Razgovor s Jamesom Putnamom

Drugi put zaredom Dubrovnik je u povodu manifestacije Najbolji u baštini posjetio James Putnam, kustos s osobitim senzibilitetom za suvremenu umjetnost koji inspiraciju pronalazi u muzejima.

Kustos egipatske zbirke British Museuma, autor je i knjige Art and Artifact – Museum as Medium (Hudson, 2001.) koja je, kada se pojavila, uživala popularnost ne samo među progresivnim muzealcima nego i među umjetnicima. Putnam u knjizi polazi od teze da muzeji danas više nisu samo spremišta umjetnina iz prošlosti, nego imaju potencijal postati ravnopravnim čimbenicima suvremenih umjetničkih procesa. Istraživanja o komunikaciji suvremene umjetnosti i muzeja, osim teoretski, James Putnam je nekoliko puta, kao kustos, proveo i u praksi, organizirajući site specific izložbe u egipatskoj zbirci British Museuma (Time Machine – Ancient Egypt and Contemporary Art), ali i na drugim mjestima. Na Best in Heritage predstavio je recentni kustoski projekt kojega je u suradnji s umjetnicima realizirao u kući Sigmunda Freuda, gdje je poznati psihoanalitičar proveo posljednju godinu života i u njoj umro, nakon što je bježeći od nacizma napustio Beč. Putnamovo predavanje bilo je poticaj za razgovor o još jednoj mogućnosti drukčijeg pristupa struci.

Suvremena umjetnost – životvorna injekcija za muzejsku djelatnost

Radeći na egipatskoj zbirci, jednoj od najzanimljivijih kolekcija British Museuma, došli ste do prilično smjele zamisli, jer je riječ o konzervativnoj instituciji. Kako je došlo do te inicijative?

– Oduvijek sam volio suvremenu umjetnost. Od osamdesetih, družio sam se s mnogo suvremenih umjetnika u Londonu. Znali su da radim u British Musemu na egipatskoj zbirci i nisu krili svoju fascinaciju tim mjestom. Jedan od razloga zbog koje sam došao do ideje za suradnju bila je i neka vrsta razočaranja koju sam osjećao u stalnom susretu s činjenicom da mnogi mladi ljudi doživljavaju muzej kao izuzetno dosadno mjesto. Meni osobno to je značilo veliku satisfakciju jer sam uspio pronaći mogućnost za spoj svojih dviju najvećih strasti: egiptologije i suvremene umjetnosti.

Kako su umjetnici reagirali na zbirku?

– Najveći broj ideja bio je konceptualne prirode. U središtu mojeg, ali i njihovog zanimanja bila je uspostava dijaloga. Na primjer, Marca Quina zaintrigirao je koncept mumificiranja, vjerovanje starih Egipćana da se nakon dugog sna moguće ponovno roditi, nakon što je vidio jednu mumificiranu glavu u staklenom vrču. Poslužio se žabom, ali ne običnom, nego jednom vrstom koja potječe iz Pennsylvanije (rana sylvatica) i može preživljavati na temperaturama ispod nule. Otputovao je tamo zbog konzultacija sa specijalistima za tu vrstu žabe, uzeo je jednu i vratio se u London. Stavio ju je u odljev svoje glave od pleksiglasa na mjesto mozga podesivši temperaturu na minus 3 stupnja. Žaba koja je zimski period provela u fazi hibernacije, postavljena sučelice egipatskom staklenom vrču s mumificiranom glavom, postala je neka vrsta metafore za ideju mumifikacije. Kad je došlo proljeće, opet je oživjela je i donirali smo je londonskom zoološkom vrtu

Budući da se dugo bavite ovom temom, donosi li takva participacija umjetnika u muzejima neke nove spoznaje? Odazivaju li se umjetnici rado pozivu na takvu suradnju?

– Ovisi o vrsti muzeja. British Museum je jako popularno mjesto, pa izlagati u njemu predstavlja neku vrstu privilegije. Tada umjetnici obično ne postavljaju pitanje novca, a i samo izlaganje u takvim prostorima privlači velik publicitet. Moja je uloga kustosa u tom procesu bila da im omogućim otvaranje dijaloga. Kustosi prenose specijalizirano znanje umjetnicima, a umjetnici vide stvari u nekoj drugoj perspektivi, koja je obično posve neočekivana. U mnogo sam slučajeva primijetio kako se iz te suradnje rađaju fantastične ideje. Što se tiče samog postupka jukstapozicioniranja, stvar je jednostavna: u stalnom postavu se ne mijenja gotovo ništa, nego se samo dodaje.

Dvosmjernost suradnje

U knjizi Art and Artifact – Museum as Medium suradnju umjetnika i muzeja opisali ste kao proces koji se odvija u oba smjera. Ponekad su umjetnici inspirirani strategijom muzeja i to je primjetno u njihovim radovima. S druge strane, opisali ste situacije kad se ponašaju kao kustosi i izravno interveniraju u muzejske zbirke. Primjećujete također kako u osamdesetima ta interakcija prestaje biti samo estetske odnosno narcističke prirode u smislu izražavanje pojedinčevih mitologija i ideologija, već u obzor zanimanja polako počinje ulaziti širi društveni kontekst...

– To je nešto što je više svojstveno za SAD nego za Englesku. Tamo je to počelo još u sedamdesetima. Zapravo, jedan od prvih bio je Marcel Broodhers. Na Documenti 1970., kojoj je selektor bio Harald Szeemann, Broodthers se među prvima kritički osvrnuo na muzej kao instituciju. Od osamdesetih mnogi drugi umjetnici također su počeli oštro reagirati na povijesti kakvima ih interpretiraju muzeji. Budući da sam kao muzejski djelatnik navikao na klasifikacije, tako sam nekako osmislio i knjigu. Govorim, primjerice, o umjetnicima koji primjenjuju muzejske strategije u osmišljavanju vlastitih radova: legende, vitrine, taksonomiju… Govorim i o onima koji preuzimaju ulogu kustosa, a među kojima je jedan od najslavnijih primjera Raid the Icebox Andyja Warhola, već vrlo rano, 1976. u Museum of Art na Rhode Islandu. Warhol je skinuo stalni postav i zamijenio ga svojom selekcijom djela iz zbirke koja je bila u depou. Poneki umjetnici muzeje tretiraju kao fenomen, poput Thomasa Strutha, Louise Lawlor, Daria Lanzarda… Dokumentiraju posjetitelje kako promatraju neka remek-djela, fotografiraju neobične sklopove u muzejima ili se bave idejom virtualnog muzeja…. Svuda postoje takvi primjeri fascinacije umjetnika muzejima, mnogo ih je vjerojatno i kod vas, u Hrvatskoj… S knjigom sam imao velikih problema. Izdavači su željeli čak da izbacim riječ muzej, jer su se bojali da se knjiga s tom riječju u naslovu neće dobro prodavati. Glavni cilj bio mi je pokazati da je muzej sam po sebi već umjetnički koncept. No, to je nešto što je već napravljeno i danas polako postaje klišej. U doba kada je knjiga nastajala, bilo je još radikalno, značilo je borbu, ponajviše s pojedinim autoritetima i muzejskim birokratima.

Ipak, ta suradnja sa suvremenim umjetnicima povremeno se nastavljala i kasnije.

– Da, u British Museumu postoji centar za edukaciju, koji jako dobro funkcionira. U suradnji s kustosom tog dijela muzeja, imao sam priliku pozivati mnoge poznate umjetnike, poput, primjerice, Tracy Emin ili braće Chapman. Želio sam da to postane stalna praksa, mjesto gdje se umjetnici pozivaju u rezidencijalni program, gdje imaju mogućnost izvesti performans. U 19. stoljeću British Museum je bio neka vrsta elitnog okupljališta, mnogi su intelektualci posjećivali knjižnicu, tu su se dešifrirali jezici starih kultura… S vremenom, muzej je prestao biti intelektualni stimulans i moja je ideja bila na neki način to pokušati vratiti. Ali, taj je program ukinut i mislim da je to tužno.

Suradnja s muzejom Sigmunda Freuda

To je vjerojatno bio razlog što ste započeli suradnju s drugim institucijama…

– Takav način suradnje predložio sam muzeju posvećenom Sigmundu Freudu kao kustoski projekt i oni su ga prihvatili. Već su imali mjesto u kojem su se predstavljali umjetnici, mali izložbeni prostor koji je originalno bio Freudova spavaća soba, ali toj je sobi nedostajala atmosfera, to jest, počela je suviše nalikovati uobičajenom galerijskom prostoru. Isprva sam namjeravao pozvati mlade, još neafirmirane umjetnike, no bilo je mnogo lakše dobiti sponzorstvo za takav projekt ako se uključe poznata imena, jer to je unaprijed jamčilo da će se napraviti nešto izazovno što će privući publiku u muzej.

Jesu li umjetnici nakon poziva na suradnju napravili nove radove, ili ste odabrali neke već postojeće koji su se mogli uklopiti u kontekst?

– Uglavnom su nastajali novi radovi za tu priliku, ali ne svi. Pozvao sam, na primjer, Sarah Lucas koja je već imala gotovo rad, no kasnije je napravila čitavu seriju novih na temu nagona prema smrti (Todestrieb), nečeg čime se Freud mnogo bavio u svojim spisima. Sve se njezine instalacije, za koje često koristi namještaj, bave temom seksa i smrti. Neke od njih kasnije je otkupila Tate Gallery gdje se ipak nisu tako dobro uklopile kao u Freudov muzej, no, izlaganje u Freudovom muzeju donijelo joj je konkretnu korist. Sarah Lucas nabavila je za tu prigodu jednu staru sofu na koju su posjetitelji mogli sjesti dok su razgledavali knjige prema njezinom odabiru. Kada je izložba završila, ta je sofa ostala tamo i postala je jedinim mjestom u muzeju gdje se može sjesti i predahnuti.

Kreativni stimulans u Freudovom muzeju predstavljala je izložba umjetnice Sophie Calle, koja je nakon te suradnje objavila intrigantnu knjigu na čijoj se naslovnici pojavljuje u Freudovom kaputu...

– Da, Sophie Calle napravila je specijalnu instalaciju, koristeći se svojim uspomenama i tekstovima. Iako su nastajale za ranije projekte, njezine su autobiografske pripovijesti s pridruženim artefaktima u glasovitoj Freudovoj sobi za psihoanalitičke seanse u kojoj se nalazi originalni kauč na kojemu je Freud slušao ispovijesti pacijenata, dobile potpuno novo značenje. Kada je Sophie Calle realizirala taj rad s pričama u prvom licu ispisanim na jarko ružičastim papirima, u prostorijama Freudove kuće još nigdje nije bilo legendi. To je potaknulo kustose da nakon njezine izložbe naprave slične kartice na kojima su se pojavile Freudove interpretacija snova. Trenutačno, na tom projektu surađujem s izvrsnim poljskim umjetnikom Miroslavom Balkom, a vrlo skoro otvorit ćemo izložbu Tim Noble i Sue Webster, umjetničkog para koji uvijek radi zajedno. Kada sam bio kod njih u studiju zapazio sam stol s mnoštvom igračaka, kao u radionici u kojoj je nastao Pinokio. Igračke su se mehanički trzale izvodeći svakojake radnje: mazohističke, agresivne, erotske. Odlučili smo čitavu instalaciju takva kakva jest prenijeti u sobu Freudove kćeri Ane, utemeljiteljice dječje psihologije. Mnogo smo toga pročitali o Freudovim idejama, među kojima se neke bave polimorfnom perverzijom, tj. neobičnim seksualnim porivima koji se pojavljuju još od ranog djetinjstva, a ovaj rad na duhovit i bizaran način govori upravo o tome.