Razgovor s Jovanom Nikolaidisom

U tekstu kojim ste na stranicama Gradska knjižnice Umag predstavili pred početak 9. foruma Tomizza svoju poziciju, a vjerujem niste mislili samo na sebe, odredili ste se između (na granici) dva društvena horizonta: totalitarnog, mrtvog-premrtvog pod teškim turbetom zabluda, najboljeg od svih svjetova, svijetu socijalizma i drugog globalističkog, koje poput zombija nadrasta naše želje i vjeru novog najboljeg od svih svjetova, svijeta nihilizma. Kažete, mirni ste i spremni pritom. Znači li to da nihilizam vidite kao neprijepornu sutrašnjicu, s kojom nam se najmudrije pomiriti već danas?

– Ako sam dobro shvatio vaše pitanje, kojim rabite i moje opredjeljenje za nihilizam, voljan sam da pokušam objasniti što pod time podrazumijevam. Ima u meni dio Turgenjevljevog junaka, mada ja nisam za anarhizam. Ima i sjete i nostalgije, ma se od toga ne dam apstraktnoj patnji. Više me okupira konkretni ugriz zmije u makiji moje domovine, ili slanoća znoja dok se uvlačim u zabran svoje, samo svoje škure postaje. Iako je danas teže nego ikad ranije utvrditi Istinu o svijetu i životu po mjeri ljudskog, a etički se mehanizam srozao u pećine slutnji onog što još vrijedi u nama i što još u našim moralnim načelima ima smisla. Najzad, ni na ruševinama starog, kad bi se i desio opšti raspad, niko više od tih i takvih krhotina ne može izgraditi bolji i pravedniji svijet, jer – nema više mogućnosti za podizanje novih svjetova. Ovaj je posljednji. Trajaće po mjeri svoje konačnosti koliko bude trajao, naš je upliv u njegovu supstancu isključen. Stoga se moj preostali život odvija u silini opredjeljenja za slobodu koju sam izborio izdvojenošću. Nagrađen sam prednošću, božijim darom da sam odabirem što ću i kako ću, ne tražim ništa što sam ne izborim. O soli i kruhu, slasticama ne vjerujem. I u umjetnosti mogućnosti su sužene, a ne damo se odreći zamki njene komocije. Dva malena primjera koja sam stekao tokom posljednjeg boravka u Hrvatskoj: moj stari ljubimac Arsen Dedić, umjesto da doista, napokon, počne “saditi kupus, kopati vrt”, što je sebi preporučivao kao spas od bijesa vremena, posljednjim pjesmama gnječi svoja najbolja muzička rješenja; nekad je znao s više stila rabiti Telemanovu temu ili preraditi Fabricija. Dok se Igor Mandić svojim nihilizmom ni za dlaku ne odriče lagodnosti svijeta koga prezire. To što on sebe smatra idiotom u doslovnom ili prenesenom smislu, i time se resi, koketnost je, igra duha jednog velikog pisca. No takav salonski nihilizam nije za moju geografiju nihilizma.

Živjeti između

Govorili ste o četvrtom postjugoslavenskom ratu. Možete li čitateljima Zareza ponoviti glavne teze? Je li i on počeo smijehom kao i, prema Tončiju Kuzmaniću, ostali ratovi?

– Najprije o gospodinu Kuzmaniću. Slušao sam na Tomizzi njegovo izlaganje otvorenih usta, slatko zapanjen. Desi se da se namah u te naseli volja koju ti ponudi nepoznati, pa takav postane tvoj brat po idejama, postane tvoje naslijeđe. To su darovi kakve starost uvijek smatra zgoditkom na ruletu života.

Moje izlaganje o četvrtom postjugoslovenskom ratu, o ofanzivi ubica i pljačkaša da konačno prisvoje sva slatka blaga i sve radosti osiromašenih građana ex-yu prostora, bila je kantilena čovjeka koji zna težinu maksime: dabogda imao pa nemao. Pa kad se sve slegne – eto još jedne potvrde mog opredjeljenja za nihilizam. Ne za osvetu, koja je nemoguća, već za jasnu konstataciju da su nas dotukli barabe i ljudski balegari. Četvrti postjugoslovenski rat nije počeo smijehom, već najdubljim bolom neznavenih. Da li je za takve i nadalje u svetim knjigama preporučeno carstvo nebesko – nisam siguran.

Svoj ste život opisali i kao život na demarkacijskoj liniji gdje ste bili zakinuti svime, a što vam je omogućilo slobodu. Sutrašnju slobodu, kažete, osigurava vam starost. No, ne doprinosi li joj i ono što imate, što ste stvorili? Iza vas je više od deset godina bavljenje nakladničkim poslom koji je ostavio nemali trag ne samo u Crnoj Gori, nego i u drugim državama regije. Aktivno kreirate izdavačku industriju vaše zemlje i u tom smislu možete najbolje opisati o kakvoj je industriji danas riječ.

– Lijepo je čuti kompliment, od dame posebice, no ne smatram da sam osobito kreirao izdavačku industriju u mojoj domaji, pogotovo ne šire. Da sam to pokušavao svom snagom tijela i srca, to da, ali ta industrija danas i sjutra lagodno može i bez mog entuzijazma. Da ne priznam da ta “industrija” do danas nema ni infrastrukturu, ni zakone koji je brane ili bar podstiču, ni distribuciju, ni knjižarsku mrežu, a bogami – na tanko smo i sa ciljnom grupom: nema u Crnoj Gori više od koju hiljadu pasioniranih čitača. Što dovoljno govori kakvi su kapaciteti, hoću reći – tiraži naše izdavačke industrije... No, jesam borio bitku (koja je i dobivena) da crnogorska književnost nije isto što i srpska, da i mi imamo svoj jezik: crnogorski, te da danas imamo pisce za koje znaju svi unaokolo. I jesam ponosan na činjenicu da je dio te književnosti diskontinuiteta rođen u PLIMI. No tu prestaje sva prednost i PLIME i novih crnogorskih pisaca jer naša, crnogorska kultura, još nije uspostavila svoj model. Niti se oslobodila diktata tradicije, plemenske kodifikacije i politike. Mislio sam da će “petrovićevska Crna Gora” nakon nezavisnosti odšetati u muzej, no taj se barjak iznova vijori našim gorjem. A dukljanstvo, jedna od lijepih mitologija naše prošlosti, našeg državnog kontinuiteta, prerasta u tragikomediju.

Protiv struje

Plemenski savezi, okupljali oni rođake, zrmane ili kumove, ustvrdili smo, još su vladajući organizacijski oblik poslovanja, a koji nastojite, dosljedno zalaganju za slobodu, izbjeći po svaku cijenu. Uza to, protresate i širu zajednicu projektima poput glasila Kronika na albanskom jeziku, čime ste zaradili “mnoge ćuške i od Albanaca i od onih koji Albance voljeli nisu”. Kako uspijevate tako protiv “struje”?

– Moja matera je stopostotna Crnogorka. I ja se najčešće (čini to i moj prijatelj Marko Vešović), uinat cirkusantskom crnogorskom mačizmu, patrijarhatu i plemenskoj vjeri u vitezove bez pokrića, više volim glasati sinom Miličinim, nego Nikolinim. Ona je krivac što sam i Albance, i juče i danas, branio najprije od drugih, a danas i sjutra ću od njih samih. Jer taj napaćeni, ali veliki narod (uprkos našim generiranim zabludama o njemu), tako naivno lako upada u zamke koje su poklopile i srpski nacion. Izvojevali su slobodu, no, bojim se, neće znati što će sa njom. A budućnost će im lako oduzeti epitet naroda koga su zlostavljali, ako ne shvate da nisu, niti će ikada biti, posebniji od drugih.

Premda je općepoznata činjenica da ste u Ulcinj došli iz Sarajeva tijekom rata izostaje vaša sarajevska priča, vaše viđenje rata i Bosne danas. Možete li nam nešto reći o tome? Je li rat uspio ovjekovječiti razlike naših sličnosti, a tranzicijski mir poništiti suptilne specifičnosti? Ima li Bosna i Hercegovina danas potencijal početaka koje volite ili je pred vama beznađe od kojeg nas može zaštititi samo starost?

– Samo i jedino starost. Nisam ja više za analizu koju traži vaše pitanje. Bosna je mene dovršila čovjekom i na tome sam joj do zadnjeg daha zahvalan. Napisao sam nešto knjiga na te teme. Ostalo će objasniti oni koji, moguće, nisu nihilisti.