Razgovor s Josipom Zankijem

Krenimo u ovaj razgovor od jedne vaše biografske činjenice. Naime, čini mi se da se podatak iz vaše biografije koji pokazuje da ste se vrlo rano počeli baviti arheološkim iskapanjima te da posjedujete kolekciju od dvjestotinjak predmeta iz razdoblja prahistorije, antike i srednjega vijeka, dajući poseban naglasak predmetima korištenima u religijskim i mističnim obredima, prožima s Trokutovim ezoterijskim preokupacijama.

– Točno, jako se prožima. Trokut je u svome radu polazio od odbačenih i ponovo pronađenih predmeta koje je svojim alkemijskim postupkom preoblačio u odijelo umjetnosti. Također njegovi su interesi zadirali i u polje arheologije i antropologije te etnologije. U njegovom radu ezoterijski je sam postupak transmisije, odnosno transmutacije predmeta, i to je ono što je blisko i mojim razmišljanjima. Nakon postavki Kazimira Maljeviča više se ne bavimo slikom kao ikonom već slikom kao alkemijom. I to je pravac koji mene zanima.

Četvrti put

Odnedavno ste predsjednik Hrvatskoga društva likovnih umjetnika. Kako ćete prožeti svoju ezoterijsku zaljubljenost s pragmom predsjednikovanja?

– Mislim da je pragma pogrešna riječ. U ezoterizmu kao takvom postoji istočno i zapadno nasljeđe. Istočni ezoterizam baš kao i religija počinje i završava u čovjeku (adeptu) samom. To su vrlo često prakse koje traže odvajanje od svijeta i spajanje s apsolutom (utapanje u oceanu tišine). Zapadni se ezoterizam bazira na djelovanju i ne odvaja se od svijeta. Ono što je Gurdjieff definirao kao Četvrti put i prema čemu nastojim stremiti bazira se na svim tijelima (fizičkom, emocijama, mentalnom tijelu i volji) i postavlja nas u odnosu na svijet. Prihvatio sam predsjednikovanje jer želim promijeniti HDLU i stvoriti potpuno modernu organizaciju, te internacionalizirati umjetničku scenu u Hrvatskoj. Kao član Upravnog odbora zajedno s ravnateljem i zaposlenicima kreiram novu viziju i misiju HDLU-a.

Dakle, što ste do sada u tom pravcu uspjeli realizirati?

– Za kustosicu Galerije PM angažirali smo Anu Janevski (kustosicu Muzeja suvremene umjetnosti u Varšavi) koja je zajedno s novim umjetničkim savjetom osmislila program Galerije za 2009. godinu. Za ravnatelja HDLU-a imenovan je Branko Franceschi, svima dobro poznat kao dugogodišnji voditelj Galerije “Miroslav Kraljević” i MMSU-Rijeka. Osmislili smo Art Residence program i u tu svrhu Gradski ured za kulturu dodijelio nam je prostor (residence stan) u Ilici 227. Zajedno s Art in General New York već smo ostvarili prvu razmjenu. Članovi Upravnog odbora i zaposlenici HDLU-a prošli su obuku za pisanje projekata po EU standardima. Uskoro ćemo usvojiti i Strategiju razvoja HDLU-a od 2008. do 2012. godine…

U biografiji obično navodite podatak da javno djelujete od 1986. godine na područjima instalacije, performansa, eksperimentalnoga filma i videa te na području istraživanja grafičkih medija. Koji je bio vaš prvi performans i što vas je osobno potaklo i na izvedbenu dimenziju likovnosti?

– Moj je prvi javni performans izveden na projekciji filmova Zdravka Mustaća u Kino klubu Split 1987. godine a dokumentiran je u filmu Borisa Poljaka Geronimo je mrtav. Nastup je sadržavao elemente govora i socrealističku estetiku. Inspiriran je bio Mičurinovim istraživanjima poljoprivrede SSSR-a, posebice knjigom Mala čuda sovjetske poljoprivrede. Nakon toga odradio sam jednu “akciju” u Zadru (svibanj 1987.) koja je završila intervencijom organa SUP-a koji su poslani da poskidaju inkriminirane plakate. Krivce su potražili među studentima koji su po njima “bili skloni takvim idejama”. Na plakatima je pisalo “Dolazi ledeno doba”, a poruka se odnosila na istoimenu art grupu čiji smo bili članovi. Izvedbene umjetnosti su mi od početka bile drage jer su me stavljale u drugu vrstu estetike od one štafelajske koja nastaje u studiju. Također kao Mediteranac i društvena osoba oduvijek sam volio social art. Rad u izvedbenim umjetnostima predstavlja – kako to kaže Beuys – “socijalnu plastiku”, skulpturu koja se stalno mijenja.

Koje ste još akcije izveli u okviru grupe Ledeno doba, te kako biste uspostavili moguću razlikovnu odrednicu između akcije i performansa?

– Grupa se bazirala na eksperimentalnom filmu. Sve projekcije su imale performerski oblik. Osim toga, bavili smo se i danas zaboravljenim xerox artom, izdavali fanzine…

Performans kao umjetnički medij uključuje više kazališnih elemenata, teatralniji je i bliži fizičkom tijelu samog umjetnika. Akcija je konceptualnija; nema stilizacije i ne mora uključivati umjetnika glavom i bradom.

Velebit, mistična iskustva, site specific radovi

Od 1999. do 2002. godine vodili ste umjetničku radionicu Planine a od 2007. voditelj ste umjetničke radionice Dolazak u baštinu, i pritom obje radionice problematiziraju nasljeđe prvog hrvatskog romana – Zoranićevih Planina u kontekstu suvremene umjetničke prakse. Koliko mi je poznato, a navedenu mi je informaciju proslijedio Marijan Crtalić, koji je bio sudionik vaše radionice Planine, kako pretpostavljate da je navodno Zoranić “pored toga što je s jedne strane išao tražiti tu inspiraciju koja je ostala zabilježena u povijesti hrvatske književnosti, s druge strane, dakle, ono što je manje poznato, zapravo, se dosta drogirao bunikama” (usp. Zarez, 26. veljače 2004.). Možete li pojasniti kako ste koncipirali navedene umjetničke radionice i koliko se temelje na halucinogenim iskustvima?

– Je li Zoranić uzimao buniku nije mi poznato. To nisam izgovorio, pa pretpostavljam da se radi o Crtalićevoj slobodnoj umjetničkoj interpretaciji. Osobno ne vjerujem u halucinogena iskustva. Točno je da su se određene biljke, “moći” koristile u različitim religijama i mističnim školama, ali kao što kaže Don Juan – to je samo način da se razbije ličnost-tonal. Ako se nastavi takvim putem, odlazi se u smrt ili ludilo. Radionica Dolazak u baštinu je koncipirana na dvije razine – teorijskoj i praktičnoj. Teorijski se dio odvija na Sveučilištu u Zadru i obrađuje različite teme (ove godine tema je radionice bila Otok kao utopija), kroz različita polja od povijesti umjetnosti do sociologije. Predavanja su o utopiji ove godine održali Vjeran Katunarić, Rade Kalanj, Vladimir Gudac i Marjan Vejvoda. Praktični se dio sastoji od odlaska na Velebit i određenih mističnih iskustava koje svaki umjetnik ponaosob tamo može doživjeti s većim i manjim intenzitetom. Nakon izleta izrađuju se site specific radovi; ove se godine interveniralo u čudesnoj građevini crkvi sv. Donata, gdje je održana završna izložba.

Kako ste povezani sa zadarskom scenom, zanima me kakva je zadarska performerska i akcionistička scena, odnosno – može li se uopće o njoj govoriti kao npr. o riječkoj novoj sceni, gdje je zahvaljujući ex-Palachu utaborena vrlo jaka socijalna dimenzija akcija i performansa.

– Nisam regionalno niti ikako drugačije određen. Svaka određenost vodi u ksenofobiju i zatvorenu cizelirsku kulturu. U Zadru cijenim nastojanja Fadića mlađeg i grupe oko njega; mislim da bi ta grupa mogla stvoriti scenu. Cijenim i festival novog kazališta Zadar snova, mada se godinama malo razvodnio.

Osim toga, zanima me koji su vas performansi vaših kolega i kolegica, umjetnika/umjetnica u posljednje vrijeme, posljednje dvije-tri godine, recimo to tako, fascinirali?

– Svidio mi se rad Marka Pašalića s pranjem nogu u osječkoj galeriji Kazamat. Rad je stiliziran, ima odličnu atmosferu i dobro je dokumentiran. Svjetlo u perfomansu je potpuno barokno caravaggiovsko.

Također svidio mi se rad Antonyja Gormleya Blind Light, koji sam vidio i iskusio prošle godine u Hayward Gallery u Londonu.

Neke ste performanse ostvarili u suradnji s pojedinim prijateljima-umjetnicima. Možete li ponešto reći o suradnji s Bojanom Gagićem u performansu Enciklopedija mrtvih kao i s Vladimirom Dodigom Trokutom u performansu Kartaški dug?

– Enciklopedija mrtvih (Galerija Miroslav Kraljević, 2000.) je nastala kao moja i Bojanova reakcija na starohrvatsko groblje Ždrijac u Ninu koje je pretvoreno u javnu plažu. Međutim, Ninjani su od tada uznapredovali, pa su grobne ploče povađene iz mora i bačene, obala nasuta i asfaltirana te normalno ušminkana kao lungomare. Međutim, u gradu čiji mi je gradonačelnik prošle godine poručio da pokupim “te instalacije jer da tamo (u prostor Barokne kuće – galerijskog prostora) moraju doći konji”, takav odnos prema baštini više je nego pravilo.

Inače, od svih hrvatskih umjetnika s Bojanom Gagićem bilo mi je najdraže surađivati iz više razloga. Čovjek nema uznapredovali ego kao što je to slučaj s ostalima umjetnicima, i što je najbitnije – pismen je i načitan, i to u različitim aspektima. Ovo je vrlo bitna stvar jer većina mojih kolega ali i kunsthistoričara imaju vrlo formatirano znanje koje počiva na sužavanju svijesti. To je ono što u pozitivističkoj civilizaciji zovu specijalizacija.

S Vladimirom Dodigom realizirao sam tipičan ready made performance Kartaški dug (Zagrebački salon, 1998.). Naime, u stvarnom životu s V. D. Trokutom često sam kartao. S njegove strane ulog je bio crtež koji bi mi napravio u slučaju poraza a s moje – novac. Trokut je dobiven novac po vlastitom iskazu trošio na “žene i piće”, a ja sam pak crteže slagao u posebnu kolekciju Kartaški dug. Pošto su Cézanneovi Kartaši početak suvremene umjetnosti, mi smo stvar postavili kao inverziju. Sami umjetnici svojom osobnošću postaju kartaši a kartaška igra – umjetničko djelo.

Teatar i mit

Pored navedenoga, zajedno ste s Bojanom Gagićem organizirali multimedijalni projekt Teatar i mit (Gavella, 8.-11. prosinca 2000.), koji je predstavljen kao prvi projekt u Hrvatskoj koji povezuje scensku umjetnost s likovnošću. Zbog čega niste nastavili s navedenim projektom? Ujedno ste tom prigodom zajedno s Bojanom Gagićem izveli performans čitanja i, recimo to tako, ismijavanja ljubavnih pisama svojih bivših ljubavi. Koliko ste u navedenu izvedbenu praksu uključili i pitanja etike? Naime, ljubavne riječi, koje ponekad djeluju “banalno” u svojoj bolnoj iskrenosti, pročitane javno i to s teatralnim odmakom koji ironizira iskrenost ljubavne “banalnosti”, može povratno – s obzirom na autora/icu ljubavne sjete – djelovati brutalno.

– Ne slažem se. U suvremenoj je umjetnosti potpuno normalno ispreplitanje privatnoga života sa stvaranjem i zato imamo bezbroj primjera od Sophie Calle do Tracey Emin. Što se tiče banalnosti i sam sâm bio autor puno patetičnih ljubavnih pisama. Jedno je od tih pisama djevojka kojoj je to bilo upućeno čitala na tulumima i znalo ga je puno ljudi. Također nisu baš sva pisma koja Bojan i ja čitamo bila ljubavna; bilo je i drugih primjera.

Projekt Teatar i mit nismo mogli nastaviti jer je ljudima u Dramskom kazalištu Gavella već tada, dakle, povodom prvoga Teatra i mita bilo previše. Kazališta u Hrvatskoj su svete krave i predstavljaju socijalne ustanove za uhljebljavanje netalentiranih provincijalnih glumaca ili služe za proizvodnju festivala. Unutar takvog konteksta nemoguće je djelovati na drugačijim razinama.

Antologije govora

Medijski je bio prilično zapažen vaš performans-trilogija Antologija govora (2004.) u okviru kojega ste uveli praksu četrdesetpetminutne logoreje u Muzeju suvremene umjetnosti, a kojim ste ironizirali govore s otvorenja izložbi kao i autobiografske govore. Nadalje, u Starogradskoj vijećnici održali ste osmosatni logoreični performans Hommage Fidelu Castru – od klasne svijesti do new agea i antiglobalizma, a pred ulazom u Importanne održali ste kratak govor o religijskome fanatizmu, točnije, o objavljenu božanske ljubavi i antikonzumerizmu. Kakve su bile reakcije na posljednju izvedbenu logoreju u javnom, otvorenom prostoru?

– Ljudi me uglavnom nisu primjećivali. Naime, zahvaljujući Jehovinim svjedocima, mormonima i pripadnicima različitih molitvenih zajednica svi su oguglali na nekoga tko stoji nasred ulice i priča o Bogu. Čitao sam Poslanicu Korinćanima i na kraju začinio Pessoinim komentarom. Performans je bio podijeljen na tri vrste govora – vjerski, politički i antologijski, u smislu osobne legende. Svidjelo mi se da su neki posjetioci na političkom govoru neke moje ideje shvatili prilično ozbiljno i doslovno, bez obzira što sam ih upozoravao da se radi o performansu. Teško je bilo izdržati osam sati, ali imao sam podršku kustosica projekta Jasne Jakšić i Antonije Majače.

Specificirajte, koje ste točno poruke odašiljali u toj političkoj matrici verbalnoga performansa?

– Odašiljao sam antiglobalističke i anarhističke poruke, ali sam također i kritizirao suvremenu “lijevu” scenu koja se pretvorila u skupinu zaštite prava životinja, legaliziranja lakih droga i ostalih zbog zapadne šoping kulture narastajućih problema. Ljevica se više uopće ne bavi ni radništvom ni radničkim pravima, i u tom smislu sam svaku političku borbu okarakterizirao kao sukob političkih elita. Mada moram priznati da sam štovatelj ideja Hakima Beya.

Koliko mi je poznato bili ste čest gost Festivala paradigmatičnih zbivanja na Silbi, od kojih je prvi pod tematskim sklopom Glas tišine održan 1997. godine. Kojim ste projektima sudjelovali na spomenutom festivalu i o kakvom je festivalu riječ? Naime, uglavnom sam dobivala informacije kako se Festival paradigmatičnih zbivanja održavao samo za goste Škarpina blues bara.

– Bio sam gost samo prvi put 1997. godine. Zajedno s Ivanom Stagličićem bio sam i jedan od osnivača Festivala. Nastupio sam radom Silba-reciklaža. Dao sam posjetiocima Festivala da interveniraju po jednoj mojoj grafičkoj matrici koju sam nakon toga otisnuo.

Festival jest počeo unutar legendarnog Škarpina blues bara, ali je bio lociran i po cijelom otoku. Silba mi je oduvijek bila fascinantna: špilja Kandija, vampir Pankogulo, oblik otoka kao osmica, kuće ograđene mocirama...

Performans i kult mrtvih, mirila

Na ovogodišnjem Zagrebi! festivalu predstavili ste se zajedno s Bojanom Gagićem performansom Mirila. Koliko mi je poznato, a informaciju sam dobila od Emila Matešića kao organizatora Festivala, u prvoj ste varijanti tog performansa namjeravali uključiti i kozu. Međutim, na kraju ste ipak odustali od simboličkoga korištenja spomenute životinje u performansu. Pitanje slijedi: zbog čega i koju ste joj simboličku ulogu dodijelili u toj prvotnoj zamisli?

– Performans Mirila je zajednički rad s Bojanom Gagićem. Izveli smo ga prvi put u samostanu Scardavilla kod Forlija u Italiji 2001. godine. Nakon toga izveli smo ga još nekoliko puta u Trstu, Bologni i Bostonu. Ovo će biti prva i posljednja izvedba u Hrvatskoj. Kozu smo namjeravali uključiti u prvoj varijanti performansa. Pošto radimo ujutro i bez ozvučenja trebali su nam i nekakvi zvukovi. Međutim, u to se doba dana podosta glasaju ptice, pa nam drugih zvukova ne treba.

Kako ste se upoznali s praksom navedenoga posmrtnoga običaja polaganja mrtvoga tijela na kamene ploče i uzimanja mjere s pokojnika na Velebitu? Naime, kao što navodite u popratnom tekstu spomenutoga performansa – “u starim hrvatskim vjerovanjima mirila su bila mjesta gdje počivaju duše pastira uz bok duša svoga ovčjeg stada. Nastajala su na takvim mjestima odakle se i pruža pogled na doline, vrtače i prijevoje.”

– Moj je pokojni otac bio graditelj posljednjeg mirila u mjestu gdje sam odrastao. Pošto intenzivno odlazim na Velebit više od deset godina, počeo sam posjećivati lokalitete mirila i prikupljati određenu građu. Međutim, najbitnije je to moje osobno suočenje, iskustvo. Mirila su jedinstvena zato jer se potpuno uklapaju u pejzaž, dio su njega na čudesan način. Ona nisu istaknuta kao stećci, ne sudaraju se sa stijenjem, travom, planinskim lancima. Ona su najheretičniji mogući oblik rituala koji je ikad mogao postojati u ovim krajevima. Dio su kulta Sunca i za razumjeti ih potrebno je interdisciplinarno znanje. Pokojnik se na svom putu ka Suncu potpomognut kamenom uzetom mjerom oslobađa svojih sedam velova te postaje “Bogom pomilovan”.

Dakle, projekt Mirila predstavili ste već kao ciklus grafika i performansa u Zagrebu, Bologni, Trstu i Bostonu. U kojem ste pravcu modificirali performans o tom pogrebnom običaju?

– Grafike sam radio uz jedan svoj tekst, ezoterijsku studiju o samim mirilima neovisno o performansu, ali opet inspiriranu njime. Naš je ritual modificiran za žive. Sve ćemo sudionike nastojati dovesti u iskustvo smrti. Sve škole misterija funkcioniraju na mističnoj smrti, na Ozirisovu kultu. Nakon toga ništa više nije isto.

I na kraju: zbog čega ste za vrijeme izvedbe performansa Mirila na Zagrebi! festivalu odabrali 5.30 sati jutro?

– Počinjemo u 5.30 ujutro, a sam rad na ritualu počet će nekoliko minuta prije podizanja Sunca. Mirila na Velebitu su okrenuta k istoku, k izlazećem Suncu. To je doba dana kada i mi počinjemo raditi. Ritual ćemo raditi sa sedam osoba odjednom, tako da nam ne trebaju znatiželjni pogledi ni uznemirujuće energije.

Josip Zanki (Zadar, 14. ožujka 1969.) odrastao je u selu Privlaka, sjeverozapadno od Zadra, u ribarsko-zemljoradničkoj obitelji. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi profesora Miroslava Šuteja, diplomirao je 1994. godine temom Misticizam u umjetničkoj praksi Josepha Beuysa i eksperimentalnim grafičkim ciklusom Machine nuove – remakeom istraživanja Fausta Vrančića. Javno djeluje od 1986. godine na područjima instalacije, performansa, eksperimentalnog filma i videa, i na području istraživanja grafičkih medija. Za svoj je rad više puta nagrađivan. Do sada je realizirao više od dvije stotine grupnih i preko pedeset samostalnih izložbi-projekata u Hrvatskoj i inozemstvu. Objavio je više pjesničko-grafičkih mapa. Godine 2005. izdavačka kuća Profil objavila je monografiju Grafike i crteži o njegovu radu (autor/ica tekstova: Slaven Marko Perović i Rujana Jeger). Od 1999. do 2002. godine vodio je Umjetničku radionicu Planine a od 2007. vodi umjetničku radionicu Dolazak u baštinu. Predsjednik je Hrvatskog društva likovnih umjetnika od prosinca 2007. godine. Živi i radi u Zagrebu.

Akcije i performansi: 1987. – Dolazi ledeno doba, Zadar; 1998. – Kartaški dug (s V. D. Trokutom), Zagrebački salon, Klovićevi dvori, Zagreb; 1998. – akcija 10 godina mature, Salon mladih, Dom HDLU, Zagreb; 1999. – Nedjelja na selu (s Bojanom Gagićem), MMC Palach, Rijeka; 2000. – Enciklopedija mrtvih (s Bojanom Gagićem), Galerija “Miroslav Kraljević”, Zagreb; 2001. – Mirila (s Bojanom Gagićem), Mutamenti/inganni, Scardavilla, Forli; 2001. – Prokopavanje kanala (zajednički projekt – Mobius Boston i HDLU Zadar), Zadar (Kanal, akcija instalacija); 2001. – Manulera (s Bojanom Gagićem), Ludiialydis, Milano; 2001. – Mirila (s Bojanom Gagićem), Galeria Neon, Bologna, Studio Tomasseo, Trst; 2002. – Digging the channel, Mobius Center for Experimental Art, Boston (Mirila, s Bojanom Gagićem); 2003. – Sveto brdo, akcija, instalacija, Visura aperta, Momjan; 2004. – Antologija govora, Pilot 04, MSU, Zagreb; 2004. – Dijak, performans, Erben: erobern (Innovationspark), Graz.