24.2.2005.

Ivana Mance  

Razgovor s Johannom Billing

arhitektura/urbanizam

Sa svojim radom hrvatsku je javnost Johanna Billing već upoznala izložbom Delayed in time, održanom u Muzeju suvremene umjetnosti tijekom studenog i prosinca 2004. Dolazeći iz Švedske, zemlje koja je dugi niz godina utjelovljivala ideal socijaldemokratski vođene države blagostanja, Billing se u svom radu pokušava suočiti s pozitivnim i negativnim aspektima tekovina švedske društvene prošlosti u novim okolnostima globalnih promjena

U video filmu You don’t love me yet koji ste izložili na izložbi suvremene švedske umjetnosti u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, začuđuje proces u kojem jedna sentimentalna, čak pomalo trivijalna pop balada postaje povodom znatne kolektivne investicije truda, volje, vještine, suradnje. Stječe se dojam da je relativno jednostavna, beznačajna glazba kroz sam proces izvedbe zadobila važno kolektivno značenje, da se ispostavila kao pozitivna, konstruktivna, čak integrativna društvena snaga. S druge strane, međutim, osjeća se i određena distanca – prisutna kroz stilizirani karakter cijele mizanscene – određeno nepovjerenje, ugođaj krivog srastanja koji podvlači cijelu inicijativu. Utjelovljuje li taj projekt izvjesno stanje melankolije nad ishodom povijesnih utopija? Stavlja li se u njemu naglasak na nedovršenost projekta socijalne emancipacije ili na njegovu besmislenost u sadašnjem povijesnom trenutku? Kraće rečeno, nosi li projekt You don’t love me yet predznak uspjeha ili neuspjeha?

– Na neki način, moji projekti doista mogu izgledati kao vrsta socijalne utopije; ponekad doista i jesu takvi – na primjer, za vrijeme turneje sudjelovalo je mnogo ljudi, sviralo mnogo bendova, tako da se može reći da se događalo nešto što je izgledalo kao kolektivna akcija, ali u mnogim drugim radovima doista je riječ o toj ambivalentnosti koju ste spomenuli. To je ono što me zapravo zanima, ta dvostrukost – to da ljudi osjećaju potrebu, čežnju, nostalgiju da budu dio neke veće cjeline, kolektiva, ili da jednostavno budu angažirani u nečemu. Moju generaciju su odgajali za individualno samoostvarenje, i čini mi se da je kroz taj proces izgubljeno neko znanje, umijeće ponašanja u zajednici. Kada sam tražila ljude da sudjeluju u mom projektu, bilo ih je vrlo lako nagovoriti, ostavljali su dojam da žele sudjelovati. Istovremeno, kada se krenulo u realizaciju, sudionici su zapravo ostali vrlo izolirani, zatvoreni u sebe. Mislim da se to može vidjeti u mojim filmovima – oni jesu zajedno, svi su u sobi, ali postoji dojam da je nešto izgubljeno, da zapravo nema komunikacije. U većini filmova uglavnom je riječ o tome – postoji napor, ljudi žele, pokušavaju, i u tome ne uspijevaju ili uspijevaju samo djelomično. Ali, to i nije svrha mojih projekta – njihova je realizacija odgođena do daljnjeg. Projekt You don’t love me yet bio je, doduše, nešto drukčiji. U njemu je pjesma bila određeni katalizator kroz koji se dogodilo doista mnogo toga pozitivnog. U drugim filmovima, situacija je daleko više frustrirajuća, sve se vrti u nekom zatvorenom krugu. Mnogi filmovi zbog toga su napravljeni kao loopovi – razlog nije samo praktičan, nego je riječ o dojmu zatočenosti, nemogućnosti da se razbije ta vrtnja u krug.

Osjećaj zaglavljenosti

Da, upravo takav dojam ostavlja video rad Missing out (Nestajanje) koji ste izložili na ovdašnjoj izložbi Normalizacija. Dok je u projektu You don’t love me yet posrijedi ipak aktivan kolektiv, grupa ljudi u ovom filmu je nadasve pasivna. Jedna osoba ne slijedi tu pasivnost većine, ali stječemo dojam da nije riječ o ponašanju slobodnog pojedinca, nego nekoga tko je zaglavio u vlastitom duševnom nemiru. S druge strane, prikazana situacija masovne relaksacije zapravo ne budi odviše dobroćudne konotacije. Je li posrijedi određena metafora?

– Moji filmovi nisu mjesto na kojem se realizira kolektivna utopija, nisu mjesto akcije. Osjećaj koji se stječe gledajući ih više je osjećaj nemogućnosti, zaglavljenosti; jednom kada se on prepozna, dakako, možda je moguće i nešto poduzeti u vezi s tim. Jedan od razloga zašto radim takve filmove jest i taj što prikazuju ono o čemu je teško razgovarati. Moja generacija mora biti zahvalna generaciji svojih roditelja što nam je omogućila da živimo u uvjetima u kojima živimo sada, da možemo ulagati u sebe, u vlastite karijere. Moji roditelji, na primjer, radili su posao koji su radili i njihovi roditelji, i kada sam odrasla njihov stav je bio da trebam iskoristiti svoje pravo na slobodni izbor. Individualizam je za njih bila jedna predivna, obećavajuća riječ. Još jest. Ljudi su slobodni ići za ostvarenjem onog što smatraju najboljim za sebe. Premda ne znači da to i jest najbolja opcija, to je teško uvidjeti, upravo zato što ste to sami izabrali.

Vaši filmovi nastaju tako da inscenirate neku situaciju – zadajete određeni, relativno egzaktni scenarij na temelju kojeg zatim možete pozvati sudionike da u njemu sudjeluju. Želite li možda na taj način, metaforički govoreći, ponuditi, osigurati neku osnovu za kolektivnu akciju u vremenima kada upravo takva univerzalno prihvaćena vjerovanja, ideologije ili bilo kakve integrativne vizije više nisu moguće? Gdje bi se osnova za bilo kakvu kolektivnu inicijativu danas mogla tražiti?

– Mi u Švedskoj, na primjer, na neki način još živimo prema bivšem društveno-političkom modelu, to jest živimo u toj iluziji. Stvari se dakako mijenjaju, ali sistem je bio stabilan dugi niz godina, tekovine socijalne demokracije još se održavaju, tako da se promjene ne primjećuju. Kvaliteta individualnog života se nije promijenila, sve se zbiva negdje ispod površine. Mislim da nas u idućih desetak godina čeka drastično buđenje, kada će ljudi napokon uvidjeti da ništa više nije isto kao prije.

Na koji način se u tom smislu nadovezuje vaš rad, odnosno sudjelovanje na izložbenu temu normalizacije?

– Pojam normalizacije ne postoji kao predmet, termin u diskusiji kod nas, u Švedskoj. Teško mi je odrediti se prema njemu neposredno, ali činjenica jest da se društvo na globalnoj razini mijenja, i da se ta promjena ne može izbjeći, da ne postoji mogućnost izbora. Činjenica da se ovdje kod vas odvija jedna ovakva izložba znači da ljudi o tome barem razmišljaju. U Švedskoj, međutim, promijene se događaju postupno, tj. gotovo neosjetno, i to je doista velika razlika. Mi nemamo tu vrstu svijesti – naravno, sada generaliziram, naravno da postoje pojedinci koji razmišljaju o tim stvarima. Zato sam rekla da mislim da ćemo za deset godina biti doista šokirani. U Švedskoj ljudi još glasaju za Socijaldemokratsku stranku, koja je i dalje najveća stranka, ali riječ je o tome da se i ona sama u međuvremenu promijenila, prilagodila novim vrijednostima. To je ono o čemu smo već razgovarali – u Švedskoj se ideja socijaldemokracije veže uz životni komfor. Ljudi doista vode dobar, lagodan život, socijalno su sigurni. Ali, kada imate komfor, jednostavno ne razmišljate o problemima, jer vam to zapravo i nije potrebno, opušteni ste.

Trud disanja

Leži li u tome razlog vaše prakse da svoje filmove nastojite učiniti na neki način artificijelnim, vidljivo konstruiranim? Vizualna dimenzija vaših filmova doista je vrlo pažljivo elaborirana, uvijek blago stilizirana. U filmu Missing out, na primjer, ljudi se opuštaju u ležećem položaju, ali je njihov razmještaj na podu evidentno vrlo promišljen… Pokušavate li time razbiti barijeru te iluzorne prirodnosti, normalnosti kolektivnog egzistencijalnog stanja?

– Ideja za film potekla je od jednog sjećanja iz djetinjstva. Imala sam pet godina i u školi smo imali vježbe disanja – u sedamdesetima to je bilo nešto uobičajeno. Razlog zbog kojeg se tog cijelog događaja sjećam samo je taj što me moja učiteljica tada istakla i pohvalila rekavši da sam najbolja u disanju. Dakle, vrlo nas se rano počelo podučavati da se u svemu možemo potruditi da budemo najbolji, čak i kad su takve elementarne stvari posrijedi. S druge strane, u glavi imam sliku mojih prijatelja, moje generacije, koji su također to prošli, ali danas žive stresno, i vjerojatno ponovno idu na neke tečajeve joge ili čega sličnog da bi ondje učili prirodno disati… Predočivši si ljude kako leže na podu vježbajući disanje, prizor mi se učinio kao foto-session za neki modni magazin – ljudi, gledani odozdo, leže u nekoj formaciji. Zamislila sam takvu sliku vjerojatno se pitajući kako bi to izgledalo kada bismo doista legli na pod i vježbali disati – vjerojatno bismo pokušali stvoriti neki vanjski nastup, pitali bismo se u sebi kako izgledamo. To bi zapravo bila jedna nadasve stresna situacija… Ako pogledate malo bolje, možda ćete primijetiti da su neki pojedinci zapravo iscrpljeni od pokušaja da se relaksiraju. Zanimao me taj kontrast. Film je bio snimljen u foto-studiju u kojem se obično snima modna fotografija. Također, još jedan razlog zbog kojeg su moji filmovi vrlo često stilizirani je taj što mislim da je važno pokazati da posrijedi nije stvarna, nego namještena situacija. Čak ako ljudi i sudjeluju u izvedbi, improviziraju, htjela sam naglasiti da to ipak nije realna situacija iz svakodnevnog života.