Razgovor s Jasenkom Kodrnjom

Niti jedna središnja ulica u hrvatskim naseljima danas ne nosi žensko ime, a samo dva središnja trga dobila su ime po ženama – jedan se zove po Djevici Mariji a drugi po Ivani Brlić Mažuranić. Taj je podatak toliko zapanjujuće nevjerojatan da bi onima razigranijeg duha mogao poslužiti kao nadahnuće za smišljanje viceva.

Hrvatski opći leksikon pravo je rasadište takvih viceva. Pokazalo je to istraživanje Rodno/spolno obilježavanje prostora i vremena u Hrvatskoj, provedeno pri Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu (IDIZ), čiji su rezultati objavljeni u istoimenoj studiji u biblioteci Znanost i društvo. Urednica studije Jasenka Kodrnja angažirala je dvanaest istaknutih znanstvenica (među njima su Lada Čale Feldman, Diana Nenadić, Gordana Bosanac, Mirjana Adamović, Sanja Kajinić, Ivana Radić, Mirna Cvitan, Ljiljana Kolešnik, Željka Vukajlović, Naila Ceribašić, Maja Đurinović, Ljiljana Gvozdenović) da svaka u svome području, od književnosti do filmske umjetnosti, proanaliziraju tretman žena u Hrvatskom općem leksikonu – visoko uglednoj publikaciji visoko ugledne institucije, koja bi informativno, jezikom očišćenim od vrednovanja, trebala govoriti o svijetu u kojemu živimo. Kako jezik Leksikona nije ipak neutralan, studija je pokazala kako je nesrazmjer između stvarnosti i znanstvenog opisa te stvarnosti nepravedno velik – nepravedan prema ženama.

Najdrastičnije primjere te nepravde izlaže u razgovoru Jasenka Kodrnja, znanstvenica i aktivistkinja koja se dugo i sustavno bavi temama vezanim za rod/spol, napose položajem umjetnica. Iščitava iz studije paradigmu aktualnog hrvatskog vremenoprostora, koju definira izražena patrijarhalnost, religioznost i volja za moći. Govori također na čemu bi trebalo insistirati da se asimetrična hijerarhija društva promijeni u korist sveopće ravnopravnosti, pravde koju zavređujemo.

Relativnost prostora i vremena

Na koja ste pitanja tražili odgovor istraživanjem o rodno-spolnim obilježjima vremena i prostora u Hrvatskoj? Što je njegovo polazište?

– Krenula sam od fenomena prostora i vremena, kojima se inače bave razne znanosti – fizika, astronomija, antropologija… Naišla sam na vrlo zanimljiva razmišljanja o relativizaciji vremena, o teškoćama njegova definiranja. Pa i Aristotel kaže kako je linearno vrijeme nemoguće definirati; kad kažete “sada”, “sada” je već prošlo – to je dakle neuhvatljiv trenutak između više-ne-sada i još-ne-sada, koji se ne može definirati jer nema početka a nema ni kraja. Zaintrigirao me onda i Zenonov paradoks o Ahileju i kornjači – ustvari to da je kornjača brža i da je Ahilej nikad ne može dostići. U tim simbolima, Ahileju i kornjači, prepoznala sam paradigmatsko značenje: Ahilej simbolizira mušku, herojsku snagu, a kornjača je često predstavljala ženskost pa se tako nazivaju i mnoge ženske aktivističke grupe. Htjela sam dakle taj fenomen relativnosti prostora i vremena – koji je bio zanimljiv filozofima od rane antike do Einsteina i našeg vremena – relativizirati i iz aspekta roda. Postavila sam sebi pitanje jesu li prostor i vrijeme (javni, čovjekom konstruiran prostor i linearno vrijeme) – neutralne kategorije ili su one rodno određene.

Studija u kojoj su obrađeni rezultati istraživanja nedvosmisleno pokazuje kako je pečat roda/spola u tim kategorijama itekako duboko utisnut. U uvodu izlažete zanimljivu kratku povijest konstruktora društvenog prostora i linearnog vremena. Čini se zališnim pitati tko su ti konstruktori.

– Činjenica je da su u patrijarhalnom društvu, tijekom patrijarhalne povijesti, kreatori prostora i vremena bili – muškarci. Kraljevi, vojskovođe, istaknuti umjetnici, znanstvenici… Oni su svoju legitimaciju dobili i u starim bogovima, kreatorima stvarnosti, i to počevši od Kronosa kao boga vremena i Geje kao boginje prostora. Na samom početku grčke mitologije tako se stvara distinkcija između prostora i vremena, koja se zadržala do danas: vrijeme se veže za muškarce, a prostor za ženu; kaže se otac vrijeme i majčica zemlja, ti mitovi žive i danas, zato nitko neće vremenu pripisivati ženske atribute, ni zemlji muške.

No vrlo rano u toj mitologiji, Zeus preuzima očevu snagu pa Kronos ostaje samo kroničar vremena, puki bilježnik činjenica, događaja i promjena. Zeus postaje vrhovni bog i zakonodavac. Baveći se antičkom mitologijom, čudila sam kako je svugdje u leksikonima i enciklopedijama Zeus opisan kao gromovnik i zakonodavac, a iz mitova se vidi da on ne uspostavlja apsolutno niti jedan zakon! Jedan jedini zakon koji Zeus uspostavlja je zakon silovanja: siluje prvo majku pa ženu, uspostavlja time silovanje kao obrazac muške seksualne moći – koja je i stvarna i simbolička. Silujući boginje pretpatrijarhalnog porijekla, on zauzima njihovo mjesto i otima im moć. Silujući Reu, Gejinu kći, Zeus nasilno zauzima prostor, koji je oduvijek bio ženska kategorija, i postaje tako vrhovni vladar prostora i vremena. To je izvorište trijade u katolicizmu i drugim monoteističkim religijama: otac, sin i sveti duh redom su muške osobe jer je muški rod taj koji kreira prostor i vrijeme, a budući da je tako, on se i upisuje u svoju kreaciju, dok se drugi rod koji nije kreativan – naprosto prešućuje.

Drastično prešućivanje žena

I u Hrvatskom općem leksikonu, koji je bio polazištem ovog opsežnog istraživanja, žene su uvelike prešućene, kao što ih prešućuje i velika krilatica francuske revolucije Liberté, Egalité, Fraternité. Je li se išta značajno promijenilo od 18. stoljeća naovamo, je li žena i dalje isključena iz mogućnosti bivanja subjektom?

– Žena se kao subjekt ne upisuje, odnosno upisuje se marginalno; no ipak to ne znači da one nisu uspijevale – usprkos svim nametnutim ograničenjima – biti uspješne u društvu, kulturi, umjetnosti. Ono što je studija iznjedrila, fascinantno je, ustvari šokantno. U Hrvatskoj i u svijetu, omjer žena i muškaraca otprilike je jedan naprama jedan. A ipak, Hrvatski opći leksikon spominje tek 7,1 posto žena.

Pošli smo od te publikacije jer nismo, naravno, mogli analizirati svekoliku leksikografiju: smatrali smo da je to dobar izvor, prije svega jer se radi o vrlo uglednoj instituciji, Leksikografskom zavodu Miroslava Krleže, i o uglednom uredniku (Augustu Kovačecu); zastupljene su sve djelatnosti i sve zemlje. Analizirali smo 12,478 osoba po spolu, to nam je bila osnovna zadaća. Zaista je šokantno da Leksikon navodi 92,9 posto muškaraca a samo 7,1 posto žena: takve drastične razlike, odnosno prešućivanja žena, ne nalazite ni u politici, ni u području zapošljavanja, ni u znanosti, ni među umjetnicima; u svemu tome žene participiraju mnogo više.

Slika koju projicira Hrvatski opći leksikon, ne podudara se dakle sa stvarnošću. A kakva je stvarnost, ustvari?

– Uzmimo na primjer znanosti. Danas je u Hrvatskoj 53 posto studentica, a 57 posto studentica završava fakultet – dakle žene i više studiraju i više okončavaju studij. Muškaraca je u znanosti manje i oni češće odustaju od visokog obrazovanja. Potom, na fakultetima i institutima danas je zaposleno oko 40 posto žena. Kad se, međutim, gleda upisanost znanstvenica u Hrvatski opći leksikon, njih je ondje 1,4 posto.

Kako se taj konkretan podatak prelama kroz prizmu vrijeme-prostor. Kakav zaključak iz njega iščitavate?

– Riječ je, rekla bih, o zatvorenosti žena u zatvor sadašnjosti. Iako su žene vrlo aktivne u znanosti, ne upisuju se u leksikone i enciklopedije kao relevantne osobe – kao da postoji patrijarhalna i androcentrična membrana koja nad njima vrši androcentričnu selekciju, valorizaciju, hijerarhizaciju…, naprosto ih se paradigmatski ne gleda kao relevantne osobe. Nije to samo karakteristika ovog leksikona, i drugi su takvi. Studija zato funkcionira kao kritika znanosti uopće, znanosti (jer leksikografija je majka znanosti!) koja vrši hijerarhijsku, asimetričnu selekciju i koja marginalizira ženski rod.

Sklonost djevicama

Što je sa ženama koje ipak pronalaze put kroz androcentričnu i patrijarhalnu membranu do enciklopedija i leksikona. Koje su kriterije morale zadovoljiti žene koje su upisane u Hrvatski opći leksikon?

– Među prvih trideset kanonskih osoba (a to su one uz koje se veže najviše znakova, koje su najbogatije simbolima i za koje zna najveći broj ljudi) samo je jedna žena. Djevica Marija! I dalje na ljestvici, djevice su među najvažnijim ženama, od Ivane Orleanske do Elizabete prve (koja je na početku svoje vladavine izričito rekla “Ja sam djevica”).  Djevičanstvo je izuzetno važan fenomen – iz njega je moguće iščitati i nešto dublje značenje od onoga u funkciji muškog vlasništva. U Mariji vidim ne samo kršćansku Mariju nego i drevnu, pretpatrijarhalnu veliku  boginju, Heru, Afroditu, Eurinomu… Mislim da je u njoj koncentrirana moć svih njih, koje su mahom bile djevice majke. Usprkos, dakle, muškoj represivnosti, Marija je opstala kao snažan simbol neaktivne žene, ali je zadržala majčinstvo i djevičanstvo – koje je u tom razdoblju ustvari značilo nerelevantnost muškog roda. U matrijarhatu, nije se znalo tko je otac djeteta ili to nije bilo važno; boginje su začinjale dodirujući cvijeće ili izlažući se vjetru. Tek u antičko vrijeme djevičanstvo postaje važno jer se seksualnost realizira kroz silovanja, koje Zeus afirmira kao legitiman odnos između muškarca i žene. Stoga, biti djevica znači biti distancirana od muške dominacije, zbog toga su djevice (i Marija i Elizabeta) isticale to djevičanstvo kao svoju autonomiju od nasilne osvajačke muške moći, u vrijeme kad je patrijarhat uveo dvostruki moral zahtijevajući monogamiju za žene.

Kanonske žene su, dakle, djevice. Tko su kanonski muškarci?

– Zanimljivo, u Hrvatskom općem leksikonu, koji je svjetovan, na prvom je mjestu Isus Krist, a na drugom Alojzije Stepinac: na prva dva kanonski najjača mjesta upisane su sakralne osobe. Dalje niz ljestvicu, najviše je političara, odnosno diktatora, kraljeva, vojskovođa, autoritarnih vođa i ljudi čiji je život vezan uz volju za moć. Da ih navedem nekoliko, to su Tuđman, Napoleon, Tito, Pavelić, Radić, Lenjin, Hitler, Staljin, Maček… Osim Mačeka i Radića, svi podliježu paradigmi autoritarne moći i vezani su uz ratove, osvajanja. Tu nema Ghandija, nema dobitnika Nobelove nagrade za mir. Zaključak: da biste bili kanonska osoba – ne smijete se boriti za mir, nego biti osvajač. Nešto je optimističnija činjenica da su posljednjih sedam kanonskih osoba – filozofi, međutim među njima nema nijedne žene.

Ratnički orijentirana stvarnost

Kažete kako je iz leksikonskih odrednica o kanonskim osobama moguće konstruirati paradigmu našeg doba. Kakvo je, prema tome, ovo doba?

– Ovo doba percipiramo kao doba ratova, osvajača, kao doba u kojemu vladaju muškarci. Paradigma našeg doba je patrijarhalna (jer prevladavaju muškarci), kršćanska (jer su sakralne osobe na samom vrhu popisa kanonskih imena) i vojno-politički orijentirana.

Sprega znanosti i stvarnosti nešto je na čemu treba raditi. Kažem to kao znanstvenica. I kao što treba raditi na mijenjanju te ratnički orijentirane stvarnosti, koja je prioritetno androcentrična i patrijarhalna, i povijesti poimane kao povijesti ratova, tako treba raditi i na reviziji znanosti, na rodnom redefiniranju znanosti, gdje će prioritet dobiti osobe drugih karakteristika.

Zanimljiva je i rodna/spolna analiza leksikona po djelatnostima. Ispalo je da se najmanje obrađuju područja u kojima su žene najaktivnije.

– Kad je riječ o područjima djelatnosti, najviše se u Leksikonu piše o književnosti, što je razumljivo s obzirom na to da je književnost paradigmatska za nacionalnu kulturu. Najmanje se pak piše o baletu, o djelatnosti u kojoj se žene najviše afirmiraju. Kad pogledamo u kojim se to djelatnostima najmanje piše o ženama, to su filozofija i arhitektura, koje u cijeloj publikaciji imaju tek po jednu predstavnicu. I ta inverzija upućuje na niski status djelatnosti u kojima su žene najzastupljenije.

Stiješnjenost žena u sadašnjost, pod androcentričnu membranu koju ste spomenuli, najočitija je u kategoriji “ostalo”. U njoj su navedene žene koje su nekad u povijesti, u drevnoj mitologiji, značile mnogo, a danas o njima znamo malo ili ništa. 

– Tako je, ta kategorija (u kojoj su i boginje Euridika, Geja, Afrodita…)  svjedoče o tome kako su žene prisutne u prošlosti – i to jako dalekoj prošlosti – dok je pak njihova aktualna prisutnost u sadašnjem društvu zanemarena. Žene se ne percipiraju kao društveno djelatne osobe, njihov se prinos prešućuje.

Adam je praotac, Eva je supruga

Sociolingvistika govori o tome kako je jezik pun suptilnih, ali jasnih značenja i podznačenja, stereotipa i predrasuda, koji izviruju koliko god se trudili zatomiti ih. U ovom Leksikonu, koji bi trebao sadržavati neutralne informacije, ni sadržaj ni jezik nisu neutralni. Što se stavlja u prvi plan kad su u pitanju žene, a što kad su u pitanju muškarci?

– Gotovo uz svaku ženu stoji i zabilješka – makar najsuptilnija – o njezinu privatnom životu, dok se u intimu društveno relevantnih muškaraca ne zadire. Primjera te asimetrije je mnogo. Piše se o Stepincu i Isusu Kristu, i nigdje se posebno ne ističe da su bili seksualno neaktivni. Uz žene se vežu atributi da su one bezgrešne, grešne, milosnice, hetere… Stoji na primjer da je Periklova supruga prije braka bila hetera, iako je taj termin danas malo poznat i uopće podosta maglovit, on nosi sa sobom nekakve negativne konotacije. Radi se ustvari o muškom sustavu koji je stvarao takve kategorije žena. Dalje, uz mnoge kraljice stoji odrednica da je ona supruga tog-i-tog kralja. Opisuje se dakle atributi njihovih rodbinskih veza, prije svega veza s važnim muškarcima iz njihova života, ali navode se i moralne kvalifikacije odnosno diskvalifikacije.

Žene se opisuju po moći koja im je pripisana radije nego po svome postignuću. Naime, mnogi među opisanim muškarcima postali su to svojim postignućem (na primjer diktatori), a među kanonskim ženama uglavnom su kraljice koje su naprosto nasljedstvom dobile to što jesu. To reflektira činjenicu da je kroz povijest muškarcima bilo moguće napredovanje, samoostvarivanje kroz aktivnost, dok je ženama to bilo onemogućeno.

Zanimljivo je, iako ne i simpatično, kako Hrvatski opći leksikon hrani asimetričan odnos između društveno relevantnih parova.

– Asimetrija je dosljedna od Adama i Eve: uz Adama stoji da je on prvi čovjek, praotac svih ljudi. Uz Evu stoji da je ona prva žena, Adamova supruga. (Uz Adama se, dakle, ne navodi i njegov bračni status.) Dalje, uz Kleopatru stoji da je bila u ljubavnom odnosu s Cezarom, dok u natuknici o Cezaru nema ni spomena njegovih emotivnih ni seksualnih sklonosti. Tako se to proteže sve do Roberta i Klare Schumann. Uz Roberta stoji podugačka natuknica o njegovim skladbama, dok je uz Klaru navedeno da je ona “supruga Robertova” i da je “skladala pod njegovim utjecajem”. Vrlo sam osjetljiva na takve stvari; primarni je zadatak znanosti da se ta kruta paradigma izbaci iz naših glava, i da se prestane podrazumijevati da je u u kreativnom aktivnom bračnom paru, žena ona koja stvara pod suprugovim utjecajem.

Definirati kriterije društvene relevantnosti

Zauzelo bi previše prostora da krenemo navoditi što sve Leksikon izostavlja. Ipak, koje su – u kontekstu rodnog/spolnog definiranja vremenoprostora –  najupadljivije stvari koje on prešućuje?

– Nisu spomenuti kolektivi vezani za ženska prava. Uz atribut ženskost spomenute su samo ženske bolesti. Time se ide na ruku Rousseauovoj predrasudi o ženi kao biću nereda, pri čemu se za nju vežu kaos i bolest. Nisu opisana ni ženska prava, ni žensko pismo, ni ženski studiji, ni rodni studiji, ništa vezano za ženske pokrete. Samo ženske bolesti. Feminizam je opisan u jednoj jedinoj rečenici. Sve ostale supkulture, kao što su pankeri i hipiji, i svi drugi socijalni pokreti, kao što su komunizam, fašizam, socijalna demokracija – opisani su kroz sedam do 50 redaka. Dakle, i na razini kolektivnih nastojanja vidljiva je ta asimetrija.

Ne spominju se Dora Pfanova, Dubravka Ugrešić, Slavenka Drakulić, Julia Kristeva, Mary Wollstonecraft, sestre Baković…

Ovo istraživanje ne bi ostvarilo svoj puni smisao kad se ne bi naglasio njegov mogući aktivistički ili primjenjivi aspekt. Što bi dakle trebalo činiti?

– Trebalo bi definirati kriterije društvene relevantnosti, i kad je u pitanju znanost i kad je u pitanju imenovanje ulica. Treba postaviti pitanje novog viđenja povijesti, povijesti svakodnevnice koja neće prioritetno isticati rat, vojskovođe i osobe vezane uz takvu, patrijarhalno androcentričnu, vojnu, agresivnu ili kršćansku paradigmu. Trebalo bi prije svega raditi na dvije razine: pisati posebne knjige o ženskoj povijesti, sustavrno na tome raditi, vratiti iz zaborava važne, nepravedno prešućene žene. Paralelno s time, trebalo bi raditi na reevaluaciji te, etablirane povijesti koja sad postoji i koja je loša i manjkava, koja je defektna i štetna ne samo za žene nego i za muškarce. Trebalo bi, konačno, prestati opisivati žene na privatan, marginalan način i uopće promijeniti sadržaj i jezik kad se piše o ženama.