Razgovor s Johnom Wilbanksom

Festival slobodne kulture, znanosti i tehnologije znakovita naziva Sloboda stvaralaštvu!, koji je u prvom tjednu veljače u zagrebačkoj tiskari Borba proslavio svoj drugi rođendan, ugostio je kao glavnog predavača Johna Wilbanksa, izvršnoga direktora Science Commonsa. Kako energični Amerikanac u razgovoru sam pojašnjava, riječ je o projektu koji teži ukloniti tehničke i pravne barijere sa znanstvenih podataka i omogućiti njihovo slobodno strujanje u najširoj zajednici.

Prema uzoru na već razmahani projekt Creative Commons, usredotočen na slobodnu razmjenu umjetnosti, Science Commons ubrzano gradi platformu za međusobno umrežavanje znanstvenika i njihovo tješnje povezivanje sa zainteresiranom laičkom javnošću. Priskrbljujući istraživačima besplatne licence koje im omogućuju da svojih ruku djelo učine funkcionalnim u rješavanju velikih civilizacijskih problema (od zaraznih epidemija i gladi u Trećem svijetu do AIDS-a), Science Commons pruža uvid u – dopustimo si malo patetike – svjetliju budućnost. Da to nije samo utopija, gorljivo uvjerava Wilbanks, hvaleći se sve većim brojem ljudi kojima je od gramzivosti i zarade ipak nešto važnije opće dobro, a koji svoje znanstvene radove licenciraju SC share-friendly licencama.

Koja je uopće logika otvorene razmjene znanja, najbolje je, mislim, sažela mlada likovna umjetnica Ana Hušman. Obrazlažući zbog čega je čak i prije službene premijere umnožila svoj film Plac i dopustila svima da ga prerađuju i dalje dijele, rekla je: “Dio sredstava za film dalo je Ministarstvo kulture. Taj novac je novac poreznih obveznika. Zato mi se čini neprihvatljivim da autorskim pravima onemogućim te ljude da pogledaju film kad i gdje žele. Bilo bi to nepošteno”.

Izjavu potpisuje i Wilbanks, no ide i korak dalje. Kaže kako je ograničavanje distribucije znanosti nemoralno: izolacija znanstvenih dostignuća od javnosti, a znanstvenika jednih od drugih, izravno je odgovorna za hibernaciju inovativnosti u kojoj smo se na pragu 21. stoljeća našli.

(Da smo za razgovor o ovoj temi odabrali zaista dostojna sugovornika, potvrdit ćemo informacijom da je Wilbanks prije pokretanja Science Commonsa bio pomoćnik direktora Berkmanova centra za Internet i društvo na Sveučilištu Harvard, te da je u World Wide Web Consortiumu bio glavni istraživač semantičkog weba za biološke znanosti.)

Negativni utjecaji licenciranja na kreativnost

Na predavanju u Institutu Ruđer Bošković, gdje ste gostovali 4. veljače, hrvatskoj ste javnosti predstavili projekt Science Commons. Možete li ukratko objasniti koja je njegova osnovna misija?

– Djelatnost Science Commonsa, začeta početkom 2005. godine kao ogranak neprofitne organizacije Creative Commons, počiva na ideji o slobodnoj fluktuaciji znanstvenih podataka u društvu. Znanje, informacije, rezultati znanstvenih istraživanja i njihovi opipljivi rezultati, danas su najvećim dijelom zaštićeni raznim licencama, autorskim pravima i patentima, tako da su “običnom” čovjeku u pravilu nedostupni. Takve barijere ometaju i ponekad onemogućuju inovacije u znanosti. Mi vjerujemo da je uklanjanje ograda s intelektualnog vlasništva nužno za dobrobit zajednice, i upravo je iznalaženje načina da se te ograde pravno i tehnički zaobiđu, misija Science Commonsa. Projekt je, kako sam napomenuo, dosta mlad – tek je jedna godina službenog rada iza nas. Ipak, u nj su uključeni ljudi koji su i sami znanstvenici ili ljudi bliski znanosti, koji su godinama svjedočili negativnom utjecaju licenciranja na inovativnost u kemiji, biologiji, fizici… Imali smo vremena razmišljati o tome, a sad je, eto, sazrelo vrijeme da se s dijagnosticiranim problemom uhvatimo u koštac.

Vaša matična organizacija, Creative Commons, upravo je na prošlogodišnjem premijernom izdanju festivala Sloboda stvaralaštvu proširila područje aktivnosti i na Hrvatsku, a u zagrebačkom Multimedijalnom institutu pohvalili su nam se kako je velik broj umjetnika prihvatio njihovu filozofiju dijeljenja. U čemu je sličnost, a u čemu razlika između Science Commonsa i Creative Commonsa?

– Oba su projekta poniknula iz iste ideje. (Naziv filozofija dijeljenja, koji ste i sami spomenuli, vrlo dobro pristaje toj ideji.) Inspiriran radom Lawrencea Lessiga, pravnim stručnjakom za cyber tehnologiju sa Sveučilišta Stanford, Creative Commons je lansirao i doradio alternativni sustav zaštite autorskih prava u književnosti, glazbi, filmu i edukaciji u širem smislu. Licence su besplatne i dostupne na webu, jednostavne su i lako razumljive laicima, dok autorima omogućuju da sami odluče o sudbini svog rada. Oni mogu dopustiti korisnicima da djelo umnožavaju, distribuiraju, prerađuju, pa i komercijaliziraju; mogu i ograničiti neka od tih prava, ali u osnovi cilj je doprinijeti otvorenoj razmjeni kulture. Ukratko, nudimo modele licenciranja kojima je jedina svrha da i autori i konzumenti budu njima zadovoljni.

O tome koliko je realizacija te ideje bila potrebna, najbolje svjedoči podatak da su je ljudi diljem svijeta prigrlili u rekordnom roku: u posljednje dvije godine ishođeno je više od pet milijuna licenci za distribuciju kulture. Science Commons radi istovjetnu stvar, samo što je usredotočen na područje znanosti.

Piratstvo postaje suvišno

Kad je Creative Commons prvi put predstavljen u Zagrebu, neki su njegova načela razmjene shvatili kao piratstvo, krađu zakonom zaštićenih proizvoda.

– To je sasvim pogrešan zaključak. CC ne pruža pokriće za krađu zaštićene imovine od autorâ, nego upravo autorima pruža nove mogućnosti upravljanja sudbinom vlastita djela. Piratstvo tako postaje suvišno, budući da je aranžman povoljniji i za vlasnike kulturne imovine i za njezine korisnike.

Licence se, kažete, mogu besplatno skinuti s Interneta. Funkcionira li SC isključivo cyber putem?

– Živimo u 21. stoljeću i besmisleno je propustiti šansu da si olakšamo život jednostavnim rješenjima koje ovo vrijeme nudi. Internet i digitalne mreže pružaju niz novih prilika i izazova da se promijeni narav toga kakve se informacije pohranjuju i komuniciraju, kada i gdje se komunikacija odvija te na koji su način one označene metapodacima koji služe tome da ih se lakše koristilo i preuzimalo. Stranica http://sciencecommons.org izuzetno je lako prohodna, jasna, informativna, jednostavna. Pokazuje, ustvari, da su – barem u ovom području o kojem govorimo – odvjetnici savršeno nepotrebni, da su naporne pravne zavrzlame oko licenciranja intelektualnog vlasništva nepotrebne.

Planirate ukrasti posao odvjetnicima?

– Da, baš to! I već smo to počeli raditi naveliko (smijeh). Jer, konvencionalne licence koje se tradicionalno nude autorima nisu interoperabilne niti ih računala mogu čitati, a to pak znači da ljudi (odvjetnici) moraju biti uključeni u svaki korak. To je skupo i zahtijeva vremena, a kao nuspojave mogu nastati prepreke u dijeljenju znanja. Za Creative Commons i Creative Science licence odvjetnik vam ne treba, dovoljan je Google da vas uputi u detalje teksta koje možda ne razumijete.

Na predavanju ste ispričali zanimljivu priču o sudbini riže obogaćene vitaminom A, koja zbog višestrukih licenci koje su štitile proizvod, nije mogla biti dostavljena siromašnoj djeci u Trećem svijetu.

– Riječ je o GoldenRice riži bogatoj vitaminom A. Istraživanje tog medicinskog prehrambenog proizvoda bogato je dokumentirano u konzorciju Public Intellectual Property Resource for Agriculture (PIPRA). GoldenRice tehnologija obećavala je ogroman zdravstveni napredak milijunima siromašne djece u tranzicijskim zemljama, gdje nedostatak tog vitamina uzrokuje 500.000 slučajeva sljepoće godišnje i znatno pridonosi brojci od više od dva milijuna preuranjenih smrti. Svake godine! Kad su znanstvenici počeli pripremati tu posebnu rižu za distribuciju ljudima kojima je i bila namijenjena, naišli su na krajnje kompliciranu mrežu pravnih zaštita koje su priječile distribuciju: na proizvodu je bilo čak 70 različitih patenata! Kako bi riža konačno i dospjela onamo gdje je trebala dospjeti, odvjetnici su na razrješavanju problema trebali zaista dugo i mukotrpno raditi. Pravna frikcija koja je bila posrijedi, nastala je zbog nenamjernog konflikta višestrukih licencora s različitim interesima – iako su svi oni u ovom slučaju podržavali dijeljenje. Science Commons intenzivno traga za receptima koji bi spriječili da se takve stvari u budućnosti događaju. U suradnji s različitim institucijama, menadžerima koji se bave licenciranjem, odvjetnicima, tehničarima i znanstvenicima sa sveučilišta upravo stvaramo ugovore koji će dopuštati i izuzimanje autorskih prava u slučajevima kad je proizvod namijenjen za liječenje bolesti, za prehranu siromašnih stanovnika trećeg svijeta ili za neprofitnu upotrebu.

Raspoloživost objavljenih članaka

Što je s autorskim pravima za publicirane znanstvene radove? Rezultati važnih znanstvenih istraživanja uglavnom su nedostupni, a znanstveni časopisi pružaju uvid tek u reducirane verzije tih djela ili njihove najšturije sažetke. Koliko su debela vrata iza kojih je pohranjeno ljudsko znanje?

– Debela su… a na njima je ključ sa sedam brava… Evo, na primjer, u SAD-u je samo jedna sedmina bioloških istraživanja u cijelosti dostupna široj javnosti; ostatak je posve nedostupan ili je pristup moguć samo financijski moćnima. Ono što se može pronaći u znanstvenim publikacijama mahom su samo isječci iz opsežnih radova ili tek njihovi šturi sažeci, neupotrebljivi za konkretno bavljenje istim problemom i njegovo daljnje elaboriranje. To je nemoralno, to je kao da bacite u smeće ogroman kolač od kojeg ste uzeli samo jedan griz, dok ljudi oko vas umiru od gladi!

Nadalje, većina znanstvenika prije nego što se uopće upusti u neko istraživanje potpisuje radne ugovore kojima se intelektualno vlasništvo – dakle rezultati istraživanja – unaprijed pripisuju instituciji koja je financirala to istraživanje. Onda opet, i znanstveni časopisi koji objave rezultate istraživanja obično zahtijevaju da znanstvenici svoje radove zaštite njihovim autorskim pravima, što autori masovno i čine, kako bi zauzvrat bili citirani u časopisima s “jakim utjecajem”. Mjesecima nakon što je članak objavljen, a izdavač na njemu zaradio, taj članak ostaje nedostupan na webu. (Čak i da je u pitanju “vrući” članak s novim spoznajama o AIDS-u koji bi, da je dopušteno njegovo slobodno preuzimanje, prevođenje i primjena, mogao u nekoj lokalnoj zajednici riješiti lokalni problem ili barem pomoći lokalnim istraživačima da se nadovežu na njegova saznanja i unaprijede ih.)

Trebalo bi ustvari zakonski odrediti da najkasnije šest mjeseci nakon datuma objave članka u nekom časopisu on bude u punoj formi raspoloživ na webu, besplatan za downloadiranje. To je više nego korektno spram izdavača – rok od pola godine sasvim im je dovoljan da poberu profit od prodaje materijala. Nakon toga, proizvod mora biti dostupan široj zajednici – njoj je, konačno, i namijenjen. Nitko ne radi znanstvena istraživanja za sebe sama.