Razgovor s Jimom Goadom

Porazgovarajmo o knjizi Trucker Fags in Denial (Kamiondžije pederi koji to poriču). Za one koji ne znaju, izvorno je to bila serija stripova u Exoticu, jednom od triju magazina portlandske seks-industrije. Sada je to dostupno preko Fantagraphicsa kao strip-knjiga. Što te inspiriralo za Kamiondžije?

 – Mislim da je kao zlatni rudnik komičnih situacija homofobija odmah iza rasizma. Također, ideja mi se pojavila u zatvoru. Tamo, Bože, nevjerojatno je koliko često ljudi tamo govore jedni drugima “PEDERČINO! Pogledaj se, pederčino jedna! Uhvatio sam te kako se pederiraš!” i samo optužuju jedni druge da su pederi. Bilo je nešto razigrano u tome. Kao da su ti tipovi stvarno pederirali u smislu optuživanja nekog drugog da je homoseksualac, a zapravo su to oni sami.

To se savršeno uklapa u sve što ja pišem o prebacivanju krivnje i svijetu koji je izvrnut naglavačke i stvarima koje nikad nisu onakve kakvima se čine. Ti likovi Butch i Petey, Butch jako podsjeća na tipa s kojim sam radio u menzi. Izgledao je kao bradavičasta svinja u šezdesetima, “Šefe, šefe danas služimo luk, arrgghh”, rekao bi tim režećim glasom i ideja o njemu kao seksualnom biću činila mi se presmiješnom. A znaš da to jest, da ima seksualne instinkte, nije li to smiješno? Mene ne pali obična pornografija – mora biti nešto stvarno poremećeno u njoj da bi mi se sviđala. Tako sam pomislio da bi bilo zabavno ubaciti sve te teme u strip o dvojici starih, homoseksualnih –a ipak homofobičnih – kamionždija, koji nalaze mir u ubijanju homoseksualaca i u međusobnom homoseksualnom odnosu i to im odgovara. Time se nastavlja tradicija Manifesta seljačina i Magneta za sranja.

U Manifestu seljačina radilo se o klasnom žrtvovanju i pomalo rasnom žrtvovanju – žrtvovanju siromašnih bijelaca – a Magnet za sranja je o muškarcima koji su žrtvena janjad za sve, te različitostima u načinu na koji ljudi gledaju kada su muškarci i žene nasilni. Magnet za sranja bio je o ideji ženske nedužnosti, nečemu na što u stvarnosti nikad nisam naišao, nikad nisam naišao na nedužnu ženu. Je li to seksistički reći? Ne. One su ljudi. Pomalo je nerealistično reći da su one, eto, samo neka nježna bića koja su vječno zlostavljana ili je pak još luđe reći da su u isto vrijeme moćne i zlostavljane. Gle, vi ste moćne i sposobne ozlijediti čovjeka, i u tome se ja razilazim s modernim feminizmom.

Nisam siguran da je ANSWER Me! zapravo imao ikakvu filozofsku podlogu, a osim toga u to smo vrijeme bili jako nesretni i ljuti. Ali od knjige Seljačine nadalje sve je bilo o prebacivanju krivnje i okrivljavanju pogrešne osobe. Ti kamiondžije pederi bili su savršeni za to. Usto, homoseksualnost je jako smiješna. Seksualnost je općenito smiješna, ali homoseksualnost je jako, jako smiješna. Bio je jedan porno redatelj, mislim da se zvao Gregory Dark, i počeo je raditi stvarno bizarne porno filmove. Pomislio bi: “Ideš, ovo je stvarno pomaknuto”. Da si Marsovac koji se spustio ovdje, rekao bi: “Koji se to kurac ovdje događa? Ovo je najpomaknutije što sam ikad vidio.”. Tako da je samo po sebi dovoljno čudno. A kada je riječ o istom spolu, pretpostavljam da se logistika mijenja i sve postaje još smješnije. Osim toga, sav taj način na koji ljudi lude oko homoseksualnosti, zlostavljanje homoseksualaca.

Homofobično izrugivanje homofobije

Ljudi su ili previše osjetljivi ili nisu dovoljno osjetljivi.

 – Netko je rekao da Kamiondžije pederi uspijevaju istodobno biti i homofobični i izrugivati homofobiju. To je savršena recenzija, jer ja volim ispasti rasist, izrugujući se istodobno rasizmu, svemu tome, jer nitko zapravo nije siguran kako stvari stoje. Mislim da su uvjerenja većine ljudi prilično plitka. Jedno ili dva traumatična iskustva promijenila bi gotovo sve.

Sve je ionako potpuno relativno i podložno promjeni.

 – Da. Meni su sumnjivi jedino dobri ljudi. Čini mi se da nešto skrivaju. Postoji puno istinski dobrih ljudi, prema mojoj definiciji, ali oni koji govore da su dobri…

Oni nešto skrivaju.

 – Točno, postoji razlog zašto su razglasili da su dobri. Pokušavaju nešto zataškati.

Koja je bila najdojmljivija reakcija koju si do sada dobio od svojih obožavatelja?

– Za Kamiondžije pedere? Mislim da je netko Blanchardu poslao poruku elektroničkom poštom, u kojoj je stajalo kako mu je knjiga pomogla da shvati da je homoseksualni kamiondžija. Uistinu je pomogla!

To je nevjerojatno. Knjiga je doprla do ljudi i promijenila im živote.

– Navela je nekoga da prihvati vlastitu homoseksualnost kao kamiondžija. Nadam se samo da se čuva, puši kamiondžijske kare koje hoće i poštuje rokove isporuke tereta. Sviđa mi se kamiondžijski izričaj: Ja sam mačo svinja. Kamiondžijska glazba me i uvela u kulturu bijelog smeća ili samo obnovila moje zanimanje za nju. Još negdje ‘93., ‘94. moj prijatelj Phil Irwin, koji je svirao bas na mojem albumu Big Red Goad, počeo mi je slati hrpu kamiondžijske glazbe koju nikad prije nisam čuo.

Do tada sam slušao hip-hop. Bilo je slično jer je bas grmio. Sve je bilo o veličini kurca – moj kamion je 12 metara dug i može povući 20 tona. Bili su gotovo kao reperi, ti kamiondžije su se hvalisali kao reperi. Grme, mačo su, samo što su bili bijelci. Bili su mačo bijelci. Kad se zadnji put u glazbi pojavilo nešto što nije bila pretjerana glazba mržnje? Mačo bijelci koji se nisu sramili toga što su mačo bijelci. Meni se to sviđalo. Manifest seljačina izvorno je trebao biti jednokratni zin pod imenom Truckstud (Kamiondžijski pastuh). On bi bio posveta kulturi bijelog smeća. A glavni esej I bijele crnčuge imaju osjećaje, dao sam svom crnom prijatelju Dariusu Jamesu koji je rekao: “Moraš ovo staviti u knjigu”. I tako, da, jedan je crnac odgovoran za Manifest seljačina. On zvuči kao Richard Pryor koji imitira bijelce: “Prilično si neprijateljski raspoložen”.

Ubiti se ako Mick Jagger ne nazove

Na kojim još projektima trenutačno radiš?

– Upravo sam dovršio The “Sweet Gene” Calls. To su oni lažni pozivi iz devedesetih s transseksualcem koji je prešao iz ženskog u muški spol i opsjednut je Mickom Jaggerom, te postaje uvjeren – nakon što je dobio krivi broj i mislio da je to diskografska kuća, tijekom pet lažnih poziva – postaje uvjeren da ga Mick Jagger želi upoznati i družiti se s njim. A kada se Mick nije dovoljno brzo javio, pokušao je samoubojstvo. I to preko telefona, tako što je progutao cijelu bočicu tableta pa ga se čuje kako nestaje, a onda se idući dan čuje poziv nekog socijalnog radnika u kojem govori da mu je ispumpan želudac i da ne želi da se Mick osjeća krivim.

Onda godinama dolaze pozivi o Micku Jaggeru kao Božjoj, a ne vražjoj desnoj ruci, i kako je Gospod pričao s tim Sweet Gene tipom na operacijskom stolu i rekao kako će uvijek postojati sutra, a on želi znati hoće li to sutra biti s Mickom. To me najviše podsjeća na Kralja komedije, Scorceseov film o Rupertu Pupkinu, opsjednutom Jerryjem Lewisom. Ovaj je čovjek opsjednut Mickom Jaggerom do patološke mjere. Meni je prva polovica smiješna. To je također nenamjeran komentar o svijetu obožavatelja. Mislim da je obožavatelj razvojna faza koju, dao Bog, prođeš dok dođeš u dvadesete ili tako nekako, kada počneš brinuti svoje brige. Ti ljudi poput Sweet Genea, transseksualca iz ženskog u muški spol koji, kako se čini, ima oko četrdeset ili pedeset godina, ubit će se ako Mick Jagger ne nazove. Mislim to je stvarno, ono...

Koja te kritika na ANSWER Me! najviše iživcirala?

– U to je vrijeme ono što bi me uvijek moglo nagnati da pronađem i ubijem te ljude bila tvrdnja da nismo iskreni što se tiče smrti i nasilja, da nije moguće da smo toliko bijesni. Nasilje je gotovo postalo naša religija zato što je do tada brak već stvarno bio nesretan, a mi smo kipjeli od mržnje i bili smo doslovce spremni napasti i ubiti. Tako da je svakome tko bi nas optužio da zapravo ne prolazimo tu agoniju bila namijenjena posebna osveta. Stalno se čulo: “Ma oni su zapravo pozeri, nisu toliko nasilni”. I onda, naravno, kad sam pretukao svoju ljubljenu i otišao u zatvor: “O Bože, pa on je nasilan! Koja šupčina”. Mislim, koji kurac, ja sam cijelo vrijeme govorio da sam nasilan. Mislio sam svaku riječ. Što se uzrujavate? Nije da sam propovjednik ili kongresnik. Ja sam tip koji je tvrdio da je nasilan, koji je učinio nešto nasilno i otišao u zatvor, a vi ste se uzrujali? Više bi se trebali uzrujati ako netko nije nasilan, a tvrdi da jest.

Svijet zinova je općenito, jadna šmokljanska, netalentirana hrpa individua. A mi smo stršili k’o govno u punču. Nas su općenito obožavali ljudi koji nisu bili zineri, ali zineri su nas mrzili. Tražili su bilo kakvu priliku. Kada je Debbie počela mljeti okolo i pronašla Isusa, pričala svima koji bi htjeli slušati o tome koliko sam užasan bio i pri tom preuveličavala, za mene je to bilo deprimirajuće jer nije ugađala nikome tko nas je volio – samo je pružala veliko zadovoljstvo onima koji nas od početka nisu voljeli. I nikad je nisu kritizirali što je prolupala. Ja sam bar ostao vjeran onome o čemu sam uvijek govorio. Zar ja ne mogu za to dobiti ekstra bodove? Neko priznanje? A ona je pronašla Isusa, za Boga miloga.

Kamiondžijska glazba

Tvoj CD, Big Red Goad: Truck-Drivin’ Psycho, nedavno je ponovo objavljen. Na njemu ti pjevaš stare kamiondžijske pjesme. Je li bilo pjesama koje ti je bilo posebno uzbudljivo obrađivati?

 – O, sve njih. U to vrijeme, kao što sam rekao, kamiondžijska je glazba bila sve što sam slušao cijele dvije godine prije nego što sam ušao u country glazbu u širem smislu. Nisu ni blizu bilo kojem izvorniku. Bio sam uzbuđen poput nekog balavog obožavatelja samo zato što ih obrađujem i što ću možda uputiti nekoliko ljudi da postoji cijeli jedan svijet s tim stvarima. Mislim, nekad su u glazbenim prodavaonicama imali cijeli dio s kamiondžijskom glazbom. Kojem je drugom jebenom zanimanju ikad bilo posvećeno toliko glazbe. Mislim na one najveće poput Reda Sovinea, Reda Simpsona, Davea Dudleyja, i takve bijele tipove s mudima do koljena. Takav trebaš biti, za tim se trebaš povoditi. Tko su, k vragu, ti emotivni indie dječarci pognutih ramena, cmizdravih glasova i puni samosažaljenja? Ja se s tim ne mogu poistovjetiti. Kurt Cobain koji nosi haljinice i govori “siluj me”, je li to jedina politički korektna alternativa za bijele muškarce, biti mazohistički slabić koji sam sebe mrzi? Hej, super ako ti tako funkcioniraš, ali ja ne. Samo slušanje kamiondžijske glazbe u meni je probudilo nešto kršno, bijelo i mačo.

Samo da bi dokazali da nisi totalni raspirivač mržnje, pričaj mi o svojem partneru u zločinu, mopsu Cookieju.

 – Mala Vojvotkinja od Cookwicha. Pričaj mi o pederštini – nema pederskijeg prizora od mene kako pričam sa svojim psom. Da se ispovraćaš. Tepanje i pjesmice koje izmislim. I način na koji sam odgojio njenih devet štenaca, smislio pjesmice za svakog od njih i imena za njih i pratio im težinu da se uvjerim da su u redu. Molim te, nemoj nikome reći da imam suosjećanja – sjebat ćeš mi stvari. Cookie je moj životni drug. Jasno mi je da se raznježim na sam spomen njezina imena. Zapravo, koristim se njome samo kao nekom vrstom paravana da bih djelovao nježnije i dobio više ugovora za knjige. Ne, samo se zezam.

S engleskoga prevela Ksenija Švarc.

Razgovor je objavljen na http://suicidegirls.com/words/Jim+Goad/

Nikada nisam vidio nijedan izvorni broj časopisa ANSWER Me! i samo sam naletio na tekstove Jima i Debbie Goad u zbirci ANSWER me! First Three u izdanju AK Pressa. Za neupućene, njihov alat je žestoko, jetko raskrinkavanje mitova koji okružuju tabu-teme. Ne samo obične, prosječne tabue; supružnici Goad znali su koja vrsta ljudi čita njihove tirade i usredotočili su se na teme koje proizvode automatske reakcije kod većine “liberalnih” i “prosvijetljenih” čitatelja: rasizam, seksizam, silovanje, samoubojstvo itd. Ne samo da se ne boje napasti svoju publiku, nego i nepobitno uživaju u tome. Tkogod da bili, meta ste neselektivnog no snažnog bijesa i neprijateljstva Goadovih – nitko ne može pobjeći.

Najvažnije dijelove zbirke First Three predstavlja “Top 100” tekstova o ubojstvima i samoubojstvima, koji su napisani s oštroumnom domišljatošću i s pristupom koji nije sličan ničemu što smo prije vidjeli. Po svojoj razini zgusnute ljutnje koja oblikuje tako ironičan društveni komentar, tekst Jima Goada koji otprilike podsjeća na Swiftovu Čednu ponudu, zloglasno djelo koje se namjerava baviti glađu i prenapučenošću u Irskoj predlažući okrutnu mjeru – jedenje male djece (uključeni su i recepti).

To je prvi projekt u obliku knjige Jima Goada, a čast da je objavi pripada Simonu & Schusteru, mainstream izdavačkoj kući. To je u osnovi polemika u obranu “kulturalnih klanova koji su nam poznati pod raznim imenima kao seljačine (rednecks, hilbillies), bijelo smeće, krekeri i smeće iz prikolica”, da citiramo reklamni tekst na omotu knjige. Knjiga je očito amerocentrična, no mnoge ideje iz nje primjenjive su i na Europu, i zanimljivo je kako smo progutali masovne američke kulturalne pretpostavke o klasi u Sjedinjenim Državama. Ne mislim da SAD ima Kena Loacha ili Mikea Leigha, ili da mnogo znaju o klasnom ponosu za društveno zapostavljene, u usporedbi s često obrnutom predrasudom u britanskim medijima.

Goadova osnovna premisa je da spram siromašnih američkih bijelaca postoje predrasude, kako ekonomske tako i u smislu medijskog predstavljanja, te da ih se optužuje za niz grijeha koje nikada nisu počinili. Uvjerljivo tvrdi da su klasa i raspodjela bogatstva, više nego rasna pripadnost, ključni čimbenici podjele u američkom društvu, a da je institucionalni rasizam utemeljila vladajuća elita za vrijeme ropstva kao taktiku podjele i vladanja. Goad pokazuje kako je broj europskih robova uvezenih u Sjedinjene Države mnogo veći od broja crnačkih robova, što je za mene novost, i da su većina današnjih seljačina potomci tih robova – da zapravo nisu “ugnjetavači”, tj. da nisu mogli iskusiti bilo kakve prilično isticane povlastice bijelaca. Goad raskrinkava mitove o Građanskome ratu, posebno da je to bio rat za oslobođenje crnih robova, te nudi oštru analizu medijskog predstavljanja siromašnih bijelaca i kao seljačina i kao članova građanske vojske, istražujući vrlo pristrano izvještavanje o građanskoj vojsci i legitimnosti njihova posla. Također se opširno bavi obrnutim rasizmom i bjelačkom krivnjom, te apsurdnošću situacije u kojoj je rasni ponos ohrabrivan u svim skupinama osim kod bijelaca, ističući da je njihov rasni ponos obično viđen kao fašistička sklonost. To zacijelo može biti fašistička sklonost, što ne znači da se ista sklonost ne može prepoznati i u težnji (crnačkog stanovništva) prema stvaranju islamske nacije.

Prvih nekoliko poglavlja razmatra samo takva pitanja, što povremeno može biti pomalo suhoparno – naposljetku, Goad nastoji pokazati da su mnoge povijesne pretpostavke izgrađene na lažnim premisama i podupire svoju argumentaciju navodima iz suvremenih liberalističkih dokumenata. Premda, zbog protuteže, Goad naširoko piše o sebi, “ponosnom pripadniku nacije bijelog smeća, svojoj zajednici i kulturi ‘smeća iz prikolice’”. Goadovi argumenti uvjerljiviji su i vjerodostojniji nego što ja to ovdje mogu prikazati, a kao dodatni bonus dobivate nekoliko obećavajućih recenzija samog autora, poput sljedeće:

“Ova je knjiga psihotično, samosažaljavajuće, jednostrano, povijesno-revizionističko naklapanje. Njezina je svrha – učiniti da se ljudi opet dobro osjećaju u vezi s rasizmom.” Goadov bombastični pristup čitatelju možda mu neće donijeti mnogo novih prijatelja, i lako je uočiti kako ova knjiga može biti pogrešno protumačena. Samo bi netko bijesan poput njega mogao imati muda napisati je, premda je to trebalo učiniti. Knjiga je razorila nekoliko mojih pretpostavki i natjerala me da jasnije razmislim o toj situaciji. Osvježavajuće je imati nekoga tko će poremetiti sve to osjetljivo hodanje na prstima i tko se ne boji uvrijediti bilo koga svojim divovskim “Jebi se”. Ljuti ste? I trebali biste biti. (James Marriott)