Razgovor s Ivicom Jakšićem Čokrićem

Kazalište koristite kao političku i umjetničku subverziju, pri čemu je dovoljno prisjetiti se vaše akcije Premještanje plaže Zlatni rat izvan dometa birokratskih struktura (2002.), a što dokazujete i predstavom Krok opera: Cimer fraj u kojoj kronološkim političko-turističkim putovanjem od hotela Slavija, preko hotela Croatia do hotela Europa potkopavate koncepte domaćega apartmanizacijskoga turizma. Kako je nastala Multimedijalna putujuća artistička skupina za mentalnu higijenu, fizikalnu terapiju i brzu prehranu Šušur (Bol), za koju ste na eur?kazovskom okruglom stolu Otoče, volim te! naglasili da je njezina ideja začeta u karnevalskim svečanostima u Bolu?

– Naziv grupe je naš program; dakle, multimedijalni smo jer koristimo uvijek razne medije izražavanja; djelujemo kao artistička skupina za mentalnu higijenu jer uvijek smo nekoga jebali u mozak; nadalje, djelujemo kao artistička skupina za fizikalnu terapiju s obzirom da smo u okviru uličnoga teatra davali masažu, obavljali mjerenje tlaka, pranje ušiju... I pored toga uvijek smo nešto, neko meso – kokoši, kobasice, ćevape – pekli. I u navedenim aktivnostima odvijao bi se program – netko bi pjevao, pokazivali smo video zapise, odvijale su se i atrakcije npr. Braća Wright ponovno lete, čovjeka bismo bacili u kartonskoj kutiji vezanu lancima u more… Isto tako, radili smo i portrete koje smo prodavali; imali smo sex shop, pekli smo palačinke, jaja na oko, jaja ovako i onako, organizirali smo i hiromantiju, imali smo i živi juke box – čovjeka s petsto pjesama koji je za pet kuna svirao po željama; organizirali smo i türkische air-condition – dva crnca s kartonima u obliku palme kojima bi mahali, dakle, za pet kuna tri minute mahali bi lepezama… U biti, počeli smo kao ulični teatar; sve je krenulo od karnevala, a ja i nekolicina njih koji sudjeluju u predstavi Krok opera: Cimer fraj imamo staž od trideset godina djelovanja u karnevalu kao velikoj godišnjoj predstavi od čega je, dakle, sve krenulo, a 1988. dali smo i naziv skupine – Multimedijalna putujuća artistička skupina za mentalnu higijenu, fizikalnu terapiju i brzu prehranu Šušur (Bol), što uzimamo kao datum osnivanja, iako postojimo već gotovo 31 godinu.

Ministarstvo imidža Bola

Kako ostvarujete suradnju s Turističkom zajednicom u Bolu? Na spomenutom okruglom stolu naglasili ste kako vas je Turistička zajednica Bol prepoznala već u začecima, kada ste djelovali u karnevalskim svečanostima.

– Naime, najmanje trebamo novca; dakle, novac uopće nije primaran za naše predstave. Na primjer, da banaliziram: ova predstava košta 25 kuna, ali kad treba doći u Zagreb, onda košta 50.000 kuna s obzirom na to da treba dovesti 45 ljudi u Zagreb. Inače, sve rekvizite napravimo sami u dva dana – a oni gotovo ništa ne koštaju, nego, da ponovim, novac je potreban jedino za micanje. Kako Turistička zajednica Bola treba oblikovati turističke proizvode Bola, a mi jesmo jedan od turističkih proizvoda Bola, naravno, da nas je prepoznala u tome što možemo značiti za Bol. Dakle, suradnju ostvarujemo s Općinom, Turističkom zajednicom u Bolu, Zlatnim ratom, koji nije bolsko poduzeće, a u obliku sponzorstva ostvarujemo suradnju i s relevantnim poduzetnicima Bola koji posjeduju poduzeća ili kafiće – od prikupljanja priloga od 100 kuna, 1000 kuna, kako tko da. Sada se čak događa da se ljudi i sami javljaju za sponzoriranje. Suradnja i novčana pomoć je OK; naravno, uvijek može biti bolje, s obzirom na to da se uvijek moramo kretati, naročito prema naprijed, a što se polako događa i događat će se brže i značajnije. Dakle, u svemu tome manje je bitan taj novac, a bitno je prepoznavanje da oni koji pomažu mogu prepoznati da je to značajno i da to uopće ima smisla. Osobno osjećamo da ima smisla za Bol to što radimo. Naravno, ne ocjenjujem jesu li predstave dobre i jesmo li mi dobri glumci; navedeno prepuštamo kritičarima, ali ono što je istina jest da navedene predstave imaju smisla za Bol. Djelujemo kao Ministarstvo imidža Bola s obzirom na to da stvaramo njegov imidž. Primjerice, prije tri godine uključili smo i akciju Viroza, a riječ je o skakanju u virove iza katamarana, od čega se može napraviti svjetsko čudo. Dakle, Viroza kreće 24. lipnja na sv. Ivana Krstitelja – zaštitnika župe Bol; riječ je ujedno i o tradicionalnom otvaranju kupališne sezone za Boljane, a 1. listopada obilježavamo zatvaranje – Viroza party kao prestanak ljetne turističke sezone i početak zimske turističke sezone.

Politička karnevalizacija

Kako je iniciran Prvi hrvatski bolski karneval na kojemu ste karnevaleskno, ludički predstavili programe ondašnjih hrvatskih političkih stranaka?

– Održali smo ga uspostavom hrvatske države, a do tada smo djelovali kao jugoslavenski karneval. Organizirali smo ga kao prvi karnevalski sabor gdje su izašle sve stranke. Naime, sve relevantne stranke predstavili smo kroz program uvečer u hotelu, a bilo je o tome govora i u tradicionalnom dijelu čitanja testamenta, ostavštine… Tu se već naslućivalo ovo što danas imamo; dakle, negdje razlika od stranke do stranke postoji samo u budžetu, a razlike su se izbrisale čak i u njihovim nazivima; sve su postale jednake u svom programskom sivilu. Prije su postojale neke boje i moglo ih se razlikovati, tako da za Hrvatsku ne znači mnogo je li riječ o stranci A, B ili C na vlasti… Dakle, tu smo prepoznali to što je uslijedilo. Sve stranke su se predstavile kroz festival gdje je svaka imala svoju pjesmu i pjevače a pjevalo se na popularne melodije. U tradicionalnom dijelu programa spalili smo našega Juru Karnevala; dakle, riječ je o tradicionalnom spaljivanju, ali bez ikakvih iživljavanja kao u nekim drugim našim krajevima. Spaljivanje Karnevala, kao i svugdje, nosi kršćansku simboliku – netko preuzima na sebe grijehe naše i zato bude žrtvovan kao Isus Krist; dakle, vrlo je bliska ta poveznica – iako je to smiješno – između spaljivanja Karnevala i razapetoga Krista. Inače, naš Karneval predstavlja sve religije, konfesije i govori kao ekumenist.

U dokumentarnom filmu Slikar koji je produžio Zlatni rat, koji je snimljen o vašem umjetničkom radu, navodite razliku između amatera i samoukoga umjetnika, pri čemu umjetnika amatera određujete kao umjetnika koji ne zna kada će prestati s umjetnošću, dok samouki umjetnik, prema vašim shvaćanjima, zna kada dolazi prestanak bavljenja umjetnošću.

– Sada bih ipak pridodao da nije uopće nejasno što znači amater, samouk a što znači profesionalac, ali kad netko koji o nekomu piše, uglavnom upotrebljava atribut amaterizam u pogrdnom značenju, u želji da umanji njegovu vrijednost. Naime, ne postoje dvije umjetnosti – npr. amaterska i profesionalna, nego postoji samo loša i dobra umjetnost, kazalište, a amaterski ne znači kvalitetu – manje ili više, pa ne razumijem čemu uopće to upotrebljavati.

Za koncept Bol grad-država

Jeste li zadovoljni eurokazovskim okruglim stolom koji je posvećen akciji Otoče, volim te!, a na kojemu ste i sami sudjelovali gdje ste, između ostaloga, iznijeli i problem nevidljivosti lokalne samouprave, a što ste i demonstrirali radnom akcijom-prosvjedom-happeningom Premještanje plaže Zlatni rat izvan dometa birokratskih struktura (2002.), kojom ste zahtijevali da kontrolor koncesije što se tiče Zlatnoga rata treba biti sama lokalna samouprava?

– Ma, nije uopće bilo stola, a kamoli okruglog. Ukratko, čim nešto postoji, onda dakle postoje i problemi, što znači da postoje i otočni problemi. Netko, naime, u Hrvatskoj mora javno reći da imamo 1264 otoka, i da ne znamo što ćemo s njima, ali nećemo ih davati i prodavati, doznat ćemo što ćemo s njima. Dakle, to bi bilo pošteno: čekat ćemo vrijeme dok doznamo što ćemo s njima, a u međuvremenu bolje ne raditi s njima NIŠTA. Dakle, riječ je o problemu lokalne samouprave gdje sedam lokalnih samouprava na Braču nema ovlasti zaštiti sebe od divlje gradnje. To su osnovni problemi. I zbog svega navedenoga zalažem se za koncept Bol grad-država. Navedenu akciju pokrenuli smo prije sedam-osam godina. Dakle, Platonov koncept grad-država idealnu državu vidi u onoj državi koju možeš obuhvatiti pogledom s najvišeg brežuljka. Dakle, u okviru matične zemlje potrebna je autonomija, lokalna samouprava koja pokazuje da se znamo brinuti sami za sebe, da imamo zakonske ovlasti brinuti se sami o sebi; a kako se sada ne smijemo brinuti samo o sebi, situacija je grozna.

Kako ste sudjelovali u akciji Otoče, volim te!, čija je prva akcija, kako je pregledno navedeno u programskoj knjižici Eurokaza, održana 13. rujna 2003. u uvali Porat na Biševu kada je, nažalost, izgorjelo četiri petine otoka pa je grupa Šo!Mazgoon spot za pjesmu Zatočen odlučila snimiti na navedenom otoku, što je i do sada najudaljeniji koncert ikada održan na Jadranu. Ujedno, Kornelija Čović pokušala je sve skupine koje su sudjelovale u spomenutoj akciji okupiti i na Eur?kazu, međutim, druge skupine nisu mogle doći iz raznoraznih razloga, a prvenstveno zbog poslova u jeku ljetne sezone.

– Dakle, akcija je nastala zbog požara na Biševu i odlučili smo zasvirati i svirkom upozoriti ljude na navedenu strahotu, a samu akciju pokrenuo je Zoran Franičević, i mi smo se na njegov poziv uključili. Naime, nismo sudjelovali u prvoj akciji, ali već smo bili na drugoj i dio smo te akcije kao što je i apsolutno podržavamo. Dakle, iz navedene reakcije na požar krenula je cijela akcija koja je učinila mnogo u povezivanju otoka; naime, Vis je prvi put vidio Lastovo, Lastovo je prvi put vidjelo Hvar i Brač, Hvar je prvi put vidio Tovareću mužiku iz Salija na Dugom otoku… I ono što je bitno, shvatili smo da imamo strašnog potencijala. Nažalost, potencijal tih grupa je apsolutno neprimjetan na otocima jer se mi otočani sastajemo ili u Splitu ili u Zagrebu ili, eventualno, u Zadru. Dakle, prvi put ta akcija omogućila je da se otočani sastaju na otocima.

Inače, što se tiče nedolaska ostalih skupina dovoljno je reći kako, primjerice, Franičevića nisu pustili s Radija; kako vodi program, nije mogao dobiti dva dana dopusta. Inače, naša Multimedijalna putujuća artistička skupina za mentalnu higijenu, fizikalnu terapiju i brzu prehranu Šušur (Bol) čini ekipa od 11 do 80 godina, od kojih neki rade kao šefovi smjene koji su sutradan, nakon eurokazovske izvedbe, morali biti dolje; zatim, sudjeluju i zamjenik direktora hotela, donačelnik Bola, nekoliko konobara iz hotela, koji su jedva dobili dan dopusta. Njih sedmero-osmero u ponoć, nakon izvedbe, morali su na autobus kako bi sutradan došli na posao, kako bi uhvatili prvi trajekt. Npr. Tovareća mužika iz Salija nije mogla doći jer svi, njih trideset, rade na Kornatima, tako da njihov dolazak u Zagreb u jeku sezone nije moguć. Dakle, to možemo napraviti jedino zimi.

Maorska i bolska haka

U predstavi Krok opera: Cimer fraj koristite i elemente maorskoga plesa. Od kuda proizlazi vaša fascinacija navedenim plesom?

 – Maorski ples doživljavam kao nešto najjače u folklornom plesnom smislu. Riječ je o takvoj magiji i snazi kojom sam ostao opčinjen kada sam je jedanput vidio uživo, i tada sam znao da ću ga jednom upotrijebiti i u vlastitom kazalištu. Pročitao sam sve relevantne studije koje su dostupne na Internetu o tom plesu, nešto knjiga, a nešto sam doznao o tom plesu i usmeno. Doznao sam najosnovije – da je navedeni ples nastao iz njihove lovačke i obrambene ratničke tradicije; dakle, imali su potrebu loviti, jesti, ali i braniti se od neprijatelja. A kako je naša tradicija ribarska, samo sam promijenio neke elemente, njihove ritmičke riječi “Kamate Kamate Ka Ora! Kamate Kamate Ka Ora!”; naime, stari poglavica koji umire izgovara “Kamate” (Umrijet ću), a mladi, nadolazeći poglavica odgovara “Ka ora” (Živjet ću), nakon čega slijede stihovi: “Ti dlakavi, crni čovječe, sunce sja, danas je lijep dan za umiranje”… Dakle, stari poglavica odlazi, a mladi poglavica dolazi, a “dlakavi” označavaju neprijatelje. Inače, All Blacksi, njihov football team, maorski ples izvodi ispred svake utakmice. Nakon obilnijeg istraživanja saznao sam da osam godina te All Blackse je vodio Supetran iz Brača, a zatim smo upoznali i nekoliko Bračana koji žive na Novom Zelandu, i sada bi bilo idealno da napravimo kulturni most Brač – Novi Zeland te da mi njima otplešemo našu haku, a oni otplešu u Bolu svoju originalnu te da zajedno otplešemo haku tako da se vide pomaci i razlike. Inače, napisao sam knjigu Cimer fraj, koju još, nažalost, nisam objavio. Dakle, riječ je o knjizi o turizmu, kao što pokazuje i sama predstava, i tu, naravno, o Maorima pišem na šaljiv, neozbiljan način; zapravo na šaljiv način donosim povijesne podatke kako su Maori zapravo Bračani, kako je riječ o bračkoj koloniji koja se odvojila i otišla na Novi Zeland. Inače, u toj našoj haki govorimo o prastarom načinu bacanja mreže, tako da haka ne sadrži nijednu novu riječi; govorimo fraze koje su se govorile kada se bacala mreža, koje sadrže odrednice, signale za povlačenje mreže: “Parva u ime Božje” (prvi konop je krenuo), “Druga u ime Božje” itd., a “Tako lipo, tako dobro u ime Boga, dobro” znak je za početak. I na kraju ritmički uzvikujemo “Kamare, kamare, Cimer fraj”, kao preoblikovane riječi maorske hake. Inače, naziv krok dolazi od imena za pojas s pomoću kojega ribari izvlače mrežu, a u sebi pritom sadrži dvostruku igru riječi od kojih je jedna politička – dakle, kro kao Croatia i rok kao rock.

Turističko guzičarstvo

Kako i kada je nastala ideja za predstavu Krok opera: Cimer fraj u kojoj se obrušavate na turističku apartmanizaciju obale i otoka? Ujedno, kakva je vaša vizija hrvatskoga turizma?

– Naime, Cimer fraj s nama je već pedeset godina. Meni se već dugo godina vrti ta ideja i samo sam sjeo i napisao, što je možda trajalo sat i pol, s obzirom na to da sam je imao u glavi i kad se sve to nataložilo – naravno, nešto od toga nalazilo se godinama u skicama – jednostavno se oblikovalo u cjelinu. Zapravo, na završno oblikovanje natjeralo me Hladno pivo, s obzirom na to da su izdali album pod istim nazivom Zimmer frei. Naime, prva pjesma iz Krok opere pod nazivom Cimer fraj nastala je 28 godina prije Hladnog piva. To je bila ta inicijalna kapisla, kako su govorili u JNA. To je bio kostur i oko toga je onda nastalo sve. Dakle, vlasnik licence Cimer fraj je Šušur Bol. I naravno da u matičnoj državi Braču ima veliki odjek. Inače, napravili smo nekoliko gostovanja na Braču, ali s drugim predstavama. S Cimer frajom gostovali smo u sklopu turneje u Makarskoj, Starigradu, Visu, Komiži, Zadru i Splitu, i sad smo konačno na Eur?kazu. U predstavi Cimer fraj nekoliko se puta ponavlja zajebantsko određenje riječi turizam od turske riječi tur ča znači guzica, jer ako od stoke izvodimo stočarstvo, od države – državljanstvo, onda je turizam guzičarstvo. Navedena ideja pala mi je napamet kada sam prije dvadesetak godina, kada sam radio u ugostiteljstvu – naime, završio sam ugostiteljstvo – zamijetio ekipe vodiča koji su na prsima imali pločicu s natpisom TUR OPERATOR. A turizam u ovakvom obliku kakav se prodaje na našoj obali i otocima čisto je guzičarstvo: uvlačiš se gostu, uvlačiš se direktoru hotela kod kojega radiš, uvlačiš se za veću plaću; dakle, sve se, nažalost, u hrvatskom turizmu svodi na doslovno guzičarstvo, uvlačenje, a baš suprotno – turizam bi trebalo biti plaćeno gostoprimstvo. Turizam bi trebao biti – kao što bi sve u životu trebalo biti – radost i zadovoljstvo za one koji dolaze i za nas koji ih primamo, a onda nije važan novac; onda je novac neizbježan – neizbježno je da će gost dati novac kada je na brižan način primljen, a ovako je sve naopako s obzirom da i mi gnjavimo kao što i oni gnjave.

Imate svoj Ratni muzej, točnije antiratni muzej u kojemu ste na sarkastičan način umjetnički oblikovali mnoge ratne predmete. Zanima me od čega ste napravili krmaču koja se vidi na snimci dokumentarnoga filma Slikar koji je produžio Zlatni?

– Ratni muzej napravio sam nakon povratka iz rata jer, uistinu, u to vrijeme, tako sam tada procijenio, nije bilo svrsishodnijeg oblika djelovanja od odlaska u rat; dakle, htio sam samo biti izložen kao i svi drugi. Nisam imao nikakve interese, kao što nisam imao neke ideje o napadima i ubijanjima. Inače, 360 Bračana sudjelovalo je na frontama. Jedan drugi, a ne manje važan razlog što sam počeo raditi taj Ratni muzej jest to što sam već prvog dana rata vidio kamo će to ići i već sam se tada počeo zajebavati s tim ratom u tom Ratnom muzeju. Dakle, shvatio sam da je to dodatni razlog zbog kojega moram u rat jer se ne mogu s njim zajebavati ako tamo nisam bio. Nedavno sam pročitao u novinama o Sanaderu i mogućem stvaranju Ratnog muzeja, pa ako žele, mogu darovati sve predmete. Eto, pozivam: “Poklanjam državi Hrvatskoj svoj Ratni muzej, ako hoće!” Sve je sačuvano osim nekoliko slika. Inače, krmača je naziv za 500 mega nečega, ne znam čega, a u prvim danima rata naši su pravili te bombe od bojlera. Navedene krmače bacali su po Kninu. Svoju krmaču napravio sam tako da sam uzeo jedan mali bojler i oslikao ga kao svinju, krmaču.