Razgovor s Ivonom Jukom

Što sa sobom preko dana – često je pitanje barem dvije trećine populacije, no jedan dio iste o tome razmišlja bez prestanka; onaj o kojemu je Ivona Juka snimila dokumentarni film. Hrvatska premijera na 15. danima hrvatskoga filma bila je i više nego uspješna, a danas, dvije godine kasnije, film Što sa sobom preko dana prebačen je na 35 milimetara i igra u kinima. U međuvremenu su domaćim nagradama s Dana (Oktavijan, Grand Prix, najbolja montaža Ivora Ivezića) pribrojene i one iz Wiesbadena i Sarajeva, a film je prikupio i lijep niz festivalskih gostovanja (Montreal, Sao Paolo, Kalkuta, Sofija, ...). No koliko god film bio dobro prihvaćen, zapažen ili tražen u svijetu, domaća kino stvarnost uvijek je neumoljiva. Prvo pitanje onoga što će uskoro postati vrlo zanimljiv jednosatni razgovor u prostorijama 4Filma bilo je posve očekivano. 

Ako nisi na televiziji, jednostavno te nema

Hrvatski film u hrvatskim kinima – je li to potez mazohistice?

– Apsolutno! (smijeh) Mislim, nisam od onih redatelja koji kažu da ih ne zanima publika. Ne razumijem, ustvari, ni što to znači. Kako te ne zanima publika? Ako te ne zanima publika, onda idi i snimaj kućni šaljivi video ili video za frendove.

Smisao je filma da ide u kina i pred publiku, ali posebna je priča to što su potpuno izopačena ta neka nova mjerila – što ljudi ne idu u kino ili oni koji idu u kino mahom imaju od 13 do 19 godina i filmovi za njih takvi su da mogu jesti kokice, ljubiti se i svako malo baciti pogled na film, a da se istodobno može shvatiti o čemu je na platnu riječ. Ono što se gleda su naslovi poput Mraka 53. dio.

Užasno je teško privući gledatelje, pogotovo na hrvatski film, za što naravno ne mogu posve kriviti ni publiku jer je, nažalost, bilo filmova koji su nam svima napravili antireklamu. Kao što je jedan kolega rekao: “Treba puno više reklamirati hrvatski film” – da, to je istina, ali situacija je takva da gotovo nema novca da se film snimi, a kamoli da postoji budžet za distribuciju i reklamu.

Ista je stvar i s ovim našim filmom. Mi nemamo novca da idemo s foršpanima na televiziju i budući da nam televizija nije koproducent, nema ni te opcije da će puštati foršpan iz vlastitog interesa. Tako da se mi, ustvari, trudimo promovirati film alternativnim načinima. Internet, kružni mailovi, You Tube, web stranica filma, no od toga ima malo pomoći – ako nisi na televiziji, jednostavno te nema.

Dobro, film se isplatio u osobnom smislu ako već nije u financijskom?

– Razlog zbog kojeg smo uopće krenuli u distribuciju jest feedback koji smo dobivali od ljudi na festivalima. Nije nam to bio prvi put da idemo na festivale, išli smo i s kolegama, pratili i druge projekcije i stvarno mogu reći da su ljudi super reagirali na naš film i manje-više svaki su me put pitali gdje ga opet mogu pogledati, hoće li igrati u kinima, hoće li ići u distribuciju, mogu li im dati DVD… Upravo taj neki interes ponukao nas je da krenemo u tu neku priču skupljanja novca za prebacivanje na 35-icu.

Što se tiče isplativosti, da, meni se svakako isplatio kao iskustvo kad sam ga radila, ali da i nije postigao nikakav uspjeh, jednako bi mi se kao iskustvo isplatio. Što se nagrada tiče, da, bila sam beskrajno sretna kad sam ih dobila, ali je na neku foru to veći uteg nego što ti je zamašnjak. Nemaš neki osjećaj da si sad zbog toga, ne znam, “moćniji” u svojoj poziciji među kolegama ili u onome što radiš.

Priprema kao za igrani film

Fascinantno je da je cijeli film snimljen u četiri dana, očito ste napravili jako dobru pripremu.

– Da, pripremala sam se 6 mjeseci. I inače sve što radim, radim dosta papirnato. Pišem scenarij radilo se o dokumentarnoj ili igranoj formi. Napišem scenarij koji ću možda na licu mjesta baciti, ili čak napišem scenarij u nekoliko smjerova u kojima bi me priča mogla odvesti. Ono što je također bitno jest da sam imala lokacijske pripreme, tražila sam bivše zatvorenike da mi nacrtaju Lepoglavu. I to prije nego što sam uopće otišla tamo. Tražila sam ih da mi nacrtaju tlocrte tako da kad uđem u zatvor, znam gdje se što nalazi i otprilike što bi mi bilo interesantno. Oni su mi nacrtali zatvorski krug, igralište, gdje se nalazi teretana, blagovaonica. Tražila sam ih da mi nacrtaju gdje se nalaze prozori, koji je raspored stolova. Stvarno sam znala lokaciju prije samog snimanja do mjere da kad sam ušla unutra, mogla sam reći da nisam ušla u nov, nepoznat prostor; baš suprotno.

To sam radila prvo da se zaštitim jer uopće nisam znala koliko ću dugo moći ostati u zatvoru, a s druge strane ja i ne znam drugačije raditi, volim biti spremna... ustvari, to je moj posao, tako se mora raditi i mislim da je već samo to dovoljno objašnjenje zašto sam tako radila.

Više ste puta izjavili da se dokumentarac itekako treba režirati.

– Priprema je bila kao da radim igrani film i ja sam s njima trojicom radila kao da snimam igrani film. Tretirala sam ih kao naturščike, i to radim u svakom svojem dokumentarnom filmu. Imala sam jednu kameru i, primjerice, kada je Tuljo pucao iz miniwasha, morao je to raditi četiri puta da ga mogu snimiti iz četiri različite pozicije kamere. Dakle, on radi jednako kao glumac. Jedina je razlika što se s glumcem, kad radiš igrani film, dogovoriš što i kako, a kad radiš dokumentarac, onda se ne dogovaraš s protagonistom kako i zbog čega jer će te on u tom slučaju krenuti zadovoljavati. Ali i od jednog i od drugog moraš dobiti istu stvar.

Jeste li u montaži mislili “E sad je pretjerao… ovo je ušminkano”?

– Da, svakako. Ma mislim, imala sam to već i na samom snimanju. Svi su oni na početku imali, što je posve normalno, užasnu potrebu dokazati da su se popravili. Razumijem to, ja i želim vjerovati u to da su se promijenili. Njihov stav je posve normalan, svaki put kad nekoga snimaš, čovjek ima neku svoju viziju kako se želi prezentirati i uvijek ti prvo ponudi tu priču. To radimo svi i to ne radimo nužno kalkulantski ili svjesno, ali vrlo često ne shvaćamo da je to na našu štetu. Prezentirati se u “boljem” izdanju čini nas antipatičnijim nego kad si ranjiv, kad si glup, nesposoban, šeprtljav ili slično. Ali to opet ne smiješ reći protagonistu jer će onda “pobjeći od tebe”.

Sa svakim od njih trojice imala sam različit pristup. Neki su od njih tražili da ih uistinu tetošiš,  a drugi su zahtijevali grublji pristup.

Nije dovoljno samo upaliti kameru

Goran Dukić je na Danima hrvatskog filma primijetio kako previše ljudi smatra da je za film dovoljno tek upaliti kameru.

– Da, ljudi to misle, ali da je to istina, onda bi Big Brother bio vrhunski dokumentarni film. A nije. Dokumentarni film ima svoju dramaturgiju, ne mora biti linearan i zato ne volim čuti ni od velikih dokumentarista kad kažu da je dokumentarni film istina. Oni tu lažu. Istina ne postoji, istinu ne možeš obuhvatiti jednim filmom. Već samim odabirom u kojem smjeru vodiš priču dolaziš do toga da je to samo tvoja istina. O istoj stvari šest autora može raditi šest filmova, i što je na kraju istinito? I sve i ništa. Prema tome, dokumentarni je film neka autorova istina, isto kao i igrani film. Da, ti više barataš životom samim u dokumentarnom filmu nego u igranom filmu gdje je sve umjetno stvoreno i gdje je sve zajednička manipulacija i dogovor. Ovdje koristiš elemente stvarnosti da bi gradio priču. Ali svejedno gradiš! Nije da je samo snimaš, to ne.

Krivo je misliti da je dovoljno samo upaliti kameru i da će se sve dogoditi samo od sebe. Kad bi tako bilo, onda ne znam zašto bi se itko time htio baviti. Barem je to kod mene tako. Bilježenje realnosti same po sebi kao koncept ustvari me i ne zanima.  

Što je s junacima Što sa sobom preko dana danas? Gdje su, što rade?

– Premjestili su ih još kad je film išao po festivalima. Makija i Zaneta su prvo premjestili u Gospić, potom Makija u Pulu, a Zaneta u Lipovicu. Obojica su odslužila veći dio kazne i sada su otišli u blaže kaznionice, to je u skladu s našim sustavom polaganog privikavanja zatvorenika na normalan način života. Tuljo je vani, na uvjetnoj i baš sam ga srela neki dan. Nažalost, za vrijeme premijere nikako nisam mogla doći do njega, nisam imala kontakt. Pokušali smo dovesti na premijeru i Makija i Zaneta, ali to im nije bilo dopušteno iz sigurnosnih razloga, što je s jedne strane potpuno razumljivo.

Snimate i promotivne filmove, spotove. Tu vladaju drugačije zakonitosti, više je zadataka, a manje slobode. Kako se u tome snalazite?

– Da, koji put mi je stvarno gušt kad mi daju slobodne ruke, kad mogu sve sama napraviti – i scenarij i kasting, sve. Ali moram priznati i kako mi je ponekad gušt kad mi postave puno limita i barijera jer i u takvim uvjetima možeš biti strašno kreativan. Zanimljivo je pitanje kako se snaći u okviru onoga što je netko drugi postavio. Mene to još veseli jer imam dojam da se u svakom tom poslu igram, nije mi još došao trenutak da kažem: “Dobro, ajmo to odradit”. Ne bih ni voljela da do toga dođe.

Kod promotivnih spotova zgodno je što se koji put možeš stvarno zaigrati, možeš isprobati nešto što se kod filma nećeš usuditi jer film se i ne radi na taj način. U nekim se mojim spotovima vidi da sam se htjela što više tehnički isprobati, a neki su mi bili pak glumački vrlo interesantni. Taj se posao može shvatiti kao vlastiti poligon na kojem se možeš fino trenirati.

O parovima i trudnoći

Filmski projekti na kojima sada radite?

– Trenutačno imam dva projekta s produkcijskom kućom 4film. U Cottbusu sam pitchirala projekt radnog naslova Drugi, koji sam željela snimiti u Splitu, no bojim se da neću uspjeti. Ukoliko bih tamo snimala, sve višestruko poskupljuje. Čim se makneš iz Zagreba, sve je dvostruko ili trostruko skuplje, što mi je žao jer Split ima određenu energiju koja bi dala lijepu nijansu scenariju. Film se bavi parovima, no ne nužno ljubavnima. Ideja je da svi misle kako bi im bez ovog drugog bilo puno bolje, da bi sve bilo lakše, no na kraju vidimo kako bez jedne osobe u paru ne bi ustvari bilo ni druge. Ne na način na koji je znamo.

Drugi je projekt omnibus od pet priča s područja bivše Jugoslavije. Hrvatska je priča moja i lajtmotiv koji povezuje cijeli film jest trudnoća. Film će govoriti o tome kako se danas živi na ovim prostorima i nadam se da ćemo vrlo brzo krenuti u realizaciju jer ga već dosta dugo pripremamo.