Razgovor s Iztokom Kovačem

Iztok Kovač je nakon četverogodišnjega stvaranja s različitim skupinama 1991. napravio solo Kako sam uhvatio sokola (Kako sem ujel Sokola), kojim je sintetizirao svoja dotadašnja plesna iskustva, a koji mu je zahvaljujući gostovanjima na važnijim svjetskim festivalima i prestižnim nagradama (London Dance and Performance Award, Prešernov sklad), omogućio proboj u europski vrh suvremenoga plesa. Godine 1993. osniva vlastitu skupinu En-Knap koja oblikuje svoj prepoznatljiv umjetnički profil i status kao jedna od rijetkih nezavisnih skupina s područja istočne Europe uspješno premošćujući mentalne i ekonomske barijere. Predstava Pasijans u koreografiji Iztoka Kovača nastala suradnjom Zagrebačkoga plesnog ansambla i En-Knapa u koprodukciji ZKM-a i Cankarjeva doma premijerno će se izvesti 22. travnja u ZKM-u.

Jedan ste od prvih autora koji je slovenskom plesu otvorio put u europski kulturni prostor. Čime ste se i kako nametnuli jakom zapadnom plesnom tržištu?

– Nisam se zapravo nametnuo. Napustio sam Trbovlje gdje sam rođen, a napustiti industrijski mentalitet, radničku avangardu i srce komunizma već je velik korak. Mislim da je presudno bilo to što sam, nakon što sam izašao iz sredine u kojoj od kulture postoji pjevački zbor, primijetio u sebi nešto što sam htio graditi. Energija koja je bila prisutna tada se samo ispoljila. Imao sam sreću da su to primijetili neki belgijski producenti i to iskoristili za naše zajedničko dobro.

Plesač kao forma

Koreografski ste surađivali s mnogim inozemnim skupinama. Prepoznajete li neke specifičnosti koje su vezane isključivo uz slovensku plesnu scenu? Možete li usporediti trenutno stanje slovenske i hrvatske scene? Kakve su one u odnosu na europsku situaciju?

– Slovenska scena nije prepoznatljiva. Da ne znam odakle ljudi dolaze, teško bih po nečemu prepoznao njihov pokret jer on ne nosi folklorne značajke ili nacionalističke znakove. Suvremena umjetnost prije svega ne stimulira nacionalizam. Pojedine su metropole u određenim periodima proizvodile specifičnu kvalitetu pa su kao takve prepoznatljive i danas. Ne mogu reći da vidim razlike između finskoga, slovenskog ili recimo portugalskog plesa. I hrvatska i slovenska plesna scena u istoj su problematičnoj situaciji zbog povijesnih okolnosti zbog kojih nije uspostavljena gotovo nikakva infrastruktura. Sada se pojedine stvari polako normaliziraju i zaključuju. No, to isto sam mogao reći i prije petnaest godina. Ipak je razlika u tome što danas možemo govoriti o plesnoj školi u Sloveniji, o umjetničkoj gimnaziji, također možemo govoriti i o prostorima za ples koje smo dobili tijekom obrazovanja, a koji su uvjetovali razvoj mladih plesača, te o društvu za suvremeni ples i velikoj želji mladih autora da stvaraju autorski ples. Mislim da je u Hrvatskoj situacija slična.

Pronašla sam podatak da u istraživačkom radu sve podređujete preispitivanju granica tjelesne izdržljivosti. Za kakav se oblik prezentacije opredjeljujete nakon takva načina istraživanja?

– Ples kao forma mene danas više ne zanima. Daleko me više zanimaju ljudi koji sudjeluju u procesu stvaranja predstave, njihovo znanje i iskustvo koje nose sa sobom. Ti ljudi određuju formu, oni sami pronalaze pokret, a ja oblikujem. Prezentacijski oblik proizađe tijekom procesa rada.

Kako je na vas kao autora utjecalo nepostojanje tradicije suvremenoga plesa kao posljedica odrastanja unutar komunističkoga režima?

– To je bila moja idiosinkrazija. Boraveći u zapadnoj Europi osamdesetih, sramio sam se toga da dolazim iz Juge, mislio sam da će me smatrati tamo nekim Balkancem, a kasnije sam shvatio da je to moja posebnost i počeo je okretati sebi u korist. Vidio sam da u sebi nosim totalno drukčiji potencijal, možda baš zbog drukčijega obrazovanja i iskustva.

EN-KNAP je međunarodna skupina plesača koja se prvi put okupila oko projekta Razširi krila (Slon nerodni) s namjerom da njihov pokret što manje podliježe koreografskim fiksacijama. Kako danas vidite ulogu koreografskoga rada? Kako rješavate pitanje autorstva u procesu u kojem i plesači i koreograf pridonose iznalaženju izvedbenoga materijala?

– Kad sam stvarao prvu postavu EN-KNAP 1993. godine, bilo mi je važno da sve ono što sam nosio u sebi pokušam prenijeti na druge ljude.

Otvoreni dijelovi

Ne da ih poučavam pokretu, nego da im prenesem osnovne principe kako da pristupe pokretu i jedan drugome. To je rezultiralo fizičkim odnosom prema pozornici i prema podu, tada sam dosta radio na podu. Nisam imao smisla za ženske pokrete pa mi je tu bila važna Maja Delak, koja je od početka bila sa mnom i bila zaslužna za žensku liniju. Ta ženska linija također je slijedila osnovne principe, proizašla je iz istoga izvora, ali je bila drukčija. Moji koreografski postupci u procesu predstave nose određene specifikacije koje utječu na pokret. Njihov utjecaj može uvjetovati sličnost koja se osjeti iz predstave u predstavu. Ne pokreti sami po sebi, nego način na koji se pokreti moraju stvoriti da bi zadovoljili koreografsku strukturu koju tražim. U tom smislu možemo govoriti o prepoznatljivu jeziku. Danas nema mnogo koreografa koji sjede na kauču pa dođu plesačima s gotovim, fantastičnim pokretima kojima ih tada pokušavaju naučiti. To je stara škola koja se koristi više u klasičnom baletu. U suvremenom plesu takav je način rada čak i uvreda plesačima. Posve je uobičajeno da plesači kreiraju materijal. Svatko kreira iz svojega potencijala i drukčije inspiracije. Uloga je koreografa da odabere materijal i da ga sortira. Možda netko drugi na to gleda drukčije.

Što su komplementarni koreografski postupci koje nazivate 3Q i Otvoreni dijelovi (Odprti deli)?

– To su metodološki postupci koje primjenjujem u komunikaciji plesača. Koristim se principom slučajnosti jer vjerujem da slučajnost nosi mnogo više zanimljivih situacija nego do kraja zadano događanje. Imamo osnovu materijala koju ponekad ostavim onakvu kakva jest, a ponekad je mijenjam. Osnovu uvijek dobivam po principu slučajnosti. Koristimo se kockama, plesači sami bacaju kocke, svaki broj na kocki predstavlja neki izvedbeni materijal, a plesači izvode ono što se okrene na kockama. Ta dva principa, 3 Q i Otvoreni dijelovi, međusobno su obrnuta. 3 Q je nepredvidljiv u smislu kreiranja, kocka se baci i ne zna se što će se dogoditi. Kad je sve određeno, počinjemo sastavljati zatvorenu cjelinu, fiksiran materijal za izvedbu. Princip Otvoreni dijelovi fiksan je u pripremi, unaprijed se dogovorimo kakva su pravila, koja su slična kao i u 3 Q; kad se dogovorimo za pravila, igra kreće, a sama izvedba svaki je put drukčija. Rezultat je neizvjestan kao, primjerice, i u nogometnoj utakmici. Razvijamo strategiju, taktiku i znamo pravila igre. Jednom kad ih usvojimo, igra postaje zanimljiva. Oba principa temelje se na komunikaciji grupe plesača, a pojedinac može iskočiti tek kad dobro usvoji pravila igre.

Koliko vam je bitna odnosno nebitna narativna okosnica predstave i zašto?

– Narativnost u smislu interpretacije pokretom unaprijed zamišljenih situacija meni je apsolutno strana. Zanima me naracija u samome načinu promišljanja plesa za vrijeme izvođenja i u odnosu prema drugim plesačima na pozornici. Tada se stvaraju odnosi i relacije koje su nepredvidljive i koje stvaraju više zadovoljstva nego nešto što bih sam unaprijed odredio i želio.

Odakle u Pasijansu opterećenje apsolutnom istinom kad je jasno da se apsolutno pojedinačnim ljudskim umom ne može sagledati?

– Nekad me neke kritike razočaraju, kritike općenito, ne mislim konkretno na kritike moga rada, jer osjetim površnost, strah, apatiju i populizam.

Opreznost sa stavovima

To me užasava. Bojim se tog sindroma i Pasijansom sam htio postaviti strukturu koja govori o tome da moramo biti oprezni sa stavovima, riječima, tvrdnjama, s nečim što iz svakoga kuta izgleda drukčije.

Zašto smatrate da javnost autorske ideje promatra jednostrano?

– Ne znam zašto je to tako, ja to samo mogu osjetiti. Mislim da je uvijek postojala i kvalitetna kritika. U društvu u novom režimu, koji smo na brzinu preuzeli i na koji se još privikavamo, postoji opasnost da prevlada nešto što nije kvalitetno. Bojim se simptoma koje još dovoljno ne poznajemo. O tome zapravo govorim, ne o određenoj kritici ili kritičaru.

Kako povezujete usamljenost s percepcijom istine?

– Ne povezujem ih.

Ali u Pasijansu također tematizirate usamljenost.

– Usamljenost mi se čini kao osobitost koja je najviše povezivala grupu sastavljenu od plesača iz raznih zemalja: Izraela, Španjolske, Finske, Hrvatske, Slovenije. Pojedinci iz tih zemalja žive u različitim sredinama gdje se problem usamljenosti manifestira na slične načine. Kad sam tu temu predložio plesačima, dobio sam dobar odaziv. Za sve predstave odabirem ljude putem audicija, nekad prođe više, nekad manje. Ljude biram i po karakteru i po iskustvu, vidim koliko je netko zanimljiv i koliko se može dalje razvijati. Najvažnije mi je da na kraju sastavim grupu ljudi za koje smatram da će jedni druge stimulirati i da će među njima umjesto nepotrebnih tenzija postojati neka kompatibilnost i kolegijalnost, ako ne prijateljstvo.