17.5.2007.

Srećko Horvat  

Razgovor s Joelom Bakanom

Joel Bakan (1959.) poznati je kanadski pravnik i teoretičar. Pretežno se bavi ustavnim pravom, teorijom legalnosti i ekonomskim pravom. Trenutačno je profesor na Pravnom fakultetu sveučilišta British Columbia u Kanadi. Dosad je objavio dvije knjige Just Words: Constitutional Rights and Social Wrongs (1997.) i The Corporation: The Pathological Pursuit of Profit and Power (2004.). Po potonjoj knjizi, koja analizira evoluciju korporacija i njihovo ponašanje u suvremenom svijetu, iste je godine snimljen istoimeni dokumentarni film koji je dosad osvojio više od 25 internacionalnih nagrada. Bakan je izrazio veliku želju da posjeti Hrvatsku u listopadu tijekom 5. festivala prvih na temu Društvene odgovornosti kapitala, a organizator Studio Artless pokušava to i ostvariti. Možda se možemo nadati da će neka društveno odgovorna korporacija, unatoč kritici, prepoznati vrijednost njegovih predavanja i hrvatske premijere filma.

Paradoksi “društvene odgovornosti”

Možete li objasniti porijeklo koncepta “društvene odgovornosti” i njegov odnos prema modernom kapitalizmu i korporacijama?

– Korporativna društvena odgovornost nije nov koncept. U svojoj modernoj formi on se javio u Sjedinjenim Državama otprilike u isto vrijeme kad su se korporacije razvile u dominantne institucije – oko kraja 19. stoljeća. Široko javno mnijenje o korporacijama u to doba, zasnovano na uvjerenju da su korporacije hladne, da se ne brinu i da su institucije gladne moći, kombinirano s aktivizmom razvijajućeg radničkog pokreta, stvorilo je političke zahtjeve za regulacijom, a katkad, čak i zatvaranjem vodećih korporacija.

Korporativna društvena odgovornost bio je korporativni odgovor na to javno nezadovoljstvo. Korporacije su se počele predstavljati u humanističkim terminima, kao institucije koje se brinu o dobrobiti radnika i zajednica, i kao da su motivirane željom da zadovolje interese brojnih članova društva, ne samo svojih dioničara. One su se same reklamirale kao takve i razvile različite vrste programa socijalne skrbi za zaposlene i njihove obitelji kako bi pokazale koliko im je stalo. Njihova je primarna svrha, međutim, kao što je to i uvijek, bila samoočuvanje. Korporativna društvena odgovornost tada je, kao i sada, bila strategija vođena vlastitim interesom i očuvanjem korporacija – strategija stvorena da privuče kupce, oslabi sindikate i da se bori protiv popularnih i političkih zahtjeva za regulacijom.

Kakva je situacija danas?

– Danas postoji daljnja dinamika u vezi s društvenom odgovornošću. Kao rezultat globalizacije i drugih ekonomskih dinamika, korporacije imaju golemu moć nad društvom, čak i nad vladama, veću moć nego ikad prije. One su sada vodeće institucije svijeta i žele nas, putem društvene odgovornosti, uvjeriti u to da su zaslužile tu novu ulogu. Ljudi su oprezni prema moći bez odgovornosti, a društvena odgovornost korporacija pokušaj je da se odgovori na te optužbe.

Nije li koncept društvene odgovornosti neka vrsta paradoksa. S jedne strane, standardna definicija korporacije jest da je ona umjetna osoba i u tom smislu ima neku vrstu umjetne odgovornosti: ako danas pogledate na internetske stranice vodećih internacionalnih i multinacionalnih korporacija uvijek možete naći kategoriju pod imenom “društvena odgovornost”. S druge strane, ako se pojavi neka vrsta kršenja te samoprozvane društvene odgovornosti (npr. nedavno je u Hrvatskoj umrla jedna osoba jer se vodeća hrvatska pivovara nije držala ekonomskih standarda), korporacija je odgovorna kao cjelina, ali događa se da ljudi – dakle, realni, a ne umjetni ljudi – nisu odgovorni, oni su takoreći skriveni iza te korporativne društvene odgovornosti. Kako to objašnjavate? Dakle, nije li društvena odgovornost umjetna par excellence?

– Društvena se odgovornost može nazvati paradoksom. Ona se može nazvati licemjerjem. Ali vjerujem da je najpreciznija, a možda i najgora optužba da je ona strategija – strategija koja pomaže korporacijama da ostvare jedinu misiju za koju su legalno dizajnirane – za stvaranje bogatstva za svoje dioničare.

Korporativna društvena odgovornost uvijek se upotrebljava kako bi se ostvarili vlastiti interesi korporacije, bilo kroz dizanje reputacije korporacije, tako da je se učini atraktivnom za kupce, i tako poveća prodaja njezinih proizvoda i usluga, ili radeći na uvjeravanju vlada i ljudi koji ih biraju, da su legalne regulacije i ograničenja nepotrebni – naime, s obzirom na to da su društveno odgovorne, možemo vjerovati da će se korporacije same regulirati. Nevjerojatno je koliko su te strategije bile uspješne, koliko smo mi lakovjerni. Velik dio opravdavanja iza današnje fascinacije deregulacijom, barem u Sjedinjenim Državama, sastoji se u tome da su korporacije sada društveno odgovorne, a društvena odgovornost nastavlja biti moćna i efektivna tema korporacija u njihovoj potrazi da steknu kompetitivnu prednost kod kupaca.

Je li društvena odgovornost socijalistička?

Zašto se koristite oznakom “lakovjerni”?

– Koristim se terminom “lakovjerni” jer je koncept korporativne društvene odgovornosti vjerodostojan poput gomile kornjača u zraku. Da korporacija može nepatvoreno provoditi društvene i ekološke ciljeve, kao ciljeve po sebi, i kao suprotnost interesima njezinih dioničara – to se opire samoj logici i biti te institucije. Unutar korporacije, kao institucije, stvaranje bogatstva mora biti ekskluzivna svrha svih odluka i akcija. Društvena se odgovornost može koristiti kao strategija za taj cilj, ali ona nikad ne može biti cilj po sebi. To je ono što zahtijeva zakon i ako menadžer ili direktor prednost da nekoj društvenoj ili ekološkoj svrsi umjesto svrhe zarađivanja novca za dioničare, on ili ona djelovali bi nelegalno.

Kao legalno konstituirana institucija, korporacija štiti pojedince – ljudska bića – koji je posjeduju i vode (dioničare, direktore i menadžere) pod legalnom obavezom, dok u isto vrijeme traži da oni učine sve što moraju – uključujući eksploatiranje radnika i njihovo izvrgavanje rizicima za zdravlje i sigurnost, manipuliranje kupcima, uništavanje zajednica, zagađivanje okoliša i tako dalje – kako bi stvorili profit za dioničare. To je opasna institucionalna dinamika koja prije prikriva nego transformira društvenu odgovornost.

U svom članku Milton Friedman Was Right: ‘Corporate social responsibility’ is bunk (The Wall Sreet Journal, November 24., 2006) Henry G. Mane osvrće se na poznatu Friedmanovu frazu da je društvena odgovornost ekvivalent socijalizmu, tvrdeći da se kod društvene odgovornosti uvijek radi o privatnom i javnom vlasništvu i da smo u posljednjim desetljećima mogli pratiti prijelaz s privatnog na (kripto)javno vlasništvo. Njegova je opaska poprilično zanimljiva: “Porijeklo te transformacije leži u umovima ljudi koji ne vole ili ne cijene istinu kapitalističkih priča o uspjehu, uključujući uvijek političare koji će iskoristiti svaki argument u svrhu kontrole više privatnog bogatstva”. Mane je vjerojatno u pravu kad kaže da su sve korporacije kripto-javne institucije, ali možemo li doista definirati društvenu odgovornost u opreci socijalizam vs. kapitalizam? Ne krije li taj koncept društvene odgovornosti činjenicu da nije socijalizam taj koji je izmislio korporativnu društvenu odgovornost nego kapitalizam i mehanizmi inherentni sistemu slobodnog tržišta?

– Friedman je u pravu. Mane je u krivu. Za Friedmana je društvena odgovornost u kontradikciji s osnovnom svrhom korporacije u kapitalizmu, ako je – i to je iznimno bitno – ona razvijena na način koji je u kontradikciji s interesima dioničara. Ako se, s druge strane, ona koristi strateški, na načine koji su prije opisani, kako bi pomogla korporacijama da zarade novac za svoje dioničare, onda je ona dobrodošla i čak podržana sustavom slobodnog tržišta. Budući da je društvena odgovornost gotovo uvijek strateška u svojoj orijentaciji, Friedman i Mane se ne moraju ni zbog čega brinuti. Njihove jadikovke su čiste teorijske mogućnosti – što bi bila iskrena društvena odgovornost – koje se ne mogu pronaći u stvarnosti.

Koja je razlika među njihovim pozicijama?

– Mane, za razliku od Friedmana, ne uviđa važnost distinkcije između iskrene i strateške korporativne društvene odgovornosti te stoga završava u lošem i neuvjerljivom argumentu. Korporativna društvena odgovornost kakvu danas prakticiraju vodeće korporacije je sofisticirana i efektivna strategija kapitalističke akumulacije bogatstva i stoga mnogo dalje od socijalizma nego što je to sam kapitalizam. Možda bi se moglo reći da bi iskrena korporativna društvena odgovornost – pravo uzdizanje društvenih i okolišnih vrijednosti nad profitom – predstavljala socijalističku prijetnju kapitalističkim vrijednostima. No to bi bio puki teorijski argument i nema nikakve veze s aktualnim praksama i ponašanjem suvremenih korporacija.

Zamke za nevladine organizacije

Ako prihvatimo tezu da je neprofitno-orijentirano korporativno ponašanje u stvarnosti profitno ponašanje obučeno da izgleda kao “društvena odgovornost”, ne dolazi li onda cijeli koncept nevladinog sektora u pitanje? Gotovo prije deset godina, 1997. na Documenti X u Kasselu, Gayatri Chakravorty Spivak istaknula je da u suvremenom postsovjetskom stanju moramo biti veoma kritični prema novoj, rastućoj NVO-kulturi, jer su u kontekstu dobivanja novca od Svjetske banke, Međunarodnog monetarnog fonda, Sorosa, multinacionalnih korporacija i velikih nacionalnih monopolističkih korporacija, nevladine organizacije dio Novog svjetskog poretka. Da budem konkretniji od Spivak, na primjer: ako kao nevladina organizacija aplicirate na neke natječaje i na kraju zaslužite novac, uvijek postoji njihov uvjet da ih morate spomenuti i čak promovirati i reklamirati kao donatora (ponekad je dovoljno spomenuti ime donatora, ali sve više i više mora se uključiti njihov logo na sve projekte itd.). Slažete li se sa Spivak i možemo li reći ne samo da su nevladine organizacije dio Novog svjetskog poretka nego čak i da pomažu promovirati tu lažnu društvenu odgovornost?

– Slažem se sa Spivak. Možemo vidjeti golemu privatizaciju političkog aktivizma i energije. Privatne organizacije civilnog društva (nevladine organizacije), stvorene privatnim bogatstvom – koje nije objašnjivo na demokratski način – sve se više poimaju kao oni koji bi trebali spasiti probleme svjetske javnosti. Time ne želim reći da poričem dobra djela koja čine te nevladine organizacije, niti sugeriram da motivacije i energije tih organizacija i individualaca koji ih sačinjavaju nisu iskrene. Jako civilno društvo nužno je i NVO igraju krucijalnu ulogu u njegovu stvaranju.

Problem vidim u tome da odustajemo od demokratskih i vladinih institucija koje konstituiraju javnu sferu. Padamo u zamku, možda nehotično, podržavanja ideologije privatizacije i vjerujemo da nam samo privatne, voluntarističke, nedržavne institucije mogu dati ono što nam treba biti dano – da su one efikasnije, manje podložne korupciji i dobrohotnije nego njihovi pandani u vladinoj sferi. Da se vratim na prijašnja pitanja, ta je tendencija intrinzično povezana s idejom korporativne društvene odgovornosti i nije manje sumnjiva.

Premda je naivno vjerovati da su vlade diljem svijeta danas primjeri ideala demokracije i društvene pravde, još je gore od te naivnosti vjerovati da će nam biti bolje ako naše političke povjerbe preusmjerimo na savez korporativnih i aktivističkih nevladinih institucija. Za mene solucija leži u ponovnom jačanju, ponovnoj izgradnji i ponovnom formiranju javnih i vladinih institucija, nacionalnih i internacionalnih, koje su barem u teoriji, ako već ne i u praksi, stvorene da manifestiraju ideale demokracije i društvene pravde. To je, zasigurno, izazov, ali to je i smjer – a ne daljnja privatizacija politike – u kojem se trebamo kretati.

Nastavak možete pročitati u knjizi Društvena odgovornost kapitala koja će biti objavljena u sklopu 5. festivala prvih, s prilozima sljedećih autora: Joel Bakan, Milton Friedman, Toni Gabrić, Jovica Lončar, Krešimir Galović, Žarko Paić, Leonardo Kovačević, Slavko Kulić, Domagoj Račić, Srećko Horvat i Slavoj Žižek.