Razgovor s Josipom Pandurićem

Josip Pandurić urednik je izdavačke kuće Disput u kojoj već godinama možemo čitati apartne autore koji u poplavi pop(ul)istički orijentirane literature u svojim boljim momentima predstavljaju pravu malu čitateljsku oazu. Povod je poplava knjiga koju izazove svaki, pa tako i ovaj Interliber.

Prije svega, može li se u Hrvatskoj živjeti objavljujući kvalitetne knjige?

– Riječ “živjeti” općenito, pa tako i u kontekstu vašeg pitanja, svojom dramatičnošću i značenjskom uronjenošću u sudbinsko i sudbonosno sama po sebi upućuje na nešto uzvišeno, pa stoga riskiram da vam odgovorim u patetičnom tonu. Otprilike ovako: kad vam se život, kao što se meni, više-manje svede na život knjige, onda i ne stignete mislite na svoj nego samo na njezin život. Ili bih vam, još patetičnije, mogao uzvratiti zanosnim protupitanjem: A kako uopće živjeti a da se ne objavljuje dobre knjige? No s obzirom na to da nisam nakladnik, a ima u Hrvatskoj i takvih, sklon mistificiranju svoje privilegije da se bavi knjigom, svoju ulogu u hrvatskom izdavačkom prostoru ne smatram nikakvom misijom, nego sasvim normalnim angažmanom koji omogućava, pa čak i u Hrvatskoj u kojoj su mnoge vrijednosti izokrenute, da se poštenim radom obogaćuje kulturni prostor i, kao nuspojava, preživljava. Jednostavno rečeno: ako u projekciji vlastitih životnih ciljeva (pogotovo onih materijalne prirode) ljestvicu ne podigneš previsoko, od izdavanja vrijednih knjiga dade se i u našim prilikama radosno živjeti. No, s druge strane, činjenica je da izdavaštvo u Hrvatskoj sve očitije postaje pravi biznis, etablirale su se prave male korporacije s golemom infrastrukturom i znatnim utjecajem na tržište knjige (ne mislim tu samo na medijske koncerne jer to je priča za sebe), pa je izdavačkoj kući poput Disputa s njezinim u mnogim segmentima nekomercijalnim izdavačkim programom u srazu s takvim igračima i na neuređenom tržištu život počesto dosta rizična pojava.

Pomno odabrana nekomercijalna izdanja

Koji je smisao takve vrste rizika?

– Rizik je, kaže se, prvenstveno ekonomska kategorija, narodski poslovično prepoznatljiva u onoj “tko ne riskira, taj ne profitira”. Budući da se Disput sa svojih tridesetak naslova godišnje, od kojih je barem polovica njih iz uskostručnih područja književne teorije i povijesti, politologije odnosno kulturne teorije, ne može (a i ne želi) primarno prepoznavati u sferi profita, naš se izdavački rizik svodi na sljedeće: u odabiru naslova nemamo pravo na pogrešku, svaka naša knjiga mora naći svoje mjesto pod suncem, mora nešto značiti i ostaviti svoj trag, ne može si priuštiti to da se šlepa uz neki hit koji će svojom nakladom i zaradom pokriti njezinu sadržajnu ili tržišnu insuficijentnost. A to je vrlo zahtjevna i dosta rizična stvar, pogotovo zato što u pravilu u takvu knjigu morate uložiti mnogo više uredničkog truda a i novca negoli u neki široj publici interesantniji (beletristični) naslov.

Kako pronalazite atraktivne autore?

– Velika je razlika u tome između prvih Disputovih godina početkom dvijetisućitih, kada sam se svim snagama borio da oko svoje izdavačke kuće okupim vrhunske intelektualce kao autore i suradnike, pri čemu su mi veliku prijateljsku podršku dali Nino Škrabe, Boris Senker, Krešimir Bagić, Irena Lukšić (neka mi ne zamjere ostali koje ne spominjem), i sadašnjih dana kada nam se slijedom Disputove reputacije suradnici samoinicijativno javljaju s izdavačkim prijedlozima vrednujući da će u nekoj od naših biblioteka njihov rukopis naići na prirodni okoliš. Naveo bih samo primjer Aleksandre Kardum, na žalost nedovoljno poznate Splićanke kojoj smo nedavno objavili upravo izvanserijski roman Spavaš li?, koja je taj svoj drugi roman – unatoč tome što smo joj rukopis prvoga romana slijedom nes(p)retnih okolnosti odbili – ipak svim silama željela objaviti baš u našoj biblioteci Žive slike. Neka mi ne bude pripisano kao samoreklamerstvo kad ustvrdim da je tomu tako i zbog našeg krajnje korektnog odnosa prema autoru, zbog kreativnog rada na njegovu rukopisu i, što u našim izdavačkim neprilikama nije nebitno, poštenog ispunjavanja svih dogovorenih obveza.

Montaigne za budućnost

Nedavno ste objavili kompletnog Montaignea. To je popunjavanje svojevrsne “rupe“ u našoj prijevodnoj književnosti. Planirate li još ovakvih kapitalnih djela iz prošlosti koja dosad nisu ušla u hrvatsku književnost? Evo, pada mi sad na pamet Richard Burton i njegova The Anatomy of Melancholy?

– Kad ti se posreći da objaviš Sabrana djela Michela de Montaignea u četiri sveska, i to na način kako smo ljetos mi učinili, dakle u meritornom prijevodu na žalost nedavno preminulog prof. Vojmira Vinje i u izvedbeno reprezentativnom obliku, onda ponosno shvatiš da si stavio točku na jednu važnu fazu svoga izdavačkog puta, ali se odmah i sasvim logično zapitaš: kako i što nakon toga? Ima li još što ravno tom izdavačkom pothvatu s čime bih se mogao pohrvati? Naravno da ima, tih je prijevodnih lakuna u našem izdavaštvu podosta, samo je teško očekivati da se svako malo sretnu tako sretne okolnosti kao što se nama s Montaigneom: da, naime, imaš tako vrsnog prevoditelja koji će nekoliko godina života posvetiti jednome kapitalnome projektu ne osvrćući se pritom presudno na honorar jer je svjestan toga da se to što radi zapravo ne može platiti. Ne znam, mi smo prije dvije godine objavili Miltonov ep Paradise lost, ali u proznom obliku i u Krizmanićevu prijevodu na starokajkavski iz 1827.: bio bih presretan kada bi se netko (a u našoj se maloj sredini tek dva, tri čovjeka toga mogu poduhvatiti) odvažio ep prepjevati na standard i podariti nam rukopis za objavljivanje. Od klasičnih djela doskora računam na novi, kritički prijevod Rousseauova Du Contrat social iz radionice prof. Dragutina Lalovića i na Muhamedagićev prijevod drame Die letzten Tage der Menschheit Karla Krausa, jednog od najbritkijih pera 20. stoljeća. A, evo, i vaš je krasan prijedlog ovog časa uzet u obzir. Čestitam i zahvaljujem.

Jezik u Trećem Reichu, Jakobson, Flaubert...

Koji je smisao velikih književnih okupljanja poput Interlibera...

– Ovih je dana u javnosti izgovoreno podosta stereotipnih mišljenja o netom završenom Interliberu: da je to samo prilika da izdavači rasprodaju zalihe, da tamo moraš biti da vidiš i da te se vidi... Osobno smatram da je knjiga nešto posvećeno, zapravo krajnje intimno, radije o njoj govorim u jednini negoli u množini, a na tim sajmovima ona se manje-više svodi na samo jednu svoju dimenziju, robu, pa me to uvijek iznova čini zdvojnim jer s jedne strane živim od prodaje knjige, a s druge bih najradije nastavio vjerovati da knjiga ima krila (zar ne dobivamo tu sliku kad je rasklopimo?) s pomoću kojih uvijek doleprša, bez pomoći profanih stvari poput novčanih transakcija, onomu tko je treba. Zato blagu utjehu u cijeloj interliberskoj gunguli nalazim u tome što znam da će mi zadnjeg ili predzadnjeg dana u goste na štand doći stari prijatelj iz djetinjstva, vrli knjižničar iz rodnog mi Donjeg Miholjca Vlado Romanić, i da ćemo se premda u sajamskoj vrevi razgovorom i prisjećanjem, ne nužno o knjizi, uspjeti na trenutak osamiti u gomili prolaznika.

Koje ste autore objavili u posljednje vrijeme, te koje planirate objaviti u sljedećem razdoblju?

– Jako sam ponosan na netom objavljenu knjigu Victora Klemperera LTI, uistinu fascinantno, jedinstveno svjedočanstvo o jeziku Trećeg Reicha iz pera žrtve Hitlerovog režima. Sam Shepard, Viktor Pelevin i Alfred Jarry trojica su posljednjih autora iz biblioteke “Na tragu klasika” koju – u zajednici s Hrvatskim filološkim društvom – maestralno uređuje Irena Lukšić. A do kraja godine s nestrpljenjem očekujem još dva bisera: knjigu O jeziku Romana Jakobsona koja će na sedamstotinjak stranica donijeti presjek mišljenja toga glasovitog znanstvenika i razigrani, beskrajno šarmantni Rječnik uvriježenih mnijenja Gustavea Flauberta u vrsnom prijevodu i minucioznoj obradi dragog mi osječkog prijatelja Stanka Andrića. A za početak bih sljedeće godine najavio roman Alabama Song Gillesa Leroya, francuskog autora koji je prije nekoliko dana za to djelo osvojio uglednu nagradu Goncourt, a već ga prevodimo za biblioteku Na tragu klasika.