj Subotice. Danas si samo možete zamisliti to iskustvo: “Gore nebo, dolje zemlja i meni pripada sva čast”, reče jednom jedan mudrac. To se životno razdoblje ne zaboravlja.

Je li to iskustvo već tada utjecalo na vaš umjetnički rad? Nastaju li vaši prvi filmovi upravo u to vrijeme, ili kasnije?

– Paralelno s ovim prirodnim suživotom, koji se uglavnom odvijao u vrijeme školskih praznika, pomalo sam se počeo zanimati za film. Prvi koji sam realizirao bio je na super osmici (Metanoia, 1968.). Ovaj “uski” format mi je jako dobro poslužio za seriju “prirodnih” zapisa, kratkih “haiku” filmića pod nazivom Super 8 filmovi od 1 do 12. To su uglavnom radovi gdje se ne dira u ono što se snima. Neću zaboraviti kada sam jednom naletio na hrpu bijelih leptira koji su se “zalijepili” za komadić mokre zemlje. Oprezno sam im prišao i snimio ih, s jedne strane samo dok lepršaju krilima – mirovanja sam “izrezivao”, i s druge, samo dok su mirovali – tada sam treperenje “izrezivao”. Sve to filmsko likovno oblikovanje izveo sam direktno “u kameri”, istodobno s događanjem. Već dugo nisam imao priliku vidjeti te filmove, i jako me zanima kako oni danas funkcioniraju.

Najlakše je slikati onome koji ne zna

Ako pomislimo na vaš recentan rad, preko ekrana, ali elektroničkog, “zatreperio” bi nam svako malo, tijekom 2005. i 2006., vaš e-mail art, serija nakon koje je sada (5. travnja) u mailboxove stigao i e-mail noart No1, s provokativnim prijedlogom proglašenja NOART EARTH DAY-a. Od 2000. radite videoradove proizašle iz projekta End Art, koji se odvija na vašem seoskom imanju – u prirodi, na otvorenom. End Art je samo jedno lice istog ekološkog i umjetničkog principa iz kojeg ste sada pokrenuli projekt NOART?

– End Art zapravo je proizašao iz naziva mjesta u kojem živim. Ono se zove Kraj Gornji. U hrvatskom jeziku riječ kraj može imati dva značenja, sve ovisi o kontekstu u koji je stavljena. Primjerice, kraj može značiti krajolik, dakle nešto prostrano, sa svih strana otvoreno. Istodobno kraj može značiti i da je gotovo, nema više, dakle, nešto što se zatvara. U engleskom end isto tako znači kraj. Ako se toj riječi doda još i art, tada neodoljivo podsjeća na Land Art. Drugim riječima, End Art bi se mogao iščitavati kao istodobno širenje i zatvaranje umjetnosti. Zanimljivo je kako se u riječi kraj skriva i raj, na koncu end može biti i svrha. Zapravo, End Art je rad-u-nastajanju koji se temelji na osamnaest slova prve intonirane rečenice Introibo ad altare Dei (“Pristupam Božjem oltaru”) romana Ulysses Jamesa Joycea. Iako sama rečenica sadrži devetnaest slova, kada se dogodi stapanje prvog i zadnjeg slova “I”, ostaje osamnaest slova “zatvorenih” u prsten. Osamnaest slova korespondira s osamnaest dijelova romana. Svako slovo je na neki način naziv kratkog video prizora i samostalna je mikrocjelina, koja ujedno čini bit i oblikuje ovo djelo.

Budući da spominjete slova, molim vas da prokomentirate kako se razvija i kako je prezentiran projekt na web stranici www.noartearthday.com?

– Osnovni tekst obrazloženja trenutačno se razgrađuje po abecednom redu. Za sada ostaje samo proglas, koji će se kasnije proširiti i na ostale svjetske jezike. Ovaj elektronički medijski proces se može pratiti i u posebnoj dokumentaciji. Uglavnom sve je na neki način u postupnom nestajanju, tako da će s vremenom nestati i sama dokumentacija, a možda i sve ostalo. S obzirom na to da je NOART EARTH DAY nepredvidivo web događanje, kako će se ono dalje razvijati dakako da ne znam. Sve ovisi o trenutačnoj situaciji, a posebice o mojem strpljivom suradniku Navidu Bulbuliji koji iz Sarajeva održava stranicu “nestabilnom”.

Živite u Kraju Gornjem i pokušavate se ponašati prema načelima prirode. Svoj osoben način življenja pokušavate ugraditi i u vlastiti umjetnički rad – poznata je vaša teza o potrebi uvođenja reciklažnog procesa u umjetničkoj proizvodnji, kao i korištenje gotovih umjetničkih djela kao materijala za buduća djela. Kako biste ukratko izložili svoje viđenje umjetnosti, te odnosa prirode i umjetničkog djelovanja? Prema vašem mišljenju, gdje nastaje problem?

– Ne znam možemo li ovdje govoriti o problemu. Umjetnički čin je za mene prvenstveno složeni energetski sustav, koji svakim svojim trenutkom ostavlja za sobom neki trag. Taj trag su “vrata u otkrivenje”. Činjenica je, međutim, da svaka takva “opipljivost”, primjerice – vrata, postaje svrhovita tek onda kada se kroz njih prođe. Inače su samo oznaka, točnije, potencijalna mogućnost. I mi se toj činjenici s razlogom možemo diviti. Ali, po mome mišljenju, suština je u prolazu, odnosno u suodnosu onoga tko prolazi prema onome kroz što prolazi. Dakle, umjetnost je u osnovi “interaktivna”. Ona je odskočna daska prema onoj “drugoj strani”. Mnogi, na žalost, zastaju pred vratima zadivljeni njezinim ukrasima. Neki se čak usuđuju donositi svoj sud o “onoj strani” a vrata nisu ni otvorili. Tek nakon takvog životnog iskustva, čovjek počinje ozbiljno shvaćati koja je to hrabrost dirnuti u nešto što samo po sebi funkcionira od pamtivijeka. Priroda ne poznaje hijerarhiju. Zakon jačega je privid. Nema korova i štetočina. Ona isto tako ne zna za rezultat. Jabuka nije svrha, odnosno cilj prirodnog procesa, nego samo trenutak u vječnoj promjeni. Čudesni “Sizifov posao”. Svaki, pa i onaj najsitniji element, u svojoj je funkciji neponovljiv, nezamjenjiv i apsolutan u određenom vremenu i prostoru. Dakle, dirneš li u taj poredak, moraš biti toga svjestan. Ne možeš se, pođe li nešto po zlu, opravdavati timskim radom i civilizacijskim napretkom, niti se izvlačiti da nisi znao. Najlakše je slikati onome koji ne zna, reče jednom jedan slikar. Intenzivnim gubljenjem bogatstva raznolikosti, i to na svim razinama, sami smo se postavili pred zid i sada smo počeli protestirati. Dizati glas protiv raznih “rupa” koje nam se događaju. Čak smo uspjeli i prepoznati uzročnike. I ovdje se samo po sebi nameće pitanje, kako u ovom kontekstu stoji umjetnička djelatnost i njezin proizvod? Ona kao da je na neki način “zaštićena”. Naglašavam – ovo nije vrijednosni sud, nego činjenica.

Muzeji kao “čuvaonice”

Kada ste o tome prvi put javno progovorili?

– Bilo je to prije petnaestak godina na jednom kongresu AICA-e (Međunarodnog udruženja likovnih kritičara) održanom u Mimari, koji se, uz ostalo, pamti i po vrlo burnim, čak i “eksplozivnim” događanjima. Nakon što se “bura” malo stišala, negdje pri samom kraju, ipak sam uspio doći do riječi. Samoinicijativno sam izašao za govornicu i rekao otprilike sljedeće: “Uskoro ćemo imati veliki problem sa skladištenjem proizvedenih djela suvremene umjetnosti, jer još nisam sreo umjetnicu ni umjetnika koji razmišlja o pretvorbi svojih proizvoda. Obzirom da svatko od nas želi svoje djelo sačuvati za buduće generacije, priroda uskoro to neće moći izdržati”. Nisam siguran da je to netko zabilježio i potpuno sam svjestan da se moj “ispad” shvatio jednako redikulski kao i petarda na kongresu.

No, ipak, muzeji su čuvaonice visoko vrednovanih umjetničkih djela.

– To je točno. Jedino što se usuđujem zapitati se tko je taj koji može prosuditi koje djelo zaslužuje u odnosu na neko drugo biti sačuvano u takvoj jednoj “čuvaonici”? Nekad se to prepoznavalo s vremenom. Prisjetimo se samo impresionista, pa i Duchampove Fontane (1917.), recimo. A danas, kao što vidite, vremena više nema. Umjetničkom djelu netko po nekakvim čudnim, uglavnom “osobnim” kriterijima dubokog džepa, odmah odredi cijenu i nema majci, hoćeš-nećeš. Tko umjetnika uopće nešto pita. Obično su to oni koji raspolažu znatnim svotama novca i ponekad sami ne znaju što bi s njime, i zašto ne kupiti neki “komad” umjetnosti. Što skuplje to bolje! Sjećate se one Kristlove izjave: Nitko na svijetu ne zna što je umjetnost i koliko ona vrijedi, pa neka se onda ravna prema cijeni. Nisam još naišao na slučaj da je ta “početna” cijena ikada pala, štoviše, u odnosu na ono što se trenutno događa, na takozvanim sajmovima suvremene umjetnosti, raznim aukcijama, pa i u Dubaiju primjerice, tu nam nažalost ni vrijeme više ne može pomoći. S druge pak strane, kada malo “prolistate” po elektroničkoj mreži, jako se lijepo može vidjeti kako izgleda ta globalna umjetnička scena. Ponekad čovjek ostaje zapanjen činjenicom što si sve umjetnica ili umjetnik dopuštaju izvesti, u odnosu na stvarnost koja ih okružuje, a sve u “sakralnom okrilju” umjetničkog čina.

Što je to što smatrate neetičnim u umjetnosti, u odnosu na prirodni svijet? Možete li navesti i prokomentirati neke od primjera koji su vas potaknuli da reagirate?

– I sami znate da je pitanje etičnosti u umjetnosti vrlo sklisko. Gotovo je nemoguće odrediti je. I što ona uopće znači? Artistička manipulacija preostalim prirodnim resursima, mineralima, biljkama, životinjama, intervencijama u prostor i prirodni okoliš, ponekad je tako “iskreirana” da čovjeku zastaje dah. Recimo, netko lovi tisuće leptira, sortira ih po veličini, obliku, boji... i onda iz tog “mrtvog materijala” kolažira svoje slike?! I nikom ništa! Ili, umjetnik lovi kukce, nanosi boju na njihove nogice, koju zatim kukci u svojem paničnim bijegu prenose na papir. I to zaista izgleda prelijepo. Zar da onog jadnog honduraškog psa koji je digao Planet na noge ovdje i spominjem. Oprostite, raditi iz životinje “umjetničku budalu” čin je bez presedana, jer ona jadna ne može protestirati, ni oduprijeti se, niti se složiti s time, čak ni pobjeći. I tko na koncu uopće mari za tu jadnu životinju, kada je u pitanju umjetnost? Možemo mi ovdje govoriti o licemjerstvu koliko god hoćemo. Nadalje, netko bez pardona uđe u šumu i s motornom pilom izreže desetke kubika drva da bi kreirao golemo ptičje gnijezdo?! I tko me ovdje može razuvjeriti u tvrdnji da “normalna” životinja, uoči li u svom prebivalištu jedan takav “čudovišni” uradak, ne ostane prestravljena. Na kraju, dopustite mi primijetiti još i ovo. Ako neka umjetnica ili umjetnik stvara nešto u svome atelijerskom prostoru, mene se to ne tiče. Isto tako, ako netko navrati u njegov ili njezin radni prostor i odabere neke od radova, te ih izloži negdje u galeriji, niti me to ne mora zanimati. Ako pak?netko navrati u radni prostor ili galeriju i kupi nešto od tih radova za svoju spavaću sobu, njegova stvar. Ali, ako netko izađe iz svog atelijera i?počne svoju “nadarenost” manifestirati u javnom prostoru, posebice u prirodnom okolišu tada ja imam pravo protestirati protiv takvog “humaniziranja” okoline, jer to nije nečija spavaća soba, nego nešto što stoji na raspolaganju jednako i meni kao i?svima nama. Pa što, netko će primijetiti, to je samo nekoliko kubika, nekoliko cvjetova i pokoji leptir. Otrgneš li cvijet, pribodeš li nekoliko leptira, ništa strašno, ali moraš toga biti svjestan, jer: nema nijednoga tako malog čina koji se nije dogodio u ime čovječanstva, za sva vremena, jednom za svagda i za sve ljude. Svaki čin odjekuje u svijetu i taj se od­jek čuje u univerzumu tisućama godina, nikad ne zamre.

“Usputno-pokazujući” radovi

Ali, primjerice, Land Art legitimna je umjetnička praksa od kraja šezdesetih.

– Slažem se. I to je činjenica. Nedugo sam primio jedan apel elektronskom poštom u kojem se navodi kako prijeti zagađenje uljem Great Salt Lake-u, jezeru u Utahu, gdje se nalazi ona svjetski poznata landartistička spirala. Pisac apela ovdje ne spominje kako će se time ugroziti i flora i fauna, rezervat ptica i njihova opstojnost, kao i opstojnost onih sitnih račića kojima se one hrane, drugim riječima, prirodni ekološki sustav, nego da će time biti ugrožena umjetnička “ikona”. (“The Spiral Jetty is of major significance and regarded worldwide as an icon and one of the most popular contemporary works of art”.) A nitko se ovdje ne pita što se sve događalo kada se taj kreativni uradak stvarao bagerima i kamionima, koji su navezli u jezero 6650 tona (!?) kamenja i zemlje. Ne samo da se tim činom poremetila prirodnost prostora iz kojeg je materijal uzet, on se poremetio i u samom jezeru gdje je “kreativno” istovaren. I ne mogu se pritom ne prisjetiti one Picassove izjave: Svaki čin kreacije prvenstveno je čin razaranja. Ovdje je sasvim svejedno kojim povodom je ona bila izrečena. Razaraš li neku koncepciju unutar slike, ili razaraš bilo što drugo, čak i pomisliš na tako nešto, moraš biti svjestan i mogućih posljedica. Opet napominjem, ovo nije vrijednosni sud. Neosporno je da u povijesti umjetnosti postoji čitav niz izuzetno vrijednih landartističkih ostvarenja, među koje spada i navedeni Spiralni gat Roberta Smithsona. I htjeli mi to ili ne, priznati, ovdje zapravo iskrsava jedna vrlo zabrinjavajuća činjenica vezano uz ovaj naš razgovor. Naime, što je umjetničko djelo genijalnije, to je teže “riješiti” ga se.

Kakva je, dakle, prema vama, pozicija umjetnika u odnosu na prirodni okoliš i svijet u kojem živimo?

– Činjenica je da je umjetnik, prema znanstveniku, u privilegiranom položaju. Kažu da su umjetnici stvaratelji i u odnosu na Stvoritelja imaju “takav način djelovanja, koje je vlastito čovjeku ukoliko je Božja slika”. Ako je to tako, onda umjetnički čin ima i veću odgovornost, jer se odnosi na vlastitost. A svaka vlastitost, kao i kulturna sredina, funkcioniraju na jedinstven i neponovljiv način. Poput prirode. Negdje je izmet svetinja, a negdje je nešto sasvim suprotno. Sve ovisi o kontekstu i kulturnom “standardu”, odnosno točki gledišta. Problem nastaje onda kada se stvari izvuku iz svoje prostorne autentičnosti, izmjeste se i pokušaju uskladiti u neke druge uvjete. Povijest je jako lijepo pokazala što takve okolnosti mogu proizvesti. A što se tiče odgovornosti, nje ili nema ili se prebacuje na nešto ili nekoga drugoga. Tu se, htjeli mi to ili ne, ni umjetnička aktivnost ne može izuzeti jer, kada je “kreacija” u pitanju, izgleda da je sve dozvoljeno i samo po sebi opravdano. “Nabaciti” nešto na bijeli papir, kažu, stvar je morala.

Poskliznuće vremena

Spomenuli ste mi da je začudan događaj koji ste izveli u kafiću Parfé u Osijeku 26. travnja, točno u 20 i 15 sati, zapravo prvi iz serije vaših “neumjetničkih radova”? Je li to neumjetnički čin, ili je umjetnički čin predstavljanja neumjetničkog djela? Jednostavno ste zamolili okupljenu publiku i posjetitelje kafića da tijekom tri minute obrate pozornost na zidni sat – to je bio jedini oblik vašeg interveniranja u zatečenu situaciju. Ovo nije prvi od vaših radova s javnim satovima, koji imaju “poremećen” mehanizam i “grešku” u pokazivanju protoka vremena, te se može sagledati u kontekstu prethodnih radova s “poskliznutim” vremenom, kakvo pokazuju satovi na koje slučajno nailazite, no može se sagledati i u kontekstu vašeg upozorenja na sve veću proizvodnju djela suvremene umjetnosti?

– Da, ovo je zaista bio, kao što ste spomenuli, “začudan događaj”, koji ne samo što nemušto propitkuje suštinu umjetničkog čina, nego i sam pojam vremena, odnosno “prednapregnute točnosti”, koja nam uglavnom služi kao osnova za vrednovanje. Sjedeći tako u kafiću, sasvim sam slučajno na zidu opazio uru koja me je svojim neobičnim pokazivanjem vremena “bacila na leđa”. Zamislite tu radost kada unaprijed programirani mehanizam iskorači u “poeziju”, a da istodobno obavlja svoju obavezu pokazivanja točnog vremena. I što mi je preostalo, nego tu radost podijeliti i s prijateljicama i prijateljima. Bez pozivnica, kataloga, službene obavijesti, potpisa, institucijske organizacije, konferencije za novinare, jednostavno smo se okupili i malo družili u jednom neobičnom “umjetničkom” vremenu i prostoru. A što se tiče “umjetničkog čina predstavljanja neumjetničkog djela”, u svojem dugogodišnjem autorskom djelovanju imao sam ih nekoliko. Jedna trominutna?videodokumentacija pod nazivom Railway Station-Amsterdam?(3 min., U-matic, pal, bw, mono) snimljena je jedno dopodne 1979. na željezničkoj postaji u Amsterdamu. Znatiželja je već nastala kada sam na peronu snimao taj “poremećeni” sat. Isti sam dan navečer taj videorad predstavio i publici u ondašnjoj?De Appel Gallery. Te godine objavljujem i prijedlog izrade sata koji pokazuje obrnuto vrijeme, odnosno Zrcalni sat. Kasnije sam uočio da je takav model već odavno na tržištu. Zatim Dvostruko vrijeme, gdje istodobno udvostručene kazaljke pokazuju protok vremena unaprijed i unatrag. Iza toga slijedi niz “usputno-pokazujućih” radova, primjerice, onaj nekadašnji sat na ulazu u Oktogon na Cvjetnom trgu, koji je isto tako pokazivao “začudno” vrijeme. Sekundar “pleše” svoju improvizaciju, malo zastane, čak se pomakne unatrag(!?), opet krene, istodobno pokazujući i točno vrijeme. Na žalost, jednog je dana došao čas kada ga je trebalo ukloniti. Ja sam mu pokušao ući?u trag i eventualno ga zadržati kao umjetnički eksponat, ali, na sreću, u tome nisam uspio. Slično tome sam na ulazu zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti direktno na zidu “datirao” “pokvarene” satne mehanizme. Svaki put kada bi koji zamijenili novim, potpisi s datumom su ostajali sve dok ličioci nisu osvježili zid. Samo sam jedan od satova uspio “spasiti”, ali kada sam ga donio kući, on je “došao k sebi”. Valjda mu ambijent nije bio dovoljno inspirativan.

Zbrinjavanje suvremene umjetnosti kao ekološki problem

Muzičkom bijenalu u Zagrebu svojedobno sam predložio konstrukciju dvaju objekata: jedan od njih je bio izrada instrumenta pod nazivom Zrcalni klavir, a drugi konstrukcija javnog sata koji bi na jednoj strani pokazivao “normalno”, a na drugoj “obrnuto” vrijeme, važno je pritom sa ta dva “komplementarna” vremena pokreće ista osovina. Prijedlozi, na žalost, ili možda, na sreću, nisu realizirani uslijed njihove složenosti.

Radite li sada na nekom još nerealiziranom radu, ili ideji koja mu prethodi? Čime ste trenutačno zaokupljeni i kakvo je danas vaše umjetničko djelovanje??

– Nakon svih ovih peripetija i nedoumica, odlučio sam se, nakon 40 godina aktivnosti, malo našaliti na svoj račun te pokušati još i realizirati svoju posljednju retrospektivnu izložbu. Nadam se da će do toga i doći. I dalje nastavljam s End Artom. Trenutačno pokušavam otkupiti neka zemljišta kako bih ih “vratio” prirodi. Ovu umjetničku pretencioznost, koju neki već izvode na ekološkoj razini, pokušat ću “ugurati” u landartistički koncept, takozvane položene slike. Prvu iz serije sam već objavio u e-mail art No 6 (http://ilgaleta.alu.hr/Ma6.htm). Dakle, otkupiš komad zemlje, preneseš je u svoje vlasništvo i zatim je pustiš prirodi da je sama “oslikava”. Osim što si uložio neka sredstva u otkup, sve ostalo je samoodržavajuće – nema izrade okvira niti napinjanja platna, grundiranja, nanošenja boje i gubljenja vremena, prenošenja, postavljanja u galerijski prostor, deponiranja u adekvatnim uvjetima, itd. A ti kao omogućitelj “Božje slike”, kroz četiri godišnja doba samo pratiš razvoj “estetike” koja se oblikuje sama po sebi i po širini, dužini i visini. A što se tiče održavanja njezina okvira, to prepuštaš međašima, koji to revnosno obavljaju. Ako se pak dogodi da neki od njih odustane od toga, prilika je da sliku proširiš do druge međe. Naravno da ću ovom umjetničkom “provokacijom” doći u sukob sa zakonom, jer navodno kažnjavaju se oni koji ne obrađuju svoju zemlju. Ali, iskreno se nadam da ćemo uskoro pristupiti Europskoj uniji, jer tamo, što se ovoga tiče, vladaju povoljniji zakoni. Štoviše, kažu da Europa posebno stimulira one vlasnike zemljišta koji odluče pustiti je da se malo odmori. I na kraju, dopustite mi dodati još i ovo – nakon izvjesnog vremena neke ću ležeće slike ponuditi i na svjetsko umjetničko tržište. Možda se nađe neki kupac, ali pri tome mora biti svjestan što kupuje, jer ovo nije građevinsko zemljište, već otvorena lendartistička slika, koja se ne može staviti u sef, s posebnim naglaskom da stvaratelj, zajedno sa Stvoriteljem, zadržava sva autorska prava propisana zakonom.

Prema svemu što ste u ovom razgovoru naveli, stječe se dojam kako smatrate da umjetnost danas često promašuje svoju svrhu ili smisao, smatrate li da je umjetnička proizvodnja velikim dijelom postala besmislenom?

– Ni govora! I, nemojmo generalizirati. Ipak, ovakva kakva uglavnom jest, “globalna”, s izrazitom tendencijom prema monokulturalnosti, doslovno postaje ekološki problem. Stoga jednodnevno suzdržavanje od umjetničkog stvaranja NOART EARTH DAY, po mome mišljenju, samo je jedno u nizu logičnih upozorenja, kao što su to primjerice i Dan Zemlje, Dan voda, Dan zraka, Dan nepušenja, Dan planina, Dan drveća, Dan žena, Dan delfina, i tome slično.

Ivan Ladislav Galeta renomirani je autor eksperimentalnog filma i videa te konceptualni umjetnik. Filmove snima od 1968., videodjela od 1975., a od 1973. izlaže objekte-instalacije, fotografije-instalacije, prezentacije proširenog filma, video i televizijska djela, tekstove, zvučne instalacije, izvodi ambijentalne intervencije i ekološke akcije te mu se djela nalaze, između ostalog, u pariškom Musee National d’Art Moderne. Nekadašnji je voditelj MMC-a Studentskog centra u Zagrebu, osnivač umjetničkog artkina Filmoteke 16, a potom i voditelj istog kina u okviru umjetničkog programa nekadašnje zagrebačke Kinoteke, dok je danas redoviti profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, na kojoj inicira uvođenje studija animacije (2000.) i novih medija (2004.), te je predavač na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Poznata su njegova performativna predavanja, kao i činjenica da je prevodio s mađarskoga djela Béle Hamvasa. Od sredine devedesetih njegov rad zadobiva izrazitu ekološko-umjetničku orijentaciju, upozoravajući na sve veću proizvodnju djela suvremene umjetnosti, pri čemu, kako smatra, njihovo pohranjivanje postaje akutni ekološki problem, a sama djela svojevrstan ekološki balast.