Razgovor s Jadrankom Ostić

Osobno sam najskloniji taj niz bijelo/sivo/crnih varijacija “rešetki”, ali “slobodnoširećih kadrova shvatiti kao parabolu o nemogućnosti svođenja tumačenja umjetničkog čina na samo jedno, racionalno i opće prihvaćeno tumačenje” – riječi su Darka Glavana u katalogu za izložbu Varijacije Jadranke Ostić što smo je imali prilike vidjeti od 3. do 16. lipnja 2005. u MMC Luka u Puli. Bila je to prilika upoznati se ne samo s najnovijim radovima umjetnice nego i sagledati život umjetnosti i umjetnika izvan centra, metropole koja diktira vrijednosne sustave, a time u konačnici i egzistencije umjetnika. Jadranka Ostić rođena je u Splitu 1951., a u Zagrebu je 1972. godine završila Školu primijenjene umjetnosti. Redovito izlaže od 1979. keramiku (malu plastiku), slike ručno rađene papire i grafike. Bavi se grafičkim dizajnom, pedagoškim radom i pisanjem

Radovi izloženi na posljednjoj izložbi u MMC Luka u Puli kompjutorski su ispisi, kako ste sami rekli, nastali iz stilskih vježbi tijekom posljednjih godinu dana? Što vas je privuklo poigravanju sa suvremenim tehnologijama i zbog čega ste odabrali rešetku, mrežu kao osnovni motiv?

- Izložbom kompjutorskih ispisa, printeva s naslovom Varijacije iznenadila sam, čini se, mnoge koji na ovaj ili onaj način prate moj rad. Ne znam je li više odabirom tehnike/tehnologije ili temom. Očekuje se nekakav odgovor na pitanje zašto stalno šećem kroz različite likovne discipline, zašto kompjutorski ispisi. Možda imam previše ideja, malo vremena, ne mogu bez eksperimentiranja… Izložba je nastala iz ornamentalnog šaranja uz telefonske razgovore, da bi se kasnije to razvilo u stilske vježbe koje su se neprimjetno nametnule, a potom i širile kao nekakva igra. U početku velike igre bili su to samo crni, sivi i bijeli trokuti konstruirani s pomoću šestara, ravnala i trokuta. Mukotrpan posao za noćne sate i uz moju dioptriju. Iglu šestara zabadala sam u pravo mjesto s pomoću povećala! Bilo je samo pitanje vremena kada će mi sinuti da ne moram oslijepiti zbog izazova koji sam si sama nametnula. Tu na scenu upada kompjutor. Trokut imaš dok kažeš keks a potom nižeš copy/paste. Privukla me suvremena “šestar-trokut-ravnalo” tehnologija, a onda me povlačila od ornamenata preko nemogućih objekata da optičkih iluzija. Da nije bilo deadlinea tko zna kamo bi me odvukla. Nizovi bijelo/sivo/crnih varijacija neminovno tvore raster ili fuge, rešetke kako ih Darko Glavan u svome tekstu za katalog izložbe naziva.

Umjetnik se ne može afirmirati bez ozbiljne kritike

Kakvo je vaše viđenje odnosa umjetnika i sve razvijenijih mogućih sredstava rada, što sve razvijenija kompjutorska tehnika nesumnjivo jest? Određuju li umjetnika, i na neki način zarobljavaju, mogućnosti što ih daje kompjutorska tehnika ili je ipak riječ o dobrom podržavatelju umjetnikove kreativnosti?

- Umjetnik odabire sredstvo za rad, prema zamisli koju želi iskazati, pa tako i nove tehnologije. Bilo bi blesavo ne iskoristiti mogućnosti koje pruža corel draw ako je potreban za realizaciju neke ideje. U svakom slučaju ubrzava realizaciju, a samim time naviru i nova rješenja. Umjetnikova kreativnost ne čuči ni u kistu, ni u dlijetu, pa tako ni u novim tehnologijama.

Iznimna centralizacija Hrvatske nužno nameće pitanje i o položaju i mogućnostima afirmacije umjetnika izvan Zagreba. Kakva je vaša pulska, istarska perspektiva? 

- Umjetnik se, bez ozbiljne likovne kritike, bez likovnog kritičara, ne može nigdje afirmirati, pa ni u Zagrebu. Kako većina likovnih kritičara, zbog iznimne centralizacije ili slučajno živi u Zagrebu, stječe se dojam da se drugdje ništa ni ne događa na tom planu. Ne sjećam se kada je u Glasu Istre ili časopisu Nova Istra objavljena neka likovna kritika, iako HDLU Istre ima bogatu izlagačku aktivnost. Nitko se time ne bavi. Naš jedini dnevnik objavljuje samo novinarske osvrte na izložbe. Želi li netko više, mora izlagati u Zagrebu. Slijedom toga, malo će koji umjetnik iz provincije biti dovoljno poznat za dobivanje sredstva Ministarstva kulture za npr. samostalnu izložbu. Preostaju nam tako samo razine grada i eventualno županije, a što naravno određuje i ekonomski status umjetnika.

Svi su ludi za našim srdelama!

Izlagali ste na stotinjak izložbi, samostalnih i skupnih, dizajnirate knjige i časopise, radite kao tajnica Istarskog ogranka DHK, ali ipak vašu svakodnevicu određuje pedagoški rad u Domu za osobe s cerebralnom paralizom u Puli kao radni terapeut, instruktor za keramiku. Možete li nam reći nešto više o tome, kakva su vaša terapeutska iskustva? Je li se štogod promijenilo u percepciji osoba s invaliditetom uopće, potom i njihovih stvaralačkih potencijala?

- Ako nešto više od sto izložbi, od toga dvadesetak samostalnih, podijelimo s gotovo 30 godina rada onda to i nije neki broj. Dogodila se tu i tamo neka korica za knjigu, neka ilustracija, neki katalog za izložbu, pa tako i znak HDLU-a Istre. U Domu za osobe s cerebralnom paralizom u Puli radim već 11 godina. Pozvana sam, daleke 1994., da osnujem keramičarsku radionicu. Nije bilo ničega. Sa sobom sam donijela peć, alat, bačve za glinu. I dobru volju da opravdam povjerenje koje mi je ukazano. To što radim s korisnicima Doma je kombinacija radne okupacije, radne terapije i kreativne igre. Kada nakon nekoliko godina rada osoba, koja je jedva uspijevala ugurati ključ u bravu, provlači konopčić kroz rupicu od pet milimetara, onda je to uspjeh za tu osobu. A ako sam imalo pridonijela tomu, raduje me. Nastojim da rad u keramičarskoj radionici ne bude dosadan. Stalno smišljam nove projekte koji uvijek moraju biti izazov za kreaciju, jednostavni za izvedbu i privlačni kupcu. Zbog toga stalno surađujem s pedagoškom službom Arheološkog muzeja Istre iz Pule, jer baština o kojoj oni skrbe neizmjeran je izvor inspiracija. Iz te suradnje nastali su pulski suveniri koje izrađuju korisnici Doma kao i nekoliko tematskih izložbi za Dan muzeja. Ove godine započela sam suradnju i s kustosom pedagogom Etnografskog muzeja Istre iz Pazina. Još ne znam kamo će me to odvesti. Ponekad se neki projekt rodi iz igre. Tako su nastale Srdele, valjčići koji su na jednom kraju razrezani (to je rep), na drugom imaju utisnuto oko, a na leđima umjesto peraje svinut čavlić kroz koji je provučen konopčić a na njemu visi recept za spremanje srdela. Svi su ludi za našim srdelama!

Ivančice šapuću pticama i Panova svirala naslovi su vaših dviju zbirki poezije. Slijede li vaše pjesme notu crno/sivo/bijelog svijeta vašeg likovnog izraza, jesu li i one “otvorena djela” prepuštena tome da je koloriraju čitatelji/gledatelji?

- Prva je zbirka tiskana 1977., i donedavno su je smatrali boljom od druge, koja je tiskana 1984. Sada su pojedine pjesme iz druge zbirke jako dobre, kaže isti kritičar. Tako je to s teško dokučivim značenjima. Ne bih se usudila sugerirati čitateljima boje mojih pjesama jer se i sama sa sobom često igram skrivača.